REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-267/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Krešimir Pejić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i njenog punomoćnika, odvjetnika Krešimira Pejića i punomoćnice tuženika, odvjetnice Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 26. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici BŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj],isplati iznos od 30.560,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose do isplate i to na iznos od:

- 3,91 EUR od 28.10.2008. do isplate,

- 28,70 EUR od 28.11.2008. do isplate,

- 9,63 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- 38,20 EUR od 09.02.2009. do isplate,

- 49,56 EUR od 09.03.2009. do isplate,

- 50,64 EUR od 09.04.2009. do isplate,

- 37,61 EUR od 28.04.2009. do isplate,

- 1.950,51 EUR od 28.04.2009. do isplate,

- 19,45 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- 16,42 EUR od 09.07.2009. do isplate,

- 18,97 EUR od 09.07.2009. do isplate,

- 14,75 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- 16,34 EUR od 28.08.2009. do isplate,

- 17,30 EUR od 01.10.2009. do isplate,

- 22,11 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- 23,99 EUR od 29.12.2009. do isplate,

- 25,97 EUR od 29.12.2009. do isplate,

- 35,51 EUR od 12.02.2010. do isplate,

- 43,93 EUR od 24.03.2010. do isplate,

- 11,03 EUR od 25.03.2010. do isplate,

- 33,89 EUR od 18.06.2010. do isplate,

- 77,96 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- 79,09 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- 79,09 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- 77,46 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- 90,54 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- 92,01 EUR od 01.10.2010. do isplate,

- 89,98 EUR od 18.11.2010. do isplate,

- 121,98 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- 118,28 EUR od 28.01.2011. do isplate,

- 110,06 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- 18,69 EUR od 25.02.2011. do isplate,

- 89,38 EUR od 25.02.2011. do isplate,

- 112,57 EUR od 25.03.2011. do isplate,

- 19,54 EUR od 20.05.2011. do isplate,

- 142,27 EUR od 12.07.2011. do isplate,

- 146,15 EUR od 12.07.2011. do isplate,

- 15,87 EUR od 18.07.2011. do isplate,

- 177,61 EUR od 25.07.2011. do isplate,

- 97,58 EUR od 25.08.2011. do isplate,

- 45,13 EUR od 25.08.2011. do isplate,

- 5,68 EUR od 25.08.2011. do isplate,

- 28,69 EUR od 25.08.2011. do isplate,

- 0,46 EUR od 25.09.2011. do isplate,

- 167,41 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- 145,75 EUR od 26.10.2011. do isplate,

- 141,28 EUR od 25.11.2011. do isplate,

- 141,53 EUR od 30.12.2011. do isplate,

- 154,83 EUR od 25.01.2012. do isplate,

- 159,21 EUR od 25.02.2012. do isplate,

- 157,65 EUR od 25.03.2012. do isplate,

- 157,99 EUR od 25.04.2012. do isplate,

- 160,65 EUR od 25.05.2012. do isplate,

- 159,39 EUR od 26.06.2012. do isplate,

- 157,39 EUR od 27.07.2012. do isplate,

- 157,43 EUR od 31.07.2012. do isplate,

- 155,53 EUR od 25.09.2012. do isplate,

- 143,13 EUR od 25.10.2012. do isplate,

- 154,59 EUR od 25.11.2012. do isplate,

- 158,87 EUR od 25.12.2012. do isplate,

- 156,48 EUR od 25.01.2013. do isplate,

- 148,14 EUR od 20.03.2013. do isplate,

- 152,69 EUR od 25.03.2013. do isplate,

- 152,69 EUR od 25.04.2013. do isplate,

- 139,48 EUR od 08.07.2013. do isplate,

- 136,68 EUR od 16.07.2013. do isplate,

- 139,26 EUR od 25.07.2013. do isplate,

- 22.440,00 EUR od 01.08.2013. do isplate,

- 224,18 EUR od 01.08.2013. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.265,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.11.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je kao korisnik kredita dana 11.5.2006. godine sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta. Glavnica kredita je iznosila 191.750,00 CHF, a čl. 7. je ugovoreno je da se ista otplaćuje u mjesečnim anuitetima iskazanim u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, sve do konačne otplate kredita. Tužiteljica smatra da je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, pa je nepoštena i time ništetna i ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. To stoga što je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor, te se o odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim ugovornim odredbama, kao i na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ također o nepoštenim ugovorim odredbama.

Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. u kojoj je sud utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica smatra da je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru prethodno pitanje o kojem sud treba odlučiti po službenoj dužnosti, pa stoga ne postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, već samo traži isplatu iznosa koje je patila tuženiku temeljem tih ništetnih ugovornih odredba o valutnoj klauzuli i to po pravilima stjecanja bez osnove.

Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 25.6.2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 30.560,09 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to detaljno navedeno u izreci pod I.

Tužiteljica i potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Kako je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, povisila tužbeni zahtjev za isplatom (sa iznosa od 30.431,22 eura na 30.560,09 eura), izvršila je preinaku tužbe, koju je sud dopustio rješenjem od 21.10.2024. godine u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prigovora da tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača, pri čemu se poziva na propise koji reguliraju Zaštitu potrošača. Prigovara zastari pozivajući se na zastarni rok iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima, koji počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Pri tome se poziva na odluku VSRH Rev-x 183/11. Poziva se i na zastaru za povremena davanja koja zastarijevaju u roku 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Što se tiče prekida zastare, smatra da do istog ne može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što bi u konkretnom slučaju bila tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj tužiteljica nije sudjelovao. Smatra da su zastarni rokovi strogo definirani zakonom, pa da je stoga svako suprotno stajalište i odluka protivna načelu pravne sigurnosti i pravičnog suđenja.

Nadalje navodi da tužiteljica pogrešno smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u tom postupku i stoga što presuda iz kolektivnog spora nema učinak erga omnes. Ista pruža apstraktnu pravnu zaštitu, a u svakom pojedinom sporu, svaki tužitelj mora dokazati da je prosječni potrošač o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu. Stoga smatra da su presude na koje se poziva tužiteljica irelevantne za ovaj postupak. Osim toga navodi da je predmetni kredit otplaćen, pa se niti iz tog razloga ne mogu primijeniti odluke sudova donesene u kolektivnom sporu, jer se iste odnose na ugovore koji su na snazi, a sve u smislu čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Nadalje navodi da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito, jer se temelji na čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, pa je ta ugovorna odredba isključenja od ispitivanja je li poštena ili nije, a sukladno stavu Suda EU. Stoga smatra tuženik da su odluka VSRH Rev-2221/18 i presuda Pž-6632 nepravilne i nekonzistentne s pravom Europske unije. Također ističe da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedene odredbe su jasne, uočljive, a osim toga navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je nelogično i neživotno da nije znao za rizik valutne klauzule, a mogao je od tuženika tražiti i dodatna pojašnjenja, koja su i davana kroz priopćenja HNB-a, a daje osim toga ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je bio dužan uvjeriti se je li sadržaj ugovora odgovara pravoj volji stranaka. Navodi također da u trenutku sklapanja ugovora nisu postojale naznake na tržištu koje bi upućivale na okolnosti koje bi mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve informacije kojima je raspolagao. Navodi daje tužiteljica mogla ugovoriti i drugu valutu, ali nije zbog niže kamatne stope. Poziva se na sudsku praksu koju i dostavlja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

4. Prvostupanjski sud je dana 21.10.2024. donio presudu posl. br. P- 1945/2023-5, kojom je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti, pri čemu je prvenstveno ocijenio da tužiteljica ima status potrošača, a isto tako je ocijenio da zastara nije nastupila, te je također utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne.

4.1. Međutim, povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Zagrebu je svojom odlukom GŽ-5451/2024 ukinuo prvostupanjsku presudu posl. br. P-1945/2023-5 od 21.10.2024., te je predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

U svojoj odluci viši sud navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz č. 354. st. 2. toč. 11 ZPP-a, jer da nije ispitao sve odlučne činjenice i dao razloge o prigovoru koji ističe tuženik tijekom postupka, a koji se odnosi na osporavanje statusa potrošača tužiteljici i primjenu propisa koji reguliraju taj status.

5. U ponovljenom dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu od 11.5.2006. (list 9-14 spisa), knjigovodstvenu dokumentaciju za kredit, otplatni plan,

prijepis knjigovodstvene dokumentacije (list 24-54 spisa), pročitao je provedeno financijsko vještačenje (list 90-104 spisa), iskaz tužiteljice od 15.7.2024. (list 113- 114), te je i dopunski saslušana tužiteljica 7.11.2025. (list 188-189 spisa).

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog iznosa, koji je tuženik stekao temeljem ništave odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke dana 11.5.2006. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja.

9. Među stranka nije sporno da su stranke dana 11.5.2006. sklopile Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen iznos kredita kako je to ugovoreno, a sporno je je li tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, odnosno jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara zahtjeva, dakle osnov i visina zahtjeva.

10. Prvenstveno je potrebno utvrditi i raspraviti prigovor je li tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ima svojstvo potrošača ili ne, o čemu ovisi primjena materijalnog prava, odnosno utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora koju je pokrenula „Udruga Potrošač“ protiv banaka, među kojima je i tuženik, a vezano za valjanost pojedinih ugovornih odredaba u ugovorima o kreditu.

10.1. Člankom 3. ZZP/2003 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu je utvrđeno između ostalog:

- da ga sklapa tužiteljica kao korisnik kredita, PŠ kao solidarni dužnik, UŠ kao založni dužnik, te tuženik –PBZ d.d.;

- da je kredit ugovoren u iznosu od 191.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, a odobrava se za kupnju stambenog objekta;

- da je radi osiguranja vraćanja kredita založni dužnik UŠ dozvolio uknjižbu založnog prava na nekretnini u njegovom vlasništvu upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest br. 1220/8 gradilište površine 208 m2 i nekretnini upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest. br. 1209/2-kuća površine 105 m2;

- da su PŠ i BŠ dozvolili uknjižbu založnog prava za korist banke (u iznosu od 59.000,00 CHF), na posebnom dijelu nekretnine upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kuća i dvor površine 2 a i 12 m2, kojeg čini apartman u prizemlju zgrade sa zapadne strane objekta sa posebnim ulazom koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupatila površine 26m2, s terasom ispred ulaza površine 6m2 u suvlasništvu tužiteljice i PŠ, svakog u ½ dijela.

10.3. Iz zemljišnoknjižnih izvadaka koji prileže uz predmetni ugovor o kreditu je utvrđeno:

- da je UŠ (založni dužnik) u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio upisan kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest br. 1220/8 gradilište površine 208 m2 i nekretnine upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest. br. 1209/2-kuća površine 105 m2;

- da su tužiteljica i PŠ bili upisani kao suvlasnici:

a) apartmana br. 2. u prizemlju sa istočne strane objekta, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje kupatila, ukupne površine 36 m2 sa terasom od 6m2, sa posebnim ulazom sa južne strane i

b) apartmana u prizemlju zgrade sa zapadne strane objekta sa posebnim ulazom koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupatila površine 26m2, s terasom ispred ulaza površine 6m2.

- da se oba apartmana nalaze na čest. zgr. [katastarska čestica] kuća i dvor površine 2 a 12 m2.

10.4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit uzela radi kupnje kuće na moru isključivo za potrebe obitelji. Živjeli su sa suprugovim roditeljima, imali su dvoje male djece i treće na putu, a ona je učiteljica i ima praznike, djeca su bila mala, a kuća koju su pronašli je imala veliku uređenu okućnicu na koju su postavili sprave za igranje djece, a imala je i terasu, pa su se zbog toga odlučili kupiti tu kuću. Kuća je sagrađena 1977. godine, kao dvojni objekt i oni su kupili pola tog dvojnog objekta površine 55 m2, a dvorište je bilo na drugoj čestici, ali je sve bilo ograđeno jer su prodavatelji to sve objedinili. Cijeli kredit je utrošen na kupnju te kuće okućnice, jer je cijena bila 140.000,00 eura. Kada su 2006. godine uzimali predmetni kredit nisu imali namjeru koristiti kuću za turističke svrhe, niti su na to pomišljali, jer je na donjoj etaži bila kuhinja sa blagovaonicom, spavaća soba, kupaonica i WC, te garaža od koje su 2007. napravili sobu. Vanjske stepenice su postojale za gornju etažu, a na gornjoj etaži su bile 4 sobe, hodnik, kupaonica i balkon. Tek kada se rata kredita počela drastično povećavati, nisu mogli više te rate podnositi, odlučili su se 2007. godine urediti te tri sobe i pokrečiti ih i staviti laminat i iznajmljivati ih, a dobili su kategorizaciju dvije zvjezdice. Ne zna zašto su u zemljišnim knjigama upisana dva apartmana. Sve je to obavljao njen muž jer je on bila trudna. 2013. godine se rastala sa mužem, tako da je ona nastavila plaćati taj kredit, a do rastave je nekada plaćala ona, a nekada on. Međutim, taj kredit je njoj bio preveliko opterećenje nakon rastave, pa su prodali kuću i zatvorili taj kredit.

10.5. Iako to tužiteljica nije izričito rekla, iz naprijed navedenih utvrđenja bi proizlazilo:

- da je tužiteljica predmetnim ugovorom o kreditu kupila:

a) nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest br. 1220/8 gradilište površine 208 m2 i

b) nekretninu upisanu u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čest. br. 1209/2-kuća površine 105 m2.

- da se radi o nekretninama koje su susjedne-jedna do druge, što je sud utvrdio uvidom u javno dostupne podatke putem interneta;

- da su apartmani koji su upisani kao suvlasništvo tužiteljice i PŠ svakog u ½ dijela, a koji su u kući na čest. 2454 kuća i dvor površine 2 a 12 m2, upisani u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu već bili u suvlasništvu tužiteljice i PŠ, što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka od 19.4.2006. godine, kao i činjenice da je jedan od tih apartmana (u prizemlju sa zapadne strane površine 26 m2 sa terasom), dan kao osiguranje, za predmetni kredit.

- da su isti prodani 2009. godine trećim osobama, a što je sud također utvrdio u javno dostupne podatke putem interneta.

10.6. Sud vjeruje tužiteljici da je predmetna kuća kupljena za potrebe boravka obitelji tužiteljice na moru i da je tako i korištena. Isto tako je uvjerljivo tužiteljica iskazivala da su nakon nekog vremena uredili tri sobe na katu kuće za iznajmljivanje radi povećanih troškova, ali da prvotna namjera nije bila iznajmljivanje.

Prema stavu ovog suda činjenica da su tužiteljica i njen suprug nakon izvjesnog vremena odlučili urediti tri sobe na katu kupljene kuće sredstvima kredita i iznajmljivati ih kao sobe sa jednom kupaonicom za što su dobili kategorizaciju dvije zvjezdice, ne utječe na status tužiteljice kao potrošača.

10.7. Naime, sud je kod tog stava imao u vidu presude Suda EU B C- 464/01 od 20.1.2005., zatim P C-630/17 od **.**.2019., U C-498/16 od **.**.2018., L C-534/15 od 14.9.2016. To znači da je razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenicu da se kreditom kupljena nekretnina sastoji od donje etaže na kojoj je kuhinja sa blagovaonicom, kupaonice, WC-a, jedne sobe, garaže koja je kasnije pretvorena u sobu, te terase, dok se na gornjoj etaži nalaze 4 sobe, kupaonica i balkon, te da je kupljena i parcela do, na kojoj je velika okućnica na koju je tužiteljica navodi postavila sprave za igranje za djecu, dok je s vremenom počela iznajmljivati samo tri sobe i kupaonicu, na katu, pa stoga sud zaključuje da je samo neznatan dio kupljene nekretnine korišten za bavljenje djelatnosti od koje je tužiteljica nakon nekog vremena počela ostvarivala prihod, dok je znatan dio iskorišten za privatne potrebe tužiteljice i njene obitelji, pa se može zaključiti da tužiteljica nije sklopila taj ugovor sa namjerom obavljanja profesionalne djelatnosti. Stoga se u smislu naprijed navedene zakonske odredbe može smatrati potrošačem. Suprotno tuženik nije dokazao.

11. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

12. Uvidom u odredbe predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Stoga je sud stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navedeno vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik osim paušalnih tvrdnji nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

15. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona htjela kredit u kunama, jer su se upotrebljavale kune, i to si je lakše mogla predočiti, ali to nije bilo moguće, već su isključivo govorili u banci o tom kreditu u CHF i nitko im ništa nje drugo ponudio. To je bio kredit po principu uzmi ili ostavi. Nisu mogli utjecati niti na valutu, a niti na kamatnu stopu. Suprug joj je bio sudužnik jer je to bio veliki kredit. Pročitala je ugovor, ali nije u ugovoru vidjela niti je mogla shvatiti da bi rata toliko rasla da bi bili tako jako oštećeni. Nakon što se rastala sa mužem, kuću koju su kupili su prodali i kredit otplatili.

15.1 Sud je stava da iz iskaza tužiteljice, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo.

Stoga, bez obzira što u čl. 12.9.Ugovora stoji da je tužitelj bio informiran o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, a radilo se o ugovoru koji je sastavila banka, na čije odredbe klijenti sasvim sigurno ne mogu utjecati, niti mijenjati uvjete, sud je stava da upozorenja o riziku valutne klauzule nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

16. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi u kojoj je određena obveza povrata iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja pojedinačno pregovaralo pa tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što takvu odredbu u potrošačkom ugovoru (kakav je i predmetni ugovor o kreditu), čini ništetnom.

17. Nadalje, odredbom čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbi o valutnoj klauzuli.

18. Provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Mariju Tkalecu iz

Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje kada se uračunaju negativne tečajne razlike, odnosno podmire sa pozitivnim tečajnim razlikama iznosi 225.966,95 kn, odnosno protuvrijednost iznosa od 29.990,97 eura;

- da samo negativne tečajne razlike iznose ukupno 4.288,03 kn, odnosno 569,12 eura;

- da samo pozitivne tečajne razlike iznose ukupno 230.254,98 kn, odnosno 30.560,09 eura.

18.1. Niti tužiteljica niti tuženik nisu prigovarali nalazu i mišljenju vještaka, već je tužiteljica specificirala svoj zahtjev s obzirom na po vještaku utvrđene pozitivne tečajne razlike. Tuženik matematičkom izračunu vještaka nije prigovarao, već metodologiji izračuna, smatrajući da je nalaz i mišljenje trebalo izraditi kao da se radi o kunskom kreditu. Zbog ekonomičnosti postupka tuženik nije predlagao da se pozove vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

18.2. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i to posebno izračun prema pozitivnim tečajnim razlikama, dakle kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio prema pravilima struke, jasno i detaljno ga je obrazložio, a prigovori tuženika da je trebalo vještak izračun trebao izvršiti primjenom kriterija kao za kunske kredite, nije osnovan jer kunski kredit nije ugovoren.

19. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja (za isplatom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), jer nije protekao petogodišnji zastarni rok, pa niti za preinačeni tužbeni zahtjev od 25.6.2024., jer se radi o dopuštenoj preinaci iz iste činjenične i prave osnove.

20. Slijedom navedenog, sud smatra da bi tužiteljici pripadao utuženi iznos od 30.560,09 eura koji iznos je tužiteljica tuženiku isplatila s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke).

21. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz plana otplate na listu 26- 28 spisa (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 21.3.2024. i 25.6.2024. u iznosu od 500,00 eura za svako (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 23.4.2024., 15.7.2024., 24.9.2024., 3.10.2025. i 7.11.2025. za svako po 500,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 4.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 1.000,00 EUR, ukupno iznosi 5.000,00 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što iznosi ukupno 5.265,45 eura.

22.1. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. studenog 2025. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika