Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1338/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1319/2024-24 od 3. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025..

p r e s u d i o  i  r j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1319/2024-24 od 3. rujna 2025.

- potvrđuje u dijelu pod točkom I., II. i V. izreke.

- potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.543,03 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.543,03 EUR-a na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 500,00 EUR odbija kao neosnovan.

II. Nepobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe te presuda u dijelu iz stavka

IV. izreke ostaju neizmijenjeni.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 31754 od 22.kolovoza 2008. sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojom je određen iznos leasinga od 19.827,16 CHF, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati mjesečni obrok leasinga u kunskoj protuvrijednosti 304,77 CHF, obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja, kao i odredba toč. 20.1. Općih uvjeta o operativnom leasingu, koja glasi: „Novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d.“. Točkom II iste presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.984,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, kako je to navedeno u toj točci, točkom III naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.043,03 EUR, točkom IV odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu, a točkom V. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška. Nepoubijanim rješenjem u sklopu iste odluke sud je dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 8. svibnja 2025.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u dijelu pod stavkom I., II., III. i V. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom ovom sudu da prvostupanjsku presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe te trošak sudskih pristojbi na žalbu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika na presudu nije osnovana, dok je djelomično osnovana u pogledu rješenja o trošku.

5. Obrazlažući zauzeto stajalište u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu broj 31754 sklopljenog između parničnih stranaka dana 22. kolovoza 2008., prvostupanjski sud isto temelji na slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

- da je 22. kolovoza 2008. tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 31754 na iznos od 19.827,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. koji vrijedi na dan plaćanja, kao i da je ugovorena otplata na rok od 60 mjeseci u jednakim anuitetima;

- da iz navedenog Ugovora, kao i iskaza tužitelja, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula;

- da je ugovor je unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika;

- da razlika plaćenog u odnosu na tečaj za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.984,84 EUR.

6. Na temelju prethodno iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje slijedeće:

- da se u konkretnom slučaju ne mogu temeljem odredbe članka 502.c ZPP izravno primijeniti pravna shvaćanja o ništetnosti ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja proizlaze iz pravnih shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se u tužbi poziva tužitelj, obzirom da tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da navedeni ugovor ne sadrži precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, odnosno da nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za taj obračun;

- da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije bilo objašnjeno ništa o parametrima temeljem kojih se ugovorena valutna klauzula može mijenjati, a i kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati, pa sud navedene odredbe nalazi nepoštenim i time ništetnim, jer je ugovor sastavljen od tuženika bez pojedinačnog pregovaranja, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka;

- da tuženik tvrdi kako je „promjenu valutne klauzule“ mijenjao sukladno jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama ugovora, ali tužitelj nije imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama, a koje su se izravno odnosile i na tužitelja;

- da su formulacije glede tečaja valute u naknadnim objašnjenjima tuženika o tome u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati, neodređene i neodredive te na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno pojašnjenje, osim precizno određene „kamatne stope tečaja valute“ u vrijeme sklapanja ugovora, budući iznosi anuiteta nisu bili niti određeni, a niti odredivi;

- da je tužitelju prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora trebalo objasniti „razloge promjene valutne klauzule“, pa kako to nije učinjeno to je predmetna ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te je ništetna;

- da iz provedenog vještačenja proizlazi da razlika između „visine ugovorenih kamata“ određenih u trenutku zaključenja Ugovora o operativnom leasingu i iznosa računatih temeljem valutne klauzule koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 2.984,84 eura, pa prvostupanjski sud nalaže tuženiku navedeni iznos platiti tužitelju sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Žalbom tuženik u bitnom prije svega smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturječi njezinim razlozima, odnosno presuda nema uopće razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te su ti razlozi nejasni i proturječni. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio pravnu prirodu ugovora o operativnom leasingu koji nije financijska usluga niti kredit, već usluga dugoročnog najma u kojoj je tuženik snosio kompletan trošak amortizacije vozila kao i rizike s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora, pa dakle tuženik nije prebacio neproporcionalan rizik na primatelja leasinga, jer je i sam snosio rizike promjenjivosti tečaja, a i još veći rizik – rizik ostatka vrijednosti. Potom tuženik i u žalbi osporava tužiteljev status potrošača te navodi da se isti ne presumira, Tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se o odredbama predmetnog Ugovora nije moglo pregovarati, te smatra da iz cijelog provedenog postupka nigdje ne proizlazi da je riječ o tipskom, standardnom, unaprijed pripremljenom ugovoru, već je tužitelj sam procijenio kako je za njega sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF najpovoljnija opcija u odnosu na ostale opcije. Smatra neosnovanim i stav prvostupanjskog suda u pogledu zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena ovoga suda je da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, ali je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, a o kojoj će se ovaj sud očitovati u daljnjem dijelu ovog obrazloženja.

10. Nadalje, ističe se da je neosnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, te činjenična i pravna osnova na kojoj je utemeljena ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. U ovoj pravnoj stvari predmet spora među strankama je zahtjev da sud utvrdi ništavim dio odredbi Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila kojima je ugovorena otplata najamnine vezana za tečaj CHF, te isplata preplaćenih iznosa obroka najamnine (leasinga) zbog povećanja tečaja CHF.

12. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezane uz CHF, jer se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

13. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i poklonio vjeru njegovom iskazu, a ispravan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u predmetnom pravnom odnosu ima status potrošača.

14. Naime, na pravni odnos stranaka, uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora, primjenjuju se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14. – dalje: ZZP) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO), što prvostupanjski sud ispravno u presudi navodi, no u točki 21. obrazloženja pogrešno citira oznaku članka Zakona o zaštiti potrošača, odnosno kod ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi pogrešno se poziva na čl. 81. (koja odredba je važila u Zakonu o zaštiti potrošača NN 96/03), umjesto na čl. 96. (koji je na snazi u predmetnom ZZP/07). Međutim, navedeno pogrešno numeriranje ne dovodi do pogrešne primjene materijalnog prava, jer su odredba čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07, na koju se prvostupanjski sud trebao pozvati, sadržajno iste.

15. Pritom iz iskaza tužitelja proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, a koja tvrdnja ni tijekom postupka ni žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, pri čemu je na tuženiku, kao najmodavcu i trgovcu, teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 ZZP/07, a takve posebne okolnosti tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi o tome da tužitelj nije dokazao da ima položaj potrošača, jer je predmet dugoročnog najma – osobni automobil korišten za tužiteljeve osobne potrebe.

16. Međutim, čitajući dio obrazloženja prvostupanjske presude koji se odnosi na razloge ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, ovaj drugostupanjski sud smatra da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, i samih tih isprava. Naime, prvostupanjski sud sadržajno obrazlaže razloge ništetnosti koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te u istima umjesto riječi kamata samo navodi da je riječ o valutnoj klauzuli, ispuštajući pritom iz vida da se radi o dvama, sadržajno i činjenično potpuno različitim institutima, koji su bili predmetima različitih preispitivanja i imaju sasvim različite činjenične razloge ništetnosti.

17. Tako prvostupanjski sud primjerice u presudi navodi da tuženik „promjenu valutne klauzule nije mijenjao sukladno jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama ugovora“, da „tužitelj nije imao nikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama“, da su „formulacije glede tečaja valute u naknadnim objašnjenjima tuženika o tome u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati, neodređene i neodredive“ te konačno da je tužitelju prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu trebalo „objasniti razloge promjene valutne klauzule“. Sve navedeno odnosi se na razloge ništetnosti s osnova jednostrane promjene kamatnih stopa, a u ovom konkretnom predmetu sud se nije trebao baviti parametrima i razlozima „promjene valutne klauzule“, već je trebao analizirati da li je tužitelj bio upoznat s rizicima koje valutna klauzula u CHF za njega nosi, odnosno da li je znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što je bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

18. Nadalje, prvostupanjski se sud u 25. pasusu obrazloženja presude bavi i naširoko obrazlaže razloge zašto tuženik nema pravo na tzv. „negativne razlike“, ispuštajući pritom iz vida da iste nisu uopće bile predmetom raspravljanja, niti je nalazom vještaka utvrđeno da bi u vrijeme otplate ikada postojala razdoblja u kojima bi tečaj CHF bio niži od onog početno ugovorenog, niti je tuženik takav prigovor istaknuo. Konačno, prvostupanjski sud kod ocjene rezultata provedenog vještačenja u presudi navodi da je vještak utvrđivao razliku između visine „ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o operativnom leasingu“ i iznosa računatih temeljem valutne klauzule koje su tužitelju naplaćene, iako je iz nalaza jasno da se utvrđivala razlika između početno ugovorenog tečaja i onog kod naplate svakog mjesečnog anuiteta.

19. Dakle, prvostupanjski sud presudu očito piše na temelju „šprance“, i to nažalost potpuno neodgovarajuće, čime je ista evidentno zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

20. No kako je činjenično stanje bilo potpuno i pravilno utvrđeno, to nema zapreke, i uz postojanje navedene bitne povrede, temeljem odredbe čl. 373. a st. 2. u svezi sa st. 3. istog članka ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, a iz razloga kako slijedi:

21. Pritom se ističe da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3 Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je prvenstveno teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovaranju valutne klauzule.

22. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o navedenom, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da od strane tuženika nisu pružene potpune i jasne informacije ni o rizicima ugovaranja najma vozila vezanim uz tečaj CHF ni o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da on kasnije značajno opterećuje plaćanja najamnine. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja, kako je to pravilno iz iskaza tužitelja te uvidom u ugovor utvrdio prvostupanjski sud.

23. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, valjalo je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeti u obzir i narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i sve ostale odredbe tog ugovora.

24. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je dakle bilo ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena i u slučaju da se o njoj pojedinačno pregovaralo te ovaj drugostupanjski sud smatra da je odgovor na navedeno negativan, iz razloga kako slijedi.

25. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

26. Međutim, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima, pa one podliježu testu poštenosti, slijedom čega je tuženik trebao predočiti tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

27. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva

28. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Sustav zaštite potrošača naime temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj.

30. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. Stoga, čak i da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formuliranim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije dakle prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorne odredbe.

31. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati, a tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da to nije učinjeno. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. Kako tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli, zbog čega za njega kao potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe, to i ovaj drugostupanjski sud smatra da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu prema kojoj je ugovorena mjesečna najamnina u CHF plaćanjem u kunama prema tečaju na dan uplate. Kako je ugovor ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, pa tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

33. S obzirom da visina zahtjeva tijekom postupka nakon provedenog vještačenja nije bila posebno sporna, odnosno da su obje strane nalaz prihvatile bez isticanja prigovora, to prvostupanjski sud osnovano dosuđuje tužitelju iznos od 2.984,84.EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a, sve pobliže određeno u točki II izreke.

34. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je također osnovano utvrdio neosnovanim, cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju bilo donošenjem prvostupanjske presude.

35. Konačno vezano za žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio pravnu prirodu ugovora o operativnom leasingu koji nije financijska usluga niti kredit, već usluga dugoročnog najma u kojoj je tuženik snosio kompletan trošak amortizacije vozila kao i rizike s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora, pa dakle tuženik nije prebacio neproporcionalan rizik na primatelja leasinga, jer je i sam snosio rizike promjenjivosti tečaja, a i još veći rizik – rizik ostatka vrijednosti, isti se ne mogu prihvatiti.

36. Naime, tijekom postupka utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, zbog činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli u švicarskom francima, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer tužitelj nije znao niti je bio informiran o riziku koji ta valuta nosi. U svjetlu takvog utvrđenja tuženika ne može ekskulpirati činjenica da je eventualno i on na sebe preuzeo određeni rizik, kao što to tvrdi, jer trošak amortizacije vozila te rizik s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora spadaju u njegovo redovno poslovanje, odnosno redovne rizike s kojima leasing kuće posluju. Pritom je tuženik institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s najmom vozila, što znači da mu je bio poznat, odnosno svakako mu nije mogao ostati nepoznat rizik povezan s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora, i taj rizik je preuzeo na sebe kao rizik poslovanja, pa se isti ne može mjeriti i uspoređivati s rizicima potrošača laika vezano za nekontrolirani rast tečaja.

37. Slijedom navedenog je uz primjenu članka 373.a st. 2. u svezi sa st. 3. istog članka ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

38. Ispitujući odluku o trošku u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženika, kao i postupka koji je prethodio donošenju istog, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Međutim, ovaj sud prihvaća tuženikove žalbene navode i utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio troškove sastava podnesaka od 27. svibnja 2024. i 11. lipnja 2024., na koje parnične radnje jedino upire tuženik u žalbi.

39. Naime, odredbom čl. 299.a. ZPP-a propisano je da ako se koja od stranaka bez poziva suda želi dodatno pisano očitovati na navode protivne stranke, ona će prethodno od suda zatražiti odobrenje podnošenja tog očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti, a sud će odobriti dodatno pisano očitovanje samo ako smatra da je ono potrebno i da ne dovodi do odugovlačenja postupka, koje odobrenje suda jedino nije potrebno za pisana očitovanja stranaka na nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom da prvostupanjski sud nije odobrio tužitelju očitovanja navedenim podnescima, a isti, uzimajući u obzir da u bitnom predstavljaju iznošenje tužiteljevog viđenja predmetne pravne problematike i dostavljanje sudske prakse, nisu bili ni potrebni, to je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju iznose od po 200,00 EUR uvećano za PDV, ukupno 500,00 EUR.

40. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.543,03 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženika valjalo djelomično uvažiti te preinačiti točku III. izreke (odluku o trošku) u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR-a te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan.

41. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u odnosu na glavnu stvar nije uspio, dok mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

42. Nepobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe te nepobijana točka IV. izreke presude nisu bili predmetom ispitivanja u žalbenom postupku, pa ostaju neizmijenjeni.

U Varaždinu 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer