REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-225/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja RĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u [adresa], 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 1.737,33 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i zamjenice opunomoćenika tuženika KĆ, odvjetničke vježbenice iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju RĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 (petnaest) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 1.737,33 EUR (tisućusedamstotridesetsedameuratridesettricenti) kao iznos naplaćen uslijed jednostrane promjene redovnih kamatnih stopa kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početnu, a to iz Ugovora o kreditu broj: 3208315092 sklopljenom na dan 24. siječnja 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, od 1. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke za 3 % poena ( u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

- 8,43 EUR od 19. studenog 2007. pa do isplate;

- 8,28 EUR od 21. prosinca 2007. pa do isplate;

- 8,50 EUR od 15. siječnja 2008. pa do isplate;

- 8,46 EUR od 15. veljače 2008. pa do isplate;

- 16,55 EUR od 15. ožujka 2008. pa do isplate;

- 16,18 EUR od 21. travnja 2008. pa do isplate;

- 15,91 EUR od 15. svibnja 2008. pa do isplate;

- 16,03 EUR od 19. lipnja 2008. pa do isplate;

- 16,10 EUR od 16. srpnja 2008. pa do isplate;

- 15,93 EUR od 15. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 15,92 EUR od 15. rujna 2008. pa do isplate;

- 16,53 EUR od 15. listopada 2008. pa do isplate;

- 16,90 EUR od 15. studenog 2008. pa do isplate;

- 16,37 EUR od 15. prosinca 2008. pa do isplate;

- 17,80 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate;

- 17,81 EUR od 16. veljače 2009. pa do isplate;

- 17,33 EUR od 15. ožujka 2009. pa do isplate;

- 17,48 EUR od 16. travnja 2009. pa do isplate;

- 17,46 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate;

- 17,35 EUR od 08. lipnja 2009. pa do isplate;

- 17,35 EUR od 13. srpnja 2009. pa do isplate;

- 23,38 EUR od 17. kolovoza 2009. pa do isplate;

- 23,65 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate;

- 23,34 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate;

- 23,54 EUR od 15. studenog 2009. pa do isplate;

- 23,45 EUR od 14. prosinca 2009. pa do isplate;

- 24,08 EUR od 18. siječnja 2010. pa do isplate;

- 24,38 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate;

- 24,30 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate;

- 24,56 EUR od 13. travnja 2010. pa do isplate;

- 25,26 EUR od 17. svibnja 2010. pa do isplate;

- 25,39 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate;

- 26,12 EUR od 15. srpnja 2010. pa do isplate;

- 26,09 EUR od 16. kolovoza 2010. pa do isplate;

- 27,60 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate;

- 26,72 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate;

- 26,93 EUR od 15. studenog 2010. pa do isplate;

- 27,81 EUR od 14. prosinca 2010. pa do isplate;

- 27,96 EUR od 17. siječnja 2011. pa do isplate;

- 27,49 EUR od 14. veljače 2011. pa do isplate;

- 28,21 EUR od 16. ožujka 2011. pa do isplate;

- 27,36 EUR od 12. travnja 2011. pa do isplate;

- 28,47 EUR od 15. svibnja 2011. pa do isplate;

- 29,80 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate;

- 31,31 EUR od 15. srpnja 2011. pa do isplate;

- 28,77 EUR od 16. kolovoza 2011. pa do isplate;

- 26,49 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate;

- 25,73 EUR od 17. listopada 2011. pa do isplate;

- 25,78 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate;

- 25,88 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate;

- 26,54 EUR od 16. siječnja 2012. pa do isplate;

- 26,74 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate;

- 26,49 EUR od 16. ožujka 2012. pa do isplate;

- 26,49 EUR od 15. travnja 2012. pa do isplate;

- 26,59 EUR od 14. svibnja 2012. pa do isplate;

- 26,79 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate;

- 26,56 EUR od 15. srpnja 2012. pa do isplate;

- 26,49 EUR od 15. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 25,91 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate;

- 26,41 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate;

- 26,64 EUR od 15. studenog 2012. pa do isplate;

- 26,49 EUR od 15. prosinca 2012. pa do isplate;

- 26,51 EUR od 14. siječnja 2013. pa do isplate;

- 26,24 EUR od 15. veljače 2013. pa do isplate;

- 26,17 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate;

- 26,64 EUR od 15. travnja 2013. pa do isplate;

- 25,95 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate;

- 25,84 EUR od 15. lipnja 2013. pa do isplate;

- 25,91 EUR od 15. srpnja 2013. pa do isplate;

- 25,84 EUR od 16. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 26,04 EUR od 09. rujna 2013. pa do isplate;

- 26,25 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate;

- 26,33 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate;

- 26,61 EUR od 15. prosinca 2013. pa do isplate;

- 26,34 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju RĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

1.549,83 EUR (tisućupetstočetrdesetdeveteuraosamdesettricenti) sa zateznom kamatom počev od 26. studenog 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 447,88 EUR (četristočetrdesetsedameuraosamdesetosamcenti) i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 26. studenog 2025. pa do isplate tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj RĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 24. siječnja 2007., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208315092, šifra namjene: 758, partija broj: 7103480792, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 1. veljače 2016.

2. U tužbi je istakao da je rečeni Ugovor u dijelu glavnice vezan uz valutu švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a u pogledu ugovorene redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna ugovorna odredba, a jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2006. do 6. kolovoza 2007., a što znači da je tuženik postupao suprotno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno Zakonu o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima i u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 te i suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

3. Tužitelj ističe kako je odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., pod točkom II izreke djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu od 4. srpnja 2012. u dijelu u kojemu je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u navedenom razdoblju, a to znači od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u Potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

4. Tužitelj ocjenjuje da je donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćnom u odnosu na tuženika ona odluka koja je sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tj. korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tj. Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Tužitelj nadalje ističe da je kao potrošač bio u situaciji da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora od 23. ožujka 2006. tuženik kao trgovac nije njem pružio mogućnost pojedinačnog pregovaranja kako bi se utvrdili egzaktni parametri vezano za redovnu kamatnu stopu, a pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je u ovom sporu, u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja, ovaj sud vezan za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tužitelj ocjenjuje da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,5 % godišnje naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana pri čemu je svako dalje zaduženje, nakon promjene kamatne stope za njega bilo veće i on je kroz otplatu kredita na ime redovne kamate, zbog njenih promjena tuženiku isplatio više novčanih sredstava nego što je ugovoreno.

5. Zbog djelomične ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007., u pogledu promjene redovne kamate tužitelj ocjenjuje kako ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje od tuženika kao kreditora uslijed promjene redovne kamatne stope iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen je temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208315092, šifra namjene: 758, partija broj: 7103480792, koji su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 24. siječnja 2007., a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu dana 1. veljače 2016. Tužitelj je obrazložio da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa njemu odobren kredit u iznosu od 32.250,00 CHF s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po navedenom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,5 % godišnje, interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ta kamatna stopa je naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana i nakon svake promjene ukupno njegovo zaduženje je bilo veće, a radi čega je on na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio novčanih sredstava nego što je izvorno ugovoreno. U ovoj parnici kao potrošač želi ostvariti pojedinačnu restituciju temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača i kako ocjenjuje da je ništetna ugovorna odredba u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope, upravo zbog djelomične ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi tužitelj od tuženika kao kreditora koji je ostvario novčane iznose na koje nije imao pravo, tužbom podnesenom 5. lipnja 2019. po osnovi promjene redovne kamatne stope zahtjeva 17.623,28 HRK i to tako da na pojedinačne novčane iznose u razdoblju od 15. studenog 2007. pa zaključno sa 15. siječnja 2014. (stranica 5 – 8 tužbe) zahtjeva zateznu kamatu prema Zakonu koji je definirao zateznu kamatu. Tužitelj je od tuženika zahtijevao i trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da se iz prometa po kreditu može utvrditi da su i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, a što znači da tužitelj nije dokazao da je otplaćivao kredit i zbog toga je osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao i taj je aktivno legitimiran zahtijevati povrat. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Nadalje, tuženik je istakao da je kredit koji se spominje u tužbi sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) konvertiran, a što znači da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sve tužiteljeve uplate tj. i osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kredita, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, upravo u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom pa kako su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredita i kako tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj citiranih odluka (Pž-7129/13, Revt-249/14) i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-252/15, a koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja Ugovora o kreditu, ostajući kod svog pravnog stava da su tužitelju u povodu konverzije povijesne kamatne stope bile poznate jer su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje, prihvaćanjem Ugovora o konverziji sukladno ZID ZPK/15 tužitelj kao potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze" odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima tužitelj je pristao na čvrsto definiranu prošlost, a to stoga što su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (u tom smislu su bile sadržajno fiksne), te je pristao i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje razdoblje je ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Zbog ovih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtjevao trošak parničnog postupka.

7. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač jer da na temelju Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita adaptacija stana.

Kako je predmetni kredit konvertiran i to sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i da su sve tužiteljeve uplate, kako s osnova povišenja CHF kamatne stope tako i s osnova povišenja CHF tečaja, uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, a u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik postupajući po Zakonu i na temelju očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a koji je prethodno bio zadužen uz valutnu klauzulu u CHF tada je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR i time je u cijelosti po svom slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen, na valjano od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

8. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrao da mu Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebao prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

9. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

10. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi:

„Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. ožujka 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona."

11. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007., u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 1. veljače 2016.

12. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 24. siječnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 32.250,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 30 godina, za adaptaciju stana. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 1. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita tako da je utvrđeno da je neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 27.445,31 CHF tj. na dan 30. rujna 2015. tj. da iznosi 191.589,45 HRK a da na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima iznosi 257 mjeseci (članak 4.)

Također je utvrđeno (članak 5. Dodatka) da je je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a prema izračunu konverzije, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za EUR računajući do dana 30. rujna 2015., a ta razlika predstavlja iznos od 7.521,79 HRK (članak 5. Dodatka).

Stranke spora tj. ugovorne stranke su se sporazumjele da ako je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja iznosa potrebnog za podmirenje duga u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR u smislu zakona smatrati će se preplatom te kreditor neće zahtijevati njezino ispunjenje, a korisnik kredita da je suglasan s otpustom duga koji u smislu zakona predstavlja iznos preplate. Ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dosjeli iznos anuiteta, a zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50 % anuiteta te je korisnik u obvezi podmiriti preostali iznos anuiteta. Nakon iskorištenja preplate korisnik kredita je obvezan nadalje podmirivati anuitete u punom iznosu.

Ako je iznos utvrđen kao preplata veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu u EUR, ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta tada se ukupan iznos preplate koristi za podmirenje iznosa u visini 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate korisnik ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu sa zaključenim dodatkom ugovoru. Ako iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate odmah nakon provedene konverzije. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim utvrđenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 17.434,28 EUR koji je korisnik kredita kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama članka 8. Dodatka ugovoru, a koja kamata iznosu 3,48 postotnih poena, te se kamata ne mijenja do konačne otplate kredita, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

13. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 1. veljače 2016.

14. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03).

15. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

17. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

18. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.

19. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koja je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

20. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da je tužitelj određeno postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev i od tuženika zahtjevao naprijed istaknuti novčani iznos, a koji je u vrijeme podnošenja tužbe iznosio 17.623,28 HRK, zahtijevajući od tuženika i zateznu kamatu od dana svakog većeg uplaćenog novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos prema početno ugovorenoj kamati, zajedno s troškom parničnog postupka te koji je kasnije uredio nakon pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Tužitelj bi imao pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Dakle, da je u tužbi tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev uz kondemnatorni imao bi pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

21. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 1. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti dijela osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 24. siječnja 2007. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007. (članak 2.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. ništetna.

22. Saslušan na glavnoj raspravi od 10. studenog 2025. tužitelj je istakao da je Ugovor o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007. potpisao u poslovnici tuženika u [adresa] 24. siječnja 2007., a javni bilježnik Niko Bagarić je solemnizirao ovaj Ugovor u predmetu poslovni broj OU-51/2007, 27. ožujka 2006. u [adresa], da je realiziranim kreditom adaptirao stan u [adresa], na adresi [adresa], da je mislio da će kamatna stopa ostati za cijelo vrijeme otplate kredita ista, a upravo mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit za korisnike kredita. Istakao je da ni na koju odredbu Ugovora nije mogao utjecati, kako vezano za osnovni Ugovor o kreditu tako ni na Dodatak osnovnom Ugovoru jer je tuženik unaprijed otiskao i osnovni Ugovor o kreditu i Dodatak. Osim toga tužitelj je kao bitno istakao da mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit, da nije išao u druge banke, a u banci tuženika nije predlagao sklapanje kredita u kunama ili euru jer je vjerovao službenoj osobi banke koja mu je određeno rekla da je za njega najpovoljniji kredit upravo taj koji se zaključuje u švicarskim francima. Kako je imao puno povjerenje u banku u kojoj je i imao otvoren tekući račun tada je i Dodatak osnovnom Ugovoru prihvatio radi toga da koliko toliko može normalno otplaćivati kredit. Obrazložio je da je za njega ono što je bilo prije konverzije doista bilo mukotrpno u smislu otplaćivanja. Priznao je da je za njegovu korist netko od njegovih srodnika uplatio koju ratu kredita, a to je bilo onda kada slučajno nije bio u [adresa] i bilo mu je bitno da je rata kredita plaćena. Određeno je istakao da na označenoj adresi nikada nije imao prijavljen Obrt jer je vlasnik Obrta na adresi u [adresa].

23. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom odlukom banke, a što znači da je tužitelj po preporuci službene osobe banke prihvatio zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji, a služio mu je isključivo za adaptaciju stambenog prostora u kojem živi sa svojom obitelji.

23.1. Dakle, iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Odredba o kamatnoj stopi tužitelju je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužitelju sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.

25. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužitelj ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

26. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.

27. Na glavnoj raspravi održanoj 10. studenog 2025., sud je izvršio uvide u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208315092, šifra namjene: 758, partija broj: 7103480792, koji su zaključili tužitelj RĆ kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor 24. siječnja 2007., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika 24. siječnja 2007. pod brojem OU-51/2007, u Dodatak Ugovoru o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne zaključile 1. veljače 2016. te je pročitao pisani nalaz s mišljenjem vještaka Borisa Belunjaka (stranice 189 – 207 spisa) zajedno sa Tabličnim prikazima, te je uz suglasnost stranaka saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, a kako stranke nisu predlagale neposredno saslušanje vještaka na raspravi tada sud vještaka nije neposredno saslušavao.

28. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji je postavio u obrazloženom podnesku od 21. listopada 2025. u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja i oni vezani uz zastaru potraživanja nisu osnovani.

29. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor na namjenskom kreditu (stranice 11 - 15 spisa) sud je mogao utvrditi da su ugovor o kreditu zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita RĆ, a to znači da je obveza vraćanja kredita bila isključivo na korisniku kredita RĆ, ali ne i na njegovom ocu FĆ koji je bio sudužnik. Radi toga je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan, a pri tome treba istaći da je osnovan tužiteljev stav o tome da je njegovu obvezu prema tuženiku kao vjerovniku mogla ispuniti i treća osoba, a kako je to propisano odredbom članka 161. ZOO/05. Naime, odredbom članka 161. stavak 1. ZOO/05 propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba i prema stavku 2. vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kada se dužnik protivi tom ispunjenju. Utvrđujući uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007. da je otac tužitelja BĆ u Ugovoru utvrđen kao sudužnik nedvojbeno treba zaključiti da su BĆ te i MĆ, a koja je također utvrđena kao sudužnik u Ugovoru o namjenskom kreditu, mogli za korist tužitelja otplatit bilo koju ratu kredita i tužena banka je bila dužna primiti ispunjenje jer je to prvenstveno proizlazilo iz navedenog Ugovora od 24. siječnja 2007., a na ovaj način je dokazani pravni interes FĆ i MĆ da za korist svog sina uplate određene rate kredita vjerovniku tj. banci. Tužena banka je bila dužna primiti ispunjenje od sudužnika jer je tužitelj kao dužnik s time bio suglasan, a iz navedenog Ugovora ne proizlazi da je novčanu obvezu trebao ispuniti dužnik osobno.

Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio 5. lipnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnio prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

Vezano za isticanje prigovora tuženika u odnosu na zastaru zbog navodno preinake tužbe koja je uslijedila po ocjeni tuženika 21. listopada 2025., treba istaći da se u konkretnom sporu ne radi o preinaci tužbe već samo o usklađenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Naime, odredbom članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema stavku 3. ove odredbe proizlazi da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Na temelju podnesene tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva u tužbi sud je utvrdio da je tužitelj od tuženika zahtijevao ukupno 17.623,68 HRK, a što je prema konverzijskom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznos od 2.339,06 EUR i budući da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj stvarno smanjio tužbeni zahtjev prema tuženiku na iznos od 1.737,33 EUR tada treba i zaključiti da se ne radi o preinaci tužbe.

Inače, ako bi se radilo o preinaci tužbe zastarni rok ne računa od dana preinake, a imajući u vidu dan podnošenja tužbe jer je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-123/2024-5, a koje znači da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake. Dakle, ako bi tužbeni zahtjev bio eventualno neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi tada se ni u toj procesnoj situaciji ne bi radilo o djelomičnom povlačenju tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi), a niti o preinaci tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi). Ova utvrđenja proizlaze iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022., a što znači da tužitelj koji je u tužbi označio vrijednost predmeta spora sa iznosom od 17.623,28 HRK (2.339,06 EUR) nije preinačio tužbu već je uredio tužbeni zahtjev kada je umjesto 2.339,06 EUR zahtijevao onaj novčani iznos koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju ukupno utvrdio vještak, a to je iznos od 1.737,33 EUR. Sve kada bi se radilo o preinaci tužbe, preinaka tužbe bi bila utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a jer se tužba odnosi na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu denominiranog u CHF i onda potraživanje tužitelja nakon uređenog tužbenog zahtjeva ne bi predstavljalo novu tražbinu već bi se radilo o takozvanoj nepravoj preinaci tužbe zbog kvantitativnog povećanja tražbine.

30. Dakle, predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. Naime, potrebno je istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni dodatak ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogla sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošak tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

32. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 24. siječnja 2007., a koji je sklopljen 1. veljače 2016., na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim Dodatkom osnovnom ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene dodatkom tj. sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

33. Ocjena je ovog suda tužitelju kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom dodatku tj. sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se on odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u dodatak tj. sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru iz 2007. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a u sklopu zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a to znači da tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

34. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužitelj eventualno nije obeštećen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007., rješenjem posl broj P-187/2020-13 od 17. rujna 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja iznosa svake mjesečne eventualne preplate po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208315092, šifra namjene: 758, partija broj: 7103480792 od 24. siječnja 2007. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

Vještakom je imenovan stalni sudski vještak Boris Belunjak, mag. oec. iz [adresa], a koji je po pozivu suda dostavio pisani nalaz i mišljenje 10. listopada 2025. i sud je taj pisani nalaz i mišljenje dostavio opunomoćenicima stranaka.

35. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka, a prethodno vršeći uvide u Ugovor o namjenskom kreditu, nedvojbeno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 24. siječnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stana, a tužitelju je odobren kredit u iznosu od 32.250,00 CHF, na rok otplate od 30 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 161,69 CHF i to prema početno ugovorenim uvjetima. Naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznosom od 161,69 CHF primijenjen je za privih 8 anuiteta a nakon toga redovne kamatne stope su promijenjene (najprije povećane pa onda smanjene). Kredit je plasiran 30. siječnja 2007. i otplaćivan u CHF u protuvrijednosti kuna počevši od anuiteta za veljaču 2007. koji je dospijevao dana 1. ožujka 2007. do zaključno s anuitetom za kolovoz 2015. koji je dospijevao 1. rujna 2015., a plaćen je u rujnu 2015., što je vidljivo iz dokumenta tuženika "Prometi po kreditu / Specifikacija uplate".

Vještak je u nalazu vještačenja postavio tablični izračun prema početno ugovorenim uvjetima i stvarno primijenjenim uvjetima, te je izračunao razlike anuiteta zbog promjena redovne kamatne stope u CHF i HRK. U sudskom spisu je dokumentiran od strane tuženika početni otplatni plan, a temeljem početno ugovorenih uvjeta u Ugovoru o kreditu, uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 %. Temeljem navedenog u nalazu je početni otplatni plan za kredit vještak utvrdio u kolonama od 4 – 8, u Prilogu 1 (P-1) gdje je naveden početni plan otplate kredita za svaki pojedini anuitet i u njemu je sadržan iznos redovne kamate i glavnice kredita za otplatno razdoblje do provođenja konverzije kredita iz CHF u EUR. Temeljem dokumenta tuženika "Prometi po kreditu" i "Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015." rekonstruirao je vještak stvarni plan otplate kredita i isti je naveden u kolonama od 9 – 13 u Prilogu 1. Temeljem navedenog moguće je utvrditi za koji mjesec se odnosi pojedini anuitet, datum dospijeća plaćanja i datum plaćanja anuiteta i u njima sadržane glavnice kredita i redovne kamate. Dospijeće anuiteta je bilo 1-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da je do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec bilo moguće plaćanje bez obračuna zateznih kamata. U koloni 2 u P-1 vještak je naveo za koji se anuitet odnosi podaci, u koloni 3 naveden je datum dospijeća plaćanja, a u koloni 3A naveden je datum plaćanja i obračun iznosa iz CHF u HRK prema srednjem tečaju HNB za 1,00 CHF za kune, a koji je naveden u koloni 14 u P-1, a koji je primijenjen na dane plaćanja anuiteta. Vještak je istakao da je početno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50 % i početno ugovoreni i primijenjeni anuitet od 161,69 CHF tuženik primjenjivao i zaduživao do uključivo osmog anuiteta tj. do 30. rujna 2007., a od 1. listopada 2007., od devetog anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope te je vještak iz podataka u dokumentaciji o kreditu utvrdio stvarne podatke o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita tako da je u Tablici broj 1 iznio pregled primijenjenih redovnih kamatnih stopa i anuiteta tijekom otplate kredita u CHF, a iz koje proizlazi da je primijenjena nominalna redovna kamatna stopa od 4,50 % do 30. rujna 2007., od 1. listopada 2007. primijenjena nominalna kamatna stopa je povećana na 5,15 % i sve do 1. veljače 2008. je iznosila 5,15 % da bi od 1. veljače 2008. iznosila 5,80 % i primjenjivana do 30. lipnja 2009. kada je od 1. srpnja 2009. povećana na 6, 30 % i tako primijenjena do 30. lipnja 2011. Od 1. srpnja 2011. primijenjena nominalna redovna kamatna stopa iznosila je 6,05 % i primijenjena do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. smanjena na 3,23%.

35.1. Vještak je naglasio da je u koloni 15 u Prilogu 1 (P-1) izračunao, do provedbe konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR do 30. rujna 2015. razliku ukupno plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope i ukupno, između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 18.742,79 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,50 % što ukupno iznosi 16.654,07 CHF ili izračunata razlika anuiteta zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope iznosi da je ukupno više plaćeno 2.088,72 CHF, a što preračunato srednjim tečajem HNB za CHF za HRK na dan plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama, zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope u iznosu od 11.367,43 HRK što preračunato tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,5340 HRK, zbog uvođenja eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi 1.508,72 EUR. Iznos plaćene razlike anuiteta koji proizlazi zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope vještak je izračunao pojedinačno po svakom anuitetu u koloni 15 Priloga 1, za iznose u CHF, a u Prilogu P-1 u koloni 15A izračunao je protuvrijednost u kunama. U koloni 15B vještak je preračunao iznose iz kuna u euro a u ukupno izračunatim iznosima sadržani su iznosi i više plaćenog i manje plaćenog.

35.2. Vještak je naglasio da samo više plaćeni iznosi predstavljaju razliku anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početno ugovorenu i samo više plaćene iznose vještak je utvrdio iznosom od 2.360,52 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1,00 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike samo više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od samo više plaćenog u iznosu do 13.089,89 HRK, a što preračunato tečajem konverzije iznosi 1.737,33 EUR. U Tablici broj 2 utvrđen je pregled razlika plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjivih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % po svakom pojedinačnom anuitetu, izračunatih u kunama i euru pa iz kolone 8 ove tablice proizlazi da je po osnovi promjenjive redovne kamatne stope tužitelj samo više platio ukupno 1.737,33 EUR, a pojedinačno utvrđeni iznosi su također određeno izračunati te je vještak i utvrdio datume dospijeća plaćanja i datume plaćanja anuiteta i obračuna anuiteta iz CHF u kune (od 19. studenog 2007. pa zaključno sa 15. siječnja 2014.)

36. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatio i uredio tužbeni zahtjev upravo na temelju utvrđenja vještaka o samo više plaćenim novčanim iznosima po osnovi promjenjive kamatne stope, a to znači da je tužitelj u podnesku od 21. listopada 2025. zahtijevao pojedinačne novčane iznose sa zateznom kamatom od dana kada su za korist tuženika više plaćeni novčani iznosi po osnovi promjenjive kamatne stope, pa sve do isplate (uređeni tužbeni zahtjev na stranicama 212 – 215 spisa).

37. Tuženik također nije prigovorio nalazu vještaka, ali je i dalje isticao kako ustraje na osporavanju postavljenog tužbenog zahtjeva, sa svim prigovorima i činjenicama, uz navođenja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjske odluke kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz konvertiranog kredita (Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.), presudom poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. preinačio drugostupanjsku presudu u korist tužitelja te odbio tužiteljev tužbeni zahtjev po osnovi preplaćene CHF kamate, a uz obrazloženje da tužitelj nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem – kreditorom zaključio Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, a budući da su i uplate izvršene po osnovi preplaćene kamate uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, a zbog čega da je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

37.1. Tuženik je isticao kako su u Odlukama Županijskog suda u Zagrebu i to poslovni broj Gž-729/2025-2 od 1. travnja 2025., poslovni broj GŽ-253/2023 od 25. ožujka 2025., poslovni broj Gž-4717/2024-2 od 18. ožujka 2025. i poslovni broj Gž- 2819/2023-2 od 18. siječnja 2025. prihvaćeni stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o neosnovanosti zahtjeva za isplatu u predmetima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15, a jer drugostupanjski sud odbija tužbene zahtjeve za isplatu upravo zbog zauzetog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

38. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužitelju u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju

o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužitelja i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 21. listopada 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u cijelosti jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužitelju vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je prihvatio stav tužitelja da konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama jer ako bi se prihvatio prigovor tuženika o dvostrukom beneficiranju onda bi to značilo da bi tuženik zadržao nepravedno stečene iznose na temelju ništetnih odredbi o kamatnim stopama, a što je protivno načelima obveznog prava i zaštite potrošača. Tužitelj bi u toj situaciji bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge potrošače koji nisu proveli konverziju kredita, a kako je konverzija kredita riješila pitanje valutne klauzule, ali nije imala pravni učinak na potraživanja zbog preplaćenih kamata tada je prigovor dvostrukog beneficiranja tuženika neutemeljen. Dakle, kako se prama članku 322. ZOO/05ništetne ugovorne odredbe smatraju nepostojećima od samog početka (ex tunc) ona stranka koja je zbog takvih odredbi pretrpjela financijski gubitak ovlaštena je tražiti povrat preplaćenih iznosa i zaključno sud utvrđuje da tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom ne traži dvostruku isplatu već isključivo povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, a preplata iz konverzije (7.521,79 HRK) odnosi se isključivo na valutnu klauzulu i prilagodbu glavnice i uplaćenih anuiteta prema valutnom tečaju.

39. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05 jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih novčanih iznosa od dana plaćanja preplaćenih iznosa. Naime, do 1. siječnja 2008. bio je na snazi Zakon o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), a prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 72/02) ista je do 31. prosinca 2007. iznosila 15 % godišnje dok je nakon toga bila definirana ZOO/05, a i izmijenjenim odredbama članka 29. stavak 2. ZOO/05 i to Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, jer je tužitelj u parnici uspio u 74 % od postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi. Naime, tužitelj je s osnovom uspio u cijelosti (100 %), a s iznosom je uspio sa 74 %. Dijeleći ukupan uspjeh, kako po osnovu tako po visini, sa brojkom 2 proizlazi da je uspjeh tužitelja 87 %, a onda je uspjeh tuženika 13 % i kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika dobije se da je tužiteljev uspjeh u parnici 74 %.

Pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) tužitelju je sud priznao izdatke koje je imao za plaćanje opunomoćenika – odvjetnika koji mu je sastavio tužbu, sastavio obrazložene podneske od 21. listopada 2025. i podnesak od 3. studenog 2025., a u kojima je uređen konačno postavljeni tužbeni zahtjev i kojim se tužitelj očitovao na obrazloženi podnesak tuženika od 28. listopada 2025. Opunomoćenik tužitelja je tužitelja zastupao na ročištima od 30. listopada 2020. i 10. studenog 2023., kao i na ročištu za glavnu raspravu od 10. studenog 2025. pa mu prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora za sastav tužbe pripada nagrada u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u istom iznosu i za sastav obrazloženih podnesaka od 21. listopada 2025. i 3. studenog 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Za nazočnost pripremnom ročištu od 30. listopada 2020. i 10. studenog 2023. opunomoćeniku - odvjetniku je također priznata nagrada temeljem Tbr. 9. točka 1. OT u iznosu od po 100 bodova ili 200,00 EUR, a za raspravu od 10. studenog 2025. odvjetniku je također priznata nagrada u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 1. OT. Osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25 % iznosi 1.200,00 EUR, PDV iznosi 300,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.500,00 EUR. Kako je uspjeh tužitelja 74 % tada je po osnovi zastupanja tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.100,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu, a jer je tužitelj bio pristojbeni obveznik u vrijeme podnošenja tužbe i kako je tužitelj platio sudsku pristojbu u iznosu od 526,00 HRK, sada je to 69,81 EUR, tužitelju je po osnovi pristojbe priznat iznos od 51,66 EUR. Tužitelj je platio trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, a koji sud nije umanjivao jer je bio nužan trošak. Zbirno se dobije priznati iznos troška tužitelju u iznosu od 1.549,83 EUR, a koji je sud tužitelju dosudio uz zateznu kamatu od dana donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu na trošak zahtijevao sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

S viškom zahtijevanog novčanog iznosa po osnovi troška parničnog postupka do iznosa od 1.997,71 EUR i zateznom kamatom na višak zahtijevanog troška od presuđenja pa do isplate tužitelj je odbijen.

41. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 26. studenog 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, [adresa] Požega

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb