Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-455/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja tužitelja GL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Ani Čopor, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 26. kolovoza 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 26. studenog 2025. u odsutnosti stranaka, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnom dio odredbe članka 1. i 4. Ugovora o kreditu broj 9012297702 od 22.02.2007. sklopljenoga između tužitelja GL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, Podružnica 11 Varaždin i to odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Banke, dio odredbe članka 4. stavka 2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda…“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 12. stavka 8., 9. i 10. Ugovora o kreditu broj 9012297702 od 22.02.2007. sklopljenoga između tužitelja GL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, Podružnica 11 Varaždin odredba članka 12. stavka 8. koja glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane suglasne su da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala“, odredba članka 12. stavka 9. u dijelu koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i založni vjerovnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anutiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.„ te odredba članka 12. stavka 10. koja glasi: „Korisnik kredita izjavljuje daje, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu karticu.“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, Podružnica 11 Varaždin da tužitelju GL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.460,64 eur na ime preplaćenih aniuteta zbog promjene valute, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na:
-iznos od 1,81 eur teku od 31.07.2012.;
-iznos od 70,04 eur teku od 31.08.2012.;
-iznos od 67,42 eur teku od 30.09.2012.;
-iznos od 70,14 eur teku od 31.10.2012.;
-iznos od 71,71 eur teku od 30.11.2012.;
-iznos od 71,18 eur teku od 31.12.2012.;
-iznos od 65,26 eur teku od 31.01.2013.;
-iznos od 70,30 eur teku od 28.02.2013.;
-iznos od 70,54 eur teku od 31.03.2013.;
-iznos od 68,42 eur teku od 30.04.2013.;
-iznos od 62,78 eur teku od 31.05.2013.;
-iznos od 62,63 eur teku od 30.06.2013.;
-iznos od 63,85 eur teku od 31.07.2013.;
-iznos od 66,13 eur teku od 31.08.2013.;
-iznos od 69,62 eur teku od 30.09.2013.;
-iznos od 67,82 eur teku od 31.10.2013.;
-iznos od 68,86 eur teku od 30.11.2013.;
-iznos od 70,04 eur teku od 31.12.2013.;
-iznos od 59,28 eur teku od 31.01.2014.;
-iznos od 60,58 eur teku od 28.02.2014.;
-iznos od 60,19 eur teku od 31.03.2014.;
-iznos od 58,66 eur teku od 30.04.2014.;
-iznos od 58,47 eur teku od 31.05.2014.;
-iznos od 58,20 eur teku od 30.06.2014.;
-iznos od 60,18 eur teku od 31.07.2014.;
-iznos od 61,62 eur teku od 31.08.2014.;
-iznos od 61,29 eur teku od 30.09.2014.;
-iznos od 62,67 eur teku od 31.10.2014.;
-iznos od 63,63 eur teku od 30.11.2014.;
-iznos od 63,12 eur teku od 31.12.2014.;
-iznos od 63,80 eur teku od 31.01.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 28.02.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 31.03.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 30.04.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 31.05.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 30.06.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 31.07.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 31.08.2015.;
-iznos od 63,80 eur teku od 30.09.2015.;
po stopi koja do 22.02.2007. teče po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.582,83 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.
V. Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od:
2.604,66 eur (preplata utvrđena čl.5 Dodatka Ugovoru o kreditu) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do 30.12.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), a od 31.12.2023 do namirenja stopa zateznih kamata određena je za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.
VI. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj GL i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103720879, od dana 05. studenog 2007. godine (dalje u tekstu: „Ugovor"), dana 17.03.2005. godine Ugovor Kreditu broj: 069-50-2711998 (nastavno: Ugovor), kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 220.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, a u svrhu kupovine nekretnine, dok se tužitelj obvezao kredit vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.
1.1. Tužitelj podnosi ovu tužbu jer smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, iz razloga što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, a prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Tužitelj stoga smatra da je cjelokupno ponašanje banke prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.
1.2. U kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane Udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, donesene su pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se ni na koji način nije pregovaralo.
1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke.
