Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-735/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 20. listopada 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 13.st.3. Ugovora o stambenom kreditu br. 9015278212, sklopljenog 23.08.2010. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita..."

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju NZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 580,13 € (petstoosamdeseteuraitrinaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.08.2010. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

434,72 € (četristotridesetčetirieuraisedamdesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 26. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 506,64 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 23. kolovoza 2010. zaključio Ugovor o kreditu br. 9015278212, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 75.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

1.1. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 13. st. 3. ugovorena je naknada za korištenje kredita u visini od 0,80 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 23.08.2010., naplaćen mu je iznos od 600,00 € kao naknada za korištenje kredita. Ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovor na koji nije imao utjecaja te mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje.

1.2. Navodi da prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeku kamata. Prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora (dalje VPS) od 1.927,22 € kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 580,13 €, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja.

2.1. Ističe da nije točan navod tužitelja kako je sporna naknada naplaćena 24.08.2010. u iznosu 600,00 €, nego je riječ o 580,13 € koja je naplaćena 24.09.2010.

2.2. Navodi kako je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu točno utvrđenom postotku od iznosa kredita, stoga sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. dalje: ZZP/07). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, a sastavljena je u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u ugovorenom iznosu odnosno postotku (ugovorna transparentnost).

2.3. Kao svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, a troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita. Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Ističe kako se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.4. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Ističe kako je tužitelju predmetna naknada bila umanjena, a sve s obzirom da je tužitelj bio korisnik drugog proizvoda banke odnosno grupe kreditne institucije. O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.5. Naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen ugovoreni iznos (75.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu 580,13 EUR. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Navodi da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas, a osim toga i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.6. Slijedom navedenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi predmetna odredba bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa pa predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

3. Tužitelj se u podnesku od 04. srpnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da tuženik pogrešno osporava pravilnost označenog VPS- a. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu obuhvaća kako deklaratorni zahtjev tako i kondemnatorni zahtjev pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti oba zahtjeva, sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a. Praksa redovnih sudova potvrđuje da deklaratorni zahtjev nije pomoćne prirode, već ima samostalan značaj, osobito kada se tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz koje proistječu daljnja prava tužitelja - bilo radi restitucije, bilo radi zaštite potrošača, ili uklanjanja pravne nesigurnosti za ubuduće. Pored toga, ističe da ništetnost predstavlja samostalan pravni temelj za povrat primljenog, sukladno članku 322. i 323. ZOO-a, zbog čega je nemoguće isključiti značaj deklaratornog zahtjeva u procjeni VPS-a, kako to tvrdi tuženik. Tvrdnja tuženika da VPS treba biti određen isključivo po vrijednosti kondemnatornog dijela protivna je i njegovom postupanju, jer isti je za sastav odgovora na tužbu zatražio iznos od 200,00 EUR + PDV, iznos koji proizlazi iz označenog VPS-a. Stoga smatra da sud takav prigovor tuženika odbije kao neosnovan.

3.1. Vezano za istaknuti prigovor zastare navodi da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći od trenutka isplate, već tek od dana pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena. Stoga je prigovor zastare koji polazi od trenutka plaćanja, a ne od pravomoćne odluke o ništetnosti pravno neutemeljen.

3.2. Navodi kako se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ. Sud Europske unije u više navrata je istaknuo da banka mora potrošaču omogućiti razumijevanje prirode i svrhe takve naknade. U suprotnom, radi se o odredbi koja stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača i kao takva je ništetna. Stoga iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu. U ovom slučaju, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos. Klauzula je bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Takva standardizirana i jednostrano nametnuta ugovorna odredba, bez ikakve transparentnosti o stvarnim ekonomskim učincima, ne može se smatrati poštenom ni prema domaćem ni prema europskom pravu. Osim toga, tvrdnja tuženika da ta naknada predstavlja „cijenu usluge obrade“ ne mijenja činjenicu da nije pojašnjeno koje se to usluge naplaćuju, niti je ponuđen opis takvih usluga te nije niti dokazano da su takve usluge uopće izvršene. Obrada kreditnog zahtjeva je uobičajeni i osnovni dio poslovanja banke, koji se već pokriva zaradom banke sadržanom u kamati, a tuženik u ugovoru nije specificirao da se radi o naknadi za konkretne usluge koje nisu sadržane u kamatnoj stopi.

3.3. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Na ročištu održanom 20. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev s obzirom na podnesak tuženika od 17.10.2025. na način da u toč. 2. potražuje iznos od 580,13 € sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.09.2010. do isplate dok se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Tužitelj NZ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je 2010. zaključila Ugovor o stambenom kreditu s tuženikom u Poslovnici u Belišću u iznosu od 75.000,00 € te je razgovarala s djelatnikom banke koji joj nije govorio da ulazna naknada iznosi 0,80 % od iznosa kredita. Nakon što je banka po svojim uvjetima sačinila ugovor i utvrdila njene platežne mogućnosti na osnovi dostavljenih platnih lista i prethodnog popunjavanja zahtjeva za kredit, pročitala je ugovor kao i toč. 13. st.3. Ugovora vezano za visinu ulazne naknade i pitala je djelatnika što čini tu ulaznu naknadu, a on joj je odgovorio da je to obvezna naknada koju banka naplaćuje za obradu kredita. S obzirom da nije imala druge mogućnosti nego prihvatiti ugovor ili ne, odnijela je ugovore kod javnog bilježnika na solemnizaciju u Valpovu i javni bilježnik joj isto nije tumačio pojedine odredbe ugovora. Ugovore je vratila u banku i kredit joj je ubrzo odobren i utrošila ga je za kupnju stana u [adresa]. Visina ulazne naknade joj je obračunata i kredit joj je isplaćeni umanjen za visinu te naknade. Stan je kupila kao fizička osoba i nije ga iznajmljivala niti ga je koristila za neku tvrtku ili poslovanje pravne osobe, a u njemu živi njen sin. Kredit je otplatila 2019. na način da je podigla novi kredit u istoj banci i sada otplaćuje drugi kredit. Navela je da nije mogla utjecati niti pregovarati o visini ulazne naknade i pristala ju je platiti kako bi ostvarila kredit. Kamatne stope na kredite u eurima bile su otprilike iste u drugim bankama, a kako je stalni klijent banke PBZ, željela je kod njih podići kredit.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili 23. kolovoza 2010. Ugovor o stambenom kreditu br. 9015278212;

- da je čl. 13.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % od iznosa kredita;

- da je 24.09.2010. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 580,13 €.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetna odredba čl. 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu vezana za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

9. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

10. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 13.3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 0,80 % od iznosa kredita unaprijed.

11. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 0,80 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati.

11.1. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju stambene nekretnine pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno0,80 %.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 13.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Kako je ništetna odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 580,13 €, a koja je naplaćena 24.09.2010. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

19. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja.

20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS u iznosu od 1.927,22 €, sud je na ročištu održanom 20. listopada 2025. utvrdio VPS u iznosu od 580,13 € u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, sukladno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

22. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 941,36 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 434,72 € koji se sastoje i to: iznosa od 100,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 100,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 04.07.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 25.10.2025. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 75,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 300,00 € te iznosa od 33,18 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 26,54 € na ime pristojbe na presudu.

25. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 580,13 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.927,22 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 506,64 € odbio. Sud nije tužitelju priznao trošak dolaska punomoćnika na objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife jer na objavu nije pristupio.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 26. studeni 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika