Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-535/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Antunović, odvjetnik iz Makarske, protiv prvotuženika GF OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženice CF OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje oboje zastupana punomoćnica Matea Burazin Lončar, odvjetnica iz Imotskog, radi zabrane uznemiravanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, posl.br. P-211/2019-39 od 15. svibnja 2025., u sjednici održanoj 26. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
Žalba se uvažava i presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, posl.br. P-211/2019-39 od 15. svibnja 2025. se ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
" I/ Nalaže se tuženicima GF i CF da prestanu uznemiravati vlasništvo tužitelja BF na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]- [adresa], koja se sastoji od k. č. [katastarska čestica], zgrada površine 185 m2 i dvorište površine 350 m2, na način da ne prolaze pješice preko dijela te nekretnine pobliže prikazanog i označenog slovima B-C-D-E-F-N-M-L-B na skici vještaka geodetske struke Nedjeljka Bitange od 21.02.2018., kao sastavnog dijela ove presude, te im se zabranjuje ubuduće ponavljanje iste ili slične radnje kojom smetaju tužiteljevo vlasništvo, te se nalaže navedenim tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.675,26 eura sa zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja BF za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.321,07 eura sa zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2025. pa do isplate.
III/ Odbija se u cijelosti zahtjev I-tuženika GF i II-tuženice CF za naknadom troška parničnog postupka".
2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobijaju tuženici, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažu pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve (očitom omaškom navedeno pod točkom I. i III., jer točkom III. nije odlučeno o nekom tužbenom zahtjevu već troškovima postupka) odbiti, uz osudu tužitelja na plaćanje troškova postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je za zabranom uznemiravanja tužiteljeve nekretnine na način da se pješice prolazi dijelom te nekretnine pobliže opisanom i označenom skicom vještaka geodetske struke.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da je tužitelj vlasnik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],
- da se tuženici koriste dijelom predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja stepenište, da bi došli do svoje nekretnine, na kojoj se nalazi kuća,
- da su tuženici svoju nekretninu stekli kupnjom od VF,
- da su predmetne stepenice dio stepeništa koje vodi od ulice do kuće tužitelja, koji dio je izgradio tužitelj, te uz kuću tužitelja dalje, a koje je gradio VF, po dopuštenju tužitelja,
- da je tužitelj VF dopustio korištenje tih stepenica dok (VF) ne proda svoju nekretninu,
- da postoji alternativni pristup do kuće tuženika ali je bitno otegotan u odnosu na ovaj pristup, i stoga neprikladan,
pa je na temelju ovih utvrđenja zaključio da se nije mogla steći služnost puta dosjelošću jer je odredbom čl. 229. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08; dalje ZVDSP), između ostalog, izričito propisano da se pravo stvarne služnosti ne može osnovati dosjelošću ako se njezin sadržaj izvršavao na zamolbu do opoziva, radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev za zabranom od uznemiravanja prolaženjem spornim stepenicama, točnije stepenicama koje se nalaze na tužiteljevoj nekretnini.
6.1. Prvostupanjski sud dalje obrazlaže kako je mišljenje tog suda da su se ostvarile pretpostavke da bi tuženici mogli s uspjehom zatražiti u posebnom postupku osnivanje nužnog prolaza kao prava staze na temelju članka 224. ZV-a kojim je određeno da će se sudskom odlukom osnovati pravo nužnog prolaza preko poslužne nekretnine na zahtjev vlasnika druge nekretnine ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, te također naglašava da su tuženici u ovom postupku podnijeli protutužbu o kojoj se odvojeno raspravlja i u kojem je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka.
7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a na koju ukazuju i žalitelji. Ovaj sud nalazi i da žalitelji osnovano opisno ukazuju i na povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno.
8. Prvostupanjski sud zaključak o nemogućnosti stjecanja prava stvarne služnosti temelji na utvrđenju kako je prednik tuženika, VF, imao odobrenje tužitelja koristiti sporne stepenice sve dok ne proda svoju nekretninu, a takav zaključak temelji na odredbi članka 229. stavak 2. ZVDSP-a kojom je izričito propisano da se pravo stvarne služnosti ne može osnovati dosjelošću ako se njezin sadržaj izvršavao na zamolbu do opoziva. Navedeno utvrđenje prvostupanjski sud temelji na iskazima tužitelja te svjedoka SF, tužiteljeva sina, TF, tužiteljeve supruge i JF, čije iskaze prihvaća kao vjerodostojne jer su životni i logični (točke 7. i 8. obrazloženja prvostupanjske presude).
9. Prvostupanjski sud ne prihvaća iskaze svjedoka VF, od kojeg su tuženici kupili svoju nekretninu, te ZF nalazeći da su njihovi iskazi kontradiktorni i nekozistentni jer svedok VF prvotno osporava vlasništvo tužitelja na spornom dijelu stepeništa a istodobno navodi da mu je upravo tužitelj dozvolio polaganje cijevi ispod stepeništa ukoliko isto vrati u prijašnje stanje, pa je nelogično zašto bi tražio dozvolu ako istog ne smatra vlasnikom.
10. Prvostupanjski sud nevjerodostojnim u bitnom dijelu nalazi i iskaze svjedoka B i DF iz čijih iskaza proizlazi da postoji stvarna služnost, ali u isto vrijeme ističu da su predmetnim stepenicama prestali prolaziti nakon upozorenja supruge tužitelja, čime priznaju nepostojanje stvarne služnosti jer bi u protivnom bilo realno i životno očekivati da su, ako su imali pravo koristiti se tim stepenicama, poduzeli određene pravne korake, a isti su izostali (točka 9. obrazloženja prvostupanjske presude).
11. Osim što je u pobijanoj presudi izostala ocjena svih provedenih dokaza, na što ukazuju žalitelji navodeći kako prvostupanjski sud nije cijenio priloženu ispravu Ureda za katastar u Makarskoj iz koje proizlazi da predmet spora predstavlja posebnu nekretninu, a ne dio nekretnine tužitelja, koju posebnu nekretninu, kat. čest. zem. [katastarska čestica] [adresa], osim predmeta spora, predstavlja i stepenište koji vodi od javne ceste do nekretnine tužitelja, točnije njegove kuće, koje je on i izgradio, a koji dio stepeništa, u dijelu do granice tužiteljeve nekretnine, nije predmet spora, dakle nije njegovo vlasništvo jer da jest i taj bi dio bio predmet spora jer se do predmeta spora ne može sa ceste doći osim tim putem, kako to ukazuju žalitelji a proizlazi iz nalaza vještaka mjernika.
12. Prije svega valja ukazati da prvostupanjski sud nije obrazložio, ukoliko bi bilo točno da je tužitelj dopustio VF korištenje predmeta spora dok ne proda svoju nekretninu, zašto smatra da bi bilo riječi o vršenju prava služnosti do opoziva, što po shvaćanju ovog suda znači do povlačenja suglasnosti, a ne do nekog mogućeg (neizvjesnog) događaja u budućnosti. Ovlasti koje daje neka služnost a koja je dana do opoziva, predstavlja prividnu služnost, kako je to propisano člankom 184. stavak 1. ZVDSP-a, za razliku od služnosti koja je po svojoj naravi stvarna i na poslužnoj nekretnini osnovana u korist određene osobe, u kojem slučaju je riječ o nepravilnoj služnosti, kako je to propisano odredbom članka 189. stavak 1. ZVDSP-a. U oba slučaja onaj tko tvrdi da je riječ upravo o takvim služnostima treba to i dokazati (članci 184. stavak 2. i 189. stavak 3. ZVDSP-a).
13. Prvostupanjski je sud odluku o tužbenom zahtjevu temeljio na rješenju prethodnog pitanja, a to je postoji li pravo služnosti prolaza preko nekretnine tužitelja, kao poslužne nekretnine, do nekretnine tuženika, kao povlasne nekretnine. Upravo to je bio predmet protutužbenog zahtjeva, pa je sasvim bez pravne logike i protivno načelu ekonomičnosti bilo razdvojiti postupak po tužbi i protutužbi, a protivno pravnoj logici prekinuti postupak po protutužbi dok se ne riješi postupak po tužbi, jer je, kako je već istaknuto, upravo za odlučivanje o tužbi prethodno pitanje to je li osnovan zahtjev po protutužbi, a ne obrnuto.
14. Ovom sudu nije prihvatljiva ni ocjena dokaza koju je dao prvostupanjski sud, prvenstveno jer nije dana ocjena svih provedenih dokaza, a niti je ocjena onih dokaza koja jest dana, dana u međusobnoj vezi, a ne samo pojedinačno.
14.1. Tako su razlozi zbog kojih prvostupanjski sud ne prihvaća iskaze VF i ZF obrazloženi samo u odnosu na VF, ne i u odnosu na ZF, a i ti razlozi ovom sudu nisu prihvatljivi. S druge strane prihvaćanje iskaza tužitelja, njegove supruge i sina kao životnih i logičnih, je također za ovaj sud upitno.
14.2. Naime, ovom sudu nije životno i logično je da bi netko drugome dozvolio na njegovom zemljištu graditi stepenice koje njemu samome nisu od koristi, a koje će tom drugom služiti samo privremeno (dok taj drugi ne proda kuću). S druge strane ovom sudu je logično da je dozvolu za rušenje stepenica odnosno za provlačenje cijevi kroz stepenice, VF tražio od tuženika ako je cijevi postavljao ispod stepenica koje je upravo tužitelj izgradio, čak i ako te stepenice nisu išle tužiteljevom nekretninom. Da li se suglasnost odnosila i na rušenje stepenica koje je izgradio sam VF bilo bi jasno tek kad bi se znalo jesu li cijevi postavljane prije ili nakon izgradnje tog dijela stepeništa.
14.3. Zaključak prvostupanjskog suda da služnosti nije bilo, a koji izvodi iz iskaza svjedoka B i DF, zbog toga što su oni prestali tuda prolaziti nakon upozorenja tuženikove supruge, a nisu pokrenuli nikakav pravni korak, također je kontradiktoran iz više razloga. Ako je riječ o stvarnoj služnosti koja postoji u korist jedne nekretnine (tuženikove, povlasne) na teret druge nekretnine (tužiteljeve, poslužne), tada treća osoba, koja nije vlasnik povlasne nekretnine (u ovom slučaju G i DF) nisu aktivno legitimirani i nemaju na raspolaganju nikakva pravna sredstva za zaštitu prava služnosti. Drugo je pitanje postoji li pravo služnosti na istom predmetu spora u odnosu na njihovu nekretninu (drugu povlasnu nekretninu), a što nije predmet ovog spora, kao i jesu li se ispunili uvjeti za ukidanje takve služnosti zbog promjena u prostoru, zbog čega može biti i životno razumljivo neustrajanje na tom pravu i nepoduzimanje pravnih koraka, posebno kada to pravo nije evidentirano u javnim registrima (zemljišnim knjigama).
14.4. Prvostupanjski sud nepotreban značaj daje Aneksu ugovora o kupoprodaji koji su potpisali tuženik i VF, a koji je potpisan nakon što je ovaj parnični postupak pokrenut, a kojim prodavatelj (VF) jamči kupcu (tuženiku GF) da ima pravo služnosti prolaza predmetom spora, jer Aneks obvezuje samo ugovorne strane, ne i treće osobe, a s obzirom da je adekvatan prilaz do kuće koju je VF prodao tuženiku, postao predmetom spora (kako to i prvostupanjski sud utvrđuje, jer je druga mogućnost pristupa kući tuženika neprikladna) životno je logično da se tuženik (GF), nakon pokretanja ovog parničnog postupka, obratio prodavatelju (VF) i da su zaključili Aneks kojim prodavatelj jamči kupcu postojanje prava stvarne služnosti prolaza pješice.
14.5. Životno je nelogično da bi netko pristao (usmeno) imati pravo služnosti prolaza do svoje kuće samo ograničeno vrijeme ako drugog adekvatnog pristupa kući nema i ne poduzimati nikakve pravne korake da bi osigurao neki svagdašnji adekvatan pristup kući. Nije logično niti dati služnost puta točno određenoj osobi dok ona ne proda svoju nekretninu, pogotovo ako u tom trenutku nije izvjesno da će kuću ta osoba i prodati, te da takvo ograničenje nije upereno i prema drugoj osobi koja bi kuću stekla na neki drugi način, npr. darovanjem ili nasljeđivanjem.
16. Slijedom navedenog, zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a odlučeno je kao u izreci na temelju članka 369. stavak 1. ZPP-a.
17. U nastavku postupka prvostupanjski će sud otkloniti sve nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, te nakon valjane ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.
U Dubrovniku, 26. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Verica Perić Aračić
