REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-4785/2025-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja IV (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dobriša Rubes, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. studenoga 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
” I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3603714 od 08.kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
"Iznos kredita – kunska protuvrijednost CHF 23,413.97 (dvadesettritisućečetiristotrinaest švicarskih franaka i devedestsedam centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
7. Način otplate kredita – kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3603714 od 08.kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: ''u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.".
III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.696,65 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:
-na iznos od 1,03 eura od 01.10.2006.g.
-na iznos od 0,70 eura od 27.10.2006.g.
-na iznos od 10,32 eura od 01.11.2008.g.
-na iznos od 13,37 eura od 24.12.2008.g.
-na iznos od 15,57 eura od 01.02.2009.g.
-na iznos od 16,57 eura od 01.03.2009.g.
-na iznos od 14,13 eura od 01.04.2009.g.
-na iznos od 14,66 eura od 01.05.2009.g.
-na iznos od 10,38 eura od 01.06.2009.g.
-na iznos od 7,23 eura od 01.07.2009.g.
-na iznos od 8,06 eura od 01.08.2009.g.
-na iznos od 9,73 eura 01.09.2009.g.
-na iznos od 9,58 eura od 26.09.2009.g.
-na iznos od 7,90 eura od 17.10.2009.g.
-na iznos od 11,05 eura od 29.11.2009.g.
-na iznos od 13,58 eura od 30.12.2009.g.
-na iznos od 17,18 eura od 02.02.2010.g.
-na iznos od 16,35 eura od 03.03.2010.g.
-na iznos od 21,23 eura od 02.04.2010.g.
-na iznos od 20,31 eura od 04.05.2010.g.
-na iznos od 22,11 eura od 02.06.2010.g.
-na iznos od 37,73 eura od 03.07.2010.g.
-na iznos od 34,52 eura od 08.08.2010.g.
-na iznos od 44,34 eura od 02.09.2010.g.
-na iznos od 40,95 eura od 01.10.2010.g.
-na iznos od 35,49 eura od 30.10.2010.g.
-na iznos od 47,01 eura od 01.12.2010.g.
-na iznos od 61,66 eura od 01.01.2011.g.
-na iznos od 51,28 eura od 01.02.2011.g.
-na iznos od 54,92 eura od 17.02.2011.g.
-na iznos od 50,29 eura od 01.04.2011.g.
-na iznos od 51,12 eura od 01.05.2011.g.
-na iznos od 70,77 eura od 01.06.2011.g.
-na iznos od 72,68 eura od 08.07.2011.g.
-na iznos od 88,85 eura od 01.08.2011.g.
-na iznos od 80,44 eura od 07.09.2011.g.
-na iznos od 71,24 eura od 01.10.2011.g.
-na iznos od 69,74 eura od 01.11.2011.g.
-na iznos od 69,04 eura od 01.12.2011.g.
-na iznos od 73,40 eura od 01.01.2012.g.
-na iznos od 77,20 eura od 01.02.2012.g.
-na iznos od 77,71 eura od 01.03.2012.g.
-na iznos od 75,08 eura od 01.04.2012.g.
-na iznos od 76,85 eura od 01.05.2012.g.
-na iznos od 78,06 eura od 01.06.2012.g.
-na iznos od 76,02 eura od 01.07.2012.g.
-na iznos od 76,56 eura od 01.08.2012.g.
-na iznos od 75,03 eura od 01.09.2012.g.
-na iznos od 71,72 eura od 01.10.2012.g.
-na iznos od 75,25 eura od 01.11.2012.g.
-na iznos od 76,94 eura od 01.12.2012.g.
-na iznos od 75,75 eura od 01.01.2013.g.
-na iznos od 69,10 eura od 01.02.2013.g.
-na iznos od 74,75 eura od 01.03.2013.g.
-na iznos od 75,25 eura od 01.04.2013.g.
