REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 76 P-2023/24-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužiteljice IĐŽ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u pristutnosti punomoćnika stranaka dana 13. listopada 2025. godine, dana 26.studenog 2025,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovor o kreditu broj 041-50-2982927 od 04.08.2005. godine između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnot i uvjete koje odredi Kreditor.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 133,63 EUR/ 1.006,85 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31.03.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak 329,64 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od donošenja presude do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50- 2982927 od 04.08.2005. koji je tužiteljica prijevremeno otplatila dana 31.03.2011. godine, pri čemu joj je tuženik naplatio naknadu u iznosu od 133,63 € odnosno 1.006,85 kn. Čl 9 Ugovora predviđeno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnot i uvjete koje odredi Kreditor. (tzv izlazna naknada)

2. Tužiteljica nadalje navodi da je gore navedena odredba ugovora nepoštena jer tužiteljica nije bila u mogućnosti ikakvog dogovaranja i pregovaranja sa tuženikom govori o nepoštenosti, nesavjesnosti tuženika, te o svakako neravnopravnom položaju tužitelja naspram tuženika. (čl 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe. Radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane čime je nepoštena sukladno čl 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

3. Tužiteljica ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita. Uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

4. Nadalje, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Tužitelj također ističe da je predmetna odredba čl. 9. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio (Rev 112/2018 od 09.03.2022, Rev 43/2022 od 14.06.2022). U konkretnom slučaju se ne radi o povredi ugovora zbog neispunjenja ili o zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već da se radi o pravu tužitelja da predmetni iznos iz Ugovora vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje. U st. 4. čl. 1024. ZOO određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. U naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti.

5. Predlaže tužiteljica da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 041-50-2982927 zaključenog između tužitelja i tuženika 04.08.2005.g., u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, te naložiti povrat naplaćene naknade u iznosu 133,63 €, sa zateznom kamatom i troškom postupka.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ne prigovara visini zahtjeva, ističe kako u konkretnom slučaju ne može biti riječi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu jer je tužitelj jasno i svjesno prihvatio obvezu plaćanja naknade u slučaju da prijevremeno vrati kredit. Tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje.

7. Tuženik nadalje navodi da je smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 4.8.2005. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj. Ističe prigovor zastare. Tuženik stoga nije bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Predlaže zahjtev odbiti uz naknadu troška.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-10), Tarifu o naknadama u poslovima kreditiranja građana (list 18), potvrdu o otplaćenom kreditu od 28.08.23. (list 6), saslušao tužiteljicu kao stranku (list 29), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

9. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3 Ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu -čl. 9. razvidno je kako je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnot i uvjete koje odredi Kreditor. Znači iz same odredbe ugovora slijedi da je tužiteljieva obaveza u slučaju prijevremene otplate neizvjesna i ovisna o volji jedne ugovorne strane – tuženika.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu pročitala prije nego što je potpisala, razumjela ga je kao laik odnosno kao svako drugi. Nije dobila ugovor na čitanje, već ga je trebala potpisati u banci, tekst ugovora je bio pripremljen. Kupovala je automobil za osobne potrebe. Otplatila je kredit prije vremena. Zbog toga je trebala platiti naknadu, to je bio uvjet zatvaranja kredita. Platila je zadnju ratu, odnosno preostalu obvezu i izlaznu naknadu u jednom iznosu. Ne sjeća se da li je sve bilo na jednoj potvrdi ili je bilo raščlanjeno po stavkama. Ja nisam uopće bila svjesna da sam platila tu naknadu. Nitko nije iz banke odgovorio na koji način će u slučaju biti obračunata visina ove naknade niti po koji parametrima.

12. Nije sporno da je odredbom čl. 1024. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete, no prema shvaćanju ovoga suda za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što tuženik nije dokazao.

13. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) prvostupanjski sud zaključuje da je čl 9 -odredba ugovora o naplati naknade zbog prijevremene otplate kredita ništetna jer se u stvari radi o izmakloj dobiti u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a u vidu kamate koju bi banka ostvarila da nije kredit ranije isplaćen, a što je suprotno odredbi čl. 1024. ZOO-a prema kojoj banka ne može računati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebalo vratiti, a što je nepošteno u smislu odredbe čl. 87 st. 1. ZZP-a kao i odredbi čl. 102. u vezi čl. 96. istog Zakona.

14. Stoga primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a sud utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora 2005. tužiteljica bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu naknade o čemu je tužiteljica kao potrošač morala biti informirana, a tuženik kao jača strana jednostrano donosio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a o tome sa tužiteljicom nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

15. Odredbe ZZP-a se mogu primijeniti na ugovore o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a jer je govor o kreditu između pojedinca i banke potrošački ugovor, pa se odredbe o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora iz ZZP-a primjenjuju i u ovom slučaju. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

16. Nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a, pa je odlučeno kao u toč I izreke. Visina zahtjeva nije bila sporna.

17. Sud smatra da je tuženik bio nesavjestan i da kamatu mora platiti od dana stjecanja sukladno čl. 29. ZOO-a. Kako je troškove prijevremenog vraćanja kredita tuženik tužiteljici zaračunao 31.03.2011. u utuženom iznosu, to je tužiteljici od toga dana dosuđena i zatezna kamata,.

18. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku sukladno OT, uz vps 133,63 EUR (ne kako je naznačen u tužbi, jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

19. Tužiteljica je u sporu uspjela u cijelosti pa joj je dosuđeno (OT NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) za sastav tužbe 25 bodova, 1 podnesak i 2 roč svako po 25, čemu je dodan pdv sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23), pristojba na tužbu 26,55, €, na presudu 53,09 €, ukupno 329,64 EUR.

20. Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 26. studeni 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1.tužiteljici po pun. uz rj pristojba presuda 53,09 €

2.tuženiku po pun.