REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] D 5
Poslovni broj: Us I-513/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja DA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Marta Licul (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Labinu, Rudarska 5F, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi utvrđivanja mirovinskog staža, 26. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/25-02/03355929526, URBROJ: 341-99-11/2-25-356 od 3. travnja 2025., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I-140- 10/24-02/03355929526, URBROJ: 341-13-11/2-24-19695 od 12. prosinca 2024., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I-140-10/24-02/03355929526, URBROJ: 341-13-11/2-24-19695 od 12. prosinca 2024., odbijen je zahtjev tužitelja, podnesen 9. listopada 2024., da mu se u mirovinski staž utvrdi razdoblje od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986. provedeno na profesionalnoj rehabilitaciji u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ Osijek. Tužitelj je rođen **.**.1969..
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-10/25-02/03355929526, URBROJ: 341-99-11/2-25-356 od 3. travnja 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Ključni dio obrazloženja drugostupanjskog rješenja glasi:
„Nakon pregleda cijelog predmeta utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo pobijano rješenje od 12. prosinca 2024. donijelo u okviru postupka pokrenutog povodom obavijesti žalitelja od 8. listopada 2024. o namjeri podnošenja zahtjeva za starosnu mirovinu, a u okviru koje obavijesti žalitelj traži da mu se u mirovinski staž utvrdi razdoblje od 1985. do 1986. godine provedeno na profesionalnoj rehabilitaciji u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' Osijek.
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem od 12. prosinca 2024. odbija se zahtjev žalitelja da mu se u mirovinski staž utvrdi razdoblje od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986. provedeno na profesionalnoj rehabilitaciji u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' Osijek uz obrazloženje da je člankom 146. stavkom 1. točkom 2. Zakona o mirovinsko i invalidskom osiguranju (Narodne novine, broj 26/1983, 5/1986, 42/1987, 34/1989, 57/1989, 40/1990, 9/1991, 26/1993, 96/1993, 44/1994 i 59/1996 - u daljnjem tekstu: ZOMO) propisano da se kao staž osiguranja računa i vrijeme što ga je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji, odnosno prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji na koju je upućen kao invalid rada, vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civil rada i osoba koja je prema odredbama tog Zakona ostvarila pravo na doplatak za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa, a da je u postupku utvrđeno da je žalitelj u navedenom razdoblju proveo na školovanju.
Uvidom u matičnu evidenciju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno je da je za žalitelja evidentiran prijavno-odjavni podatak u razdoblju od 11. svibnja 1987. do 31. kolovoza 1999. temeljem radnog odnosa kod poslodavca Riječka banka d.d., Rijeka, Poslovna jedinica [adresa] i od 1. rujna 1999. nadalje temeljem radnog odnosa kod poslodavca Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka.
Uz žalbu dostavljenom preslikom potvrde Škole za osposobljavanje i obrazovanje 'Vinko Bek' Osijek, Vinkovačka 3, KLASA: 034-04/05-01130, URBROJ: 2158-38-05-02-30 od 12. rujna 2005. potvrđuje se da je žalitelj proveo na profesionalnoj rehabilitaciji u razdoblju od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986. Povodom poziva prvostupanjskog tijela od 4. prosinca 2024., Centar za autizam, Vinkovačka 3, Osijek dostavio je potvrdu KLASA: 034-04/24-0111, URBROJ: 2158-52-24-45 od 5. prosinca 2024. kojom se potvrđuje da je žalitelj u razdoblju od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986. pohađao navedenu Školu (koja je u navedenom razdoblju nosila naziv Centar za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' Osijek) kao redoviti učenik pod matičnim brojem [matični broj] te je dana 18. lipnja 1986. završio školovanje i stekao zvanje telefonist kućne centrale.
Spisu predmeta prileži rješenje Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe Pula broj: IND 422874 od 8. siječnja 1986. kojim se djetetu-invalidu DA, ovdje žalitelju, djetetu RA, osiguranika Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, počevši od 1. rujna 1985. priznaje pravo na profesionalnu rehabilitaciju radi stručnog osposobljavanja za vršenje poslova telefoniste u RO ' BA u [adresa] te mu se istim rješenjem priznaje i pravo na naknadu putnih i prijevoznih troškova u vezi sa ostvarivanjem i korištenjem prava na profesionalnu rehabilitaciju, a navedene troškove i troškove profesionalne rehabilitacije snosi Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske.
Dalje, spisu predmeta prileži i rješenje istog tijela od 3. srpnja 1986. kojim žalitelju, djetetu-invalidu koje se je profesionalnom rehabilitacijom osposobilo za rad, prestaje pravo na troškove koji su bili priznati za vrijeme trajanja profesionalne rehabilitacije s danom 19. lipnja 1986. jer je prema izvještaju Centra za odgoj i obrazovanje Osijek broj 758 od 25. lipnja 1986. sa uspjehom završio profesionalnu rehabilitaciju.
Istim rješenjem žalitelju se počevši od 19. lipnja 1986. priznaje pravo na zaposlenje na poslu telefoniste kućne centrale i na naknadu do stupanja na rad, jer se prema izvještaju Samoupravne interesne zajednice za zapošljavanje u Labinu broj 6/86 od 25. lipnja 1986. dana 25. lipnja 1986. prijavio radi zaposlenja uz obvezno redovno prijavljivanje Samoupravnoj interesnoj zajednici za zapošljavanje. Člankom 24. točka 2. važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/2013, 151/2014 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022
— u daljnjem tekstu: ZOMO) propisano je da mirovinski staž, prema ovome Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje navršeno do 31 prosinca 2013. koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž pa se u konkretnom slučaju imaju primjenjivati odredbe ZOMlO-a koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1983. do 31. prosinca 1998.
Tako je člankom 8. točkom 9. ZOMlO-a bilo propisano da se u republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezno osigurava pravo djece ometene u psihičkom ili fizičkom razvoju na osposobljavanje za samostalan život i rad i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu, a prema članku 31. stavku 1. ZOMlO-a navedeno pravo osigurano je djeci ometenoj u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad i to kao članovima obitelji osiguranika iz članka 14. stavka 1. točke 1. ZOMlO-a (radnici u radnom odnosu).
Djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad imaju pravo na osposobljavanje za rad sukladno odredbama članaka 94. do 96. ZOMlO-a
Međutim, razdoblje provedeno na školovanju, odnosno razdoblje koje je dijete provelo na osposobljavanju za samostalan život i rad nije obuhvaćeno odredbama članka 144. do 153.a ZOMlO-a kojima su taksativno navedena razdoblja koja se računaju u mirovinski staž kao staž osiguranja.
Slijedom navedenog i budući iz potvrde Centra za autizam, Vlnkovačka 3, Osijek KLASA: 034-04/24-0111, URBROJ: 2158-52-24-45 od 5. prosinca 2024. nedvojbeno proizlazi da je žalitelj u razdoblju od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986. bio na školovanju u tadašnjem Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' Osijek i da je dana 18. lipnja 1986. završio školovanje, Zaključeno je da je prvostupanjsko rješenje od 12. prosinca 2024. pravilno i na zakonu osnovano.
Žalitelj se ne može smatrati osobom iz članka 146. stavka 1. točke 2. ZOMlO-a budući je navedenom odredbom propisano da se kao staž osiguranja računa i vrijeme što ga je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji odnosno prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji na koju je bio upućen kao invalid rada, ili kao vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civilni invalid rata i osoba koja je prema odredbama ovoga zakona ostvarila pravo na doplatak za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa, bez obzira je li prije toga bio osiguran.
Isto iz razloga jer se žalitelj u razdoblju od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986., u kojem razdoblju je bio na školovanju, ne smatra osiguranikom, jer je odredbama članka 14. do članka 20. ZOMlO-a taksativno navedeno tko se smatra osiguranikom, a dijete- invalid koje se koristeći se pravom na profesionalnu rehabilitaciji osposobilo za samostalan život i rad se ne smatra osiguranikom u smislu navedenih odredaba ZOMlO-a.“
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura. Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće:
„Tijekom postupka odnosno u žalbenom postupku je tužitelj prvenstveno isticao određene pogrešno utvrđene činjenice pa je tako isticao da:
- je tužitelj u razdoblju od 9. 9. 1985. do 18. 6. 1986. u Školi za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek - Osijek", Vinkovačka 3 proveo na profesionalnoj rehabilitaciji, što nesporno proizlazi iz Potvrde KLASA: 034-04/05-01/30, Urudžb.: 2158-38-05-02-30 od dana 12. 9. 2005., koja je tužitelju izdana upravo u svrhu reguliranja staža za vrijeme provedeno na rehabilitaciji i to od strane same Škole za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek - Osijek";
- je sukladno odredbi članka 24. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne Novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), propisano da mirovinski staž obuhvaća razdoblje navršeno do 31. prosinca 2013. koje se prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž.
