Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

P-1980/2019-30

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zasutpanog po punomoćnici Šefiki Lazarin, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102987910 zaključen dana 16.05.2006. između tužitelja HD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka kao kreditora 3A, Rijeka kao kreditora koji je potvrđen dana 16.05.2006.g. kod javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije pod posl. br. OU-166/06 i to:

odredba čl. 2. označenog ugovora koji glasi: „= 189.435,00 CHF

(stoosamdesetidevettisućaetristotridesetipetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanj kredita u tečaj“

odredba članka 7. st.2. označenog ugovora koja glasi: „Iznos anuiteta =1.663,22 CHF (tisućušestošezdesetitriCHFi dvadesetiidvacenta)“

odredba članka 7.st.4. označenog ugovora koja glasi: „obračunati će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.„ odredba čl. 8.st.2. označenog ugovora koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“.

II-Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka isplatiti tužitelju HD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 25.765,83 EUR (slovima: dvadeset i pet tisuća sedamsto šezdeset i pet eura i osamdeset i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na taj iznos po stopi sukladno odredbi članka 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima od dana konverzije 30.09.2025.g. pa do isplate.

III-Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 5.404,41 Eur (slovima: pet tisuća četiristo četiri eura i četrdeset i jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi sukladno odredbi članka 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV-Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 7.562,24 Eura,a koji iznos se odnosi na potraživanje s osnova razlike u glavnici,te s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška.

r i j e š i o  j e

I-Ne postoji potraživanje tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta,a koje potraživanje je istaknuto radi prebijanja.

II-Ne dopušta se preinaka tužbe kojom tužitelj traži isplatu s osnove ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 10. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su stranke 16. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5102987910. Tim ugovorom obvezala se tužena koa kreditor staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost od 189.435,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj obvezao taj iznos vratiti u 216 mjesečnih rata sa pripadajućim kamatama. Tužitelj smatra da su ugovorene nepoštene,a time i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u CHF,a da tužitelj kao potrošač nije u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje ističe da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,a što je obvezu tužitelja učinilo ovisnom o dva promjenjiva elementa i njegovu obvezu učinilo posebno rizičnom. Poziva se na odluke donijete u postupku po kolektivnoj tužbi, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, te preplaćeni iznos razlike glavnice u konverziji.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu. Ističe prigovor zastare.Smatra da je odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir tp što su stranke zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR ,a u kojem postupku su uzeti u obzir svi uplaćeni iznosi. Nadalje, smata da odredba o primjeni valutne klauzule nije ništetna,da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i da je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Tuženik ističe da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovom postupku da je usmjerena na izmjenu saadržaja ugovornog odnosa,a to da dovodi do povrede načela slobode ugovoranja kao jednog od osnovnih načela obveznog prava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor nedstatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te istaknuo prigovor radi prebijanja za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog odnosno s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i osporio tužitelju status potrošača.Tuženik je istaknuo i prigovor radi prijeboja za preplatu iz konverzije.

4.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 10 15 spisa), u otplatni plan (list 16 do 18, 28 do 31, 50, 52, 54, 56, 58, 61 spisa), u Aneks 1 Ugovora o kreditu (list 19 do 22 spisa), u Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (list 23 i 24 spisa), u Obavijest o izračunu konverzije i izračun konverzije (list 25 do 27 spisa), u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope (list 33, 49, 51, 53, 55, 57, 62 spisa), u pregled prometa po partiji kredita (list 36 do 48 spisa), u obavijest o kreditu list 59, 60 spisa), u Izračun preplaćenih iznosa (list 78 do 85 spisa), u dokumentaciju uloženu u spis uz odgovor na tužbu (list 108 do 144 spisa), u pisani iskaz svjedokinje DD (list 183 i 184 spisa), saslušana je svjedokinja GD (list 419 i 420 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Dijani Tomljanović- Butković koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (lisr 431 do 474 spisa).

5.Stranke nisu tražile usmeno pojašnjenje nalaza.

6.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 16. svibnja 2023. (list 198 do 203 spisa),od 9. lipnja 2023. (list 397 i 398 spisa),od 19. studenog 2024. (list 422 spisa),od 17. travnja 2025. (list 482 do 484 spisa), a tuženik podneskom od 21. svibnja 2020. (list 146 do 153 spisa), od 6. lipnja 2022. (list 181 do 192 spisa), od 24. svibnja 2023. (list 204 do 220 spisa),od 7. listopada 2025. (list 485 do 503 spisa).

7.Tužitelj je podneskom od 17. travnja 2025. preinačio tužbu na način da je postavio i tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.935,50 Eura s osnove ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi.

8.Tuženik se usprotivio navedenoj preinaci.

9.Sud nije dopustio navedenu preinaku tužbe budući smatra da isto nije svrishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka. Preinaka je učinjena nakon što su provedeni svi dokazi u ovom postupku,a na navedene okolnosti nisu predlagani,a niti provedeni dokazi, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti iz članka 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23-ZPP).

10.Tužitelj je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, koji prigovor ovaj sud ne nalazi osnovanim. Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka ovog postupka, te je tuženik kao kreditor sredstva stavio na raspolaganje tužitelju. Dakle, tužitelj je kao korisnik bio u obvezi otplatiti kredit i sve što je otplaćeno po navedenoj kreditnoj partiji predstavlja ispunjenje njegove obveze, pa to što je formalno za vrijeme trajanja kredita određene uplate vršila druga osoba, ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja.

11.Nije sporno da su stranke 16. svibnja 2006.sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-103126160/51401652-5102987910 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporno da su stranke skopile Aneks Ugovora o kreditu 4. veljače 2016.,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).

12.Tužitelj prvenstveno smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri jer iako je raspolagao svim relevantim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice, čime je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne. Stoga potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli.Također smatra da da je izvršio preplatu razlike glavnice odnosno da glavnica u konverziji nije pravilno obračunata, pa potražuje i navedeni iznos.

13.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare. Nastavno ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije sklapanja ugovora. Spori da bi tužitelju nastala šteta kao i da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem.

14.U ovom je postupku saslušana svjedokinja GD,sudužnica i majka tužitelja. Iskaz saslušane svjedokinje cijeni logičnim i ovome sudu prihvatljivim s obzirom na očekivano ponašanje djelatnika prilikom sklapanja pravnih poslova odnosno ugovaranja kredita i ponude proizvoda banke klijentima. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužitelj bio informiran o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja glede valute CHF u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a.

15.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

16.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

17.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

18.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

19.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu HDN i JD Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

21.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

22.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

23.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

24.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

25.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

26.Prigovor zastare nije osnovan.

27.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

28.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 10. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.

30.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

31.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

32.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

33.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

34.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

35.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

36.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

37.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

38.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

39.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda H ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

40.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda H i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

41.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

42.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.U vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno.

43.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.

44.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke.

45.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no prvenstveno smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja.

46.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom slučaj. Dakle, Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

47.Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama,pa iako su preplate kamata i tečaja indirektno uključene u izračun preplate odnosno manjka preko stvarnih uplata, sam izračun u konverziji na bazira se na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu već se računa na temelju dospjelih obveza kamata i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, pa je ovaj sud i nadalje stava da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen,a sve kako je to već obrazloženo.

48.Tuženikov prigovor radi prijeboja nalazi se neosnovanim.Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja smatrajući da ukoliko sud utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, tada bi tužitelj bio dužan vratiti tuženiku svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog , kao i za razdoblje kada je kamata bila niža od početno ugovorene. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika. Odredba članka 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora,ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Dodatno se ističe da u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, time nije došlo do povrede interesa potrošača niti je narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.

49.Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu razlike u glavnici smatrajući da je ista pogrešno obračunata u konverziji (7.562,24 Eura). Aneks Ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima, gdje je tužitelju prije zaključenja Aneksa predočen obračun kojeg je prihvatio, pa se i stoga njegov zahtjev za isplatu navedenog iznosa u ovom postupku ne nalazi osnovanim.

50.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.

51.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

52.Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a,a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

53.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

-sastav tužbe 500 bodova/1.000,00 € (Tbr.7.1.)

-sastav četiri podneska 500 bodova/1.000,00 € po radnji (Tbr.8.1.)

-pristup na pripremno ročište 27.5.2024. 250 bodova/500,00 € (Tbr. 9.3.)

-pristup na dva ročišta 7.11.2024. i 15.10.2025. 500 bodova/1.000,00 € po radnji (Tbr.9.1.)

-trošak PDV-a od 25% - 1.875,00 €

-sudska pristojba na tužbu 383,17 €

-trošak vještačenja 250,00 €.

54.Ukupni opravdani trošak koji pripada tužitelju iznosi 10.008,17 Eura.

55.Tužitelj je u većem dijelu uspio sa tužbenim zahtjevom, kako glede osnove, tako i visine, pa cijeneći da je tužitelju dosuđen iznos od 25.765,83 Eura, u odnosu na ukupno potraživanje od 33.328,07 Eura, to čini uspjeh u visini od 77% što znači da uspjeh tuženika iznosi 23%, pa je tuženik dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u visini od 54% priznatog troška, odnosno iznos od 5.404,41 Eur.

U Opatiji, 26. studenog 2025.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)

2. Pun. tuženika