Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-358/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. VPV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. VP, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Igoru Leskovaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1461/2018-43 od 10. siječnja 2023., u sjednici održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1461/2018-43 od 10. siječnja 2023..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 11.087,96 eura svakome, sa zateznim kamatama od 10. siječnja 2023. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 7.270,32 eura sa zateznim kamatama od 10. siječnja 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih čl. 353.st.1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u vlasništvu tužitelja, svakog u 1/2 dijela, koji se nalazi u [adresa], za razdoblje od studenog 2014. do listopada 2017., a koji zahtjev činjenično temelje na tvrdnji da trpe štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nisu u mogućnosti ostvarivati slobodno ugovorenu tržišnu najamninu za predmetni stan zbog ostvarivanja prava zaštićenog najmoprimca na temelju Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06.,dalje:ZNS) .

7. Među strankama nije sporno da su tužitelji suvlasnici predmetnog stana, svaki u 1/2 dijela, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 1601/94 od 15.svibnja 2007. utvrđeno da HP ima pravni položaj zaštićenog najmoprimca na tom stanu te je istom presudom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom kojim su između tužitelja kao najmodavaca i HP kao najmoprimca uređena međusobna prava i obveze, u bitnome na način da se stan daje u najam na neodređeno vrijeme, a visina zaštićene najamnine utvrđuje u mjesečnom iznosu u visini iznosa pričuve koji iznosi 657,69 kuna te da je osoba koja zajedno sa najmoprimcem koristi stan ĆP, član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca. Također je nesporno da je visina zaštićene najamnine u utuženom razdoblju iznosila 728,06 kuna mjesečno.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, a prihvaćajući nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, utvrđuje visinu tržišne vrijednosti najma predmetnog stana u utuženom razdoblju, pa nakon što istu umanjuje za iznos poreznih davanja s osnove najma stana te tako dobiveni iznos umanjuje za iznos zaštićene najamnine u utuženom razdoblju, utvrđuje da razlika između tržišne najamnine i zaštićene najamnine u utuženom razdoblju od studenog 2014. do listopada 2017. iznosi 11.087,96 eura za svakog tužitelja.

9. Imajući u vidu pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izneseno u presudi u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. prema kojem je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, a čime je došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa vlasnicima stanova pripada pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da tužiteljima kao vlasnicima predmetnog stana pripada pravo na zatraženu naknadu štete kao razliku između tržišne najamnine za stan na istoj ili sličnoj lokaciji i zaštićene najamnine koju su ostvarivali u utuženom razdoblju.

10. Stoga, pri utvrđenju da takva razlika, uz odbitak dužnih poreznih davanja, iznosi 11.087,96 eura za svakog tužitelja, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud, cijeneći da su se tužitelji obratili tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 02. studenog 2017. čime je sukladno čl. 186.a. st.3. ZPP-a zastarijevanje zastalo, zaključuje da u odnosu na utuženu tražbinu za razdoblje od studenog 2014. do listopada 2017. nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), a niti nema mjesta primjeni instituta zastare prava iz čl. 227. ZOO-a jer u konkretnom slučaju nije riječ o povremenim tražbinama. Stoga, otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

13. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice.

14. Tuženik se žalbom neosnovano poziva da je u ovom postupku potrebno utvrditi imovinske prilike najmoprimca i njegova člana obiteljskog domaćinstva s obzirom da bi iste mogle biti od utjecaja na pravo najmoprimca na zaštićenu najamninu odnosno na visinu te najamnine sukladno čl. 30., 31. i 37. ZNS-a, a posljedično tome i na postojanje i opseg odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljima. Naime, u konkretnom slučaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nadomješten je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1601/94 od 15.svibnja 2007. pa je tom presudom utvrđena ispunjenost zakonskih pretpostavki na strani zaštićenog najmoprimca za sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom i utvrđena je visina zaštićene najamnine. Dakle, odnos tužitelja kao vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca reguliran je pravomoćnom sudskom odlukom, pa tužitelji nisu niti ugovarali visinu zaštićene najamnine sa zaštićenim najmoprimcem, zbog čega imovinske prilike zaštićenog najmoprimca i njegova člana obiteljskog domaćinstva nisu od odlučnog značaja.

15. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđenu visinu naknade štete, navodeći da sud nije pravilno utvrdio visinu tržišne najamnine za predmetni stan u utuženom razdoblju nisu osnovani. To iz razloga jer je visina tržišne najamnine za predmetni stan utvrđena građevinskim vještačenjem, a na temelju stanja stana utvrđenog uviđajem na licu mjesta i na temelju prosječne tržišne najamnine za usporedive stanove na području na kojem se nalazi predmetni stan prema podacima Službe za vrednovanje Grada Zagreba koje tuženik tijekom postupka nije osporio. Pri tome, žalbeni navodi kako tužitelji nisu dokazali da su stan održavali u stanju pogodnom za stanovanje i da je potrebno utvrditi uređenost, opremljenost i prikladnost stana za stanovanje te troškove održavanja stana i druge kriterije koji utječu na visinu tržišne najamnine nisu od utjecaja na pravilnost prethodnog utvrđenja, budući da je stanje predmetnog stana utvrđeno uviđajem na licu mjesta te je na temelju istog vještak sačinio nalaz i mišljenje te utvrdio visinu tržišne najamnine za taj stan prema ostvarenoj najamnini usporednih stanova, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je stan u utuženom razdoblju bio u stanju nepodobnom za stanovanje odnosno u stanju koje bi utjecalo na utvrđenu prosječnu tržišnu najamninu.

16. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine", broj 40/97 i 107/15), što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime da je povrijeđen čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

18. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Stoga tužitelji kao vlasnici stana imaju pravo na naknadu imovinske štete na temelju čl. 1089. ZOO-a u vidu izmakle koristi.

19. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pri utvrđenju da razlika između tržišne najamnine za predmetni stan uz odbitak poreznih davanja i zaštićene najamnine iznosi sa svakog od tužitelja 11.087,96 eura, prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljima.

20. Žalbeni navodi tuženika kako tužiteljima ne pripada puni iznos utvrđene razlike, već 50%, nisu osnovani. Naime, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna je vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iznesenom u predmetu Statileo protiv [adresa] te V i H protiv Republike Hrvatske vlasnicima stanova pripada pravo na naknadu materijalne štete koja treba pokriti razliku između zaštićene najamnine za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine, s time da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome, pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati sa pojmom pravične naknade jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, a što bi dovelo do pravne nesigurnosti. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa ustaljenom i stabilnom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se razvila nakon donošenja presude Statileo protiv Republike Hrvatske u činjenično i pravno istovjetnim predmetima (npr. Rev-757/2024 od 26. veljače 2025., Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. i dr.).

21. Konačno, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, nakon što je Europski sud za ljudska prava u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske iz lipnja 2022. utvrdio da podnositelji nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do šest mjeseci nakon presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. kada se ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine, tada je i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-3482/2021 od 3. studenog 2023. promijenio dosadašnje stajalište te unatoč odredbama da zastara počinje teći nakon dana dospijeća te da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, u korist vlasnika stanova „pomaknuo“ je početak tijeka zastare (šest mjeseci nakon presude VSRH broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.), uzevši u obzir predvidivost ishoda postupka i stupanj pravne sigurnosti te zaključio da bi suprotno postupanje (dosuđivanje naknade štete samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe kakvo je shvaćanje bilo u odlukama VSRH Rev- 1104/2018 i Rev-900/2018) dovelo do ograničenja prava na pristup sudu kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje. Stoga, neovisno o tome što se tražbina tužitelja odnosi na razdoblje od studenog 2014. do listopada 2017., zastara te tražbine počela je teći tek 19. lipnja 2019., dakle u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 02. studenog 2017. odnosno podnošenja tužbe 19. ožujka 2018. zastara još nije ni počela teći, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan.

22. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154.st. 1. ZPP-a budući da su tužitelji uspjeli u parnici u cijelosti. Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva da je troškove postupka trebalo dosuditi sukladno uspjehu stranaka u sporu pa da su tužitelji dužni naknaditi troškove postupka tuženiku budući da su uspjeli u sporu sa 20% u odnosu na u tužbi zatraženu naknadu imovinske štete, dok u odnosu na u tužbi zatraženu naknadu neimovinske štete nisu uspjeli. To iz razloga jer su tužitelju u cijelosti uspjeli sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a koji je relevantan za ocjenu uspjeha stranaka u parnici pa u primjenu dolazi odredba čl. 154.st.1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, a ne čl. 154.st.2. ZPP-a koji regulira naknadu troškova postupka u situaciji djelomičnog uspjeha stranaka u postupku, kako to pogrešno smatra tuženik.

23. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan