Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-658/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja BRODOGRAĐEVNA INDUSTRIJA SPLIT d.d., OIB 18556905592, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 11, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mamić Grgić Vinter d.o.o., iz Zagreba, Banjavčićeva 22, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29A, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja IC i zastupnice po zakonu tuženika RC, **.**.2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Zagreb, Trg Sv. Marka 6, platiti tužitelju BRODOSPLIT d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 18556905592, iznos od 2.486.551,21 EUR / 18.734.920,12 kn, a sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od dana 04.11.2016. godine pa sve do isplate, u roku od 8 dana.“

II Nalaže se tužitelju BRODOSPLIT d.d. u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA troškove parničnog postupka u iznosu od 138.830,00 EUR EUR.

III Odbija se zahtjev tuženika REPUBLIKA HRVATSKA da mu tužitelj BRODOSPLIT d.d. u roku od petnaest dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.142,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je istaknuo zahtjev za naknadu štete u iznosu od 2.486.551,21 EUR/18.734.920,12 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. studenoga 2016.

2. Izjavio je da su društva iz Brodosplit Grupe prošla kroz postupak restrukturiranja, sukladno pravilima iz područja tržišnog natjecanja Republike Hrvatske i Europske unije, čemu je prethodio dugotrajan proces privatizacije tužitelja, zaključen sklapanjem i provedbom Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. (BIS d.d.) od 28. veljače 2013. između prodavatelja Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama, Hrvatskih šuma d.o.o. i Hrvatske brodogradnje

— Jadranbrod d.d. na strani prodavatelja te DIV BRODOGRADNJA d.o.o. na strani kupca te solidarnog jamca DIV d.o.o. tvornica vijaka, sada s tvrtkom DIV GRUPA d.o.o.

3. Nadalje, izjavio je da je sklapanju Ugovora o prodaji i prijenosu dionica prethodio dugotrajan postupak usuglašavanja Programa restrukturiranja kao dijela ponude poduzetnika DIV d.o.o. za kupnju dionica BIS d.d. S obzirom na dugotrajan proces privatizacije BIS d.d. i ostalih društava iz Brodosplit grupe, da je izrađen Dodatak Programu restrukturiranja BIS d.d. (Verzije 2.1.) od 9. travnja 2012., te 28. siječnja 2013. i Dodatak II Programu restrukturiranja, s obzirom na to da je zbog proteka vremena nakon izrade Dodatka br. 1. došlo do značajne promjene parametara na temelju kojih su ranije utvrđeni ukupni troškovi restrukturiranja u Dodatku br. 1.

4. Izjavio je tužitelj da je tuženik temeljem Jedinstvenog programa restrukturiranja preuzeo obvezu otpisati potraživanja prema tužitelju i društvima iz Brodosplit grupe, uključivši poreze, trošarine, carine, pristojbe, doprinose, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. To da dokazuju i potvrde sadržane u Prilogu 34 Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, kojima je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija — Porezna uprava, izrijekom potvrdila da na dan izdavanja tih potvrda, a čije izdavanje je prethodilo sklapanju Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, društva iz Brodosplit Grupe nemaju evidentiran dug s osnove javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi porezna uprava.

5. Izjavio je da je društvo Brodosplit-brodogradilište d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB:05532178397, prije pripajanja BIS d.d. provedenog rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Tt-13/3026-5 od 8. srpnja 2013., bilo ovlaštenik koncesije iz Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene- brodogradilišta Split od 19. travnja 2000. te Dodatka br. 1. Ugovoru o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene — brodogradilišta Split te ujedno i obveznik plaćanja naknade za koncesiju, prije no što je BIS d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo prava i obveze pripojenog društva. Međutim, da je usprkos obvezi koju je tuženik preuzeo sklapanjem Ugovora o prodaji i prijenosu dionica te izdanim potvrdama o nepostojanju dugovanja s osnova javnih davanja, Ministarstvo financija — Porezna uprava 25. rujna 2014., nakon provedenog financijskog nadzora kod proračunskog obveznika BIS d.d., izdalo rješenje kojim je utvrđeno postojanje neplaćene naknade za koncesiju na pomorskom dobru od strane BIS d.d., između ostaloga, i za period prije sklapanja Ugovora o prijenosu i prodaji dionica BIS d.d., iako je Ministarstvo financija — Porezna uprava izdavanjem potvrda iz Priloga 34 potvrdila da takav dug s osnove javnih davanja ne postoji.

6. Na temelju provedenog financijskog nadzora i izdavanja rješenja o utvrđenom dugu neplaćene naknade za koncesiju, Porezna uprava da je 4. listopada 2016. donijela rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika BIS d.d., u ukupnom iznosu od 24.186.879,76 kn. Od ukupno utvrđenog iznosa dugovanja neplaćene koncesijske naknade, od BIS d.d. da je prisilno naplaćen iznos od 18.734.920,12 kn koji se odnosi na koncesijsku naknadu za 2011. i 2012. te dio 2013. prije sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica. Time da su povrijeđene odredbe Ugovora o prijenosu i prodaji dionica BIS d.d. -a vezane za otpis potraživanja prema BIS d.d.-u i društvima iz Brodosplit grupe, dospjelih prije privatizacije, uključivši poreze, trošarine, carine, pristojbe, doprinose, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. Stoga da postoji obveza tuženika da naknadi prouzročenu štetu tužitelju nastalu povredom Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, u iznosu od 18.734.920,12 kn.

7. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe predložio je tužitelj izvesti dokaze čitanjem Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, Programa restrukturiranja (verzija 4.2.1) od 15. veljače 2011., Dodatka Programu restrukturiranja (verzija 2.1) od 9. travnja 2012., Dodatka (II) Programu restrukturiranja (verzija 2.1.3.) od 28. siječnja 2013., Potvrde Ministarstva financija - Porezne uprave od 20. veljače 2013. za BIS d.d., Potvrde Ministarstva financija - Porezne uprave od 19. veljače 2013. za Brodosplit- brodogradilište d.o.o., Rješenja Uprave za financijsko upravljanje i unutarnju reviziju i nadzor od 25. rujna 2014. za BIS d.d., Rješenja o ovrsi Ministarstva financija — Porezne uprave od 4. listopada 2016. za BIS d.d., Pregleda dospjelih i plaćenih obveza za koncesijsku naknadu po poduzećima po razdobljima, Izjave o prijeboju Ministarstva financija — Porezne uprave od 14. listopada 2016. te financijsko – knjigovodstvenim vještačenje visine naplaćenog iznosa.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu. Izjavio je da su obveze tuženika definirane odredbama članka 7. do članka 9. Privatizacijskog ugovora. Sve obveze preuzete tim ugovorom da su u potpunosti izvršene. U tim odredbama da se nigdje ne spominje otpis ili prijeboj obveza po osnovi javnih davanja. Za raspored obveza i prava da su prema točki 7. preambule Ugovora, mjerodavne jedino odredbe tog ugovora. Tek podredno, mjerodavan je Program restrukturiranja, prema njegovom sadržaju. Dakle da Program restrukturiranja služi da pojasni sadržaj onoga što je ugovoreno, kao što i piše u preambuli samog Ugovora te da ono što je regulirano ugovorom ne može biti drugačije regulirano Programom. Osim toga da odredbe kojim bi se spominjao otpis ili prijeboj nema niti u Programu restrukturiranja, Tablici 9. i 10., koji je ponudilo društvo DIV d.d., a kasnije otkupilo društvo Div brodogradnja d.o.o.

9. Nadalje, izjavio je tuženik da Porezna uprava kao samostalna upravna organizacija Ministarstva financija ne vodi, niti je u veljači 2013. vodila evidenciju koncesijskih naknada. Prema članku 3. Pravilnika o ustroju i vođenju registra koncesija ("Narodne novine", broj 9/09), koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja potvrde, registar koncesija da vodi samo Ministarstvo financija, a ne njegove upravne organizacije. Radi toga Porezna uprava i nije mogla dati potvrdu o stanju duga o koncesijskoj naknadi jer o tim činjenicama ne vodi službenu evidenciju. Vršeći financijski nadzor Ministarstvo financija, Uprava za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor da je rješenjem klase UP/I-042-01/14-01/54 od 25.rujna 2014. utvrdila postojanje neplaćene naknade za koncesiju za 2011., 2012. i 2013. u ukupnom iznosu od 20.560.191,15 kn. Prigovori tužitelja u tom upravnom postupku da nisu bili istaknuti u smjeru osporavanja obveze, već u iznalaženju modaliteta ispunjenja kroz mogućnost obročne otplate, prijeboja sa potraživanjima prema RH. Također, tužitelj da se obratio nadležnom poreznom tijelu prijedlogom za sklapanje upravnog ugovora kojim bi mu se omogućila otplata duga po osnovi koncesijske naknade kroz 24 mjeseca. Iz takvog stava tužitelja da je zaključiti da isti ne osporava postojanje obveze. Drugim prigovorima tužitelj u upravnom postupku nije doveo u pitanje postojanje i osnovanost koncesijske naknade, što potvrđuje i drugostupanjsko rješenje MF, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa UP/II-470-05/15-01/19 od 29. svibnja 2015. kojim je odbijena žalba, a čiju zakonitost i pravilnost tužitelj nije osporavao pokretanjem upravnog spora. Nadalje, izjavio je da je vođena parnica pred ovim sudom pod poslovnim brojem Povrv- 281/15 radi naplate koncesijske naknade za isto razdoblje te je nakon naplate obveze, tužba povučena, čemu se tužitelj nije protivio, niti je tražio parnični trošak.

10. Izjavio je tuženik da tužitelj predmetnom tužbom u biti pokušava osporiti postojanje obveze koncesijske naknade koja je pravomoćno i konačno utvrđena u postupcima u kojima je tužitelj sudjelovao dovodeći u pitanje potpunost izvršenja obveza iz Privatizacijskog ugovora, i na takav način ostvariti povrat zakonito naplaćenog duga.

11. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava Privatizacijskog ugovora, Jedinstvenog programa restrukturiranja, rješenja MF,Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor od 25. rujna 2014., klasa UP/I-042-01/14-01/54, obrasca Prijedloga za sklapanje upravnog ugovora, rješenja MF, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa UP/II-470-05/15-01/19 od 29. svibnja 2015. Predložio je i da sud učini uvid u spis Povrv-281/2015.

12. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Izjavio je da odredbe Programa na koje se poziva nisu u kontradikciji već dopunjuju odredbe Ugovora, pa da prema tome i obvezuju obje ugovorne strane. Sastavni dio ponude kupca u postupku javnog prikupljanja ponuda i prodaje dionica tužitelja da je Program bez kojega ponuda ne bi bila valjana. Ugovorom da nije isključena primjena bilo kojeg dijela Programa, a osobito dijela Tablice 10. Dodatka II., pa da je stoga obvezujući među strankama. U Tablici 10. Dodatka br. 2. da izrijekom piše „Obveza Prodavatelja (ovdje tuženika) - obveze na preuzimanje kredita osiguranih državnim jamstvima, potraživanja po protestiranim državnim jamstvima, kamate i ostale obveze prema državi i državnim tijelima na dan sklapanja ugovora…“. Prema tome, u tablici 10. Dodatka 2. da u obveze prodavatelja, ovdje tuženika, spada obveza na preuzimanje ostalih obveza prema državi i državnim tijelima.

13. Privatizacijskim ugovorom da je utvrđena obveza tuženika u korist treće osobe, između ostalih, ovdje tužitelja i da iz toga proizlazi njegova aktivna legitimacija. Privatizacijski ugovor da regulira pitanja koja treba riješiti u budućnosti, do kraja postupka restrukturiranja, dok je pitanje preuzimanja koncesijske naknade utvrđeno 14. Programom restrukturiranja kao sastavnim dijelom Privatizacijskog ugovora, a koju obvezu je Republika Hrvatska trebala preuzeti do dana potpisivanja Privatizacijskog ugovora. Naveo je da je nad njim proveden postupak restrukturiranja radi čega je sklopljen privatizacijski ugovor i da nije bio dužan ispuniti one obveze za koje se ponuditelj izjasnio da ih neće preuzeti, već da je na tuženiku bilo obveze preuzeti, prebiti ili na drugi način otpisati. Da je tome tako, da proizlazi iz dokumenta kojeg je objavilo Ministarstvo financija, a kojeg je 15. travnja 2010. donijela Vlada Republike Hrvatske pod nazivom „Smjernice za pomoć poduzetnicima u teškoćama, ("Narodne novine" 46/2010.“ kojim je u točki 6.2.1. propisano da se poduzetniku u teškoćama državna potpora može dodijeliti u obliku otpisa i djelomičnog otpisa duga prema državi ili pretvaranjem potraživanja države u udjel u kapitalu – dokapitalizacija.

15. Međutim, iako je tuženik preuzeo obvezu otpisati gore navedena potraživanja prema tužitelju i društvima iz Brodosplit grupe i usprkos tome što je tuženikovo tijelo izdalo potvrdu o nepostojanju dugovanja s osnova javnih davanja, Ministarstvo financija — Porezna uprava je 25.rujna 2014. nakon provedenog financijskog nadzora kod tužitelja, izdala rješenje kojim je utvrđeno postojanje neplaćene naknade za koncesiju na pomorskom dobru između ostaloga, i za period prije sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica te je u konačnici navedeni iznos prisilno naplaćen. Opisanim postupanjem tuženika, da su povrijeđene odredbe Ugovora o prodaji i prijenosu dionica koje se odnose na otpis potraživanja dospjelih prije privatizacije, poreze, trošarine, carine, pristojbe, doprinose, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. S druge strane da je kupac tužitelja u svojoj ponudi za kupnju dionica naveo, a koju je ponudu prihvatila Vlada RH, da ne preuzima dugove tužitelja kojima je to društvo bilo opterećeno za vrijeme kada je vlasnik tužitelja bila tužena. To da je tuženik prihvatio i da je u skladu sa svim propisima koje je donio, najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, čime su nastupili pravni učinci restrukturiranja kroz privatizaciju, bio dužan učiniti, no nije.

16. Jedini način na koji tuženik može ispuniti tu obvezu na preuzimanje obveza (dugovanja prema državi/sebi) je otpis i/ili prijeboj tog potraživanja. Prihvaćenim i odobrenim prijedlogom dinamike ulaganja, prikazanim u Tablici 10 – Dinamika doprinosa Države (Prodavatelja), na stranici 10. i 11. Dodatka br. 2 da su predviđene obveze na strani Prodavatelja, tuženika, i to: „… obveze za preuzimanje kredita osiguranih državnim jamstvima, potraživanjima po protestiranim državnim jamstvima, kamate i ostale obveze prema državi i državnim tijelima na dan sklapanja ugovora i sve potpore i ekvivalenti u iznosu obveze od 6.226.090.273 kn". Temeljem predviđenog u Tablici 10. cjelokupan iznos obveza iz točki 1. i 2. u ukupnom iznosu od 6.226.090,273 kn da je trebao biti zatvoren najkasnije s danom sklapanja Ugovora, odnosno s danom 28. veljače 2013. Od navedenog iznosa državne potpore da je do dana sklapanja Ugovora ostalo otvoreno potraživanje iz Tablice 9. Dodatka br. 2 iz točke 2.), navedene pod f., I i II. u ukupnom iznosu od 120.862.080,00 kn koje se potraživanje odnosi na ostala potraživanja države, poreze, ostalo.

17. Izjavio je tužitelj i to da je Porezna uprava upravna organizacija u sastavu Ministarstva financija te da može pristupiti podacima o javnim davanjima, a osim toga, prema Pravilniku o ustroju i vođenju Registra koncesija da Ministarstvo financija može poslove vođenja koncesija povjeriti drugoj pravnoj osobi. S obzirom na to da je Porezna uprava izdala potvrdu radi potpisivanja Ugovora, a sa svrhom da dokaže da je tuženik ispunio obvezu podmirenja odnosno eventualno otpisa, među ostalim, i koncesijske naknade, da je opravdano smatrati da je tuženik izdavanjem te potvrde doveo tužitelja u zabludu u pogledu ispunjenja svoje obveze. Pri tome tuženik nije sporio da je obveznik koncesijske naknade sukladno važećem koncesijskom ugovoru, kao ni to da koncesijska naknada za to razdoblje nije bila plaćena. No izjavio je da je doveden u zabludu da je tuženik ispunio svoju obvezu tj. da je doveden u zabludu da su sva javna davanja, pa onda i koncesijska naknada do dana sklapanja Ugovora (28. veljače 2013.) u cijelosti podmirena. Stoga da činjenica što nije pokrenut upravni spor ne isključuje odgovornost RH za naknadu štete i to temeljem članka 14. Zakona o sustavu državne uprave. Izjavio je da je tuženik odgovoran za štetu koja mu je nastala protupravnim postupanjem tuženika, odnosno tijela tuženika, primjerice Ministarstva financija / Porezne uprave koja je izdavanjem potvrde da pravni prednik tužitelja/tužitelj nema dugovanja s osnova javnih davanja, dakle koncesijske naknade, postupila protupravno, a potom utvrdila dug koncesijske naknade i naplatila taj dug.

18. Predložio je izvesti dokaze čitanjem Ponudbene dokumentacije Hrvatskog fonda za privatizaciju, Ponude za kupnju dionica od 19. svibnja 2010. i Odluke Vlade Republike Hrvatske od dana 22.03.2012. godine, Klasa: 310-14/10-02/01 te je predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka HC, MC, JC, KC, GC na okolnosti pregovora kupca i tuženika vezano za preuzete obveze države, a vezano za otpis javnih dugovanja.

19. Tuženik je izjavio da je tužitelj u tužbi tražio naknadu štetu od tužitelja u visini 18,7 milijuna kuna naplaćene koncesijske naknade navodeći da je tuženik povrijedio ugovor, odnosno Program restrukturiranja kao njegov dio jer nije otpisao obvezu koncesijske naknade, iako nije bio ugovorna strana Ugovora. Nakon toga da navodi da se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu jer je doveden u zabludu da društvo Brodosplit brodogradilište d.o.o. koje je nakon sklapanja ugovora pripojeno tužitelju, nema dospjelih obveza koncesijske naknade. Pri tome da ne navodi zašto bi ta zabluda tužitelja, sve da je i postojala, bila relevantna, odnosno, što to tužitelj ne bi napravio da je znao da tuženik do potpisivanja Ugovora nije otpisao potraživanje društvu Brodosplit-brodogradilište d.o.o. Osim toga, kod revizije pripajanja da je izvjesno navedeni dug pripojenog društva bio evidentiran kao i dobit koju je to društvo ostvarilo u poslovnoj 2012. ( prije pripajanja) u iznosu 2.666.733.000,00 kn. Izjavio je tuženik da je kao jedan od prodavatelja dionica, Ugovor sklopio s društvom Div brodogradnja d.o.o. kao kupcem dionica, a ne s tužiteljem, pa da bi zabludu kod sklapanja Ugovora mogao isticati samo kupac dionica i to eventualno pobijanjem ugovora, a ne i tužitelj. Izjavio je tuženik i to da tužitelju nije pripojeno društvo Brodosplit brodogradilište d.o.o. da tužitelj ne bi mogao uprihodovati ostatak državnih potpora u iznosu 280 milijun kuna ( za razdoblje 2013.), 270 milijuna kn za 2014., 150 milijuna kn za 2015., 110 milijuna kn za 2016. i još 89 milijuna kn za 2017.

20. Pored toga izjavio je da je ovlašten naplatiti koncesijsku naknadu u ime trećih, ali da u njihovo ime nije ovlašten otpisati taj prihod. Prihod koncesijske naknade da je tek za jednu trećinu prihod proračuna Republike Hrvatske, za drugu trećinu je prihod proračuna Splitsko-dalmatinske županije, a za treću trećinu, prihod proračuna Grada Splita.

21. Nadalje, izjavio je i to da bi svako daljnje plaćanje po Ugovoru ili Programu restrukturiranja mogla biti nezakonita državna potpora. S druge strane da o poslovnom rezultatu za 2019. u koji je uklopljen i rezultat provedenog restrukturiranja, svjedoči i dopis tužitelja upućen premijeru, ministru financija i glavnoj državnoj odvjetnici od 11.svibnja 2020. iz kojeg se vidi da tužitelj raspolaže imovinom od 1.951.571.000,00 kn i kapitalom od 995.671.000,00 kn, te ostvarenom dobiti za 2019. u iznosu od 31.281.000,00 kn. Izjavio je da je tužitelj izigrao tuženika 2012. kad je pristao da se iz Ugovora izbaci odredba o pogrešno iskalkuliranom iznosu od 120,8 milijun kn javnih davanja, a onda ustao sa tri tužbe tužbom (od koji je jedna i ova) da se to isplati na temelju Programa i to nakon što je za daljnjih 240 milijuna kuna povećan iznos državnih potpora kao posljedica gubitka iz redovnog poslovanja u 2012.

22. Izjavio je i to da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovnog broja Pž-2117/2023 od 10. rujna 2024. odbio žalbu Brodogradilišta specijalnih objekta d.o.o. Split u istoj činjenično i pravnoj situaciji te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-288/2022 kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan te je nadalje rješenjem Vrhovnog suda RH poslovnog broja Revd-302/2025 od 28. siječnja 2025. odbijen prijedlog tužitelja u tom predmetu za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja te odbačen u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava

23. Ujedno je tuženik istaknuo i prigovor nedopuštenosti tužbe zbog dvostruke litispendencije, navodeći da tužitelj u predmetu ovog suda poslovnog broja P- 107/2018 traži isplatu iznosa od 120 milijuna kuna po Tablici 9 i 10 Jedinstvenog programa restrukturiranja bez obzira na to što se tužitelj u ovom predmetu poziva na naknadu štete, a u drugom na stjecanje bez osnove.

24. Izjavio je tuženik i to da tužitelj ne može imati veća prava od ugovorne strane Div brodogradnje d.o.o. koja je zbog eventualno skrivenih obveza temeljem članka 23. Ugovora o prodaji i prijenosu dionica mogla raskinuti ugovor, što nije učinila, a niti je u korist tužitelja uopće ugovorena obveza otpisa koncesijske naknade, a niti proizlazi iz prihvata ponude DIV d.o.o. kasnije Div brodogradnje d.o.o. s obzirom na to da točkom 16.7. Ponude DIV d.o.o. od 19. svibnja 2010. nisu obuhvaćene ugovorne obveze tužitelja prema Ministarstvu mora prometa i infrastrukture (tada Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture).

25. Predložio je da sud traži revizorsko izvješće kod pripajanja Brodosplit brodogradilišta d.o.o. tužitelju, potom da izvede dokaz čitanjem dopisa tužitelja od 11. svibnja 2020., nacrt Ugovora, e -mail državne tajnice ICČ od 9.studenoga 2012. upućen HC, EC, i ŠC, tada odgovornim osobama DIV-a d.o.o. (dostavljen u sudski spis Trgovačkog suda u Splitu P-107/18).

26. Predmet postupka je zahtjev za naknadu štete.

27. Iz činjenica koje je tužitelj prezentirao u tužbi i tijekom prethodnog postupka, zaključiti je da odgovornost tuženika za štetu vidi i kao ugovornu odgovornost za štetu, dakle odgovornost za štetu zbog povrede ugovora o prodaji i prijenosu dionica . Tvrdi tužitelj da je tuženik preuzeo obvezu na temelju Jedinstvenog programa restrukturiranja otpisati svoja potraživanja prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela i iako je iz potvrde Porezne uprave sadržane u prilogu 34 Ugovora o prijenosu dionica potvrđeno da tužitelj nema evidentirani dug s osnove javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi porezna uprava pokrenuo je postupak radi naplate neplaćene koncesijske naknade i naplatio navedeni iznos, uslijed čega je umanjena njegova imovina. Na taj su način, smatra tužitelj, povrijeđene ugovorne odredbe vezane za otpis potraživanja dospjelih prije privatizacije u dijelu koji se odnosi na naknadu za koncesije.

28. Pored toga tužitelj tvrdi da je tuženik odgovoran za nastalu mu štetu naplatom koncesijske naknade i zato što je Porezna uprava izdala potvrdu o nepostojanju duga, a usprkos tome mu je koncesijska naknada naplaćena. Tužitelj dakle tvrdi da je Porezna uprava nepravilno odnosno nezakonito postupala, uslijed čega mu je nastala šteta.

29. Prije svega trebalo je odlučiti o prigovoru da je tužba nedopuštena. Propisano je člankom 288. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) da će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica.

30. Sud je pribavio spis ovog suda poslovnog broja P-452/2024 (prije P- 421/2021 i 107/2018) i utvrdio iz sadržaja istog da o ovom zahtjevu ne teče parnica.

31. Iz tog spisa je utvrđeno da je tužitelj ovom sudu 22. veljače 2018. podnio tužbu u kojoj je istaknuo zahtjev da mu tuženik plati 120.862.080,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. ožujka 2013. do isplate. Tužbu je podnio smatrajući da je tuženik stekao bez osnove taj iznos. Naveo je da tuženik nije sukladno Jedinstvenom programu restrukturiranja otpisao i/ili podmirio tražbine potraživanja prema tužitelju i ostalim društvima iz Brodosplit grupe, uključivši poreze, trošarine, carine, pristojbe, doprinose, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. Tužitelj i ostala društva iz Brodosplit grupe da su s osnova poreza i ostalih javnih davanja u razdoblju od 1. siječnja 2012. do dana sklapanja ugovora o prodaji i prijenosu dionica BIS d.d. izvršili plaćanja obveza u iznosu od ne manje od 172.922.794,86 kn koji su detaljno specificirani u popisu uplata tužitelja i ostalih društava iz Brodosplit Grupe koji se nalaze u prilogu tužbe. S obzirom na određenja Jedinstvenog programa restrukturiranja da sva ta sredstva u iznosu do 120.862.080,00 kn su trebala biti otpisana, pa da su uplaćeni iznosi u korist tuženika, odnosno državnih tijela primitak za koji je nakon sklapanja ugovora o prodaji i prijenosu dionica osnova otpala, slijedom čega ga je tuženik dužan vratiti. Iz priloga tužbi "Pregled uplata za javna davanja u periodu od 1. siječnja 2012. do 28. veljače 2013. " vidjeti je da su javna davanja koja su posredno predmet tog postupka javna davanja koja je u tom razdoblju platio tužitelj, ali i druga društva i to Brodosplit- Antikorozivna zaštita d.o.o., Brodosplit- Dizalice d.o.o., Brodosplit- Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o., Brodosplit- Izolacija d.o.o., Brodosplit- Metalna oprema i konstrukcije d.o.o., Brodosplit- Nemetalna oprema d.o.o., Brodosplit- Tvornica dizel motora d.o.o., Brodosplit- Plovidba d.o.o. i Brodosplit-Armature d.o.o. U ovom popisu navode se plaćanja stalnog dijela koncesijske naknade društva Brodosplit- Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. i to je jedino plaćanje koncesijske naknade koje se razmatra u tom postupku. S obzirom na to da je predmet postupka koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-452/2024 (prije P-421/2021 i 107/2018) zahtjev za plaćanje iznosa stečenog bez osnove, a koji ne obuhvaća plaćanje koncesijske naknade koja je utvrđena kao obveza tužitelja, zaključiti je da između ovog spora i tog spora ne postoji objektivni identitet, iako je i u jednom i u drugom postupku potrebno utvrditi neke jednake činjenice, ali je isto tako kod odluke u ovom postupku potrebno utvrditi i neke činjenice različite od činjenica koje je potrebno utvrditi u postupku P-452/2024. Za postojanje dvostruke litispendencije je nužno da, pored toga što se radi o sporovima s istim strankama i istim tužbenim zahtjevima, postoji i isti činjenični supstrat uspoređenih parnica. Kako to nije slučaj, zbog nepostojanja objektivnog identiteta ova dva spora, tužba je dopuštena.

32. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze čitanjem isprava Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, Programa restrukturiranja (verzija 4.2.1) od 15. veljače 2011., Dodatka Programu restrukturiranja (verzija 2.1) od 9. travnja 2012., Dodatka (II) Programu restrukturiranja (verzija 2.1.3.) od 28. siječnja 2013., Potvrde Ministarstva financija - Porezne uprave od 20. veljače 2013. za BIS d.d., Potvrde Ministarstva financija - Porezne uprave od 19. veljače 2013. za Brodosplit- brodogradilište d.o.o., Rješenja Uprave za financijsko upravljanje i unutarnju reviziju i nadzor od 25. rujna 2014. za BIS d.d., Rješenja o ovrsi Ministarstva financija — Porezne uprave od 4. listopada 2016. za BIS d.d., Pregleda dospjelih i plaćenih obveza za koncesijsku naknadu po poduzećima po razdobljima, Izjave o prijeboju Ministarstva financija — Porezne uprave od 14. listopada 2016. rješenja MF,Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor od 25. rujna 2014., klasa UP/I-042-01/14-01/54, obrasca Prijedloga za sklapanje upravnog ugovora, rješenja MF, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa UP/II-470-05/15-01/19 od 29. svibnja 2015.

33. Sud nije izveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenje visine naplaćenog iznosa jer o toj činjenici nije bilo spora. Nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka HC, MC, JC, KC, GC na okolnosti pregovora kupca i tuženika vezano za preuzete obveze države, a vezano za otpis javnih dugovanja, s obzirom na to da je relevantan sadržaj ugovora zabilježen u ispravama, pa nije bilo potrebe za izvođenje tih dokaza. Nije bilo potrebe niti za izvođenje dokaza sadržanih u spisu Povrv- 281/2015, niti za čitanjem revizorskog izvješće kod pripajanja Brodosplit brodogradilišta d.o.o. tužitelju, pa sud taj spis i tu ispravu nije pribavljao.

34. Opće pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu su postojanje subjekata odgovornosti, postojanje štetne radnje, postojanje štete, postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje te postojanje protupravnosti. Posebna pretpostavka kod odnosa ugovorne odgovornosti za štetu je i postojanje ugovora.

35. Posebna pretpostavka kod odgovornosti tuženika je da štetna radnja mora biti počinjena u obavljanju poslova državne uprave te da se štetna radnja mora sastojati u nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave.

36. Među strankama nije bilo spora o tome:

- da je Hrvatski fond za privatizaciju u veljači 2010. objavio ponudbenu dokumentaciju za kupnju dionica dioničkog društva Brodograđevna industrija Split d.d.;

- da je DIV d.o.o. tvornica vijaka 19. svibnja 2010. dostavila Hrvatskom fondu za privatizaciju Ponudu za kupnju dionica dioničkog društva Brodograđevna industrija Split d.d.;

- da je prilog ponudi bio između ostalih i Program restrukturiranja;

- da je Program restrukturiranja dopunjen dvama Dodacima, i to Dodatkom programu restrukturiranja od 9. travnja 2012. i II Dodatkom Programu restrukturiranja od 28. siječnja 2013.;

- da je Vlada Republike Hrvatske 22. ožujka 2012. donijela Odluku o prihvaćanju ponude društva DIV d.o.o. tvornica vijaka za kupnju dionica dioničkog društva Brodograđevna industrija Split d.d.;

- da je 28. veljače 2013. između prodavatelja Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama, Hrvatskih šuma d.o.o. i Hrvatske brodogradnje — Jadranbrod d.d. i kupca DIV BRODOGRADNJA d.o.o. te solidarnog jamca DIV d.o.o. tvornica vijaka, sklopljen ugovor o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d.;

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Split, u svrhu potpisivanja privatizacijskog ugovora dalo potvrdu Klasa:034-04/2013- 001/025307, urbroj:513-007-17-08/2013-01 od 20. veljače 2013. da porezni obveznik Brodosplit d.d. na dan izdavanja potvrde na knjigovodstvenoj kartici nema evidentiran dug;

- da je jedno od ovisnih društava Brodograđevne industrije Split d.d. bilo društvo Brodosplit-brodogradilište d.o.o.;

- da je Brodosplit-brodogradilište d.o.o. pripojeno Brodograđevna industrija Split d.d., dakle tužitelju;

- da su Brodosplit-brodogradilište d.o.o .kao ovlaštenik koncesije i Vlada Republike Hrvatske kao davatelj koncesije 19. travnja 2000. sklopili ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene- brodogradilište Split temeljem članka 28. stavka 3. Zakona o morskim lukama ("Narodne novine" broij 108/1995.) i članka VI Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene- brodogradilišta specijalnih objekata Brodosplit na rok od 32 godine;

- da je za Brodosplit-brodogradilište d.o.o. nastala obveza plaćanja koncesijske naknade u razdoblju 2011., 2012. i 2013. u iznosu utvrđenom u rješenju Ministarstva financija, Uprave za finsnacijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa:UP/I- 042-01/14-01/54, ur.broj:513-08-04-03-14-1 od 25. rujna 2014., dakle u iznosu od 20.560.191,15 kn;

- da je protiv ovog rješenja tužitelj podnio žalbu koju je Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Klasa:UP/II-470-05/15-01/19, ur.broj:_513-04/15-2 od 29. svibnja 2015. odbilo;

- da protiv naprijed spomenutog rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak tužitelj nije pokrenuo upravni spor

Da je tuženik naplatio od tužitelja koncesijsku naknadu utvrđenu rješenjem Ministarstva financija, Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa:UP/I-042-01/14-01/54, ur.broj:513-08-04-03-14-1 od 25. rujna 2014.

37. Spor je među strankama nastao u odnosu na to je li tužitelj, koji nesporno nije bio strana ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d., uopće ovlašten tražiti naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, pa ako je odgovor na to potvrdan, je li uopće došlo do povrede ugovorne obveze, točnije je li uopće ugovorena obveza tuženika da otpusti dug koncesijske naknade nastao na temelju prethodno ugovora Brodosplit Brodogradilišta d.o.o. u razdoblju koje je prethodilo sklapanju ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. U okviru toga, bilo je sporno i to od kojeg je značaja Jedinstveni program restrukturiranja, kao jedinstvo programa restrukturiranja i dva dodatka, za ugovorne strane, odnosno stvara li taj akt, izrađen od kupca dionica, a koji nesporno predstavlja sastavni dio ponude kupca, prava i obveze ugovornih strana, pa ako je, je li tim aktom ugovorena obveza tuženika da otpusti dug koncesijske naknade. Sve je to bilo od značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu stoga jer je tužitelj štetnu radnju tuženika vidio u kompleksu koji prvenstveno čini propuštanje otpusta duga koncesijske naknade, koje je za posljedicu imalo naplatu koncesijske naknade temeljem pravomoćnog i izvršnog rješenja nadležnog tijela.

38. Strane ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. su tuženik i ostali prodavatelji i DIV BRODOGRADNJA d.o.o. uz solidarnog jamca DIV d.o.o.

39. Propisano je člankom 342. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

40. Uvažavajući određenje citiranog članka 342. ZOO-a, a s obzirom na to da tužitelj nije strana ugovora, pa tako niti vjerovnik, zaključiti je da nema ovlaštenje tražiti zaštitu zbog povrede ugovorne obveze. No postavilo se pitanje ima li tužitelj ovlaštenje za traženje naknade štete kao beneficijar jer je ovlaštenje i temeljio na tvrdnji da je beneficijar iz ugovora o prodaji i prijenosu dionica, što prema mišljenju ovog suda nije točno.

41. S tim u vezi potrebno je najprije izložiti članak 337. ZOO-a kojim je propisano:

Kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.

Ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.

42. Ugovor, točnije klauzula ugovora kojim se ugovora pravo trećeg specifična je klauzula koja može biti ugovorena u bilo kojem ugovoru, a specifična je zato što stvara prava i za treću osobu, iako ta osoba nije sudjelovala u nastanku ugovora, odnosno ugovorne klauzule. Kao što je već rečeno, a jasno i određeno u članku 337. ZOO-a, ugovaranjem u korist trećeg jedna ugovorna strana (promitent-dužnik) obvezuje se drugoj ugovornoj strani (stipulant-vjerovnik) ispuniti određenu činidbu trećoj osobi (korisnik-beneficijar) s takvim pravnim učinkom da treća osoba ispunjenje činidbe može zahtijevati samostalno i neposredno od promitenta, iako nije sudjelovala pri sklapanju ugovora. To je pravi ugovor u korist trećeg, za razliku od nepravog koji svoj temelj ima u članku 164. ZOO-a kojim je propisano da se obveza može ispuniti i bilo kojoj osobi koju vjerovnik odredi. Nakon ugovaranja u korist trećeg stranama ugovora ostaju sva prava i obveze iz glavnog ugovora, s razlikom što stipulant kao vjerovnik može tražiti da se obveza ispuni isključivo u korist trećega.

43. Ugovaranje u korist trećeg se i razlikuje od ostalih sličnih instituta obveznog prava baš po tome što se ugovorena činidba među stranama ugovora ispunjava trećemu i što pri tome treći stječe i zahtjev da traži ispunjenje. Uz to kod ugovaranja u korist trećeg relevantna je volja ugovornih strana, one moraju htjeti da treći stekne samostalno pravo iz njihovog ugovora i to se iz ugovora promitenta i stipulanta mora vidjeti. Prema tome da bi nastao ugovor u korist trećeg nužno je da strane ugovora ugovore ne samo korist, nego i pravo treće osobe da tu korist može potraživati.

44. U ugovoru o prodaji i prijenosu dionica nije ugovoreno pravo tužitelja potraživati činidbu propuštanja naplate koncesijske naknade. To je ugovor kojim je promijenjena članska struktura društva Brodograđevna industrija Split d.d. te određena pravila restrukturiranja tužitelja. Utoliko, zaključiti je da tužitelj nema ovlaštenje tražiti naknadu štete zbog povrede ugovora o prodaji i prijenosu dionica, da je kojim slučajem i do povrede došlo. No osim toga, do povrede nije došlo i ne može niti doći s obzirom na to da nije postojala obveza tuženika otpustiti dug koncesijske naknade, kao što će biti izloženo u nastavku ( tako i Visoki trgovački sud u presudi poslovnog broja Pž- 2177/2023).

45. Ugovor o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. je ugovor čiji je cilj definiran u preambuli ugovora, dakle ugovor kojim se namjeravalo kroz privatizaciju osigurati restrukturiranje društva Brodograđevna industrija Split d.d., odnosno u konačnici uspostaviti dugoročnu održivost društva koje je obilježilo dugogodišnje negativno poslovanje.

46. Prema sadržanom u preambuli ugovora prodavatelji su temeljem odluke Vlade Republike Hrvatske od 28. siječnja 2010., od 15. travnja 2010. i 11. veljače 2010. objavili javni poziv za prikupljanje ponuda za kupnju dionica Brodograđevne indsutrije Split d.d., a DIV d.o.o. je temeljem javnog poziva i ponudbene dokumentacije dao ponudu za kupnju dionica i Program njegova restrukturiranja. Usuglašeni Program restrukturiranja su odobrili Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Europska komisija. Prema sadržanom u preambuli ugovora Program restrukturiranja i dva dodatka se zajedno smatraju Jedinstvenim programom restrukturiranja koji je izjavom DIV d.o.o. prenesen na kupca DIV BRODOGRADNJA d.o.o.

47. Prema određenju iz preambule Program restrukturiranja je plan kojim je predviđeno restrukturiranje društva i ovisnih društava kroz više opcija, obvezno smanjenje kapaciteta i provođenje kompenzacijskih mjera u cilju da u maksimalnom roku od pet godina njegove provedbe društvo postane održivo i da je njegov doprinos troškovima restrukturiranja najmanje 40% od ukupnih troškova restrukturiranja. Opseg, količina i vrsta poslovanja iz Programa restrukturiranja pretpostavka su sukladna trenutnom stanju na tržištu u vrijeme njegove izrade i prilagodit će se uvjetima na tržištu kako se restrukturiranje bude provodilo, uz poštivanje gore navedenog cilja. Preambulom je određeno i to u točki 7. da su za raspored prava i obveza ugovornih strana mjerodavne jedino odredbe ugovora, te podredno iz točke 5. Programa restrukturiranja prema njegovom sadržaju. Osim toga člankom 5. ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. je ugovorena obveza kupca, društva i ovisnih društava unutar roka od pet godina računajući od sklapanja ugovora i sukladno programu restrukturiranja na ime vlastitog doprinosa uložiti sredstva u iznosu koji predstavlja najmanje 40 % ukupnih troškova restrukturiranja.

48. S druge strane doprinos tuženika postupku restrukturiranja definiran je člankom 7. ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. kojim je ugovoreno da se tuženik sukladno Programu restrukturiranja obvezuje za potrebe provedbe restrukturiranja platiti potpore od 1.503.268.640,74 kn za namjene: gubitak iz redovnog poslovanja 2010., gubitak iz redovnog poslovanja 2011. , dio gubitka iz redovnog poslovanja 2012., smanjenje kapitala zbog plaćenog kredita, trošak slobodnih kapaciteta, razliku predviđenih i stvarnih gubitaka po novogradnjama. Određena je tim člankom i dinamika plaćanja, kao i to da ta plaćanja predstavljaju državnu potporu i ulaze u konačni obračun troškova restrukturiranja kao državna potpora. Člankom 8. ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. je ugovoreno da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je potpisivanjem i stupanjem na snagu isprava iz točke 10. preambule tuženik u cijelosti ispunio obvezu preuzimanja vraćanja kredita osiguranih državnim jamstvima, a sukladno programu restrukturiranja. Prodavatelji su dostavili kupcu dokaz u obliku izjave uprave društva da su društvu i ovisnim društvima vraćeni svi instrumenti osiguranja koje su oni dali bankama temeljem ugovora o kreditima osiguranim državnim jamstvima. Člankom 9. ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. utvrđeno je da je Vlada Republike Hrvatske 25. kolovoza 2011. donijela Odluku o davanju avansnih jamstava ukupne vrijednosti 101.400.000,00 EUR i činidbenih jamstava ukupne vrijednosti 7.500.000,00 EUR za NOV 473,474.

49. Nadalje člankom 24. ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. je određeno da tuženik preuzima ispunjenje novčanih obveza koje prelaze iznos izvršenih rezerviranja za pravne sporove iz konsolidirane bilance društva za 2011., a koje društvo ili bilo koje ovisno društvo ima ili bi moglo imati na temelju pravomoćnih presuda ili rješenja donesenih u postupcima pokrenutim do dana sklapanja ovog ugovora. Obveze društva i ovisnih društava koje nastanu temeljem pravomoćnih presuda ili rješenja donesenih u postupcima pokrenutim nakon sklapanja ovog ugovora, a koji se odnose na činjenice koje su nastale prije sklapanja ovog ugovora te uz uvjet da je nadležno državno odvjetništvo o ovim postupcima bilo obaviješteno u roku od 15 dana od dana saznanja društva za njihovo pokretanje snosit će društvo ili ovisna društva iznos do ukupno dvadeset milijuna kuna, a tuženik iznos koji prelazi dvadeset milijuna kuna. Ukoliko nastanu ovi troškovi za koje tuženik u roku od petnaest dana od primitka obavijesti izjavi da iste ne prihvaća, kupac ima pravo raskinuti ugovor, a prodavatelji su dužni vratiti kupcu uplaćenu kupoprodajnu cijenu i iznos uplaćenog povećanja temeljnog kapitala sve uvećano za kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke na dan raskida ugovora uvećane za dva posto.

50. Točka 5. Programa restrukturiranja ( stranica 124 spisa) na čiji se sadržaj kod rasporeda prava i obveza prema određenjima ugovora o prodaji i prijenosu dionica ugovorne strane pozivaju nosi naslov: Prijedlog dinamike ulaganja. Tom su točkom kao obveze prodavatelja za razdoblje 2006. do 2011. navedene obveze za preuzimanje kredita osiguranih državnim jamstvima, potraživanja po protestiranim državnim jamstvima, kamate i ostale obveze prema državi i državnim tijelima na dan sklapanja ugovora i sve potpore i ekvivalenti do 31. prosinca 2011.

51. Iz navedenih odredbi ugovora i određenja relevantne odredbe Programa restrukturiranja zaključiti je o nepostojanju obveze tuženika da otpusti dug koncesijske naknade.

52. Uz to propisano je člankom 2. stavkom 1. točkom 4. Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj 125/2008., 90/2011. i 143/2012.) da je naknada za koncesiju naknada koju plaća koncesionar na temelju ugovora o koncesiji, dok iz točke 5. istog članka proizlazi da je registar koncesija jedinstvena elektronička evidencija ugovora o koncesijama danim na području Republike Hrvatske.

53. Prema članku 28. ZK koncesionar je dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje naknade za koncesiju nije ekonomski opravdano. Naknade za koncesiju prihod su državnog proračuna i/ili proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Omjer raspodjele prihoda od naknada za koncesije iz stavka 5. ovog članka propisuje se posebnim propisima kojima se uređuju koncesije.

54. Iz sadržaja rješenja Ministarstva financija, Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa: UP/I-042-01/14-01/54, ur.broj:513-08-04-03-14-1 od 25. rujna 2014. vidljivo je da je tužitelju naloženo platiti koncesijsku naknadu u korist Grada Splita. Prema tome očigledno je, a tako je kao mogućnost ostavljeno člankom 28. ZK-a, da je naknada za koncesiju bila prihod Grada Splita, kao jedinice lokalne samouprave. Stoga, tuženik taj dug nije niti mogao otpustiti.

55. Nadalje, prema Zakonu o uređenju prava i obveza brodogradilišta ("Narodne novine" broj 61/2011., ZUPOB) restrukturiranje se temelji na prihvaćenim programima restrukturiranja, a prava i obveze brodogradilišta smatraju se i prava i obveze utvrđene aktima i pravnim poslovima u postupku uređenja imovinskopravnih pitanja između Vlade Republike Hrvatske i svakog brodogradilišta. Iz zakonskih odredaba proizlazi da se kreditne obveze osigurane državnim jamstvima prenose u javni dug tuženika, a dospjele tražbine tuženika koje se odnose na izdana i plaćena državna jamstva prebijaju se s dospjelim pravima odnosno protutražbinama i otpisuju na teret vlastitih izvora (članak 6. stavak 2. ZUPOB). Porezni dug nastao na temelju provedbe članka 6. stavka 2. ZUPOB i ostala javna davanja utvrđena kao obveze iz članka 5. ZUPOB (prava i obveze utvrđene programom restrukturiranja i aktima i pravnim poslovima u postupku uređenja imovinskopravnih poslova između Vlade Republike Hrvatske i brodogradilišta) prebija se s poreznim gubitkom brodogradilišta i preostali dug otpisuje.

56. Naknada za koncesiju prema navedenom nije bila zakonska obveza tužitelja, a niti jednom odredbom svih akata nastalih u svrhu restrukturiranja Brodograđevne industrije Split d.d. nije navedeno da je obveza tuženika otpisati (otpustiti) dug koncesijske naknade. Dapače, jasno je ugovorom određeno koju obveze tuženik ima u okviru restrukturiranja Brodograđevne industrije Split d.d., a ta obveza nije obuhvaćala otpuštanje duga koncesijske naknade.

57. Hrvatski fond za privatizaciju je u ponudbenoj dokumentaciji naveo da Program restrukturiranja mora trajati što je kraće moguće i uspostaviti dugoročnu održivost poduzetnika tijekom razumnog vremenskog razdoblja, a na temelju realnih pretpostavki o budućim uvjetima poslovanja samog poduzetnika, ali i na tržištu (domaćem i globalnom) na kojem posluje poduzetnik. Navedeno je što mora sadržavati Program restrukturiranja te je navedeno da iznos i intenzitet državnih potpora koje se dodjeljuju u postupku restrukturiranja moraju biti strogo ograničeni na najmanju neophodnu razinu troškova restrukturiranja potrebnih za provođenje mjera restrukturiranja u okviru postojećih izvora financiranja poduzetnika, njegovih dioničara ili poslovne grupe kojoj pripada. Od korisnika potpore se očekuje da značajno doprinese procesu restrukturiranja iz svojih vlastitih sredstava. Definirano je i što čine troškovi restrukturiranja, pa je tako između ostalih navedeno da te troškove čine i obveze društva prema državnim vjerovnicima, uključujući sve obvezne kamate u vezi tih obveza, a za koje se odabrani ponuditelj u skladu s Programom restrukturiranja izjasni da ih neće podmiriti društvo ili preuzeti i podmiriti ponuditelj. Ponuditelj DIV d.o.o. je u ponudi naveo da ne prihvaća sve državne potpore, obveze društva i zavisnih društava prema Ministarstvu financija koje su nastale plaćanjima tog ministarstva po pozivima banaka temeljem izdanih jamstava, neplaćene poreze, doprinose i carine ili druge zakonske obveze, obveze društva prema bankama osigurane državnim jamstvima, kao i druge troškove restrukturiranja sukladno Ponudbenoj dokumentaciji (točka 4.2.) koje društvo i zavisna društva imaju na dan sklapanja ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva te da je te obveze potrebno ukinuti, odnosno otpisati i isknjižiti. Iz navedenog je jasno da niti ponuditelj DIV d.o.o., nije izjavio da neće preuzeti koncesijsku naknadu prilikom davanja ponude. To je jasno jer je izričito naveo koje obveze ne želi preuzeti. Suprotno tvrdnji tužitelja koncesija nije zakonska obveza, već obveza koja nastaje za nositelja koncesije na temelju ugovora. Prema tome kako nije postojala obveza tuženika da otpiše, odnosno otpusti dug koncesijske naknade, to onda naplatom koncesijske naknade nije moglo doći do povrede ugovora.

58. Uz sve to potrebno je dodati i to da je radnja zbog koje je došlo do navodnog oštećenja (umanjenja imovine) naplata potraživanja koncesijske naknade. Naplata potraživanja koncesijske naknade učinjena je temeljem odluka donesenih u upravnom postupku čiju zakonitost tužitelj nije osporavao odgovarajućim pravnim sredstvima, točnije podnošenjem tužbe u upravnom sporu. S obzirom na ostvarenje pravomoćnosti akta kojim je utvrđena obveza plaćanja koncesijske naknade i daljnje naplate temeljem takvog akta, nije moguće takvu naplatu kvalificirati protupravnom. Kad nema protupravne radnje, svakako nema niti odnosa odgovornosti za štetu.

59. Tužitelj je tvrdio i to da mu je šteta nastala zbog nepravilnog odnosno nezakonitog rada Porezne uprave koja je izdala potvrdu da Brodograđevna industrija Split d.d. Nema spora među strankama da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Split u svrhu potpisivanja privatizacijskog ugovora 20. veljače 2013. izdalo potvrdu klasa:034-04/2013-001/02307, urbroj:513-007-17- 08/2013-01 da na dan izdavanja te potvrde porezni obveznik Brodosplit d.d. nema evidentiran porezni dug na knjigovodstvenoj kartici.

60. Propisano je člankom 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 150/2011., ZSDU) da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.

61. Prema spomenutom članku 14. ZSDU da bi tuženik odgovarao za štetu potrebno je kumulativno ispunjene pretpostavki da se radi o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave, da je zbog toga fizičkoj ili pravnoj osobi nastupila šteta te da postoji uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave i nastale štete. Pri tome treba naglasiti da subjektivni elementi za ustanovljenje ovog odnosa odgovornosti za štetu nisu relevantni, pa dakle nije bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

62. Porezna uprava je prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o poreznoj upravi ("Narodne novine" broj 25/2012. i 112/2012.) upravna organizacija u sastavu Ministarstva financija čija je temeljna zadaća primjena poreznih propisa i prikupljanje doprinosa za obveza osiguranja. Djelokrug Porezne uprave propisan je člankom 3. - 8. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 147/2008. i 18/2011.). Porezna uprava izdaje isprave o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju (članak 4. stavak 1. točka 9. OPZ-a). Prema odredbi članka 5. stavka 3. OPZ-a:

„Porezna uprava provodi ovrhu radi naplate proračunskih prihoda koje u postupku financijskog nadzora (radi zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata proračunskih prihoda i naknada propisanih posebnim zakonima) utvrde ustrojstvene jedinice Ministarstva financija, ovrhu radi naplate drugih javnih davanja po zahtjevima tijela državne uprave i sudova u skladu s posebnim zakonima te obavlja ostale poslove stavljene u nadležnost Porezne uprave posebnim propisima.“.

63. Prema članku 44. stavku 1. ZK registar koncesija je jedinstvena elektronička evidencija koncesija danih na području Republike Hrvatske kojeg vodi ministarstvo nadležno za poslove financija (stavak 2.). Iz stavka 6. istog članka proizlazi da ministar financija donosi pravilnik o ustroju i vođenju registra koncesija.

64. Člankom 3. stavak 1. Pravilnika o ustroju i vođenju registra koncesija ("Narodne novine" broj 9/2009.) propisano je da registar koncesija vodi Ministarstvo financija, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da poslove vođenja registra koncesija Ministarstvo financija može povjeriti drugoj pravnoj osobi.

65. Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija ("Narodne novine" broj 32/12., 67/12., 124/12., 78/13. – dalje: Uredba), u vrijeme izdavanja sporne potvrde od 20. veljače 2013., uređivala je pitanja unutarnjeg ustrojstva Ministarstva financija, nazive upravnih organizacija u sastavu Ministarstva i drugih unutarnjih ustrojstvenih jedinica, njihov djelokrug i način upravljanja te je određivala okvirni broj državnih službenika i namještenika potrebnih za obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva.

66. Člankom 8. naprijed spomenute Uredbe propisano je da je Sektor za gospodarstvo Ministarstva financija ustrojstvena jedinica u sastavu Ministarstva koja, između ostalog, vodi Registar koncesija i prati koncesije, analizira dinamiku prikupljanja koncesija i prihoda od naknada za koncesiju te poduzima mjere efikasnije naplate naknada po koncesijama. Unutar Sektora za gospodarstvo ustrojena je Služba za koncesije i javno-privatno partnerstvo te je unutar te Službe ustrojen Odjel za registar koncesija u čiju nadležnost spada, između ostalog, praćenje stanje duga po osnovi naknada za koncesije.

67. Člankom 27. naprijed spomenute Uredbe propisano je da je Porezna uprava upravna organizacija u sastavu Ministarstva financija čija je temeljna zadaća primjena i nadzor primjene poreznih propisa i propisa o prikupljanju doprinosa.

68. Prema tome, uzimajući u obzir naprijed citirane odredbe Pravilnika o ustroju i vođenju registra koncesija i Uredbe, suprotno shvaćanju tužitelja, Porezna uprava tužitelju nije niti mogla izdati potvrdu o tome da tužitelj na dan 20. veljače 2013. nema dugovanje s osnova naknade za koncesiju jer u nadležnosti Porezne uprave nije izdavanje takvih potvrda.

Naime, potvrda koju je Porezna uprava izdala tužitelju 20. veljače 2013. potvrđuje upravo ono što se u njoj i navodi – da tužitelj nema evidentiran dug kao porezni obveznik.

69. Stoga, kako Porezna uprava ne vodi evidenciju dugovanja s osnova koncesijske naknade, ista predmetnom potvrdom nije niti potvrdila (niti je mogla potvrditi) da tužitelj nema dugovanje neplaćene komunalne naknade.

70. Prema tome, u postupanju Porezne uprave prilikom izdavanja predmetne potvrde nije došlo do nepravilnog niti nezakonitog rada, pa onda nije moglo doći ni do nastanka odgovornosti za štetu tuženika.

71. S obzirom na naprijed navedena utvrđenja, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 2.486.551,21 EUR/18.734.920,12 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. studenoga 2016.

72. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154., i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) uzimajući u obzir okolnost da je tuženik u cijelosti uspio u parnici.

73. Sud je priznao tuženiku kao potrebne za vođenje parnice troškove zastupanja sastava odgovora na tužbu u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), troškove sastava podneska od 5. lipnja 2020. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), sastava podneska od 7. veljače 2024. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), sastava podneska od 16. srpnja 2025. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife) te trošak sastava podneska od 25. studenoga 2024. u iznosu od 50,00 EUR i trošak sastava podneska od 19. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu održanom 29. siječnja 2020. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 8. lipnja 2020. u iznosu od 9.242,00 EUR (Tbr.9.2. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 7. veljače 2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.5. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 20. svibnja 2024. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 17. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.5. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu održanom 9. listopada 2025. u iznosu od 18.484,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife).

74. Stoga je sud prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 138.830,00 EUR.

75. Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi više tražene troškove zastupanja na ročištima 7. veljače 2024. i 17. srpnja 2025. u iznosu od 9.142,00 EUR.

U Splitu 26. studenoga 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Mamić Grgić Vinter odvjetničko društvo d.o.o.

- Županijsko državno odvjetništvo u Splitu

- U spis