Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2062/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Aleksandar Joksović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, koji zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9842/19-37 od 17. lipnja 2025., u sjednici održanoj 26. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9842/19-37 od 17. lipnja 2025.
II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.149,68 eura / 23.731,22 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate svakog pojedinog iznosa, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.398,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak sastavljanja žalbe.
2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode kao neosnovane te je predložila da se žalba kao takva odbije. Tužiteljica je zatražila trošak sastavljanja odgovora na žalbu.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasni i razumljivi te ne proturječe same sebi ni razlozima. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga navedenih u istima i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa s osnove ništetnosti dijela odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stope ugovora o kreditu od 26. lipnja 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke.
6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 618-50-3539185 od 26. lipnja 2006., a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 18.484,54 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF,
- da je kredit iskorišten za kupnju vozila,
- da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 2,95 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,
- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Đure Lobaša utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena tako da iznosi 708,50 eura, a tečajna razlika iznosi 2.441,18 eura, ukupno 3.149,68 eura,
- da tužiteljica potražuje navedeni ukupni iznos koji je utvrdio sudski vještak,
- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,
- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,
- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,
- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,
- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove promjenjive kamatne stope nije zastarjelo jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara da u odnosu za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 14. lipnja 2019., a kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to je očito da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po nijednoj osnovi.
7.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice tako što je smatrao ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da joj isplati preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba, prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, kao što je zaključio i da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.
8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijane odluke nije doveo u sumnju.
8.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
8.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.
8.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
10. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne protivno žalbenim navodima tuženika.
11. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužiteljici vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužiteljica izvršila sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.
12. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne tužbe, a imajući u umu sve prethodno navedeno, kao i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.
13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle, bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
14. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude su i žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženika.
15. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odlučio o tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica postavila u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, koje je vještačenje trebalo provesti jer tužiteljica ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.
15.1. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa činjenica što se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice ne znači da sud nije mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica postavila prema nalazu i mišljenju vještaka, a imajući u vidu sve navedeno, bez obzira što o preinaci prvostupanjski sud nije odlučio posebnim rješenjem.
16. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Prvostupanjski je sud pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika priznati, jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju, pa je uz pripadajući PDV- e i trošak vještačenja, pravilno tužiteljici dosudio pripadajući trošak.
17. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.
18. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom, kao što je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova za sastavljanje odgovora na žalbu jer ta radnja prema mišljenju ovoga suda nije bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.
U Splitu 26. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Arijana Bolanča
