REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-5393/2024-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Petri Kušević Fraculj, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Gelenčira i zamjenice punomoćnika tuženika Hane Porobije, odvjetnice, 26. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, isplatiti tužitelju MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.963,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:
- na iznos od 3,19 EUR od 2.11.2007. do isplate;
- na iznos od 3,22 EUR od 2.12.2007. do isplate;
- na iznos od 3,22 EUR od 2.01.2008. do isplate;
- na iznos od 3,28 EUR od 2.02.2008. do isplate;
- na iznos od 5,73 EUR od 2.03.2008. do isplate;
- na iznos od 5,81 EUR od 2.04.2008. do isplate;
- na iznos od 5,64 EUR od 2.05.2008. do isplate;
- na iznos od 5,59 EUR od 2.06.2008. do isplate;
- na iznos od 5,66 EUR od 2.07.2008. do isplate;
- na iznos od 5,54 EUR od 2.08.2008. do isplate;
- na iznos od 5,56 EUR od 2.09.2008. do isplate;
. / .
- na iznos od 5,64 EUR od 2.10.2008. do isplate;
- na iznos od 15,04 EUR od 2.11.2008. do isplate;
- na iznos od 5,77 EUR od 2.12.2008. do isplate;
- na iznos od 16,53 EUR od 2.01.2009. do isplate;
- na iznos od 18,57 EUR od 2.02.2009. do isplate;
- na iznos od 19,60 EUR od 2.03.2009. do isplate;
- na iznos od 17,15 EUR od 2.04.2009. do isplate;
- na iznos od 16,79 EUR od 2.05.2009. do isplate;
- na iznos od 12,98 EUR od 2.06.2009. do isplate;
- na iznos od 9,61 EUR od 2.07.2009. do isplate;
- na iznos od 14,98 EUR od 2.08.2009. do isplate;
- na iznos od 17,52 EUR od 2.09.2009. do isplate;
- na iznos od 16,08 EUR od 2.10.2009. do isplate;
- na iznos od 14,66 EUR od 2.11.2009. do isplate;
- na iznos od 17,91 EUR od 2.12.2009. do isplate;
- na iznos od 20,97 EUR od 2.01.2010. do isplate;
- na iznos od 24,20 EUR od 2.02.2010. do isplate;
- na iznos od 23,36 EUR od 2.03.2010. do isplate;
- na iznos od 28,81 EUR od 2.04.2010. do isplate;
- na iznos od 27,40 EUR od 2.05.2010. do isplate;
- na iznos od 30,14 EUR od 2.06.2010. do isplate;
- na iznos od 45,56 EUR od 2.07.2010. do isplate;
- na iznos od 42,05 EUR od 2.08.2010. do isplate;
- na iznos od 54,46 EUR od 2.09.2010. do isplate;
- na iznos od 48,27 EUR od 2.10.2010. do isplate;
- na iznos od 43,05 EUR od 2.11.2010. do isplate;
- na iznos od 58,93 EUR od 2.12.2010. do isplate;
- na iznos od 68,75 EUR od 2.01.2011. do isplate;
- na iznos od 61,63 EUR od 2.02.2011. do isplate;
- na iznos od 62,67 EUR od 2.03.2011. do isplate;
- na iznos od 57,56 EUR od 2.04.2011. do isplate;
- na iznos od 59,14 EUR od 2.05.2011. do isplate;
- na iznos od 76,52 EUR od 2.06.2011. do isplate;
- na iznos od 78,96 EUR od 2.07.2011. do isplate;
- na iznos od 98,20 EUR od 2.08.2011. do isplate;
- na iznos od 91,22 EUR od 2.09.2011. do isplate;
- na iznos od 80,34 EUR od 2.10.2011. do isplate;
- na iznos od 80,06 EUR od 2.11.2011. do isplate;
- na iznos od 78,86 EUR od 2.12.2011. do isplate;
- na iznos od 82,82 EUR od 2.01.2012. do isplate;
- na iznos od 87,17 EUR od 2.02.2012. do isplate;
- na iznos od 87,30 EUR od 2.03.2012. do isplate;
- na iznos od 84,56 EUR od 2.04.2012. do isplate;
- na iznos od 85,67 EUR od 2.05.2012. do isplate;
- na iznos od 87,31 EUR od 2.06.2012. do isplate;
- na iznos od 85,55 EUR od 2.07.2012. do isplate;
. / .
- na iznos od 85,69 EUR od 2.08.2012. do isplate;
- na iznos od 84,07 EUR od 2.09.2012. do isplate;
- na iznos od 81,07 EUR od 2.10.2012. do isplate;
- na iznos od 84,73 EUR od 2.11.2012. do isplate;
- na iznos od 86,06 EUR od 2.12.2012. do isplate,
- na iznos od 85,53 EUR od 2.01.2013. do isplate;
- na iznos od 80,18 EUR od 2.02.2013. do isplate;
- na iznos od 83,89 EUR od 2.03.2013. do isplate;
- na iznos od 79,88 EUR od 16.03.2013. do isplate,
i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.583,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3206287446, na iznos od 24.291,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje navodi da je ugovoren rok otplate kredita od 7 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 349,17 CHF, obračunatima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te navodi da je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Nadalje navodi da se kamatna stopa s početnom vrijednošću od 5,65%
. / .
godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, te tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan, jer se stopa mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja. Nadalje navodi mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Još navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u t. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Još navodi da je navedenom odlukom utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje navodi da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom ugovoru o kreditu, tužitelj tuženiku od uplate prvog anuiteta kredita pa do konačne otplate kredita, više platio dugovani iznos s osnove uvećane kamate i uvećanog tečaja CHF. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u podnesku od 26. veljače 2021. traži, po osnovi stečenog bez osnove, isplatu iznosa od 20.502,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare za iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. smatrajući da kolektivna tužba na koju se poziva tužitelj nije prekinula zastaru, unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Nadalje navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena ugovorna odredba, a korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom. Također navodi da se kamatna stopa počevši od 1. siječnja 2013. sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra, te se od tada mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, sukladno odredbama čl. 11.a st. 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tijekom postupka tuženik osporava tužitelju i svojstvo potrošača. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Presudom ovoga suda poslovni broj P-6251/19-23 od 15. lipnja 2022., ispravljenom rješenjem ovoga suda poslovni broj P-6251/2019-30 od 23. lipnja 2023., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.502,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.080,00 kn
. / .
sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2022. do isplate. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2677/1011-4 od 28. svibnja 2024. ukinuti su navedena presuda i rješenje te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.
4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 13. ožujka 2025. tužitelj traži isplatu iznosa od 2.963,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate.
5. Ovdje valja reći da je tužitelj podneskom od 13. ožujka 2025. preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 2.963,86 EUR s pripadajućim kamatama (tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi i ispravljenim u podnesku od 3. ožujka 2020. tužitelj je tražio isplatu iznosa od 22.213,80 kn, što odgovara iznosu od 2.948,28 EUR, dok je tužbenim zahtjevom u podnesku od 26. veljače 2021. tražio isplatu iznosa od 20.502,02 kn, što odgovara iznosu od 2.721,09 EUR). Nadalje valja reći da je sud dopustio takvu preinaku tužbe, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. , 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te imajući u vidu da je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja i njegove dopune odnosno jer ju nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
6. Sud je tijekom postupka izveo sljedeće dokaze: uvid u Ugovor kreditu za kupnju motornog vozila br. 3206287446 od 7. ožujka 2006. (listovi 7-9 spisa), otplatni plan (str. 10 i 11 spisa), promet po kreditu (listovi 18-22 spisa), izlaganja viceguvernera Švicarske narodne banke MZĐ s ovjerenim prijevodom dijela izlaganja na hrvatski jezik (str. 42-75 spisa), novinske članke (str. 76-79 i 81 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (str. 82 spisa), Opće uvjete poslovanja (str. 83-87 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 88 i 89 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 90-95 spisa), obračun potraživanja tužitelja (str. 102 i 103 spisa) i uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja. Sud nije izvodio daljnje dokaze jer su obje stranke na zadnjem ročištu i nakon upozorenja u smislu čl. 219. ZPP-a izričito navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i odustale su od ranije predloženih, a neizvedenih dokaza. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3206287446, od 7. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom navedeni ugovor, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.291,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate kredita od 7 godina, te uz redovnu kamatu po promjenjivoj godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora iznosila
. / .
5,65% (čl. 2. Ugovora o kreditu), pri čemu se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 349,17 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora o kreditu). Tuženik također ne osporava da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju tuženika za CHF.
8. Međutim, među strankama je sporno jesu li ništetne odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, te su s tim u svezi sporni i osnova i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, te je sporno ima li tužitelj svojstvo potrošača.
9. Prvenstveno valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) određeno je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba zaključio predmetni kredit u svrhu kupnje vozila marke BMW, tip 320, model D, godina proizvodnje 2001., te iz ugovora ne proizlazi da bi bio sklopljen u svrhu bi bila namijenjena zanimanju tužitelja ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, po stajalištu ovoga suda, na tuženiku leži teret dokaza da tužitelj nije potrošač, a tuženik na tu okolnost nije predlagao dokaze. Štoviše, obje su stranke na zadnjem ročištu i nakon upozorenja u smislu čl. 219. ZPP-a izričito navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od ranije predloženih, a neizvedenih dokaza i predložile su zaključiti glavnu raspravu.
10. Nadalje valja reći da je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Pri tome valja napomenuti da su navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske dostupne na službenim internetskim stranicama toga suda.
11. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl.
. / .
502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen u sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.
12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. ZZP/03, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, te odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
14. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Pri tome je u odredbi čl. 272. ZOO-a određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
15. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.
16. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene
. / .
kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao suprotno (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.
17. Međutim, u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a ni odredive u trenutku sklapanja toga ugovora. Osim toga, navedeni ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.
18. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao potrošaču da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.
19. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne.
. / .
20. Ovdje još valja navesti da se tuženik neosnovano za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 127/12., u daljnjem tekstu ZID ZPK/12), pri čemu valja reći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi parnične stranke sukladno odredbama toga Zakona sklopile eventualne dodatke Ugovora o kreditu kojima bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Naime, tuženik je tužitelju poslao samo obavijest od 8. siječnja 2013. u kojoj je naveo da je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji su u skladu s odredbama ZID ZPK/12 kojima se nalaže tuženiku visinu promjenjive kamatne stope izraziti na temelju parametara koji su jasni i poznati potrošačima, a koji su primjerice u zakonu navedeni. Međutim, iz navedene obavijesti ne proizlazi da su stranke zaključile dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu kojim bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Stoga tuženik slanjem navedene obavijesti nije ostvario pravo potraživati kamatu po stopi većoj od početno ugovorene u spornom razdoblju te je postupajući na taj način i nakon 1. siječnja 2013. dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao tuženiku (tako i VSRH u Rev- 1172/18).
21. Isto tako, slijedom svega navedenoga, te budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao ni da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ni da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud nalazi da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
22. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
23. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te je ostvario korist u vidu razlike između
. / .
iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
24. Radi utvrđenja visine dugovanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
25. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. proizlazi da je u razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno više plaćeno 22.331,20 kn, od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 5.006,20 kn, dok je zbog rasta tečaja iznad srednjeg tečaja kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita više plaćen iznos od 17.325,10 kn. Nadalje proizlazi da je u razdoblju otplate kredita zbog primjene niže kamatne stope koja je utjecala na smanjenje iznosa anuiteta u odnosu na početni iznos anuiteta, te zbog tečaja koji je bio niži u odnosu na srednji tečaj kreditora za CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno manje plaćen iznos od 1.829,18 kn, od kojeg je iznosa zbog niže primijenjene kamatne stope manje plaćen iznos od 0,00 kn, dok je zbog pada tečaja ispod srednjeg tečaja kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita više plaćen iznos od 1.829,18 kn. Slijedom navedenog, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita ukupno više plaćen iznos od 5.006,10 kn, te proizlazi da je zbog promjene između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (pri čemu su iznosi korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), a uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju otplate kredita, ukupno više plaćen iznos od 15.495,92 kn. Slijedom svega navedenog, iz nalaza i mišljenja proizlazi da sveukupan iznos koji je tužitelj više platio za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 20.502,02 kn.
25. Nadalje, iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković proizlazi da je, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate ni kamatna stopa ni tečaj nisu mogli mijenjati na štetu tužitelja, zbog povišenja kamatne stope više plaćen iznos od 664,42 EUR, a zbog rasta tečaja je više plaćen iznos od 2.299,44 EUR, odnosno ukupno je više plaćen iznos od 2.963,86 EUR. Navedeni iznosi iskazani su u eurima imajući u vidu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.)
26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković, kao i dopunu nalaza i mišljenja jer su jasni, detaljno obrazloženi, stručni i sačinjeni na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, tim više što nijedna od stranaka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Štoviše, obje su stranke na zadnjem ročištu izričito navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i predložile su zaključiti glavnu raspravu, te su odustale od ranije predloženih, a neizvedenih dokaza.
27. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj zbog povišenja kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po
. / .
predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 664,42 EUR (ranije 5.006,10 kn), te da je zbog povišenja tečaja CHF u utuženom razdoblju na temelju ništetne odredbe kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, preplatio tuženiku iznos od 2.999,44 EUR (ranije 17.325,10) kn, dakle, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 2.963,86 EUR.
28. Ovdje u odnosu na navode tuženika iz kojih bi proizlazilo da je sud svoju odluku trebao utemeljiti na utvrđenjima koja uzimaju u obzir i negativne razlike, valja reći da sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika), jer tužitelj ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi bili plaćeni po osnovi početno ugovorene kamatne stope i iznosa koji su plaćeni tuženiku po osnovi primijenjene više kamatne stope (tako i Županijski sud u Puli u presudi Gž- 299/2020-2 od 6. travnja 2020.). Naime, ništetnost predmetnog dijela ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli nema za posljedicu da je predmetni Ugovor o kreditu postao ugovor s kamatnom stopom navedenom u ugovoru i s tečajem važećim na dan isplate kredita, već ima za posljedicu da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi kamatne stope preko one koja je navedena u Ugovoru (u tom smislu i Županijski sud u Puli u presudi Gž- 299/2020-2 od 6. travnja 2020.). Pored navedenog, valja dodati da tuženik tijekom postupka nije niti istaknuo prigovor radi prebijanja niti je podnio protutužbu. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i VSRH u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).
29. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na zahtjev po osnovi preplaćene razlike zbog jednostranog povećanja kamatne stope (664,42 EUR) počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., koja je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (tako i VSRH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Isto tako, zastara u odnosu na zahtjev po osnovi preplaćene razlike zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (2.299,44 EUR) počela je teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2006. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti
. / .
informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., tako nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Pritom nije od značaja što je tužitelj naknadno preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev iz iste činjenične osnove. Ovo stoga što se, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), a što je ovdje slučaj.
30. Slijedom svega navedenoga, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zatraženi iznos od ukupno 2.963,86 EUR.
31. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, jer je upravo on sastavio predmetni ugovor i ponudio ga tužitelju po unaprijed pripremljenom sadržaju, tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku do isplate, a sukladno Tabeli 2 iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje Blašković (str. 268 spisa), na koju stranke nisu imale primjedbi. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat zastupanja po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik i vrijednost predmeta spora i to kako slijedi: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), za pristup na ročišta 11. 11. 2020., 3. 5. 2022. i 14. 10. 2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), za pristup na ročište 18. 2. 2025. 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav podnesaka od 3. 2. 2020., 30. 9. 2024. i 13. 3. 2025. za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podnesaka od 28. 1. 2021. i 26. 2. 2021. za svako po 25 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), te za sastav žalbe protiv rješenja 50 bodova (Tbr. 10/4 Tarife), što ukupno iznosi 850 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25% po osnovi poreza na dodanu vrijednost iznosi 2.125,00 EUR. Tužitelju je također u cijelosti priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 73,66 EUR.
33. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.583,56 EUR. Na tako dosuđen iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude (26. studenoga 2025.) do isplate, po stopi određenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO.
34. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP, imajući u vidu da se u
. / .
slučaju kad uredno pozvana stranka ne pristupi na ročište za objavu presude, presuda stavlja na e-oglasnu ploču suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. ZPP).
U Zagrebu 26. studenoga 2025.
Sutkinja
Petra Kušević Fraculj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
pun. tužitelja
pun. tuženika
. / .
