Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-604/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4600/2021-16 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4600/2021-16 od 5. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je suđeno:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700014860/2006 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od dana 5. lipnja 2006. godine sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu a koja glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,05% (jedanzareznulapetposto) jednokratno, unaprijed.“
II Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju UŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.325,90 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2006. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. g. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.07.2015. g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini od 6.753,26 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 5. srpnja 2022. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodišta, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.".
2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 7. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 5. lipnja 2006. kojom je ugovorena naknada od 1,05% od iznosa kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.
7. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, te da je tužiteljica temeljem sporne ugovorne odredbe 29. lipnja 2006. platila tuženiku utuženi iznos.
8. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:
- kako je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupala kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu,
- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
- da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade i zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita.
9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik žalbom nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.
10. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
12. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovaranja.
16. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
17. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.
18. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.
19. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).
20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, slijedom čega tužiteljici, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao taj iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
21. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1., a tuženik nije osporio obračun parničnog troška koji je priznat tužiteljici.
22. Slijedom svega navedenog, dakle, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je presuđeno kao u izreci.
Split, 26. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
Marko Pribisalić
