REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2475/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Lovri Sardeliću, u pravnoj stvari tužitelja ZL VL. [obrt] OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa] , protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, koga zastupa Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282 , radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, platiti tužitelju ZL VL. AUTOLIMARSKI [obrt] OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 159,38 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 238,66 eura sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 26. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se djelomično zahtjev tužitelja na naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i u dijelu kojim se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni trošak od 238,66 eura preko stope dosuđene u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu dana 24. studenog 2024. radi isplate iznosa od 159,38 eura. U tužbi u bitnome navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 27.10.2023. godine nastala je šteta na vozilu, marke OPEL ASTRA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili dana 26. veljače 2024. godine zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 238610510992. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je dana 14. svibnja 2024. godine isplatio nesporni iznos štete i poslao obavijest o izvršenoj uplati, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Nadalje navodi da je nakon štetnog događaja oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 6/P1/2, a koji račun u ukupnom iznosu od 589,14 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 429,76 EUR. Razliku od 159,38 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od 429,76 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 159,38 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva ima ju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, dok je tužitelj likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 27. lipnja 2024. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 159,38 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju, tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti te se predlaže sudu da tužitelja odbije uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Tuženik u svakom slučaju ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužen ik osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja. Tužitelj u tužbi potpuno promašeno navodi kako tuženik kao osiguravajuće društvo nameće, ograničava, određuje i slično cijenu sata rada tužitelja i sličnih pružatelja usluga popravka vozila. Ovakav navod je životni i pravni nonsens jer tuženik kao osiguravajuće društvo se time ne bavi niti se smije baviti. Cijenu sata rada određuje pružatelj usluge ali to ne znači da je tuženik kao osiguravajuće društvo u obvezi isto podmiriti. Pravna teorija je suglasna da opća načela obveznopravnih odnosa, kao što su načela propisana čl. 5. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima, izvedena iz načela savjesnosti i poštenja, imaju imperativan karakter, što znači da se stranke ne mogu odreći primjene tog načela, odnosno isključiti ili ograničiti primjenu u svojim obveznopravnim odnosima te da sud na primjenu ovog načela pazi po službenoj dužnosti i neovisno o prijedlogu stranaka. Stoga zasigurno ne može biti dvojbe da se ponašanja stranaka u obveznopravnim odnosima, uključujući i predmetni odnos naknade štete ili isplate osigurnine, trebaju i moraju prosuđivati u skladu s navedenim načelima. U tom kontekstu valja ukazati da sama sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo istom nikako ne daje pravo da optereti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onoga novčanog iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti. Naprotiv, u ostvarenju svojeg prava dužan je popraviti vozilo za iznos koji u najmanjoj mjeri tereti osobu koja je dužna naknaditi štetu /isplatiti osigurninu, jer na taj način surađuje s tuženikom u ostvarenju svojeg prava potpune naknade (dužnost suradnje iz čl.5. ZOO-a) i ne otežava izvršenje obveze tuženika ( čl. 10. ZOO-a). U slučaju kad oštećena stranka, vlasnik/vlasnica vozila, neopravdano poveća novčani iznos popravka, svojim izborom popravka vozila u servisu u kojem je cijena rada veća od servisa po preporuci/uputama tuženika, sam odgovara za posljedice takvog izbora u vidu razlike u cijeni koja je nastala zbog toga što nije želio popraviti vozilo u radionicama/servisima u koje je bio upućen od strane tuženika i u kojima bi cijena istog popravka bila niža, što potvrđuje i sudska praksa sudova višeg stupnja. Dužnost vlasnika vozila da obavi popravak za manji iznos, što je bilo moguće u radionicama/servisima u koje ga je uputio tuženi, otpada jedino u slučaju postojanja opravdanog razloga, a to je primjerice da te radionice/servisi ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka, ili bi popravak u tim radionicama/servisima bio skopčan s nekim drugim otegotnim okolnostima za vlasnika vozila, kao npr. duže čekanje na popravak ili neprimjerena dužina popravka vozila, a s tim u vezi i mogućnost nastanka nekih drugih troškova za vlasnika, poput troška najma drugog vozila i sl. Jedino u tim slučajevima ponašanje/postupanje vlasnika vozila, u vidu popravka vozila u servisu u kojem je cijena rada i ukupnog popravaka veća od servisa preporučenih po tuženiku, ne bi bilo suprotno navedenim općim načelima. Međutim, tužitelj u ovom postupku uopće ne tvrdi niti dokazuje postojanje takvih okolnosti, niti da servisi preporučeni po tuženiku ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka, niti bilo koje druge okolnosti zbog kojih je vlasniku vozila popravak u preporučenim servisima bio otegotan, a na takve okolnosti uopće se nije pozivao niti sam vlasnik nakon zaprimanja upute o servisima/radionicama gdje može popraviti vozilo. Slijedom svega navedenog očito je kako je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tuženik isplatom navedenog iznosa omogućio vlasniku da vozilo vrati u prvobitno stanje, čime je u tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete. Kako vlasnik vozila nema pravo na potraživanje u razlici cijene popravka, koja je posljedica njegovog nepoštivanja ranije navedenih općih načela obveznog odnosa, odnosno posljedica neopravdanog izbora odbijanja popravka vozila predloženim radionicama/servisima za manji iznos, to ustup takvog potraživanja prema tuženiku ne može imati bilo kakvih pravnih učinaka. Tuženik osporava navodni Službeni cjenik radionice tužitelja. Tužitelj ga je izdao sam sebi pa prema tome isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na koji način je ista određena niti tužiteli dostavlja dokaza koji bi bili u skladu sa cjenikom. Predmetni račun nije dokaz jer je isti sporan i osporen. Budući da se tužitelj poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ukazuje se da uvjete koji su tamo postavljeni tužitelj nije ničim dokazao. Stoga tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva. Pored svega navedenog, tuženik osporava navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja, u iznosu od 40,00 EUR plus PDV. Osim toga, tuženik osporava autentičnost i vjerodostojnost predmetnog računa tužitelja. Osim toga, vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je šteta na taj način preuveličana. Slijedom navedenog tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek i stopu kamata (tuženik nije u nikakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem) koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku.

3. Podneskom od 26. veljače 2025. tužitelj se u bitnome u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, time da navodi da od tuženika potražuje iznos od 159,38 EUR, te se generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno pravno neosnovanim. Nadalje navodi da je u potpunosti neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećenik) FL ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, a sve kako istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju. Dakle, sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je isti obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, evidentno je da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika, a kako se to navodi i pobliže je opisano u činjeničnim navodima tužbe. Naknadno, tuženik osporava pasivnu legitimaciju, a tužitelj smatra osporavanje neosnovanim jer iz obrazložene ponude tuženika od dana 10. svibnja 2024. godine jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici obveznog osiguranja štetnika pravno osnovan te se tuženik putem ove iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 429,76 EUR ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Slijedom navedenog, tužitelj osporava navode tuženika isti nije odgovoran za isplatu osigurnine, a sve kako je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 6/P1/2 i iznos djelomične isplate tuženika te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu koji tužitelj i dalje utužuje u rubriciranom predmetu u iznosu od 159,38 EUR. Isto tako, tužitelj ukazuje na temeljnu, tj. osnovnu dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Sama činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera je potpuno neodlučna u rubriciranom predmetu i nipošto ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi. Tuženik, dakle, nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice rada, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ( a u konkretnom slučaju nije). Obzirom da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visinu satnice popravka, odnosno nije imao / nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, a niti bi isto proizlazilo iz zakonskih normi, to je tuženik dužan tužitelju u cijelosti podmiriti nastalu štetu. Tužitelj napominje kako je uz tužbu dostavio svu potrebnu dokumentaciju time da ističe da je cjenik potpisan i ovjeren od strane ovlaštene osobe kao i naznačen datum važenja slijedom čega su navodi tuženika irelevantni i neosnovani, a sve kako su isti usmjereni na odugovlačenje postupka. Konačno, tužitelj u prilogu podneska dostavlja materijalnu dokumentaciju – račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Uniqa d.d. Zagreb i Croatia osiguranje d.d. priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenog servisera u iznosu od 42,11 EUR / sat uvećano za pripadajući PDV. Zaključno predlaže provesti predložene dokaze, te po zaključenju glavne rasprave usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi prouzročene mu troškove parničnog postupka.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 159,38 eura koji predstavlja razliku u visini cijene satnice za popravak vozila koju priznaje tuženik i one koje naplaćuje tužitelj.

6. U postupku je sporna aktivna i pasivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to: račun 6/P1/2 (list 9 spisa), izvid štete tuženika broj 238610510992 (list 11 spisa), dopis tuženika upućen FL dana 5. siječnja 2024. (list 12 spisa), dopis tuženika upućen FL dana 10. svibnja 2024. (list 13 spisa), potvrda o uplati od 16. svibnja 2024. (list 13 spisa), e-mail korespondencija (list 14 spisa), popis cijena usluga tužitelja (list 15 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od dana 27. lipnja 2024. godine s prilozima (list 16-19 spisa), e-mail korespondencija od 3. srpnja 2015. (list 20-21 spisa), sudska praksa (list 22-44; 49-59 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 45-48 spisa), račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 13. travnja 2022. s potvrdom o uplati (list 76-78 spisa), račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 7. veljače 2022. s potvrdom o uplati (list 79-81 spisa), račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 2. ožujka 2022. s potvrdom o uplati (list 82-84 spisa), račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 24. siječnja 2022. s potvrdom o uplati (list 85-87 spisa), račun TERMOLAKIRNICA

ZAGI d.o.o. od 1. veljače 2022. s potvrdom o uplati (list 88-89 spisa), račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 25. rujna 2023. s potvrdom o uplati (list 90-92 spisa).

8. Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja od dana 27. lipnja 2024. godine s prilozima (list 16-19 spisa) FL je, kao ustupitelj, ustupila tužitelju, kao primatelju, tražbinu koju ustupitelj ima prema tuženiku na temelju računa br. 6/P1/2 za popravak vozila u iznosu od 159,38 eura, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika kao dužnika (list 18-19 spisa), a sve u skladu sa odredbom čl. 80. st. 1. i čl. 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Zbog navedenog valja zaključiti da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom postupku, te da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, zbog čega je neosnovano osporavanje aktivne i pasivne legitimacije tuženika

9. Uvidom u izvid štete tuženika broj: 238610510992 (list 10 spisa) sud je utvrdio da je izvid napravio tuženik dana 26. veljače 2024. na vozilu marke OPEL ASTRA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika FL, te je istim predviđeno 3,00 sata rada limara, 5,50 sata rada lakirera.

10. Uvidom u račun 6/P1/2 (list 9 spisa) utvrđeno je da isti glasi na ime FL, na iznos od 589,14 eura, s datumom izdavanja 8. svibnja 2025. te datumom dospijeća s danom 7. lipnja 2024. Nadalje je utvrđeno da su u istim sadržane, između ostalog, usluge i to 3 sata limara po cijeni sata od 40,00 eura, odnosno ukupno 120,00 eura te 5,5 sati lakirera po cijeni sata od 40,00 eura, odnosno ukupno 220,00 eura.

11. Uvidom u potvrdu o uplati od 16. svibnja 2024. (list 13 spisa) utvrđeno je da je tuženik s pozivom na broj štete 238610510992 isplatio tužitelju iznos od 429,76 eura dana 14. svibnja 2024.

12. Uvidom u dopis tuženika upućen FL dana 10. svibnja 2024. (list 12 spisa) utvrđeno je da je tuženik izvršio i uručio Izvid štete FL te da je ista upućena da će tuženik nakon popravka oštećenog vozila isplatiti štetu po računu popravka radionici koja je izvršila popravka uz uvjet da je račun popravka u skladu s Izvidom štete i prosječnim tržišnim cijenama rada majstora raznih specijalnosti, rezervnih dijelova i potrošnog materijala u gradu registracije vozila FL.

13. Uvidom u dopis tuženika upućen FL dana 10. svibnja 2024. (list 13 spisa) utvrđeno je da istim tuženik ne spori odgovornost za štetu dok je procjena visine štete tuženika na vozilu Suzane Fero 429,76 eura.

14. Uvidom u popis cijena usluga tužitelja koje su na snazi od 15. listopada 2023. (list 15 spisa) proizlazi da tužitelj naplaćuje limarske radova za osobna vozila u iznosu od 40,00 eura po satu dok za lakiranje naplaćuje 40,00 eura po satu.

15. Uvidom u dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18- 01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 45-48 spisa) u bitnome je utvrđeno da isti smatraju kako osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj trenutno nemaju jasne i transparentne kriterije za odabir auto servisnih radionica s kojima sklapaju ugovore o poslovnoj suradnji. Stoga je preporuka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja da bi svako osiguravajuće društvo trebalo zasebno utvrditi jasne, transparentne i objektivne kriterije za ulazak u mrežu njegovih ugovornih servisa, koje primjenjuje pri odabiru auto servisnih radionica s kojima sklapa ugovore o poslovnoj suradnji, a koji bi bili jedinstveno utvrđeni i javno dostupni svim auto servisnim radionicama na području Republike Hrvatske.

16. Uvidom u račun TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 13. travnja 2022. s potvrdom o uplati (list 76-78 spisa) vidljivo je da je Uniqa d.d. platila potraživanje TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. unutar kojeg je obračunata usluga limarskog rada u iznosu od 42,11 eura / 317,25 kn za jedan sat rada. Nadalje, iz računa TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 7. veljače 2022. s potvrdom o uplati (list 79 -81 spisa) vidljivo je da je Triglav osiguranje d.d. platio potraživanje TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. u kojem je iskazan rad usluge po satu od 42,11 eura / 317,25 kn. Nadalje, iz računa TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 2. ožujka 2022. s potvrdom o uplati (list 82-84 spisa) vidljivo je da je Triglav osiguranje d.d. podmirilo potraživanje u kojem je iskazana cijena usluge po satu od 42,11 eura / 317,25 kn. Jednak iznos cijene usluge po satu naveden je i u računu TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 24. siječnja 2022. s potvrdom o uplati (list 85-87 spisa) te u računu TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 1. veljače 2022. s potvrdom o uplati (list 88-89 spisa). Također, u računu TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. od 25. rujna 2023. s potvrdom o uplati (list 90-92 spisa) vidljivo je da je naznačena cijena sata rada u iznosu od 42,11 eura te da Croatia osiguranje d.d. u cijelosti prihvaća takav račun. Dakle, priloženim računima tužitelj je dokazao da osiguravajuća društva priznaju različite cijene lakirerskih i limarskih radova u različitim slučajevima te da su time tržišne cijene lakirerskih i limarskih radova različite u različitim slučajevima.

17. Smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim sud nije posebno cijenio preostale izvedene dokaze jer bi se istima, prema stavu ovog suda, utvrđivale okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na donošenje odluke. Sud je odbio dokazni prijedlog saslušanja svjedoka FL i tužitelja, obzirom da okolnosti na koje su predloženi mogu se utvrditi iz dokumentacije koja prileži spisu. Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog prometno tehničkog i financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanje stvarne stvarne cijene sata rada tužitelja. Prema mišljenju ovog suda navedene okolnosti se mogu utvrditi iz dokumentacija dostavljene u spis i bez provođenja vještačenje, a posebice imajući na umu vrijednost predmeta spora. Naime, provođenje svih ranije navedenih dokaza dovelo b i do nepotrebno odugovlačenja postupka i povećanja troškova, a posebice imajući na umu malu vrijednost predmeta spora u ovom predmetu kao i obvezu sud postupak provesti bez odugovlačenja u razumnom roku i sa što manje troškova.

18. U konkretnom slučaju sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, te da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, sve u skladu sa odredbom čl. 1085. ZOO-a, a što je u konkretnom slučaju i napravljeno temeljem popisa cijena usluga tužitelja koje su na snazi od 15. listopada 2023. (list 15 spisa). Navedeno bi proizlazilo i iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 45-48 spisa). Tuženik tijekom postupka nije isticao činjenicu niti predlagao dokaze da je ugovorom sklopljenim s osiguranikom ograničio cijenu popravka do koje je šteta pokrivena policom osiguranja, stoga je dužan uspostaviti stanje kako je bilo prije nastanka štetnog događaja. Nadalje, ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, prema stavu ovog suda nije riječ o doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 1090. i čl. 84. ZOO -a valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku plaćanje iznosa od 159,38 eura te je odlučeno kao u točki I. izreke.

20. Budući da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. U spis nije dostavljena prijava štete iz kojeg bi proizlazilo kada je oštećenik podnio zahtjev tuženiku, no iz izvida štete je razvidno kako je isti obavljen 27. listopada 2024. (list 10 spisa). U konkretnom slučaju tužitelj potražuje zatezne kamate od dana 31. listopada 2023. pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o naknadi štete. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

21. Kako je tužitelj uspio u sporu, to mu sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pripada i pravo na naknadu troškova postupka u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine, broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora (159,38 eura).

22. Tužitelju je priznat trošak tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak obrazloženog podneska 25. veljače 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 28. listopada 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 i Tbr. 50. Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9/3 i Tbr. 50. Tarife) što je ukupno 175,00 eura, a što uvećano za PDV (43,75 eura) ukupno iznosi 218,75 eura. Tužitelju je dodijeljen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te na presudu u iznosu od 13,27 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23). Slijedom navedenog tužitelj je dosuđen trošak u iznosu od 238,66 eura, a na koji trošak je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude, dok je zaviše traženi iznos od 6,63 eura na ime naknade troškova parničnog postupka zahtjev tužitelja odbijen. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka (tako i u odluci VSRH Rev -1114/23 od 04.06.2024.), a sve sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da je uvidom u spis razvidno je da je tužitelj uplatio 50% sudske pristojbe na tužbu prilikom podnošenja tužbe putem e-komunikacije, slijedom čega mu je dodijeljen uplaćeni iznos od 6,64 eura. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj potraživao zateznu kamatu na trošak po stopi za trgovačke odnose, pa je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate.

24. Slijedom svega navedenog sud je o troškovima postupka odlučio kao pod točkom II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 26. studenog 2025.

SUDAC

Lovre Sardelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz nalog za pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku