Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Kapucinski trg 5

Poslovni broj: Pn-26/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju NR, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 18. travnja 2024., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Mihaele Carović Rukavina, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i dr. iz Varaždina, te na objavi presude dana 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 13.898,79 kn (slovima: trinaest tisuća osamstodevedesetosam kuna i sedamdesetdevet lipa), odnosno 1.844,02 EUR (slovima: tisuću osamstočetrdesetčetiri eura i dva centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.011,49 kn (134,21 EUR) od 22. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 3.083,03 kn (409,25 EUR) od 29. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 9.804,27 kn (1.301,01 EUR) od dana donošenja ove presude pa do isplate,

prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.882,50 Eur (slovima: tisuću osamstoosamdesetdva eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 18.916,28 kn. Naveo je da se 7. svibnja 1999. na cesti Varaždin – Varaždinske Toplice dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja, ČR. Prometnu nesreću skrivio je ĆR, vozač osobnog automobila marke Audi 100, registarske oznake [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tuženika pod policom broj [broj police]. Odgovornost osiguranika tuženika, ŽR, utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-262/00 od 4. svibnja 2001. Prema utvrđenju u toj presudi, tuženikov osiguranik ĆR snosi 60% odgovornosti, dok je tužiteljev osiguranik ČR, koji je bio suvozač, 40% suodgovoran, budući da su oba sudionika bila pod utjecajem alkohola. Rješenjem tužitelja broj 38291 od 20. prosinca 2001. obitelji pokojnog ČR priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Budući da tužitelj isplaćuje 60% obiteljske mirovine, ta isplata stvara štetu za tužitelja, za koju odgovara tuženik kao osiguratelj vozača koji je većinski odgovoran za nesreću. Radi se o regresnom zahtjevu – tužitelj ne potražuje izravno naknadu štete iz prometne nesreće, već potražuje iznos mirovinskih davanja koja je isplatio kao osiguravatelj, a koja sada regresno traži od tuženika. Tužitelj se pozvao i na pravno stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž- 5089/2015-2 od 12. lipnja 2017.), prema kojem regresna potraživanja proizlaze iz obveze isplate mirovinskih davanja, a ne iz izravne štete iz prometne nesreće. Tužitelj navodi da je tuženik do 31. prosinca 2014. mirnim putem podmirivao štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine u razmjernom dijelu, sukladno odredbi članka 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98), koja je tada bila na snazi. Međutim, daljnje zahtjeve za naknadu štete tužitelj je podnio tuženiku odštetnim zahtjevima od 12. svibnja 2016., 31. svibnja 2017. i 9. ožujka 2018., tražeći naknadu štete nastale isplatama za 2015., 2016. i 2017. godinu u ukupnom iznosu od 28.036,98 kn. Tužitelj tvrdi da je štetu za te godine potraživao u punom iznosu, odnosno u visini 60% obiteljske mirovine, sukladno članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (Narodne novine 157/13). Taj propis daje pravo tužitelju zahtijevati naknadu štete u punom iznosu mirovine koju isplaćuje, dok kamate potražuje prema članku 165. stavku 3. istoga Zakona. U tužbi se navodi da je tuženik štetu za 2015., 2016. i 2017. godinu podmirio samo djelomično, i to primjenjujući odredbe starog Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98) koje su vrijedile do 31. prosinca 2013., iako su predmetne isplate izvršene u razdoblju kada je već bio na snazi novi Zakon iz 2014. godine. Prema tvrdnji tužitelja, tuženik je za te godine isplatio ukupno 18.924,97 kn, dok je preostali dug 9.112,01 kn. Taj preostali dug čini iznos od 3.002,80 kn za 2015., 3.026,18 kn za 2016. i 3.083,03 kn za 2017. godinu. Tužitelj nadalje potražuje i naknadu štete za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., koja iznosi 9.804,27 kn. U pogledu pravnog temelja tužbe, tužitelj navodi da zahtjev temelji na člancima 161. stavcima 1. i 2. te članku 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je u primjeni od 1. siječnja 2014., prema kojima ima pravo potraživati puni iznos isplaćene obiteljske mirovine od osobe odgovorne za štetu (odnosno od tuženika, kao osiguratelja odgovorne osobe), sve dok traje isplata mirovinskog davanja. Za kamate se poziva na članak 165. stavak 3. istoga Zakona. Tužitelj navodi i da se o njegovu pravu na naknadu štete u punom iznosu očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju br. U-1-856/2016 od 7. veljače 2017.. Tužitelj također ističe pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x 436/10 od 2. veljače 2011., Rev 552/08 od 8. travnja 2010., Rev 1061/03 od 23. rujna 2004., Rev-x 1262/41 od 22. listopada 2014.), prema kojem svakom pojedinom isplatom mirovine nastaje nova šteta za tužitelja. Slijedom toga, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu prema propisima koji su na snazi u trenutku svake pojedine isplate, odnosno u razdoblju za koje potražuje naknadu štete (2015.–2018.), a u kojem je primjenjiv Zakon o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (Narodne novine 157/13).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da priznaje da se štetni događaj dogodio te da priznaje svoju pasivnu legitimaciju, ali u cijelosti osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare dijela potraživanja i to za razdoblje do 19. rujna 2016., navodeći da tužitelj uz tužbu nije dostavio specifikaciju isplata pojedinačnih mjesečnih iznosa po godinama, pa prema tome ni visina toga dijela potraživanja nije poznata. Tuženik nadalje osporava tužiteljevo pravo na naknadu štete u punom iznosu isplaćene obiteljske mirovine te smatra da tužitelj može zahtijevati samo razmjerni dio isplaćenog iznosa. Po njegovom stajalištu, izvanugovorni odnos između štetnika i oštećenog nastaje u trenutku kada je šteta prouzročena, sukladno članku 20. Zakona o obveznim odnosima, odnosno u trenutku samog štetnog događaja. U tom trenutku nastaju prava i obveze stranaka tog odnosa, kao i primjena mjerodavnog materijalnog prava. Iako sama šteta može nastati kasnije, trenutak njezina nastanka važan je samo radi utvrđivanja dospjelosti potraživanja, tijeka kamata i početka tijeka zastare, ali ne stvara novi obveznopravni odnos, niti se na samu isplatu štete veže primjena novog materijalnog prava. Tuženik smatra da se na konkretni slučaj, odnosno na potraživanje koje proizlazi iz štetnog događaja od 7. svibnja 1999., primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tog događaja. To je Zakon o mirovinskom osiguranju iz Narodnih novina 102/98 koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999., a čiji članak 160. propisuje da Zavod može potraživati naknadu stvarne štete u razmjernom iznosu. Tuženik navodi da njegovo obvezivanje na naknadu štete proizlazi iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, kojim je preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama. Stoga smatra da se na pitanje njegove obveze kao osiguratelja primjenjuje upravo taj, tada važeći propis kao poseban zakon koji je uređivao obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti. Iz tog razloga tuženik osporava primjenu zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o obiteljskoj mirovini ili zakona koji je bio na snazi u trenutku svake pojedinačne isplate mjesečnog iznosa. Po njegovom stavu, primjenjuje se isključivo zakon koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, budući da se upravo na temelju tog događaja i njegova pravnog učinka utvrđuje eventualna obveza na naknadu štete, pa tako i eventualna obveza vezana uz isplatu obiteljske mirovine.

3. U podnesku od 5. listopada 2020. tuženik se očitovao na ranije iznesene navode tužitelja te je naveo da ustraje na svom prigovoru zastare potraživanja. Tuženik je obrazložio da je rješenje kojim je priznato pravo na obiteljsku mirovinu doneseno 20. prosinca 2001., dok je predmetna tužba podnesena 19. rujna 2019. Tužba se odnosi na isplatu obiteljske mirovine za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu i nadalje, što je, prema tuženiku, nakon proteka roka od tri godine od trenutka kada je tužitelj saznao za štetu i štetnika. Tuženik je pojasnio da je za nastup zastare odlučno upravo saznanje o šteti i štetniku, te da su u ovom slučaju već donošenjem mirovinskog rješenja 20. prosinca 2001., a najkasnije početkom rujna 2016., ispunjene pretpostavke za početak tijeka zastarnog roka. Shodno tome, tuženik tvrdi da je zastarni rok tužitelju za predmetno potraživanje istekao, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava potrebno odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik ističe da plaćanje jednog dijela potraživanja automatski ne znači i priznanje preostalog dijela duga ili potraživanja koji je predmet ovog postupka. Iz tog razloga, tuženik navodi da plaćanjem dijela mirovine za 2015., 2016. i 2017. godine nije došlo ni do priznanja spornog dijela tražbine, niti do prekida zastare u odnosu na predmetno potraživanje. Tužitelj se potom u podnesku od 19. listopada 2020. očitovao na navode tuženika iz njegovog podneska od 5. listopada 2020. Tužitelj je naveo da mu šteta nastaje prilikom svake isplate mirovine te da svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Slijedom toga, tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete, ne uvijek u istom iznosu, nego u visini koja je određena odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koje su bile na snazi u vrijeme isplate svake pojedine mirovine. Nadalje, tužitelj je naveo da u pogledu zastare može biti riječ samo o potraživanju za 2015. godinu, dok potraživanje za 2016. godinu ne može biti u zastari, budući da je zastarni rok za to potraživanje počeo teći tek 1. siječnja 2017. godine, što je potvrđeno i u odluci Općinskog suda u Varaždinu broj 20 Pn-138/2019-4 od 15. lipnja 2020. godine.

4. U povodu presude ovoga suda br. Pn-83/2019-18 od 20. svibnja 2022. je Županijski sud u Osijeku donio presudu kojom je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je ukinuta u dijelu gdje je tuženiku naloženo plaćanje predmetne obveze. Konkretno, viši sud je u presudi naveo da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete. Budući da je tužba podnesena 19. rujna 2019., za tražbine koje su dospjele prije 19. rujna 2016. nastupio je trogodišnji zastarni rok prema članku 230. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, a radi se o iznosu od 5.017,49 kuna. Vrhovni sud RH u rješenju Revd-1602/2022-2 od 1. lipnja 2022. istaknuo je da kod sukcesivnih mjesečnih isplata mirovina potraživanje naknade štete zastarijeva također u roku od tri godine, što je potvrđeno i u predmetu Revd-716/2021. Zbog toga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen (pod točkom II. izreke). Prema odlukama Vrhovnog suda RH (poslovni brojevi Rev 12/2022, Rev 184/2022 i Rev 1437/2021), u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata isplaćenih mirovina, mjerodavan je zakon koji je bio na snazi u trenutku kada je isplata izvršena. U konkretnom slučaju to je Zakon o obveznom osiguranju od odgovornosti za štetu prouzročenu uporabom vozila (ZOOP). Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (ZMO), jer je trebao primijeniti ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme kada je isplata izvršena.

5. Posebno je viši sud istaknu da u ovoj pravnoj stvari trebalo je utvrditi postoji li razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, ili razmjernog dijela starosne mirovine, te ovisno o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa primjenjujući ZMO na ovu pravnu stvar, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga je valjalo žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu, ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoren u ovoj ukidbenoj odluci te će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, a pri tome je potrebno upotpuniti činjenično stanje radi utvrđenja postoji li obveza tuženika prema tužitelju primjenom čl. 27. ZOOP-a.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu istražnog suca Županijskog suda u Varaždinu broj Kir-214/99-2 od 7. svibnja 1999. (list 4-7 spisa), obavijest o isplati štete (list 9 spisa), nagodbu (list 10 i 11 spisa), nagodbu (list 12 spisa), rješenje (list 13-14 spisa), odštetni zahtjev (list 15-16 spisa), odštetni zahtjev (list 17-18 spisa), odštetni zahtjev (list 20-21 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 33 spisa), presudu Općinskog suda u Varaždinu broj K-262/00-11 od 4. svibnja 2001., banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 86-101 spisa).

7. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

8. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- dana 7. svibnja 1999. na cesti Varaždin-Varaždinske Toplice dogodila se prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja, pok. ČR.

- prometnu nesreću skrivio je ĆR, vozač osobnog automobila „AUDI 100“ registarskih oznaka [registarska oznaka], osiguran kod tuženika, broj police [broj police].

- odgovornost osiguranika tuženika ĆR utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu K-262/00 od 4. svibnja 2001.

- rješenjem tužitelja broj 38291 od 20. prosinca 2001. obitelji pokojnog osiguranika tužitelja ČR priznato je pravo na obiteljsku mirovinu.

- na pozive tužitelja tuženik je podmirio cjelokupni iznos štete koja je tužitelju nastajala isplatom obiteljske mirovine do 31. prosinca 2014.

- tuženik je djelomično podmirio daljnje tražbine tužitelja, dok tužitelj tvrdi da je preostao dug u iznosu od 9.112,01 kn, i to:

• za 2015. u iznosu od 3.002,80 kn,

• za 2016. u iznosu od 3.026,18 kn,

• za godinu 2017. u iznosu od 3.083,03 kn,

• za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 9.804,27 kn.

9. U ovom predmetu prije svega sporno je koji pravni propis se ima primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja budući da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), dok tuženik navodi da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a koje pitanje je bilo predmet raspravljanja u brojnim parničnim predmetima te o kojem su zauzeta različita pravna shvaćanja nižestupanjskih i višestupanjskih sudova. Prema pravnom shvaćanju koje proizlazi iz odluke Rev-66/2022 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2022. u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Sukladno odredbama ZOOP-a zaključen je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, te je istim propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Budući da je tim zakonom uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja, za rješenje ovog parničnog predmeta relevantna je odredba iz čl. 27. ZOOP koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

11. Nesporno je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosima kako je to i naveo. Osim toga, iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu zasigurno bi bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to iz razloga jer se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina staža. Iz navedenog proizlazi da isplatom priznate invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku za tužitelja nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, dakle, nije slučaj. Ovakvo utvrđenje suda je potvrdio i sam tužitelj na ročištu od 18. travnja 2024. kada je na izričito pitanje suda o tome da li postoji pozitivna razlika između razmjernog iznosa mirovine, koju tužitelj isplaćuje korisniku, i iznosa mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, tužitelj odgovorio da ista ne postoji.

12. S obzirom na to da je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan.

13. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženiku je priznat trošak za podnesak od 5. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 EUR, za ročište održano 21. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 EUR, za ročište održano 13. travnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR, za ročište održano 10. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR, za žalbu od 1. lipnja 2022. godine u iznosu od 248,75 EUR, za ročište održano 24. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR i za ročište održano 18. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR, tj. iznos od 1.448,75 Eur, zatim pripadajući PDV u iznosu od 362,16 Eur, trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 71,56 Eur, dakle, sveukupno iznos od 1.882,50 Eur.

U Varaždinu 26. studenog 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c (tužitelj) – Klasa: 140-01/19-29/1794, Ur. broj: 341-20-

07/01-22-39

2/ OD Ćurković i Šanjug, odvjetnici iz Zagreba (za tuženika)