- je tada važećim Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne Novine br. 26/1983.,.. 59/1996) i to člankom 146. stavkom 1. točkom 2. propisano da se kao staž osiguranja računa i vrijeme što ga je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji, odnosno prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji na koju je upućen kao invalid rada, vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civilni invalid rata i osoba koja je prema odredbama tog Zakona ostvarila pravo doplatka za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa.
- je navedeni Zakon bio je na snazi od 1. srpnja 1983. do 31. prosinca 1998.
- se tužitelju ima priznati navedeno razdoblje u staž osiguranja jer se radi o profesionalnoj rehabilitaciji u okviru obrazovne institucije, ne o školovanju. Drugostupanjsko tijelo samo navodi da je ovdje tužitelj uz žalbu dostavio potvrdu KLASA: 034-04/05-01/30, Urudžb.: 2158-38-05-02-30 od dana 12. 9. 2005. kojom se potvrđuje da je žalitelj proveo na profesionalnoj rehabilitaciji u razdoblju od 9. 9. 1985. do 18. 6. 1986., međutim, navedenu potvrdu kao nepobitan dokaz uopće ne spominje pri analizi dokaza, već svoju odluku temelji isključivo na bitno drugačijoj potvrdi Centra za autizam od 5. prosinca 2024., koja je izdana nakon potvrde koju je dostavio tužitelj uz žalbu.
Navedena potvrda Centra za autizam od 5. prosinca 2024. je jedina isprava iz koje proizlaze suprotne činjenice nego iz svih drugih isprava priložene spisu, i baš na tom dokazu tuženik temelji svoju odluku. Pritom tuženik uopće ne daje nikakvu analizu dokaza, odnosno obrazloženje zbog čega smatra da upravo na navedenoj potvrdi (koja je jedina isprava u suprotnosti sa svim drugim dokazima) treba temeljiti odluku, a ne na potvrdi izvorne obrazovne institucije - Škole za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek"- Osijek, Vinkovačka 3 od 12. 9. 2005., iz koje jasno i nedvosmisleno proizlazi status žalitelja, a izdana u svrhu reguliranja staža za vrijeme provedeno na rehabilitaciji.
Nadalje, u obrazloženju drugostupanjskog rješenja tuženik je također jasno izložio sadržaj dokaza uvidom u isprave – rješenja Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe Pula broj: IND
– 22874 od 8. siječnja 1986. i od 3. srpnja 1986., a koja rješenja su u skladu s potvrdom Škole za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek" – Osijek, Vinkovačka 3 od 12. 9. 2005., a zajedno i u skladu s činjenicama koje navodi tužitelj.
Iz svih navedenih isprava proizlazi da je razdoblje od 9. 9. 1985. do 18. 6.
1986. tužitelj proveo na profesionalnoj rehabilitaciji.
Navedene isprave predstavljaju javne isprave, budući su ih izdala javnopravna tijela u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku te dokazuju ono što se u njima utvrđuje ili potvrđuje, sve sukladno odredbi čl. 60. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne Novine br. 47/09, 110/21, dalje: ZOUP).
Bez obzira na navedena utvrđenja, tuženik i dalje donosi pogrešan i neutemeljen zaključak te odluku suprotnu suglasnim dokazima u spisu. (…)
Rješenja Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske donijeta su za vrijeme važenja Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne Novine br. 26/1983.,.. 59/1996) koji bio je na snazi od 1. srpnja 1983. do 31. prosinca 1998.
Pravo na priznanje mirovinskog staža za vrijeme profesionalne rehabilitacije propisana je odredbom članka 146. st. 1. točkom 2. citiranog zakona te tužitelj svakako spada pod osiguranike kojim se to pravo priznaje, što proizlazi iz svih isprava koje prileže spisu (izuzev spomenute potvrde od 5. prosinca 2024., koja je jedina u suprotnosti s drugim dokazima, ali bez obzira na to, drugostupanjsko tijelo uporno samo navedenu potvrdu uzima u obzir).
Stoga je pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava tuženik bio dužan priznati tužitelju prava iz mirovinskog osiguranja zajamčena pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno u mirovinski staž priznati razdoblje od 9. 9. 1985. do 18. 6. 1986. provedeno na profesionalnoj rehabilitaciji u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ Osijek.“
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi:
„Budući je, za ovaj predmet mjerodavnom, odredbom članka 8. točkom 9. (Narodne novine, broj 26/1983, 5/1986, 42/1987, 34/1989, 57/1989, 40/1990, 9/1991, 26/1993, 96/1993, 44/1994 i 59/1996 – u daljnjem tekstu: ZOMIO) propisano da se u Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezno osigurava pravo djece ometene u psihičkom ili fizičkom razvoju na osposobljavanje za samostalan život i rad i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu i odredbom članka 31. stavka 1. ZOMIO-a da je navedeno pravo osigurano djeci ometenoj u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad i to kao članovima obitelji osiguranika iz članka 14. stavka 1. točke 1. ZOMIO-a (radnici u radnom odnosu), djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad imaju pravo na osposobljavanje za rad sukladno odredbama članaka 94. do 96. ZOMIO-a, međutim razdoblje provedeno na školovanju, odnosno razdoblje koje je dijete provelo na osposobljavanju za samostalan život i rad nije obuhvaćeno odredbama članka 144. do 153. ZOMIO-a kojima su taksativno navedena razdoblja koja se računaju u mirovinski staž kao staž osiguranja, pa ne postoji pravna osnova da se tužitelju navedeno razdoblje u kojem je bio na školovanju utvrdi u mirovinski staž kao staž osiguranja.
Dakle, tužitelj se ne može smatrati osobom iz članka 146. stavka 1. točke 2. ZOMIO-a, kojom je propisano da se kao staž osiguranja računa i vrijeme što ga je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji, odnosno prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji na koju je upućen kao invalid rada, vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civil rada i osoba koja je prema odredbama tog Zakona ostvarila pravo na doplatak za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa, bez obzira je li prije toga bio osiguran, jer se tužitelj u razdoblju od 9. rujna 1985. do 18. lipnja 1986., u kojem razdoblju je bio na školovanju ne smatra osiguranikom, budući je odredbama članka 14. do članka 20. ZOMIO-a taksativno navedeno tko se smatra osiguranikom, a dijete-invalid koje se koristeći se pravom na profesionalnu rehabilitaciju osposobilo za samostalan život i rad ne smatra osiguranikom u smislu navedenih odredaba ZOMIO-a.“
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog upravnog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 29. listopada 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. U okviru odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 48/83 i 5/86, u nastavku teksta: ZOMIO) kojima je uređen status osiguranja članova porodice (obitelji) osiguranika, člankom 31. točkom 1. propisano je da su osigurana djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad, i to, između ostalog, djeca osiguranika iz članka 14. do 20. ovoga Zakona (potonjim odredbama reguliran je status osiguranika - radnika i osiguranika - radnih ljudi koji samostalno obavljaju djelatnost osobnim radom sredstvima u vlasništvu građana i osiguranici - radnih ljudi koji osobnim radom samostalno u obliku zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost). Posrijedi je razrada općih odredaba članka 1. stavaka 1. i 2. ZOMIO-a, te članka 8. točke 9. ZOMIO-a. Prema potonjoj odredbi, obvezno je osigurano i pravo djece ometene u psihičkom ili fizičkom razvoju na osposobljavanje za samostalan život i rad i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu. Osiguravanje tog prava, međutim, njegovim adresatima sâmo po sebi ne daje svojstvo osiguranika, već su osiguranici bili isključivo osobe iz članaka 14.-20. ZOMIO-a, po osnovi radne aktivnosti, dok je pravo djece ometene u psihičkom ili fizičkom razvoju na osposobljavanje za samostalan život i rad bilo osigurano kao članovima obitelji osiguranika.
8. Osposobljavanje za rad djece iz članka 31. ZOMIO-a uređeno je člancima 94.-96. toga Zakona. Navedene odredbe glase:
„Član 94.
(1) Pravo na osposobljavanje za rad imaju djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju (član 31) koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad. (2) Zajednica propisuje uvjete za stjecanje prava na osposobljavanje za rad, način osposobljavanja, prava za vrijeme osposobljavanja, kao i pravo na novčanu naknadu nakon završenog osposobljavanja do zaposlenja.
Član 95.
(1) Vrsta posla odnosno stupanj stručnog obrazovanja, za koji će se dijete ometeno u psihičkom ili fizičkom razvoju osposobljavati, određuje se prema stečenom obrazovanju, godinama života, fizičkoj i psihičkoj sposobnosti, sklonosti djeteta, prema potrebnom trajanju osposobljavanja, i prema mogućnosti zaposlenja u pojedinim djelatnostima, o čemu se obavezno pribavlja mišljenje stručne službe za izbor zanimanja, kao i nalaz i mišljenje stručne komisije o postojanju, uzroku, vrsti i stupnju ometenosti u psihičkom ili fizičkom razvoju.
(2) Stupanj stručnog obrazovanja odnosno osposobljavanja djece, utvrđuje se prema propisima o obrazovanju.
Član 96.
Za vrijeme osposobljavanja za rad djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju smatraju se potpuno i trajno nesposobna za rad što se tiče stjecanja i korištenja prava na porodičnu mirovinu.“
9. Nadalje, staž osiguranja koji se računa s efektivnim trajanjem uređen je odredbama članaka 144.-153. ZOMIO-a. Prema članku 144. toga Zakona, u staž osiguranja računa se vrijeme koje je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u radnom odnosu ili na drugom radu na osnovi kojega je bio obavezno osiguran (član 14. do 16.), kao i obavljanju samostalne djelatnosti osobnim radom na osnovi koje je bio obavezno osiguran. U staž osiguranja računa se i vrijeme koje je osiguranik proveo izvan radnog odnosa u slučajevima iz člana 18. i 19. navedenoga Zakona. Člankom 146. stavkom 1. točkom 2. ZOMIO-a propisano je da se kao staž osiguranja računa i vrijeme što ga je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji odnosno prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji na koju je bio upućen kao invalid rada, ili kao vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civilni invalid rata i osoba koja je prema odredbama ovoga zakona ostvarila pravo na doplatak za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa, bez obzira je li prije toga bio osiguran.
10. Za rješavanje ovoga spora nisu odlučne formulacije sadržane u pojedinim potvrdama ustanove u kojoj je tužitelj provodio medicinsku rehabilitaciju, već je odlučan zakonom propisani status u kojem je tužitelj bio za vrijeme konkretne rehabilitacije.
10.1. Tužitelj je u spornom razdoblju imao svojstvo člana obitelji osiguranika – svojeg oca RA. Tužitelj je tada bio u dobi od 16 do 17 godina. Tužitelj, dakle, u spornom razdoblju, u svjetlu članka 146. stavka 1. točke 2. ZOMIO-a, nije imao svojstvo osiguranika u smislu odredaba članaka 14.-20. ZOMIO-a koji je je na rehabilitaciju upućen kao invalid rada, ili kao vojni invalid, kao slijep, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize ili kao civilni invalid rata, odnosno osoba koja je prema odredbama ovoga zakona ostvarila pravo na doplatak za pomoć i njegu za vrijeme trajanja radnog odnosa.
10.2. Nasuprot tome, tužitelj je na rehabilitaciju upućen kao član obitelji osiguranika, i to kao dijete ometeno u psihičkom ili fizičkom razvoju koja se mogu osposobiti za samostalan život i rad, u kontekstu članaka 94.-96. ZOMIO-a. Tužitelj ne dokazuje da je u spornom periodu imao svojstvo osiguranika prema odredbama članaka 14.-20. ZOMIO-a, niti to proizlazi iz spisa predmeta upravnog postupka, a to je svojstvo jedna od kumulativnih pretpostavki za primjenu članka 146. stavka 1. točke 2. ZOMIO-a.
10.3. Prema odredbama ZOMIO-a, djeca ometena u razvoju nisu bila osiguranici, nego članovi obitelji (porodice) osiguranika (Drugi dio, 4. poglavlje ZOMIO- a). Člancima 94.-96. ZOMIO-a propisana su prava djece ometene u razvoju vezana uz osposobljavanje za rad, ali ne i ubrajanje odnosnog razdoblja u mirovinski staž. Okolnost da je prilikom osposobljavanja djece ometene u razvoju, uključujući tužitelja, korišten pojam rehabilitacije odnosno profesionalne rehabilitacije nije dovoljna za zaključak da je riječ o osobama iz članka 146. stavka 1. točke 2. ZOMIO-a.
10.4. Usto, sve odredbe članaka 144.-153. ZOMIO-a, kojima je uređen staž osiguranja koji se računa s efektivnim trajanjem, odnose se isključivo na osiguranike, što tužitelj u spornom razdoblju nije bio. Na koncu, prema Drugom dijelu ZOMIO-a, u širi pojam osigurane osobe ulaze osiguranici, osobe osigurane u određenim okolnostima, te članovi porodice (obitelji) osiguranika.
11. U pogledu navedenoga u točki 10. ovog obrazloženja, Sud je suglasan s argumentacijom tuženika iznesenoj u upravnom postupku i upravnom sporu. Ta je argumentaciju tužitelju poznata, a većim je dijelom citirana prethodno u ovom obrazloženju.
12. Prvostupanjske je tijelo, dakle, pravilno odbilo predmetni zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 26. studenoga 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetnici Marti Licul, Labin, Rudarska 5F
- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.
Mihanovića 3