REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5701/18-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda, Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Ivanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Centar za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, zastupanog po punomoćniku Danijelu Klobučaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lovrić & Klobučar j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Petra Petrovića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Danijela Klobučara, odvjetnika, dana 26. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se Tuženiku CENTAR ZA RESTRUKTURIRANJE I PRODAJU, OIB: 38083028711 iz Zagreba, Ivana Lučića 6, isplatiti Tužitelju NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadu štete u iznosu od 678.327,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 06. svibnja 2014. godine po stopi 15% godišnje do 31. srpnja 2015. a od 01.08.2015. pa do isplate sa zateznim kamatama prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to sukladno članku 29. stavku 2. ZPP-a.

2. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju nadoknadi parnični trošak ovog postupka, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženiku Centar za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, parnični trošak u iznosu od 6.316,25 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tuženik u predmetu Ovr-1005/13 prodao nekretninu tužitelja za 360.000,00 kn, a procijenjena je na 678.327,00 kn. Navodi se da je prije toga, u predmetu OVR-1005/13, tužitelj predložio odgodu javne dražbe, pozivajući se na postupak pod brojem P-5975/12 u kojem se odlučivalo o nedopuštenosti ovrhe u predmetu Ovr-2491/00. Tužitelj navodi da je osnov ovrhe u postupku Ovr-1005/13 naplata tražbine u iznosu od 1.587.193,98 kn temeljem Okvirnog sporazuma o osiguranju potraživanja od 10.02.1998.g. i Aneksa od 29.12.1998.g., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.587.193,98 kn. Tužitelj nadalje navodi da je u predmetu P-5975/12, koji je poslije dobio broj P-2288/14 donesena presuda 12.11.2014.g. kojom je proglašena nedopuštenom ovrha pod brojem Ovr-2491/00, koju presudu je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom donesenom u predmetu Gž- 3576/15. Tužitelj objašnjava da je u predmetu P-2288/14 vođen postupak povodom tužbe ovršenika N i JA protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, da je nedopuštena ovrha u predmetu Ovr-2491/00 povodom naplate duga tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, za iznos od 1.587.193,98 kn, temeljem Okvirnog sporazuma o osiguranju potraživanja od 10.02.1998.g. TUžitelj navodi da je po pravnom stavu prvostupanjskog suda, prestala novčana tražbina za koju je pokrenuta ovrha. Tužitelj tumači da je osnov izvršenja u predmetu Ovr-1005/13, Okvirni sporazum o osiguranju potraživanja od 10.02.1998.g. ovjeren po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević pod brojem OU-130/98, a da je isti sporazum bio i osnov ovrhe u predmetu Ovr- 2491/00 radi naplate iznosa od 1.587.193,98 kn, koja ovrha je proglašena nedopuštenom, odnosno sud je utvrdio da je novčana tražbina prestala. Tužitelj navodi da je tuženik prodao nekretninu tužitelja dana 06. svibnja 2014.g. u predmetu Ovr-1005/13 temeljem duga koji ne postoji, a što je utvrđeno u predmetu P-2288/14, pa tvrdi da je tužitelj pretrpio štetu najmanje u visini procijenjene vrijednosti stana u predmetu Ovr-1005/13, koji je procijenjen na 678.327,00 kn. Stoga, predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 678.327,00 kn s osnova naknade štete, sa zateznim kamatama od 06. svibnja 2014. godine do isplate, te da naknadi tužitelju parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi označenoj vrijednosti predmeta spora, kao previsoko naznačenoj. Osporava navode tužitelja u cijelosti i tužbeni zahtjev smatra neosnovanim. Ističe prigovor zastare u odnosu na zahtjev za naknadu navodno prouzročene štete jer je protekao subjektivni rok od tri godine od dana kada je ovrha poslovni broj Ovr-1005/13 dovršena, dok je tužba u ovom predmetu ponesena 22.11.2018. godine. Tuženik naglašava da je u predmetu P- 2288/14, na koji se tužitelj u tužbi poziva, Centar za restrukturiranje i prodaju (dalje: CERP) kao tuženik u tom postupku, podnio reviziju Vrhovnom suda Republike Hrvatske. Navodi da tužitelj traži naknadu štete, a da nisu ispunjene ni opće pretpostavke za naknadu štete, niti je tužitelj dokazao uzročno posljedičnu vezu između štetnih radnji tuženika i navodno pretrpljene štete tužitelja, a posebno da bi se ispunila jedna od glavnih pretpostavki odgovornosti za štetu a to je protupravna "štetna" radnja tuženika. Tuženik naglašava da se pravomoćno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1005/13 temelji na ovršnoj ispravi koja nije pravomoćno ukinuta niti stavljena izvan snage i da nema razloga niti dokaza da je tuženik svojim postupanjem tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu. Ističe da je tuženik prodajom nekretnine naplatio tek dio potraživanja u iznosu od 357.436,42 kn. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom spisa ovoga suda Ovr-1005/13, zaključka o predaji nekretnine, zaključka o prodaji nekretnina, presude ovoga suda poslovni broj P-2288/14, rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžovr-543/09, rješenja o namirenju, revizije tuženika, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 2/2018-2 od 19. siječnja 2021. godine, pregledom spisa ovoga suda P-348/23.

4. Nakon provedenih dokaza i ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Nije sporno među strankama da je na ovom sudu doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-2491/00, te da se vodi parnični postupak radi utvrđenja nedopustivosti ovrhe provedene u tom ovršnom postupku. Nije sporno da je doneseno i rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1005/13, te da ovršenik, ovdje tužitelj nije podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, već predmetnu tužbu kojom traži naknadu štete.

6. Sporno je pitanje zastare, pitanje je li tužitelj pretrpio štetu i jesu li ispunjene zakonske pretpostavke odgovornosti za štetu, kao i visina navodne štete, pa je slijedom toga, sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Prije svega, treba navesti da tužitelj svoju tužbu u cijelosti temelji na utvrđenjima iz parničnog postupka poslovni broj P-2288/14 (sada poslovni broj P- 348/23) koji se vodi radi utvrđenja nedopustivosti ovrhe iz drugog ovršnog postupka i to: poslovni broj Ovr-2491/00.

8. S druge strane, predmet ovog spora je naknada štete za koju tužitelj tvrdi da je nastala prodajom nekretnine u ovršnom postupku, za koji postupak tužitelj tvrdi da je proveden temeljem duga koji ne postoji.

9. Tuženik ponajprije ističe prigovor zastare potraživanja, navodeći da je predmetna tužba podnesena po proteku trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje, ZOO/91).

10. U pravu je tuženik. Naime, tužitelj i sam navodi da je pretrpio štetu prodajom nekretnine koje je bila u njegovom (tužiteljevom) vlasništvu, a tuženik je nekretninu prodao 06. svibnja 2014.g.

11. Odredba čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05) odnosno odredba čl. 361. st.1. ZOO/91, propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odredba čl. 230. st. 1. ZOO/05, odnosno čl. 376. st. 1. ZOO/91, propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

12. Ukoliko bi se prihvatio stav tužitelja da je provedbom ovrhe poslovni broj Ovr-1005/13 tužitelju nastala šteta, proizlazilo bi da je tužitelj za štetu i za štetnika saznao dana 06. svibnja 2014.g., odnosno kada mu je dostavljen zaključak o predaji nekretnine Ovr-1005/13 od 06. svibnja 2014.g. Uvidom u ovršni spis ovoga suda Ovr-1005/13 (dostavnica na listu 294 spisa) utvrđeno je da je zaključak o predaji nekretnine tužitelj (zastupan po punomoćniku Zdravku Baburaku, odvjetniku) zaprimio dana 15. svibnja 2014.g., pa od tada teče zastarni rok.

13. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 22. studenog 2018.g., proizlazi da je podnesena po proteku trogodišnjeg zastarnog roka, pa je kao takva neosnovana.

14. Analizirajući dalje predmet ovog spora, sud nalazi da je, tužbeni zahtjev neosnovan i zbog drugih razloga, ne samo zbog prigovora zastare.

15. Kako je već rečeno, tužitelj se u tužbi i tijekom cijelog postupka poziva na predmet poslovni broj P-5975/12, koji je poslije dobio oznaku P-2288/14, a sada ima oznaku P-348/23. U tom predmetu su treće osobe podnijele tužbu radi nedopustivosti ovrhe pod poslovnim brojem Ovr-2491/00, te je donesena prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen i utvrđena je nedopustivost ovrhe. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, međutim tuženik je podnio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Rev-x 2/2018-2 od 19. siječnja 2019. godine, kojim je ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

16. Iako se radi o dva odvojena ovršna postupka, tužitelj tvrdi da se u oba postupka ovrha provodila radi naplate duga po Okvirnom sporazumu o osiguranju potraživanja od 10.02.1998.g. ovjerenog kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević pod brojem OU-130/98. Nadalje se tužitelj poziva na predmet P- 2288/14, u kojem je utvrđeno da je ovrha nedopuštena, jer da dug ne postoji. Iz toga izvlači zaključak da kako dug ne postoji, da je tužitelj pretrpio štetu prodajnom njegove nekretnine.

17. Treba reći, da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je rješenje o ovrsi OVr-1005/13 utemeljeno na dugovanju koje je prestalo. Tužitelj nije ni predlagao provođenje bilo kakvih dokaza, osim uvida u spomenuti parnični predmet i spomenute ovršne predmete, tvrdeći da se radi samo o pravnom pitanju. Međutim, ni u parničnom predmetu na koji se tužitelj poziva, nije nedvojbeno utvrđeno da dug ne postoji, već je upravo radi toga Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo obje niže stupanjske presude, te se postupak ponovno vodi pred ovim prvostupanjskim sudom. U nekoliko navrata je priklopljen taj predmet i izvršen je uvid u spis, međutim, odluka u njemu nije donesena do dana pisanja ove presude.

18. Naime, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da su obveze iz Ugovora o kreditu iz 1998.g. u cijelosti prestale, niti je naveo pa ni dokazao na koji način su prestale. Tužitelj nije dokazao da je novčana tražbina prestala zaključenjem kasnijeg Ugovora o dugoročnom kreditu br.93/96 od 26. ožujka 1999.g. i da je realizacijom tog kredita zasnovan novi obveznopravni odnos između ugovornih stranaka, kojim je došlo do obnove.

19. Odredba čl. 348. st. 1. ZOO/91, propisuje da obveza prestaje ukoliko se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

20. U ovom slučaju je odlučna odredba čl. 349. ZOO/91 koja propisuje da se obnova ne pretpostavlja, te ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i nadalje pored nove.

21. Ponovno se naglašava da je na tužitelju teret dokaza navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj nije dokazao, niti se o tome raspravljalo tijekom ovog postupka, da Ugovor o dugoročnom kreditu 93/99 odražava volju sudionika da njegovim zaključenjem ili realizacijom dođe do prestanka obveza iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 39/98 i Ugovora o dugoročnom kreditiranju br. 460/98. Kao namjena kredita br. 93/99 naznačen je "reprogram" dugoročnih kredita iz 1998.g., a ne refinanciranje obveza niti podmirenje obveza po tim ugovorima.

22. Dakle, nije promijenjen ni predmet ni pravna osnova, u smislu čl. 348. ZOO/05, već su promijenjeni rokovi otplate određenih obveza po kreditima 39/98 i 460/98.

23. Odredba čl. 348. st. 2. ZOO/91 određuje da se ne smatra obnovom sporazum kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja.

24. Prema svemu navedenom, tužitelj nije dokazao da su obveze iz Ugovora o kreditu iz 1998.g. prestale, pa da je radi toga, ovrhom koja je provedena u postupku Ovr-1005/13, a koja je bila nedopuštena, tužitelju nastala šteta.

25. Naime, rješenje o ovrsi Ovr-1005/13 temelji se na ovršnoj ispravi koja nije pravomoćno ukinuta, preinačena, niti stavljena izvan snage. Tužitelj nije niti tražio proglašenje nedopustivosti ovrhe Ovr-1005/13.

26. Napominje se da su opće pretpostavke odgovornosti za štetu: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje i da sve pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Dakle, kad nije dokazana protupravnost, a u ovom slučaju nije dokazana, već samim tim ne postoji odštetna odgovornost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-267/11 od 08.01.2015.g.). Isto tako, uzročna veza između štete i štetne radnje mora se dokazati, a teret dokaza je uvijek na "oštećeniku", ovdje tužitelju.

27. S obzirom na navedeno, nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu, pa je tužbeni zahtjev ( i po tom osnovu) utvrđen neosnovanim.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na troškove zastupanja tuženika po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su odmjereni prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura.

29. Troškovi tuženika obuhvaćaju: sastav podneska od 14.04.2021.g. - 679 bodova (Tbr. 8.st.1.), pristup na ročište dana 10.11.2021.g. - 50 bodova (Tbr. 9.st.5.), pristup na ročište 18.03.2022.g. - 50 bodova (Tbr.9.5.), pristup na ročište 05.05.2022.g. - 50 bodova (Tbr.9.5.), pristup na ročište 06.07.2022.g. - 679 bodova (Tbr.9.1.), pristup na ročište 14.09.2023.g. - 339,5 bodova (Tbr.9.2.), pristup na ročište 23.10.2025.g. - 679 bodova (Tbr.9.2.), što je ukupno 1526,5 bodova, odnosno 5.053,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 1.263,25 eura, što je ukupno 6.316,25 eura, koliko iznosi parnični trošak koji je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku.

30.Tuženiku nije dosuđen trošak sastava podneska od 23.11.2022.g. - 50 bodova, jer se radi o podnesku koji nije bio neophodan za tijek postupka.

31. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 26. studeni 2025. godine

Sudac

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika