REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-490/2019-49

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Tei Tončić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 19. studenog 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 26. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se primarno postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 specificiran u podnesku od 11.11.2025. godine u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012382553 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.04.2007.god., a koja glasi: « … koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … »

odredba čl.4.2. Ugovora o kreditu broj 9012382553 u cijelosti, koja glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da se kamatne stopa iz toč.4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.“

odredba čl.7.2.2., koja glasi:

« U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi … iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne daje obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest je sastavni dio ovog Ugovora. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9012382553 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.04.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … važeće na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.4.2.2.

« Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),... »,

u odredbi čl.5.2. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »,

u odredbi čl.6.2. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »

te u odredbi čl.7.2. koja glasi:

« … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ... »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbijaju se primarno postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev kao i eventualno kumulirani deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja ĐV, Šišan, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 u dijelu koji glase:

"Utvrđuje se da Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012382553 kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 11.12.2015. god. nije nastao i da je bez pravnog učinka.

Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012382553 kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 11.12.2015.godine", kao neosnovani

IV Odbija primarno postavljeni kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenih kamata isplati iznos od 17.081,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 164,24 eur od 15.8.2007. do isplate

na iznos od 164,21 eur od 15.9.2007. do isplate

na iznos od 164,18 eur od 15.10.2007. do isplate

na iznos od 164,15 eur od 15.11.2007. do isplate

na iznos od 164,11 eur od 15.12.2007. do isplate

na iznos od 164,08 eur od 15.1.2008. do isplate

na iznos od 299,94 eur od 15.2.2008. do isplate

na iznos od 299,91 eur od 15.3.2008. do isplate

na iznos od 299,86 eur od 15.4.2008. do isplate

na iznos od 299,83 eur od 15.5.2008. do isplate

na iznos od 299,79 eur od 15.6.2008. do isplate

na iznos od 299,74 eur od 15.7.2008. do isplate

na iznos od 299,70 eur od 15.8.2008. do isplate

na iznos od 299,65 eur od 15.9.2008. do isplate

na iznos od 299,60 eur od 15.10.2008. do isplate

na iznos od 299,65 eur od 15.11.2008. do isplate

na iznos od 299,50 eur od 15.12.2008. do isplate

na iznos od 308,39 eur od 15.1.2009. do isplate

na iznos od 308,34 eur od 15.2.2009. do isplate

na iznos od 308,29 eur od 15.3.2009. do isplate

na iznos od 308,23 eur od 15.4.2009. do isplate

na iznos od 308,16 eur od 15.5.2009. do isplate

na iznos od 308,10 eur od 15.6.2009. do isplate

na iznos od 308,04 eur od 15.7.2009. do isplate

na iznos od 307,97 eur od 15.8.2009. do isplate

na iznos od 307,90 eur od 15.9.2009. do isplate

na iznos od 307,83 eur od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 307,75 eur od 15.11.2009. do isplate

na iznos od 307,68 eur od 15.12.2009. do isplate

na iznos od 307,60 eur od 15.1.2010. do isplate

na iznos od 307,52 eur od 15.2.2010. do isplate

na iznos od 307,44 eur od 15.3.2010. do isplate

na iznos od 307,36 eur od 15.4.2010. do isplate

na iznos od 307,27 eur od 15.5.2010. do isplate

na iznos od 307,18 eur od 15.6.2010. do isplate

na iznos od 307,10 eur od 15.7.2010. do isplate

na iznos od 307,00 eur od 15.8.2010. do isplate

na iznos od 306,91 eur od 15.9.2010. do isplate

na iznos od 306,81 eur od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 306,71 eur od 18.11.2010. do isplate

na iznos od 245,68 eur od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 245,58 eur od 15.1.2011. do isplate

na iznos od 245,48 eur od 15.2.2011. do isplate

na iznos od 245,38 eur od 15.3.2011. do isplate

na iznos od 245,27 eur od 15.4.2011. do isplate

na iznos od 245,17 eur od 19.5.2011. do isplate

na iznos od 201,90 eur od 21.6.2011. do isplate

na iznos od 201,80 eur od 23.7.2011. do isplate

na iznos od 201,70 eur od 16.8.2011. do isplate

na iznos od 158,63 eur od 16.9.2011. do isplate

na iznos od 158,54 eur od 30.10.2011. do isplate

na iznos od 158,45 eur od 24.11.2011. do isplate

na iznos od 158,34 eur od 17.12.2011. do isplate

na iznos od 158,25 eur od 20.1.2012. do isplate

na iznos od 158,15 eur od 28.2.2012. do isplate

na iznos od 158,05 eur od 06.4.2012. do isplate

na iznos od 157,85 eur od 25.4.2012. do isplate

na iznos od 157,84 eur od 15.6.2012. do isplate

na iznos od 157,74 eur od 13.7.2012. do isplate

na iznos od 157,63 eur od 04.8.2012. do isplate

na iznos od 157,53 eur od 01.9.2012. do isplate

na iznos od 157,42 eur od 11.10.2012. do isplate

na iznos od 157,30 eur od 13.11.2012. do isplate

na iznos od 157,20 eur od 15.12.2012. do isplate

na iznos od 157,08 eur od 12.01.2013. do isplate

na iznos od 156,97 eur od 31.1.2013. do isplate

na iznos od 160,78 eur od 15.8.2013. do isplate

na iznos od 160,65 eur od 03.10.2013. do isplate

na iznos od 160,51 eur od 08.11.2013. do isplate

na iznos od 160,38 eur od 14.12.2013. do isplate

na iznos od 160,25 eur od 01.1.2014. do isplate

na iznos od 160,11 eur od 15.2.2014. do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 26.390,11 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,17 eur od 15.4.2007. do isplate

na iznos od 5,66 eur od 15.1.2008. do isplate

na iznos od 36,08 eur od 15.3.2008. do isplate

na iznos od 27,44 eur od 15.4.2008. do isplate

na iznos od 28,38 eur od 15.10.2008. do isplate

na iznos od 61,43 eur od 15.11.2008. do isplate

na iznos od 16,72 eur od 15.12.2008. do isplate

na iznos od 133,64 eur od 15.1.2009. do isplate

na iznos od 134,40 eur od 15.2.2009. do isplate

na iznos od 101,01 eur od 15.3.2009. do isplate

na iznos od 105,65 eur od 15.4.2009. do isplate

na iznos od 109,58 eur od 15.5.2009. do isplate

na iznos od 89,29 eur od 15.6.2009. do isplate

na iznos od 98,06 eur od 15.7.2009. do isplate

na iznos od 82,88 eur od 15.8.2009. do isplate

na iznos od 99,32 eur od 15.9.2009. do isplate

na iznos od 81,38 eur od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 95,52 eur od 15.11.2009. do isplate

na iznos od 90,50 eur od 15.12.2009. do isplate

na iznos od 122,36 eur od 15.1.2010. do isplate

na iznos od 141,24 eur od 15.2.2010. do isplate

na iznos od 136,65 eur od 15.3.2010. do isplate

na iznos od 162,19 eur od 15.4.2010. do isplate

na iznos od 196,21 eur od 18.5.2010. do isplate

na iznos od 199,73 eur od 15.6.2010. do isplate

na iznos od 248,49 eur od 15.7.2010. do isplate

na iznos od 248,12 eur od 15.8.2010. do isplate

na iznos od 305,80 eur od 18.9.2010. do isplate

na iznos od 282,27 eur od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 294,46 eur od 18.11.2010. do isplate

na iznos od 339,85 eur od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 344,60 eur od 15.1.2011. do isplate

na iznos od 324,80 eur od 15.2.2011. do isplate

na iznos od 336,63 eur od 15.3.2011. do isplate

na iznos od 342,16 eur od 15.4.2011. do isplate

na iznos od 385,77 eur od 19.5.2011. do isplate

na iznos od 440,57 eur od 21.6.2011. do isplate

na iznos od 521,19 eur od 23.7.2011. do isplate

na iznos od 620,11 eur od 15.8.2011. do isplate

na iznos od 458,46 eur od 15.9.2011. do isplate

na iznos od 432,96 eur od 30.10.2011. do isplate

na iznos od 415,12 eur od 24.11.2011. do isplate

na iznos od 429,98 eur od 17.12.2011. do isplate

na iznos od 463,74 eur od 20.1.2012. do isplate

na iznos od 476,12 eur od 28.2.2012. do isplate

na iznos od 457,21 eur od 06.4.2012. do isplate

na iznos od 467,47 eur od 26.4.2012. do isplate

na iznos od 475,10 eur od 15.6.2012. do isplate

na iznos od 461,91 eur od 13.7.2012. do isplate

na iznos od 468,23 eur od 04.8.2012. do isplate

na iznos od 461,40 eur od 01.9.2012. do isplate

na iznos od 445,83 eur od 11.10.2012. do isplate

na iznos od 465,32 eur od 13.11.2012. do isplate

na iznos od 457,19 eur od 15.12.2012. do isplate

na iznos od 469,67 eur od 12.1.2013. do isplate

na iznos od 429,13 eur od 31.1.2013. do isplate

na iznos od 432,99 eur od 15.8.2013. do isplate

na iznos od 472,76 eur od 03.10.2013. do isplate

na iznos od 465,04 eur od 08.11.2013. do isplate

na iznos od 483,41 eur od 14.12.2013. do isplate

na iznos od 477,97 eur od 01.1.2014. do isplate

na iznos od 487,38 eur od 15.2.2014. do isplate

na iznos od 405,44 eur od 12.4.2014. do isplate

na iznos od 405,44 eur od 12.4.2014. do isplate

na iznos od 398,17 eur od 08.5.2014. do isplate

na iznos od 390,29 eur od 05.6.2014. do isplate

na iznos od 396,16 eur od 27.6.2014. do isplate

na iznos od 409,95 eur od 07.8.2014. do isplate

na iznos od 414,53 eur od 13.9.2014. do isplate

na iznos od 420,48 eur od 15.10.2014. do isplate

na iznos od 426,89 eur od 01.11.2014. do isplate

na iznos od 433,74 eur od 20.11.2014. do isplate

na iznos od 433,91 eur od 16.12.2014. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 21.2.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.3.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.4.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.5.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.6.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.7.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.8.2015. do isplate

na iznos od 434,49 eur od 15.9.2015. do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana" , kao neosnovani.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.433,14 € (slovima: deset tisuća četiristo trideset tri eura i četrnaest centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Prihvaća se eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 pa se nalaže tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 17.081,33 € (slovima: sedamnaest tisuća osamdeset jedan euro i trideset tri centa) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana. VII Prihvaća se eventualno kumulirani kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 pa se nalaže tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenog CHF tečaja isplati iznos od 26.390,11 € (slovima: dvadeset šest tisuća tristo devedeset eura i jedanaest centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VIII Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 3.504,00 eura u roku od 15 dana.

IX Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 12.757,67 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 26.11.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

X Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VIII izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 11.11.2025.godione listovi 295 do 302 spisa.

Obrazloženje

1.Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženom ugovor o kreditu broj 9012382553 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 368.00,00 chf, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna istih. Tužitelj se u bitnom pozvao na presude P-1401/2012. i PŽ- 7129/13 uz navođenje učinka tih presuda kako to opisuje na str. 1 i 2 spisa. Tužitelj je u tužbi naveo da smatra da se radi o ništetnim odredbama te je tijekom postupka list 53 spisa preinačio tužbeni zahtjev i glede utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi i vezano za valutnu klauzulu iz razloga navedenih u podnesku od 23.9.2019.godine iz razloga navedenih u istom. Tužitelj je u konačnici specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 11.11.2025.godine, listovi 295 do 302 spisa.

2.U odgovoru na tužbu tužena je u bitnom osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći u bitnom da se navedene odluke ne mogu primijeniti u ovoj parnici a navedene ugovorne odredbe nisu ništetne te se pozvala na zaključeni dodatak ugovora tj. izvršenu konverziju ugovora sa lista 13 do 15 spisa. Tužena je opisano detaljno elaborirala na str. 20 do 26 spisa te se zaključno očitovala da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno te da ista ne može biti ništetna, da su te kamatne stope bile određene na temelju ugovorne ovlasti tužene čiji je smisao bila prilagodba na tržištu, da nijedna od kamatnih stopa nije prelazila dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne, te da je valutna klauzula i njezino ugovaranje bilo dopušteno, uz isticanje prigovora zastare.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 5-18 spisa, 27-43 spisa, 64 spisa-zapisnika, 76-92 spisa, 118-122 spisa, 123 spisa-zapisnika, 127-139 spisa, 152-231 spisa-nalaza i mišljenja s privicima uz isti, 262-263 spisa-iskaza vještakinje s ročišta od 18.09.2025., 268-283 spisa-dopune nalaza vještakinje, te iskaza tužitelja na listu 282 spisa.

4. Primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj koji je specificiran u podnesku od 11.11.2025. godine djelomično je osnovan u deklaratornom dijelu kao i djelomično glede kondemnacije,a isto tako glede kondemnacije eventualno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj osnovan je, a sve na način kao je to i navedeno u stavcima I do VIII izreke ove presude.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da je dana 2.04.2007.g. zaključen ugovor o kreditu broj 9012382553, koji prileži na listovima 5 do 7 spisa, dalje u tekstu predmetni ugovor kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 368.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, list 5 spisa, članak 1.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 7 do 10 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, da na listovima 193 do 224 spisa prileži knjigovodstvene kartice za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 174 do 185 spisa prileži izračune konverzije kredita, a da na listovima 225 do 231 spisa prileži preglede uplata po predmetnom kreditu.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 13 do 15 spisa prileži Dodatak broj 9012382553 zaključen 11.12.2015.. kojim dodatkom su kontrahenti u bitnom izvršili konverziju predmetnog kredita na način da je tužena izvršila izračun konvertiranog kredita u eure te je utvrđeno da glavnica kredita na dan 30.9.2015.godine iznosi 200.885,54 eura, članak 3 dodatka. Nadalje kontrahenti su utvrdili i tzv. pretplatu tužitelja kao korisnika kredita koja na dan 30.09.2015. iznosi 16.983,15 eura odnosno na dan 30.09.2015. iznosi 129.708,81 kn kuna list 13 poleđine spisa.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 24 predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna promjenjiva kamata iznosila 4,25% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7. rok otplate kredita iznosio 30 godina. Nije sporna činjenica da je prema članku 4,5,6 i 7 predmetnog ugovora o kreditu glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka dok je primjerice prema čl. 4 i 7 . predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva " sukladno odluci Banke o kreditiranju građana" (članak 4.1).Nije sporna činjenica da je prema članku 2 namjena kredita bila kupnja stambenog objekta, što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, na ročištu od 05.11.2025 godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listu 16 do 17 spisa prileži dopis kojim se tužitelj obratio tuženoj prije pokretanja parnice.

11. Nije sporna činjenica da je iz iskaza tužitelja kao parnične stranke proizlazi da konverzijom nije u cijelosti obeštećen.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.

14. Iz sadržaja predmetnog ugovora razvidno je list 7 spisa da je isti zaključen u Puli pa je ovaj sud i temeljem članka 59 ZPP-a mjesno nadležan. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 29.5.2019.godine kad je prvi put zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok jer i kasnije specifikacije kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva su vršene po istom činjeničnom i pravnom osnovu pa se zastara prekida prvotnim podnošenjem tužbe sukladno praksi Vrhovnog suda RH. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 29.5.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 22.9.2025.godine u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev list spisa 295 do 300 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 282 do 283 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 05.11.2025 godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 5-7 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor, da mu je novac iz ugovora trebao za rješavanje stambenog pitanja, da je bila bankarska službenica vezano za pregovaranje o kreditu, da nije mogao mijenjati odredbe ugovora o kreditu, da mu nije objašnjeno temeljem kojih parametra će se vršiti promjena kamatne stope, već da samo zna da je bila stavka o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali o tome nisu razgovarali. Tužitelj je nadalje iskazao da su njegova očekivanja bila da ako i bude neka promjena da će biti minimalno,naveo je da nikad prije ovog ugovora nije imao ugovor u švicarcu, te da mu nije objašnjena karakteristika chf kao valute. Na upit kako je došao do toga da uzme kredit u chf odgovorio je da mu je takav ugovor je ponuđen od strane banke, te da mu nije ponuđen kredit u eurima. Na upit da li je pitao bankarsku službenicu zašto baš u švicarcu, a ne u nekoj drugoj valuti odgovorio je zato što mu je ona rekla da je to način vezano za njegovu kreditnu sposobnost da može ostvariti taj kredit. Naveo je da je najniža rata bila u kunama nešto ispod 8.000,00 kuna, a najviša oko 13.500,00 kuna i da nije očekivao ni blizu ovakvo povećanje. Kad mu se predočava dodatak ugovora o kreditu list 13-15 spisa navodi da je zaključio taj dodatak ugovora isključivo iz razloga jer se njemu to činilo kao jedino rješenja da se stane na kraju tim ogromnim ratama kredita. Koliko se sjeća nakon dodatka ugovora rata je iznosila nekih oko 10-ak tisuća kuna što je bilo bliže onoj početnoj rati od 8.000,00 kuna. Naveo je da je banka sačinila ovaj dodatak ugovora te da nije mogao pregovarati niti za ovaj dodatak ugovora o kreditu. Na upit punomoćnika tužitelja da li su mu bilo što drugo rekli za tu kamatnu stopu osim da je promjenjiva odgovorio je da mu ništa drugo nisu rekli. Na upit nije mogao s bankom pregovarati o visini te kamatne stope. Na upit da li je smatrao da će mu djelatnik banke prenijeti sve bitne informacije i upozoriti na rizike odgovorio je da da naravno, ali da nisu to učinili, nisu ga upozorili na sve rizike. Raspitivao se i u drugim bankama za kredit ali je ostao u ovoj banci jer je imao povjerenja da će mu to biti najpovoljnije. Na upit da li je već imao otprije otvoren račun u ovoj banci odgovorio je da koliko se može sjetiti s obzirom na protek vremena moguće da je nešto imao, ali ne može se sjetiti. Na upit tužitelj je iskazao da mu nitko nije rekao da chf nije zaštićen kao valuta od HNB-a, nego da je to saznao puno godina poslije. Telefonom se čuo s bankaricom kad su se rate počele povećavati i ona je rekla da se ne može ništa napraviti. Na upit da li smatra da je konverzijom u cijelosti obeštećeni odgovorio je da apsolutno ne smatra. Na upit punomoćnika tuženika da li je prigovorio ponuđenom izračunu konverzije odgovorio je da ne, da li je pročitao aneks ugovora odgovorio je da je, a na upit da li je zatražio da mu se nešto pojasni oko njega ili je rekao da mu nešto nije jasno vezano za ugovor o konverziji odgovorio je da ono što je pisalo unutra to se moralo prihvatiti i kako je već rekao to je smatrao manjim zlom. Naveo je da zna što je valutna klauzula, da ne zna što generalno utječe na promjenu vrijednosti tečaja. Na upit gdje se mogla provjeriti vrijednost strane valute u odnosu na kunu odgovorio je na tečajnoj listi. Na upit suca vezano za čl. 5 i utvrđenu preplatu da li se pretplata reflektirala na budućim anuitetima nakon konverzije kao što piše u članku 5, da li je plaćao manje rate odgovorio je da se to ne može sjetiti. Sud prihvaća iskaz tužitelja budući je isti bio objektivan i nepristran te u suglasju sa postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru.

21. Naime, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja, što je uostalom navedeno i u samom ugovoru, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 17.4.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF i to kako u temeljnom ugovoru od 2.4.2007.godine.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Stoga je teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ĐVĐ i DVĐ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odlučiti kao u stavku I i II izreke ove presude te u tom dijelu prihvatiti deklaratoran dio tužbenog zahtjeva da se sve ne ponavlja. Sukladno obrazloženom valjalo je, stavak III izreke ove presude odbiti primarno postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev kao i eventualno kumulirani deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu u kojem tužitelj tražio da se utvrdi da je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012382553 kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 11.12.2015. god. nije nastao i da je bez pravnog učinka, kao i u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012382553 kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 11.12.2015.godine,kao neosnovane. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 CV protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Đ protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu temeljnom ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovor iskaza). Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., CV protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate (u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz nalaza i mišljenja vještakinje list 282 spisa dopuna proizlazi da je tuženik na dan obračuna konverzije priznao tužitelju preplatu od 16.932,25 eura, na koju dopunu nalaza tužena nije imala primjedbi

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo djelomično prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 2.4.2007.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 10.02.2022. godine listovi 152 do 165 spisa utvrđeno je u bitnom da razlika između kamate koju je tužitelj trebao plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene kamate, primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 128.699,28 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3 (samo pozitivni iznosi). Razlika zbog porasta tečaja, dakle razlika koju je tužitelj svaki mjesec plaćao više zbog rasta tečaja ukupno iznosi 198.836,07 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3 (samo pozitivni iznosi). Razlika u kunskoj protuvrijednosti neotplaćene glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine i stanju kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s vk u CHF obračunatoj prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita iznosi 12.364,27 HRK, a u kojem iznosu je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR. U odnosu na zadatak izračuna po mjesecima za razdoblje od 01.10.2015. godine pa nadalje razliku između anuiteta odnosno početnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti s početnom kamatnom stopom i tečajem na dan zaključenja ugovora o kreditu/na dan isplate kredita i utvrditi razliku koju je tužitelj svaki mjesec više plaćao vještak ističe kako takav izračun nije u skladu s knjigovodstvenom dokumentacijom kredita, a s obzirom da je nakon obračuna konverzije 30.09.2015. godine riječ o dva potpuno različita i nezavisna kredita s različitim početnim kamatnim stopama i tečajevima. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u iznosu od 127.576,04 HRK koju je tužitelj iskoristio za podmirenje obveza po konvertiranom kreditu, list 165 spisa. Sve opisano vještakinja je i usmeno izložila na ročištu od 18.09.2025. godine list 262 spisa te je navela u odnosu na primjedbu kako je u nalazu navela različite iznose utvrđenja razlika nedospjelim glavnicama kredita na dan 30.09.2015. očituje se kako je u mišljenju omaškom navela iznos od 12.364,27 kuna dok je točan iznos kako je to utvrđeno u tabeli br. 4 na stranici 13 nalaza u iznosu od 78.608,46 kuna. Vještakinja je sačinila i dopunu nalaza i mišljenja listovi 268-283 spisa.Iz pisane dopune nalaza i mišljenja iste vještakinje od 22.09.2025. godine proizlazi da za razdoblje od početka otplate do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine, razlike između kamate koju je tužitelj trebao plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene kamate, primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznose *13.961,18 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 1 ove Dopuna nalaza i mišljenja, od čega: samo pozitivni iznosi ukupno iznose *17.081,33 EUR, samo negativni iznosi ukupno iznose *3.120,15 EUR. Razlike zbog promjene tečaja, dakle razlike između stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF ukupno iznose *26.154,33 EUR kako je specificirano u stupcu 6 Tabele br. 1 ove Dopuna nalaza i mišljenja, od čega: samo pozitivne tečajne razlike ukupno iznose *26.390,11 EUR, samo negativne tečajne razlike ukupno iznose *235,78 EUR. Dakle, ukupna samo pozitivna razlika u anuitetima do 30.09.2015. godine s osnova promjene kamatne stope i tečaja ukupno iznosi 43.471,44 EUR. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *11.500,73, kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 2 dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *8.935,52 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 2 dopune nalaza i mišljenja. Dakle, ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi *20.436,25 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja. Razlika u EUR glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju tuženika za EUR na dan 30.09.2015. godine i stanju glavnice kredita s vk u CHF prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita iznosi *10.433,14 EUR koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita. Tuženik je u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine priznao tužitelju preplatu u iznosu od *16.932,25 EUR za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da je tuženik omogućio korištenje iste za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta po EUR kreditu nakon provedene konverzije u razdoblju od 15.12.2015. do 15.02.2018. godine, odnosno do potpunog iskorištenja. Ukupna razlika utvrđena vještačenjem na dan 30.09.2015. godine s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije: preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *17.081,33 EUR, preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi *26.390,11 EUR, zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije po tuženiku iznosi *3.504,00 EUR. Razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *10.433,14 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 4 dopune nalaza i mišljenja., listovi 282-283 spisa. Na zaprimljenu dopunu nalaza i mišljenja stranke nisu imale primjedbe.

38. Sud prihvaća u cijelosti dopunu nalaza i mišljenja imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke i koja dopuna je sveobuhvatnije i uvažava što je bitno naglasiti recentnu sudsku prasku, te je ista u suglasju i sa postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je u ostalom i specificirao svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 11.11.2025.godine sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještakinje. Budući je po ocjeni ovog suda valja uzeti u obzir efekat konverzije tj. i od strane vještakinje utvrđenu preplatu to je valjalo odbiti primarno postavljeni kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj te odlučiti sadržajno kao u stavcima IV izreke ove presude da se sve ne ponavlja. Isto tako valjalo je djelomično prihvatiti primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj glede isplate iznosa od 10.433,14 eura koliko je iznosila viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog kredita list 282 spisa nalaza vještakinje zajedno sa propisanom zakonskim zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1.10.2015.godine (dan nakon konverzije ) pa do isplate, a sve kako je to sadržajno i navedeno u stavku V izreke ove presude da se sve ne ponavlja. Slijedom obrazloženoj valjalo je prihvatiti eventualno kumulirane kondemnatorne tužbene zahtjeve glede isplate tužitelju s osnove preplaćene kamate iznosa od 17.081,33 eura i s osnova preplaćenog tečaja CHF iznosa od 26.390,11 eura (list 283 spisa ) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom na oba iznosa od 1.10.2015.godine (dan nakon konverzije) pa do isplate, stavci VI i VII izreke ove presude, a kako je to sadržajno navedeno da se sve ne ponavlja budući je uzet u obzir efekat konverzije o čemu će u nastavku biti riječi. Naime budući ukupno obračunata zakonska zatezna kamata po oba osnova iznosi 20.436,25 eura do dana 30.9.2015.godine, a iznos preplate iznosi 16.932,25 eura to nakon odbijanja preostaje iznos od 3.504,00 eura i to na ime ostatka obračunate zakonske zatezne kamate, list 282 spisa, koji iznos je valjalo također dosuditi tužitelju stav VIII izreke ove presude.

39. U odnosu na istaknuti prigovor "radi prebijanja u smislu odredbe č. 323 ZOO-a" tužena nije jasno postavila da li se radi o građansko pravnom prigovoru prebijanja compensatio civilis ili prigovora prijeboja u parnici compensatio per judicem. Naime glede ovog potonjeg prigovora tužena je prekludirana u smislu članka 288 a st. 6 ZPP-a jer je isti mogla postaviti samo do rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Ako se radi o materijalno pravnom prigovor prijeboja (iako se tužena poziva na članak 323 ZOO-a koji nema veze niti sa materijalno pravnim prigovorom prijeboja) tužena opet ne dolazi ako bi se radilo o tom prigovoru u pravno povoljniji položaj.

40.Naime nije bio osnovan niti materijalno pravni prigovor prijeboja vezano za tzv. negativne razlike da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice (u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice dopuštena je rješenjem objektivna preinaka tužbe temeljem članka 190 ZPP-a sukladno podnesku tužitelja u kojem je ista izvršena od 11.11.2025.godine.Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 19.11.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda dva puta suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 17.12.2025.godine ali je isto rješenje prezakazano ranije tj. za dan 26.11.2025.godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva.

43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati, cijeneći vrijednost predmeta spora, nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1 sukladno tadašnjoj vrijednosti predmeta spora, zatim sukladno povećanoj vrijednosti predmeta spora nagradu za sastav obrazloženih podneska od 2.10.2019., 22.9.2020., 4.12.2020. i 2.8.2021.godine po 500 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od: 23.10.2019., 6.11.2020., 7.2.2025., 18.9.2025., 5.11.2025., 19.11.2025.godine po 500 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 4750 bodova ili 9.500,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili daljnjih 2.375,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 11.875,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 702,17 eura ( za temeljni nalaz, dopunu nalaza i usmeno izlaganje ) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 180,50 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a (list 19 spisa). Sukladno obrazloženom tužiteljiu pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 12.757,67 eura (ili 11.875,00 eura + 702,17 eura + 180,50 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav VIII izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 26.11.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IX izreke ove presude.

44. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IX izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav X izreke ove presude.

45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada nagrada za sastav više od četiri takva obrazložena podneska sukladno Tar br. 8 točka 1.

U Puli, 26. studenog 2025.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.