1.4. Vrhovni sud RH u odluci posl. broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. iznosi i obrazlaže pravno stajalište o odredivosti ugovorne kamate i zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca, kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Vrhovni sud je već ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.
1.5. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj napominje da je predmetni Ugovor o kreditu broj 9012297702 sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije treba uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale. Odredbe Ugovora o kreditu po kojima banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci, neodređene su, neodredive i nerazumljive potrošačima i kao takve su dovele potrošače u neravnopravan položaj. O kamatnoj stopi se nije pojedinačno pregovaralo, već je o promjenama iste banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja tužitelja, dok tužitelj s druge strane, čak nije ni znao na temelju kojih parametara se ista određuje, budući da se u navedenom ugovoru o kreditu parametri niti ne spominju. Tužitelj nije mogao utjecati na odluku o promjeni kamatnih stopa, već je samo bio obaviješten o promjeni kamatne stope dopisima tuženika.
1.6. Navodi da tuženik nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, protivna je odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme njegova izvršavanja.
1.7. Slijedom navedenog, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništavost sukladno čl. 87. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, a što je potvrđeno i presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu. Tužitelj se poziva na čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.
1.8. Kako u čl. 8. predmetnog Ugovora buduća visina kamatne stope nije određena niti odrediva, jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke banke, tj. jedne od ugovornih strana, to je i s tog osnova predmetna ugovorna odredba ništava. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa je tužitelju povećavana nekoliko puta i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom mjesečnog anuiteta.
1.9. Navodi da postoji nekoliko presuda suda Europske unije koje utvrđuju da su ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštene i ništetne odredbe, a te presude su obvezujuće za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u Republici Hrvatskoj. Sud Europske unije je zauzeo stav da, ako je ništetna valuta kredita, u tom slučaju ništetan je i sam ugovor o kreditu.
1.10. Budući da je svrha valutne klauzule bila zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, a HNB je monetarnom politikom štitila tečaj kune u odnosu na euro, to je tijekom otplatnog perioda spornog Ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu.
1.11. Banka je bila dužna prije sklapanja ugovora tužitelju pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama i njenoj financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predloženog kredita i posebnih učinaka koje on može imati na tužitelja. Ova obveza banke proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
1.12. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi, banku obvezuju i načela obveznog prava: načelo savjesnosti i poštenja dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Osim toga, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je banci omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle, protivno svrsi zbog koje valutna klauzula zakonom predviđena i o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren ni informiran. Stjecanje ekstra profita do kojeg je banka došla kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.
1.13. Tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012297702, odnosno ugovor o konverziji kojim su promijenjene pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita.
1.14. Prema izračunu konverzije proizlazi da neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 30.325,68 EUR. Konverzija se zapravo odnosi na pretvaranje jednog pravnog stanja u drugo, u potpunosti ili djelomice i ona je moguća u situacijama u kojima ništetni pravni posao udovoljava uvjetima nekog valjanog pravnog posla te će tada među strankama vrijediti taj drugi, konvertirani pravni posao, ako je to u skladu s ciljem stranaka. Sklapanjem Aneksa ugovora, tužitelj nije doveden u svoju početnu poziciju, već je i nadalje, unatoč izračunu konverzije, podmirivao mjesečni anuitet koji je viši od anuiteta koji je egzistirao u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije riječ o sklapanju novog ugovora, već se radi o aneksu koji prati sudbinu osnovnog ugovora, koji unatoč sklopljenom aneksu i dalje egzistira.
1.15. Pod uvjetom da je ništetan osnovni ugovor odnosno pojedine njegove odredbe, tada su ništetni i svi njegovi dodaci s obzirom da se ništetnost utvrđuje ex tunc. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Sklopljenim Aneksom nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti na temelju nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu i nije izvršio isplatu tužitelju na koju ista ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Ni konverzijom niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje se uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je kako činjenica sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu.
1.16. Tužitelj se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. te ovu tužbu unatoč sklopljenom Aneksu ugovora o kreditu na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove.
1.17. O tome govori i presuda EU C-118/17, kojom je nedvojbeno utvrđeno da valutna klauzula čini glavni predmet ugovora, a ukoliko je glavni predmet ugovora ništetan kao što je u slučaju franak ništetna valutna klauzula CHF, onda je ništetan i sam ugovor, što se odnosi i na konvertirane kredite. U toj presudi također je iznijeta tvrdnja da niti jedan Zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom Europske unije te da ugovori u švicarskim francima ne mogu opstati. Nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama omogućio pravno i činjenično ponovnu uspostavu situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe. Unatoč zakonskoj intervenciji, potrošača ne smije obvezati predmetna nepoštena odredba, a što je primjer u konkretnom slučaju kada je intervenirala država donoseći Zakon o potrošačkom kreditiranju.
1.18. Ništetnost nastupa po samom zakonu, stoga pravi odnos koji je trebao nastati na temelju ništetnog pravnog posla uopće nije nastao. Ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla – ex tunc, što za sobom povlači primjenu restitucije, odnosno svaka od ugovornih strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Imajući u vidu institut ništetnosti i tumačenja Vrhovnog suda RH i suda Europske unije, Aneks ugovora kao dodatak slijedi sudbinu osnovnog ugovora o kreditu, pa ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora u pogledu predmeta i cijene, tada je ništetan i Aneks tog ugovora te se ima smatrati da taj pravni posao uopće nije nastao.
1.19. U svakom slučaju, prema izračunu, tužitelj je po ništetnim odredbama Ugovora nakon konverzije još uvijek preplatio iznos od 38.000,00 kn / 5.043,47 eur, koji iznos je tuženik stekao bez osnove.
1.20. Budući da tužitelj nije sudski vještak, a kako navedeni izračun zahtijeva veći stupanj stručnosti, tužitelj zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev nakon što se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćenih kamata i tečaja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru.
2.1. Navodi da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe se kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Navodi da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Napominje se kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019 .
2.2. Zakonodavac je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti.
2.3. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja.
2.4. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Tužitelj je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile (nema neodređenosti niti neodredivosti) te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste. Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR).
2.5. Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž- 7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR.
2.6. U samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.
2.7. Tužitelj je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren.
2.8. Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila se kao jedna od mjera kojim je domaći zakonodavac nastojao ublažiti posljedice kreditnog rizika. Takva konverzija dovela je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaj u kojem bi takav korisnik kredita bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren odgovarajući kredit u EUR.
2.9. Tuženik navodi da je tužba tužitelja u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi.
2.10. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.
2.11. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
2.12. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Osim navedene opće-poznate činjenice Hrvatska Narodna Banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF , a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.08.2006 pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt.
2.13. Tuženik navodi da u konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju se devizne rezerve banaka, a koje devizne rezerve su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti).
2.14. Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu 2.604,66 Eura sa pripadajućim kamatama.
2.15. Na temelju svega iznesenog tužitelj predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.
3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, Ugovor o kreditu broj 9012297702 od 22.02.2007., Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012297702 od 24.12.2015., plan otplate, pregled prometa po partiji kredita 9012297702, za razdoblje od 31.03.2007. do 01.01.2022., uvid u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/ od 4. srpnja 2013., uvid u presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., uvid u presudu Visokog trgovačkog suda RH posl broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., uvid u revizijsku odluku VSRH posl. broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., uvid u presudu suda EU C-118/17 od 14. ožujka 2019. I EU C-186/16, uvid u Direktivu EU-93/13, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012297702 od 24.12.2015., uvid u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., provedeno je knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost visine preplaćenog iznosa kamata i preplaćenog iznosa tečaja, saslušan je tužitelj, odgovor na tužbu uvid u presudu EU C-118/17, Presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-1890/2019-2, presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž-794/18, Presuda Županijskog suda u Vukovaru Gž-85/17 i Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1853/16.
4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.
5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012297702 od 22. veljače 2007.g. temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 56.900,00 CHF, kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), sa ugovorenom kamatom u visini od 4,35 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 4.) sa rokom otplate na rok od 360 mjeseci (list 11-15).
6. Utvrđeno je kao nesporno da su istim Ugovorom u čl. 12. st. 8. stranke Ugovorile da „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane suglasne su da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala“, a u stavku 9. ugovorile su „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i založni vjerovnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anutiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.„.
6.1. Odredbom članka 12. stavka 10. Ugovorile su „Korisnik kredita izjavljuje daje, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu karticu.“.
7. Nesporno je da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu br. 9012297702 od 24. prosinca 2015. (list 17-22), ovjeren po javnom bilježniku Ljubici Papac iz [adresa], posl. br. Ov-5929/15 od 28. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR (list 9-11).
8. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.
9. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 22. veljače 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
11. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.
12. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirala za rješavanje stambenog pitanja dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno, s toga nije osnovan navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je sklopi potrošački Ugovor.
12.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja u kojem navodi da nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost u kući za koju je namijenjen kredit, po zanimanju je rukovatelj prehrambenim strojevima i cijeli svoj životni vijek radio je u pivovari Carlsberg u skladištu kao vozač viljuškara, te Ugovora o kreditu broj: 9012297702 od 22. veljače 2007.g iz čl. 2. u kojem je upisana namjena kredita – adaptacija stambenog objekta korisnik kredita obvezuje se sredstva kredita koristiti za Ugovorenu namjenu. Banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.
13. Iz iskaza tužitelja prolazi da je predmetni kredit realizirao kod PBZ-a u [adresa] isključivo za adaptaciju stambenog objekta na rok od 30 godina. Da bi mogao realizirati kredit jedina mogućnost je bila da ga realizira u CHF. Početna rata bila je 800,00 kn koja je dosegla do visine od 1.500,00 kn. Ostao je i bez posla pa da bi mogao vraćati kredit realizirao je i gotovinski kredit radi osiguranja svog potraživanja tuženik je upisao hipoteku na kuću, a supruga tužitelja bila mu je sudužnik. Sud doznaje da u vrijeme potpisivanja Ugovora nije bio upozoren na rizik kredita u CHF kao ni u pogledu kamate, početna kamata mu je bila jasna, a što će se dalje dešavati, nije imao saznanja. S obzirom na protek vremena nije se mogao očitovati ni koliko je bila početna kamata. Priznaje da je pročitao ugovor ali nije obraćao pažnju na sam sadržaj Ugovora jer mu je najbitnije bilo tog trenutka da može realizirati kredit i da mu krov ne prokišnjava. Tuženik je konvertirao kredit, a otplaćivao ga je na način da mu se oduzimalo s njegova računa.
14. Imajući u vidu utvrđene činjenice neosnovani su navodi tuženika da tužitelj u ovome konkretnom slučaju nema svojstvo potrošača.
15. Tuženik odustao je od saslušanja svjedoka PL i HL na održanom ročištu glavne rasprave dana 26. kolovoza 2025. godine.
16. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.
16.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 4. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.
16.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.
16.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 1. utvrdi kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama.
17. Sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.
18. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu ovjeren po javnom bilježniku mr. sc. Ivanu Juršetiću iz [adresa], posl. br. Ov-886/2007 od 23. veljače 2007. godine.
19. Ovaj sud smatra da se tuženik neosnovano poziva na činjenicu što je predmetni Ugovor ovjeren budući da javni bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama Ugovora, pa tak ni o promijenjenoj kamatnoj stopi i rizicima valute. Obveza tuženika je bila prilikom sklapanja Ugovora da objasni načine i razloge mijenjanja kamatne stope kao i dati pojašnjenja o razlozima promjene tečaja i posljedicama koje mogu iz toga proizaći.
20. Tuženik neosnovano je istakao prigovor aktivne legitimacije budući da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđena svrha sklopljenog Ugovora kao i način otplate od strane tužitelja te su utvrđene
21. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovor o kreditu broj: 9012297702 od 22. veljače 2007.g., i to dio odredbe čl. 1. i čl. 4. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni te dio odredbe čl. 12. st. 8. st. 9. st. 10., u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
22. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.
23. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., nastupio je zastarni rok od pet godina jer je tužba podnesena nakon isteka petogodišnjeg roka iz članka 225. ZOO.
24. I prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.
25. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.
26. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
27. Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
28. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
29. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.
