REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ivana Gundulića 27

Split

P-3656/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice KZ (ex.K) Majić iz Splita, Glagoljaška 2 OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 48 OIB:90275854576, zastupanog po punomoćniku Anti Glamuzini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 30. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja a izočnosti tuženika, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020101313 od 28.1.2008., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovorena vrijednost objekta leasinga u valuti CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ukupan iznos naknada ugovoren u valuti CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva u valuti CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 5.1. u dijelu u kojem je ugovoren trošak pribave objekta u valuti CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 6. u dijelu u kojem je ugovoren iznos obroka leasinga u valuti CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.285,63 €, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 28,59 € od 31.01.2008.,

- na iznos od 2,76 € od 15.02.2008.,

- na iznos od 3,77 € od 12.03.2008.,

- na iznos od 7,92 € od 15.04.2008.,

- na iznos od 5,75 € od 13.05.2008.,

- na iznos od 0,25 € od 11.06.2008.,

- na iznos od 0,15 € od 09.07.2008.,

- na iznos od 11,06 € od 13.10.2008.,

- na iznos od 13,19 € od 15.11.2008.,

- na iznos od 8,82 € od 19.12.2008.,

- na iznos od 25,71 € od 14.01.2009.,

- na iznos od 28,87 € od 17.02.2009.,

- na iznos od 20,51 € od 16.03.2009.,

- na iznos od 21,74 € od14.04.2009.,

- na iznos od 22,64 € od 14.05.2009.,

- na iznos od 18,96 € od 12.06.2009.,

- na iznos od 19,52 € od 08.07.2009.,

- na iznos od 17,48 € od 17.08.2009.,

- na iznos od 20,65 € od 15.09.2009.,

- na iznos od 17,50 € od 15.10.2009.,

- na iznos od 18,85 € od 12.11.2009.,

- na iznos od 18,96 € od 09.12.2009.,

- na iznos od 25,77 € od 18.01.2010.,

- na iznos od 29,39 € od 15.02.2010.,

- na iznos od 28,64 € od 15.03.2010.,

- na iznos od 32,55 € od 15.04.2010.,

- na iznos od 38,39 € od 13.05.2010.,

- na iznos od 41,62 € od 15.06.2010.,

- na iznos od 51,15 € od 13.07.2010.,

- na iznos od 50,06 € od 16.08.2010.,

- na iznos od 65,50 € od 14.09.2010.,

- na iznos od 57,94 € od 13.10.2010.,

- na iznos od 59,97 € od 15.11.2010.,

- na iznos od 71,18 € od 15.12.2010.,

- na iznos od 72,88 € od 17.01.2011.,

- na iznos od 68,72 € od 15.02.2011.,

- na iznos od 72,65 € od 14.03.2011.,

- na iznos od 68,77 € od 14.04.2011.,

- na iznos od 76,66 € od 12.05.2011.,

- na iznos od 92,95 € od 15.06.2011.,

- na iznos od 106,51 € od 14.07.2011.,

- na iznos od 123,88 € od 17.08.2011.,

- na iznos od 102,29 € od 14.09.2011.,

- na iznos od 92,59 € od 14.10.2011.,

- na iznos od 91,44 € od 14.11.2011.,

- na iznos od 92,28 € od 14.12.2011.,

- na iznos od 100,56 € od 13.01.2012.,

- na iznos od 104,37 € od 15.02.2012.,

- na iznos od 105,25 € od 14.03.2012.,

- na iznos od 103,29 € od 12.04.2012.,

- na iznos od 104,12 € od 14.05.2012.,

- na iznos od 107,21 € od 11.06.2012.,

- na iznos od 104,28 € od 13.07.2012.,

- na iznos od 103,83 € od 14.08.2012.,

- na iznos od 95,66 € od 15.09.2012.,

- na iznos od 100,79 € od 15.10.2012.,

- na iznos od 104,39 € od 14.11.2012.,

- na iznos od 103,81 € od 11.12.2012. i

- na iznos od 100,64 € od 15.01.2013.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja kojeg je istakao tuženik za iznos od 3,79 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,61 € od dana 11.06.2008. do isplate

