REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-196/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić , odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja utvrđenja i isplate e, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-3958309, sklopljenog između korisnika kredita FP i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od 8. ožujka 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„3./TREĆE/NAKNADA

0,50% ( nula zarez pedeset posto)

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 376,14 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana 31. ožujka 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 376,14 eura preko dosuđene stope zatezne kamate pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je 7. lipnja 2023. s korisnikom kredita FP sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV-3908/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je 8. ožujka 2007. te je čl. 3. ugovora određeno da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, a tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos stečen bez osove za zateznim kamatama od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor zastare. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa te osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da čak kad bi predmetna odredba bila ništetna, radilo bi se o tome da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja pa se ništetnost ne može isticati u smislu odredbe čl. 326. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, dakle osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Obavijest od 7. lipnja 2023. (list 7 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavnom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 7. lipnja 2023. (list 8 spisa), Ugovor o kreditu broj: 028-50-3958309 od 8. ožujka 2007. (list 9-17 spisa), izvadak iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 18-19 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (list 20-25 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana (list 47-67 spisa), potvrda tuženika od 18. ožujka 2025. (list 92 spisa), iskaz svjedoka FP (list 107-109 spisa).

4. Tuženik je tijekom postupka dostavio potvrdu o plaćenoj nakadi za obradu kredita (list 92 spisa) te je tužitelj podneskom od 15. travnja 2025. sukladno navedenom i specificirao tužbeni zahtjev i odustao od provođenja financijskog vještačenja navodeći kako nije sporna visina plaćene naknade kao niti datum dospijeća.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim osim u dijelu stope zakonske zatezne kamate.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-3958309, od 8. ožujka 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 376,14 eura koju je prednik tužitelja platio po osnovi takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 028-50-3958309, (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 8. ožujka 2007 između FP i tuženika, te iz istog proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom odobren je korisniku kredit od 124.460,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Prema odredbi čl. 3. Ugovora naknada od 0,50% od iznosa kredita je jednokratna , naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, a prema odredbi čl. 6. Ugovora razvidno je da je riječ o stambenom kreditu.

9. Potom je tužitelj, kao primatelj, sa FP, kao ustupiteljem, sklopio 7. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Također nisu niti osnovani navodi tuženika da bi tužba bila preuranjena jer se upravo utvrđenjem ništetnosti opravdava traženje tužitelja na povrat stečenog bez osnove te oba zahtjeva mogu biti postavljena istom tužbom i nije riječ o preuranjenoj i nedopuštenoj tužbi kako to navodi tuženik.

11. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem FP, korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo kako je tijekom 2007. kod tuženika podigao stambeni kredit u švicarskim francima kojim je kupio svoju prvu nekretninu, odnosno stan u kojem živim i dan danas. Prije potpisivanja predmetni ugovor je pročitao. Nije mogao pregovarati oko odredbi tog ugovora, pa tako niti o odredbi i naknadi jer je bila riječ o standardnim ugovorima pripremljenim od strane banke. Bankarski službenik nije ga informirao koji su to stvarni troškovi koji ulaze u naknadu, a koje bi banka s istim podmirivala.

12. Iz iskaza svjedoka FP je utvrđeno da kao korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen.

13. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 376,14 eura na ime jednokratne naknade 31. ožujka 2007. Slijedom navedenog tužitelj je odustao od predloženog financijsko knjigovodstveno vještačenja jer isto nije svrsishodno niti potrebno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari a tuženik je i na ročištu 1. srpnja 2025. učinio nespornom visinu predmetnog potraživanja.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost spornih troškova obrade, već je u ugovoru samo navedeno da iznose 0,50% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova obrade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik.. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 376,14 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja dakle od 30. ožujka 2007. (list 92 spisa) odnosno od 31. ožujka 2007. sukladno zahtjevu tužitelja u smislu odredbe čl. 2. ZPP -a. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, stoga je valjalo u odnosu na kamatu zatraženu preko one koja pripada tužitelju odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci pod točkom III.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 19. ožujka 2025. i 15. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), te za trošak zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025. i 17. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.349,54 eura sve sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 26. studenog 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.