-na iznos od 73,03 eura od 01.05.2013.g.
-na iznos od 66,14 eura od 01.06.2013.g.
-na iznos od 65,96 eura od 01.07.2013.g.
-na iznos od 67,66 eura od 01.08.2013.g. i
-na iznos od 70,37 eura od 01.09.2013. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.
III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.556,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (26.11.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 08.08.2006. godine, zaključili ugovor o kreditu broj 029-50-3603714 za iznos od 23.413,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;
- da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,20%, a promjena je vezana uz Odluke o kamatnim stopama tuženika.
1.1. Tijekom postupka donesena je pravomoćna presuda kojom je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva, a kojim je od tuženika potraživao isplatu iznosa od 946,29 eura sa osnova plaćenog više zbog promjena kamatne stope.
2. Tužitelj tvrdi da su odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) ništetne i u svojim se činjeničnim navodima u cijelosti poziva na pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu i to posebno kada činjenično tvrdi da zbog čega su ništetne odredbe ugovora u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope tužitelj se u činjeničnim navodima poziva i na odredbe Zakona o obveznim odnosima u dijelu u kojem isti regulira (ne)valjanost općih uvjeta ugovora.
2.1. Uz zahtjev na utvrđenje ništetnosti tužitelj postavlja i zahtjev na isplatu i to iznosa od 2.696,65 eura sa osnove mijenjanja tečaja, sa kamatom od dana plaćanja do isplate, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da niti jedna odredba ugovora nije ništetna. Posebno osporava tužitelju svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare, osporava tijek kamata. Tijekom postupka protivio se preinaci tužbenog zahtjeva i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.
4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Uvidom u ugovor utvrđeno je da je isti zaključen među strankama, a kako je i nesporno utvrđeno u 1.ove presude time što se dodatno utvrđuje da je tužitelj ugovor potpisao kao fizička osobe, a ne kao zakonski zastupnik pravne osobe ili kao obrtnik. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o namjenskom kreditu, za kupnju automobila (čl. 6 ugovora).
6.1. Međutim, iz iskaza tužitelja utvrđene su dodatne okolnosti zaključenja ugovora pa je tako iz njegovih osobnih podataka utvrđeno da je po zanimanju instruktor vožnje. Nastavno tužitelj iskazuju na način da, iako navodi da mu je automobil trebao za osobne potrebe, opisuje detaljnije što je u stvari bio razlog zaključenja ugovora kojim je namaknuo novac za kupnju automobila. Tužitelj tvrdi da je istovremeno tražio posao kao instruktor vožnje i da je uvjet za zapošljavanje bilo posjedovanje automobila. Nakon što je zaključio sporni ugovor i kupio automobil isti su polaznici koristili za satove vožnje (autoškola).
6.2. Iz takvog iskaza tužitelja, koji se prihvaća, jer je životan i tužitelj uvjerljivo povezuje svoje zanimanje i potrebu za automobilom, sud nastavno utvrđuje da je osnovano svrha i razlog zaključenja spornog ugovora bilo u svrhu njegovog zanimanja.
6.3. Zbog toga, a u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP) tužitelj nije potrošač, jer je citirano odredbom potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
6.4. Osnovni smisao citirane odredbe, a u odnosu na tužitelja, jest njegovo zanimanje, pa činjenica, kako nastavno iskazuje tužitelj, da u trenutku zaključenja ugovora nije bio obrtnik niti je bio u sustavu PDV-a nije od presudnog značaja.
7. U tako utvrđenoj okolnosti (6.-6.4.) zaključenja ugovora tužitelj, koji nije potrošač, ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP), odnosno pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu. Naime, prošireno djelovanje granice pravomoćnosti presuda donesenih po kolektivnoj tužbi Udruge Franak odnosi se na osobe koje su kao potrošači realizirali ugovore o kreditu sa bankama obuhvaćenim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 13. lipnja 2014., na koje odluke se tužitelj pozvao u historijatu tužbe.
7.1. I prema čl. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.
8. Kako je već navedeno, tužitelj u tužbi iznosi činjenice na kojima temelji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz spornog ugovora, a to su, da je tuženik u ugovor o kreditu unio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to isključivo na osnovi jednostrane odluke banke, da njemu nisu bili poznati parametri na osnovu kojih se kamatna stopa mijenja, nije da mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora, kako promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valuti u kojoj je kredit odobren, koje odredbe su protivne čl. 81. i 83. ZZP/03, te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne.
8.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.
8.2. Dakle, činjenice na kojim tužitelj u ovoj parnici temelji ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-u (tvrdeći da je potrošač) i ništetnosti kao posljedici nepoštene ugovorne odredbe. U svezi toga valja navesti da je sud vezan činjeničnim supstratom tužbe i temeljem istog odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, međutim, kao što je navedeno tužitelj nije potrošač i na njega se ne primjenjuju odredbe ZZP/03 i Direktive Vijeća 93/13/EEZ.
9. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz navoda tužitelja tijekom postupka, a posebno vezano od odrede ugovora o valutnoj klauzuli proizlazi da tužitelj na okolnost ništetnosti ugovora u smislu citirane odredbe čl. 322. ZOO-a nije iznio druge činjenice ili ponudio dokaze.
9.1. Iz iskaza tužitelja jasno je da je prije nego što je ugovor odlučio zaključiti s tuženikom provjeravao druge banke, jer iskazuje da je u poslovnicu tuženika otišao, jer mu se činila najpovoljnijima, da je tražio ugovor uz valutu euro ili u kunama, tako da tečaj bude stabilan i da se kamata ne mijenja, ali da mu je ponuđen ovakav ugovor, da je on vjerovao bankaru i da daljnjih razgovora oko eventualnog kretanja tečaja nije bilo. Iako uopće ne može odgovoriti na pitanje je li ugovor prije potpisivanje pročitao, ali navodi da ga nitko nije ometao ili mu čitanje istoga onemogućavao.
9.2. Dakle, sud zaključuje da je tužitelj prije odlaska u poslovnicu tuženika provjerio stanje na tržištu, u poslovnici razgovarao oko vrste ugovora i u konačnici prihvatio ono što mu je ponuđeno. Ima se pretpostaviti da ugovor predstavlja suglasnu volju ugovornih stranaka, a to što ga tužitelj, možda nije pročitao, ne može ići na teret tuženika.
10. Iako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, postupanje suda je određeno činjeničnim navodima stranaka, odnosno sud o ništetnosti ugovornih odredbi odlučuje u okviru činjenica iznijetih u tužbi i iskaza tužitelja.
10.1. Prema odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a, izrijekom je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pri čemu se novčana svota izražava u domaćoj valuti, ali se istovremeno ugovara i njena promjena sukladno primjeni tečaja određene strane valute. Nije sporno da je ugovoren i odobren kredit u svoti od 23.413,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.
10.2. Sud smatra da se tvrdnja tužitelja kako je riječ o ništetnoj odredbi ugovora glede ugovorene valutne klauzule ukazuje neosnovana, a imajući pri tome u vidu kako tužitelj nije dokazao da je takvo ugovaranje suprotno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, odnosno da je suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, a imajući u vidu odredbu čl. 22. st. 1 ZOO-a.
11. Zbog toga je sud tužitelja sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule odbio, a nastavno ga je i odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.696,65 eura, koji iznosa predstavlja više plaćeno zbog rasta tečaja u ugovornom razdoblju.
11.1. Kako sud nije utvrdio ništetnost tih odredaba ugovora to nastavno ne dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1 ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111 st. 1 ZOO-a.
12. U odnosu na dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, koja se mijenja sukladno odlukama tuženika o kamatnoj stopi sud posebno ističe da se u odnosu na ništetnost odredbe čl. 2 ugovora, a u činjeničnim navodima tužitelj poziva na odredbu čl. 295 ZOO-a kao na jednu od razloga ništetnosti te odredbe. Nadalje, tužitelj se činjenično poziva i na odredbe o načinu i visini ugovaranja kamate po čl. 26. ZOO-a, kao i na dijelove ZOO-a koji reguliraju činidbu po ugovoru.
12.1. U odnosu na te činjenične navode sud navodi da bi iz takvih činjeničnih navoda, a posebno vezano uz pozivanje tužitelja na odredbu čl. 295 ZOO-a, odredba čl. 2 ugovora u dijelu u kojem se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama tuženika o kamatnoj stopi možda bila ništetna.
13. Međutim, valja imati u vidu da je tužitelj tijekom ovog postupka pravomoćno odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 946,29 eura, a koji se odnosio na zahtjev za isplatu tj. na primjenu odredaba o stjecanju bez osnove, a koji iznos se odnosi na više plaćeno zbog rasta kamatne stope preko one brojčano ugovorene u ugovoru (preko 5,20%).
13.1. Sud u ovom konkretnom slučaju smatra da za isticanje tužbenog zahtjeva i podizanje deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti dijela čl. 2 ugovora, a u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a, tužitelj nema nikakav konkretan i aktualan pravni interes.
13.2. U tako utvrđenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (13.) sud zakonski pojam "zainteresirane osobe" koja se može pozivati na ništavost ugovora prema čl. 327 ZOO- a ne smije se tumačiti preširoko i na način koji je suprotan zakonskoj svrsi i cilju navedenog propisa, jer intencija zakonodavca nije bila da za slučaj isticanja ništavosti uvede u pravni sustav tzv. popularnu tužbu, tj. pravo svakoga da pokreće sudske postupke radi utvrđenja ništavosti bilo kojeg ugovora, a da za to ne postoji realan i životni interes. Taj interes prvenstveno se mora sastojati u tome što utvrđenje ništavim ugovora izravno i konkretno unapređuje poziciju tužitelja, a o čemu se kod tužitelja nesumnjivo ne radi. Po mišljenju suda suprotno tumačenje otklonilo bi svaki smisao zakonskog zahtjeva za isticanje ništavosti od strane za to zainteresirane osobe. Naime, čak i da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2 ugovora, tužitelj od takvog zahtjeva ne bi ni na koji način promijenio svoju pravnu poziciju, jer nikakva daljnja prava temeljem tako utvrđene ništetnosti ne bi mogao ostvariti (13.).
13.3. Zbog toga je sud tužitelja odbio i sa zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2 ugovora zaključenog među strankama.
14. Kako je tužitelj sa zahtjevom odbijen u cijelosti to sud nije cijenio dokaze provedene na okolnost visine zahtjeva tužitelja.
15. Odluka o naknadi troškova postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a odnosi se na troškove zastupanje putem odvjetnika uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav odgovora na tužbu, obrazloženih podnesaka od 17.8.22. i pristupa na roč. 6.9.22. po 132,72 eura; za podnesak od 16.11.22; roč. 20.9.23. po 199,08 eura, za sastav žalbe 248,75 eura i za roč. 14.10.25. 200,00 eura ili ukupno 1.245,07 eura, što je uvećano za 311,26 eura PDV-a.
15.1. Na ukupan troška od 1.556,33 eura kamata teče od dana donošenja ove presude temeljem čl. 151. st 3 ZPP-a, apo stopi iz čl. 29. ZOO-a.
15.2. U smislu odredbe čl. 155 ZPP-a trošak sastava podneska od 19.4.23. tuženiku nije priznat, jer se u istome ponavljaju već ranije iznesene tvrdnje.
U Zagrebu, 26. studenoga 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana primitka prijepisa presude.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
Dna:
1.tužitelju po pun.
2.tuženiku po pun.