- 2,91 € od dana 13.08.2024. do isplate

- 0,27 € od dana 12.09.2008. do isplate

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 11.06.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kojeg je tužiteljica prezentirala u podnesku od 06. prosinca 2024.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisen bank d.d. OIB:53056966535, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici ČZ OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.439,65 €, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. Kod suda je zaprimljena dana 11. listopada 2021. tužba tužiteljice u kojoj je ista navela da je sa tuženikom 28. siječnja 2008. sklopila Ugovor o leasingu broj HR/0201313, a temeljem kojeg joj je tuženik dao na korištenje motorno vozilo uz trajanje ugovora od 60 mjeseci. Tuženik da je u unaprijed formuliranom, standardiziranom navedenom Ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak uz koju je valutu vezao otplatu leasinga. Na taj je način tuženik u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovorenu odredbu jer pri zaključenju ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog istovjetnog protupravnog postupanja 8 poslovnih banaka u RH pri ugovaranju kredita u valuti švicarski franak da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača gdje je i utvrđen određeni interes i pravo potrošača (Trgovački sud u Zagrebu predmet broj P-1401/2012 i Visoki trgovački sud RH broj Pž-6632/2017-10). Slijedom svega naprijed navedenog tužiteljica je predložila da sud provede glavnu raspravu i donese odluku da bi ništetne i bez pravnog učinka bile nepoštene ugovorne odredbe, da je tuženik dužan vratiti tužiteljici preplaćeno kao i naknaditi troškove ovog postupka.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, UZ, tužiteljica je podneskom od 06. prosinca 2024. uredila svoje tužbeno traženje, baš kao što je ono i predstavljeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporena je osnova i visina zahtjeva, sve odredbe Ugovora o leasingu tužiteljici da su bile jasne, razumljive i lako uočljive, jer se o njima pojedinačno pregovaralo i nisu bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Niti jednoj od ugovornih strana, u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj Hrvatske kune prema CHF. Potpisivanjem predmetnog Ugovora tužiteljica da je u naravi izjavila da je Ugovor pomno pročitala i razumije njegove odredbe. Tuženik smatra da kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pa sve do 2014. nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom. Predloženo je tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Dodatno je osporio status potrošača tužiteljici, a istakao je i prigovor prijeboja u visini negativne razlike, što da će urediti nakon provođenja financijskog vještačenja odnosno isto je učinio u podnesku kojeg je sudu dostavio dana 18. prosinca 2024. ističući prijeboj za iznos od 3,79 €. Istaknut je i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Prije svega ovdje valja navesti razloge zbog kojih je sud odbio tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

3.1. Naime, tužitelj je ugovor zaključio u Splitu i to u podružnici tuženika u Splitu, kako je jasno naznačeno i na samom ugovoru. U konkretnom slučaju dakle radi se o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegova sjedišta, a upravo je u toj poslovnoj jedinici u [adresa] tuženik i pružao svoje usluge tužitelju te sklopio i ugovor pa sud ima primijeniti čl. 59 ZPP-a koji jasno navodi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

3.2. Sukladno tome neosnovan je prijedlog tuženika o nekakvom oglašavanju mjesno nenadležnim ovog suda pošto se, u skladu s odredbom čl.59 ZPP-a, postupak ima voditi upravo pred sudom u Splitu, kao mjestom u kojem je tuženik putem svoje poslovne jedinice nedvojbeno spornu uslugu tužitelju pružio.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom: Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020101313, otplatnog plana, specifikacije kamatne stope, kartice kupca, uplata po Ugovoru, recentne sudske prakse, presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10, presude istog suda Pž-7129/2013-4, presude Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018- 11, presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-518/2020, presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-1112/2022. U postupku je saslušana i tužiteljica kao parnična stranka te je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo UZ.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice prema tuženiku da se utvrdi da bi ništetne i bez pravnog učinka bile odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020101313 i to u čl.2, 4, 5, 5.1. i 6 odnosno onim člancima u kojima je utvrđena otplata u valuti CHF, u dijelu u kojem je ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva u valuti CHF te u dijelu u kojem je ugovoren trošak pribave objekta, sve u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, isplata naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetnih odredbi i zahtjev za isplatu parničnog troška.

8. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 28. siječnja 2008. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila sa valutnom klauzulom i to u valuti švicarski franak.

9. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila sa valutnom klauzulom u CHF nepoštene ugovorne odredbe kao i ugovaranja naknade, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF.

Istaknut je i prigovor zastare.

10. Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10. Ova presuda i pravna shvaćanja u sporu kolektivne pravne zaštite značajna su i za ovaj postupak zato što je sadržajno istovjetna ugovorna odredba, odredba povezivanju plasiranja i otplate ugovorne obveze u valuti švicarski franak bila predmetom odlučivanja zauzimajući jasan stav da je takvo ugovaranje bilo nepošteno i da je upravo nepošteno ugovaranje predstavljalo ništetan pravni postao. Ono povrjeđuje pravo jednakosti svih prema zakonu i tužiteljica se ima pravo pozivati na odluke i stavove sudova iz postupka kolektivne pravne zaštite.

11. Tuženik je u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje su time korisnicima kredita bile nerazumljive pa time i nepoštene. Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, nije posebno pregovaralo o ugovorenoj valuti. Tuženik smatra da je netočno kako se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer da je postupao sukladno važećim kogentnim propisima, a koji se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis, odnosno sukladno Zakonu o zaštitu potrošača, Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama. Nadalje, da niti stari, niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, što je ispunio.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St.2 istog članka propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom st. 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Člankom 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Budući da je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati je li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelj). Po ocjeni Visokog Trgovačkog suda ugovorna odredba koja ugovorenu valutu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banka bez da istovremeno precizno odredi uvjete za koju se vežu promjene, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, s time da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banka jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

15. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi se zaključno navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula čini ovisnom o odluci banke nepoštene, dakle protivne su zakonu i prema tome i ništetne.

16. Na ove okolnosti sud je ispitao tužiteljicu koja je u svome iskazu navela da je do sklapanja pravnog posla s tuženikom došlo nakon što je sazrela odluka da mora kupiti vozilo. Iz auto kuće je kanalizirana u banku gdje se došla raspitati o kreditu. I ranije da je imala sklopljen leasing koji je bio mučan i naporan, ali ovaj da je odradila bez ikakve muke. U banci da su je uvjerili da je najbolje da uzme švicarac jer je stabilan, jer se godinama ništa ne mijenja, a i manja je kamata. Potaknuta uvjeravanjima djelatnika, bila je oduševljena kako je sve prošlo glatko. Interesirala ju je visina mjesečne rate te je procijenila da visina rate od 1.800,00 kuna, nije bila pretjerano visoka. Tek 2 ili 3 mjeseca rata da je bila tolika, a onda je počela "skakati" došavši do iznosa od 2900,00 kuna. Automobil da joj je trebao za osobne potrebe. Nije kritične prigode mogla pregovarati o niti jednom uglavku Ugovora te je bila decidirana u tvrdnji da ju je službenica banke nagovarala na kredit u tzv. švicarcima, baš zato što je valuta stabilna i manja je kamata. Nije joj bila ponuđena ni jedna druga opcija, čak štoviše, kazala je tužiteljica dalje, kada je pitala u banci zašto ne može dobiti kredit u eurima, da joj je bankarica rekla doslovno "ne možete, ovo je to što vam nudimo": Valja naglasiti i to da je tuženik odustao od prijedloga da se sasluša njihova djelatnica TZ, a koja je prema njihovim navodima znala sve o pojedinačnom ugovaranju s tužiteljicom. Tužiteljica je u svome iskazu bila jasna i uvjerljiva, a da je bila vjerodostojna potvrđuje i činjenica da je tuženik odustao od svog prijedloga da joj suprotstavi upravo bankarsku službenicu sa kojom je o kreditu pregovarala. Logičkim se nameće zaključak da je pregovor oko sklapanja ugovora kao i samo ugovaranje bila jednostrana manifestacija moći banke nasuprot tužiteljice, kao potrošača.

17. Budući je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke, UZ.

18. Vještak UZ je u svom nalazu i mišljenju analizirao cjelokupnu priloženu dokaznu građu na temelju koje je kazao da je zbog promjene tečaja odnosno utjecaja valutne klauzule, tužiteljica kao korisnica leasinga, platila tuženiku više i to u iznosu od 3.285,63 € sve pojedinačno prikazano u tablici 3 stupac 11.Dodao je da su postojala i razdoblja u kojima su obroci obračunati po nižem tečaju od početnog tečaja pa su realizirane negativne razlike u iznosu od 3,79 € također prikazane u na str. 3 stupac 12. Očitujući se dopunski o prigovoru tuženika vještak UZ dostavio je svoje očitovanje dana 2. travnja 2025. u kojem je naveo da na podnesak tuženika od 205. rujna 2024., a u odnosu na točku II. može kazati da je tužbeni zahtjev procesno pravni zahtjev koji je zasnovan na tvrdnjama tužitelja i oni predstavlja predmet spora. Glede prigovora o tečaju kojeg je koristio, vještak UZ je kazao da je koristio isti onaj tečaj kao i tuženik dok su jamčevina i trošak obrade zahtjeva sastavni dio leasinga slijedom čega je na njega primijenjen isti obračun.

18.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke budući je isto stručno, objektivno i obrazloženo, a vještak je temeljem podataka koje je tuženik dostavio, izvršio potrebni izračun.

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) , kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO- a propisuje da zastarom prestaje zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju pozvao. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dan poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završena na neki drugi način.

21.1. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Datum podnošenja kolektivne tužbe u predmetu "franak" bio je 4. 4. 2012., što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1041/12 od 4. 7. 2013. koja je javno objavljena i svima dostupna. Računajući od tog dana pa unatrag 5 godina, prema općem zastarnom roku iz naprijed navedene odredbe čl. 225. ZOO- a, dolazimo do zaključka da prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22. Stoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužiteljica je podnijela tužbu pozivajući se na ranije navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud, te budući da je tužiteljica u spornom periodu bila stranka potrošačkog ugovora o kreditima, te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj je nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i uzročno- posljedično naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.285,63 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća pa do isplate.

23. Kao što je već naprijed rečeno, sud je smatrao da je neosnovan tuženikov prigovor zbog prijeboja, a za iznos od 3.79 € (prijeboj u podnesku od 18. prosinca 2024.) sve sa pripadajućim kamatama i to naprosto iz razloga što je tužiteljica ovaj postupak pokrenula kako bi joj se od strane tuženika isplatilo ono što je nezakonito naplaćeno, odnosno preplaćeno. Kod negativnih razlika tužiteljica nije ništa stekla, pa nema što ni vratiti, a osim toga, sve da je prigovor prijeboja valjano postavljen, on je zastario, odnosno zastarjela je protutražbina koja je artikulirana u podnesku tuženika tek 8. svibnja 2024.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke ove presude.

25. Tužiteljica je doista nakon provođenja financijsko – knjigovodstvenog zahtjeva za koju sud smatra da je osnovana i to da je dopuštena i to pozivom na odredbu čl. 19 st. 3 ZPP-a koja propisuje da čak i kad se tuženik protivi preinaci nakon dostave tužbe tuženike da sud može dopustiti takvu preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.2. ZPP-a, a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 5. travnja i 6. prosinca 2024. te pristupa i zastupanja na ročištima od 08. svibnja i 12. prosinca 2024., 24. siječnja, 24. veljače i 30. listopada 2025. - svaka radnja po 100 bodova i za pristup ročištu za objavu presude – 50 bodova. Ukupan iznos troška što je tužiteljici priznat za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika u iznosu od 2.000,00 € (1.600,00 € uz uvećanje od 25% PDV-a) uvećan je još i za trošak od 400,00 € na ime predujma za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,65 €. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 2.439,65 € koliko će tuženik morati, kao stranka koja u postupku nije uspjela, platiti tužiteljici kao stranci koja je u postupku uspjela u cijelosti. Tužiteljica nije popisala, a niti joj je sud priznao trošak pristojbe na sudsku odluku iz razloga što je Zakonom o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, no pristojbu za tužbu je platila pa joj ona, kao materijalni trošak i pripada. Obračun troška temelji se na Tbr.7 st.1 toč.1, Tbr.8 st.1 i Tbr.9 st. 1 Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23). .

26.1. Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate, koja joj, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja pod točkama I., II. i

III.

U Splitu, 26. studenog 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba višem, županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana objave iste.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- u spis