30. Između stranaka je nesporno da Dodatkom Ugovora o kreditu br. 9012297702 od 24. prosinca 2015. godine čl. 1. Ugovorne strane potvrđuju da su dana 22. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 9012297702 od 22. veljače 2007. u iznosu od 56.900,00 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove.
30.1. Člankom 3. Dodatka Ugovora utvrđeno je da stranke suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz čl. 1. Ovoga Dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (ne dospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.325,68 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 2.568,47 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19. c. st. 1. t. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važećem na dan 30. rujna 2015. i iznosi 19.616,69 kn.
30.2. Člankom 5. stranke su suglasno utvrdile da ukupni iznos iz čl. 3. i 4. ovoga Dodatka 2.604,66 EUR, što preračunato u kune sukladno Zakonu srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.893,09 kn, te da će se navedeni iznosi koristiti za namirenje budućeg anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovoga Ugovora na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg Anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planom iz čl. 6. Ovoga dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.
30.3. Stranke su u čl. 6. Ugovorile mjesečni anuitet na dan sklapanja ovoga Dodatka iznosi 199,51 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
31. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo Nataliji Jambrečić iz Čakovca.
31.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je Ugovor o kreditu broj: 9012297702 od 24. prosinca 2015. (u daljnjem tekstu Ugovor) Privredna banka Zagreb d.d. odobrila korisniku kredita GL po slijedećim uvjetima. Iznos kredita 56.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB kreditora na dan korištenja kredita, redovna kamatna stopa: 4,35% godišnje promjenjiva sukladno Odluci kreditora, način otplate 360 mjesečnih anuiteta. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, a utvrđen je periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote ( dio kojim se otplaćuje glavnica kredita), i redovnih kamata za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri; iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja ( jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta, broj dospijeća kamatna stopa).
31.2. Vještakinja navodi da uvidom u karticu prometa po kreditu nalazom je tvrđeno da je kredit ispaćen dana 28. veljače 2007. godine po tečaju koji je iznosio 4,535904 kn za 1 CHF. Isplaćen iznos kredita u kunama iznosio je 258.092,94 kn.
31.3. Prvi anuitet dospio je na naoplatu 01. ožujka 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu.
31.4. Kredit je konvertiran u valutu EUR i u konverziji utvrđen višak uplata u iznosu od 2.604,66 EUR. Obračun se radi do 30. rujna 2015. godine.
31.5. U zaključku vještakinja navodi da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,35%) i zbog promijene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine više platio 3.437,31 EUR.
31.6. Vještakinja navodi da od tog iznosa više plaćeno zbog promjene kamatne stope odnosi se 976,67 EUR te je izvršila specifikaciju pojedinačnih novčanih iznosa (976,67 EUR) i da od tog iznosa na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF odnos se 2.460,64 EUR, te je prikazala specifikaciju pojedinačnih iznosa (2.460,64 EUR).
31.7. Vještakinja navodi da je tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, Utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.
31.8. Vještakinja u zaključku navodi da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).
32. Tužitelj pismenim podneskom od 11. ožujka 2025., navodi da tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić te da na isti nema prigovor. Tužitelj je istim podneskom povukao tužbeni zahtjev za iznos od 2.582,83 EUR, i specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a od tuženika sada potražuje s osnova kao je utvrđeno više plaćeno zbog promjene valute u iznos od 2.460,64 EUR, sa Zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos.
33. Tuženik podneskom od 18. prosinca 2025. naveo je da se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem jer je isto nepotrebno i ne ekonomično s obzirom da se radi o ovome konkretnom slučaju da je konverzija kredita provedena sukladno ZID ZPK, te se protivi i izračunu vještaka kao neosnovano i pogrešno. Te je prigovorila nalazu i mišljenju podneskom od 10. travnja 2025. godine.
34. Sudska vještakinja očitovala se na prigovor tuženika podneskom od 07. listopada 2025. godine (list 325-329). Navodi da preplata priznata u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR je uzeta u obzir. Izračun koji je postavljen vještaku zadatkom suda nije ni u kakvoj vezi s ZID ZPK/15 (to nije konverzija EUR-CHF), jer je njime propisana konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik. Od vještaka se ovdje traži izračun po početnoj kamatnoj stopi (ne promjenjivim kamatnim stopama) i tečaju CHF naspram HRK (ne EUR) na dan isplate kredita. Obračun zatezne kamate izvršen je uz primjenu čl. 172 ZOO.
34.1. Zadatkom suda postavljeno je korištenje početne kamatne stope za izračun, vještak se stoga ne upušta u druge izračune i analize. Izračun koji je postavljen vještaku zadatkom suda nije ni u kakvoj vezi s ZID ZPK/15 (to nije konverzija EUR-CHF), jer je njime propisana konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik. Od vještaka se ovdje traži izračun po početnoj kamatnoj stopi (ne promjenjivim kamatnim stopama) i tečaju CHF naspram HRK (ne EUR) na dan isplate kredita. S financijsko računovodstvenog gledišta radi se o dva potpuno različita izračuna.
35. Tuženik nije prihvatio očitovanje sudskog vještaka kako obrazlaže u podnesku od 23. listopada 2025. godine.
36. Na održanom ročištu dana 27. listopada 2025. godine sudska vještakinja je ostala kod svog nalaza i mišljenja te je istakla da tuženik ne ističe prigovor na matematički izračun već se osporava korištenja metodologija u dijelu obračuna Zatezne kamate.
36.1. Vještakinja je odgovorila na pitanje tuženika da li vještak prilikom izračuna razlike sa osnova valutne klauzule, a obzirom na činjenicu da vještak prilikom izračuna uzima u obzir anuitet, isključuje utjecaj promjene kamatne stope, te na postavljeno pitanje navodi da je zadatak postavljen vještaku bio obračunati više plaćeno i po osnove promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja CHF. U skladu s tim utjecaj promjene kamate stope u izračunu nije isključen iz izračuna.
37. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka.
38. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
39. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio a snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
40. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.
41. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
42. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.
43. "Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19C st. 1. točke 6 ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju a koji postojala razlika na štetu potrošača između ukupnih iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19C. ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove. " Pravno shvaćanje Županijskoga suda u Puli – Pola Gž-879/2024-2 od 24. rujna 2024. godine.
44. Na temelju provedenih dokaza valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelju dosuditi novčani iznos od 2.460,64 EUR, na ime pretplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi valutne klauzule. Tužitelju pripada i Zakonska zatezna kamata u smislu odredbe čl. 29. i 1115. ZOO-a imajući u vidu odredbu čl. . 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu tuženik mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno na način naveden u točki III. izreke presude.
45. Tužitelj nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje snizio je tužbeni zahtjev tako da umjesto prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.043,47 EUR, sa Zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznosu sada potražuje novčani iznos od 2.460,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos.
46. Sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 158 ZPP- a. Tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tuženi zahtjev.
47. Tuženik nije pristao na povlačenje tužbe na ročištu dana 26. kolovoza 2025., s toga je sud odbio tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.582,83 EUR kao neosnovan.
48. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor prijeboja – radi prebijanja u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu 2.604,66 EUR sa pripadajućim kamatama.
49. Predmet spora zahtjev tužitelja za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih Ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove regulirane su čl. 1111. do 1120. ZOO-a i ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, s toga u ovome konkretnom slučaju vraćanje nije moguće jer nikakva imovina tuženika nije prošla na imovinu tužitelja bez pravne osnove s toga je valjalo primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a, nadalje novčani iznos koji se odnosi na pretplatu priznatu tužitelju u konverziji u iznosu od 2.604,66 EUR, utvrđeno je da je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom od tuženika uzeo u obzir samo potraživanja s osnova ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli, s toga je valjalo riješiti kao u točki V. izreke presude.
50. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.
50.1. Odluku o parničnom trošku sud temelji na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.
50.2. Ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ovoga Zakona.
50.3. Imajući u vidu uspjeh stranaka u ovome postupku, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
51. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
Koprivnica, 26. studenog 2025.
Sutkinja:
Draga Parag
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvjetnica Ana Čopor
2. Odvjetnica Maja Čuljak
