Poslovni broj P-575/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 16, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 26. studeni 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 208,50 eura do iznosa od 213,82 eura zatraženih u tužbi.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.5. Ugovora o kreditu br. 17988/06, sklopljenog dana 25.03.2006. godine između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 208,50 EUR (dvjestoosameuraipedesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 30. ožujka 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od

238,28 eura (dvjestotridesetosameuraidvadesetosamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. studenoga 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko iznosa od 238,28 eura do zatraženog iznosa od 1.006,18 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbu navodi da je 25.03.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 17988/06 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.200,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 260,06 CHF.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu tipski ugovor u čijem članku 5. je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 2,00% od iznosa kredita unaprijed, što je tuženik prilikom isplate kredita dana 29.03.2006. naplatio tužitelju u iznosu od 1.611,05 kn što sada iznosi 213,82 eura, iako se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

1.2. Također tužitelj navodi da njemu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje tako da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak, na osnovu čega je tuženik stekao nepripadajuću imovinsku korist, kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), što je dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu iz čl.5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u iznosu od 2,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 213,82 EUR sa kamatom od 30.03.2006. do isplate uz naknadu parničnog troška, s kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, pri tom čini nespornim da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu, ali čini spornim jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne u smislu zakonskih odredaba kojima je uređena zaštita potrošača, kao i u smislu Zakona o obveznim odnosima, kojim tvrdnjama se tuženik protivi a ujedno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, navodeći da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO/91) što je pogrešno budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 25.ožujka 2006. u vrijeme kada je bio u primjeni ZOO/05 odnosno njegov čl. 230. koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

2.1. Nadalje tuženik navodi ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO/91 ispravno je trebao navesti čl. 226. ZOO/05 koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.2. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a ispravno čl. 226. ZOO/05, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2.3. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 25.03.2006. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi zastarjelo, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (26.03.2006.g.), a tužba je podnesena tek 22.11.2024.

2.4. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, tuženik navodi da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te da su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

2.5. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO/91 ispravno 211. ZOO/05 propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

2.6. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

2.7. U prilog svojih navoda o zastari potraživanja tuženik se poziva i na odredbu čl. 225. ZOO/05, kao i na sudsku praksu izraženu u presudi ŽS u Splitu posl. broj Gž- 1215/2020, presudi OS u Osijeku posl. broj P-913/2021 i presudi OS Slavonski Brod, SS u Novoj Gradiški P-675/2021, kao i na presudu Suda EU C-621/17 i Mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2.4.2020. C-84-19, C-222-19, C-252-1.

2.8. Nadalje, tuženik ističe kako osporava i visinu naznačenog iznosa naknade za obradu kredita budući da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju 1 CHF = 4,5667 kn, te je po kupovnom tečaju i obračunata sama naknada jer se obračunava u postotku od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita.

2.9. Stoga, tuženik ističe kako iznos naknade iznosi 344,00 CHF x 4,5667 kn = 1.570,94 kn, odnosno kada navedeni iznos pretvorimo u eurski, iznosi 208,50 € (1.570,94 kn/7.5345 €), a sve kako bi sukladno načelu ekonomičnosti i ekspeditivnosti izbjegao nepotreban trošak financijskog vještačenja.

2.10. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 27. prosinca 2024. očitujući se na odgovor na tužbu navodi da navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu, i u odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, te se poziva na sudsku praksu izraženu u presudi Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.

3.1. Imajući u vidu navedeno, tuženika ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”.

3.2. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge.

3.3. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita.

3.4. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu.

3.5. Tužitelj se vezano za predmet spora poziva i na sudsku praksu izraženu u predmetu Županijskog suda u Zagrebu presuda Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. te Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.

3.6. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužitelj navodi da je isti neosnovan s obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te s obzirom na identično stajalište suda EU u presudi C-485/2019 kao i s obzirom na sudsku praksu izraženu u presudi Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.

Županijskog suda u Puli (točka 14.).

3.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

4. Tužitelj u podnesku od 6. ožujka 2025. ponavlja navode iz gore navedenog podneska.

5. Tuženik u podnesku od 26. svibnja 2025. navodi da da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), s tim da ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a.

6. Proveden je dokaz uvidom u uvidom u Ugovor o kreditu s lista 4-6 spisa, uvidom u početni plan otplate s lista 7-9 spisa, uvidom u potvrdu tuženika o naplati naknade s lista 11-15 spisa, uvidom u tečajnu listu tuženika na dan 29.03.2006. s lista 14 spisa, uvid u sudsku praksu i to presude Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1368/2021 od 20.7.2021., VSRH Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., VSRH Rev 715/2024-2 od 22.05.2024., uvid u priopćenje VSRH od 28.4.2021., uvid u presudu Suda EU C-485/2019, uvid u presudu Županijskog suda u Puli Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021, uvid u presudu VSRH posl. br. RevX-183/2011, uvid u sudsku praksu i to presude ŽS u Splitu posl. broj Gž-1215/2020, OS u Osijeku posl. broj P-913/2021, OS Slavonski Brod, SS u Novoj Gradiški P-675/2021, Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019., uvid u mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2. travnja 2020., C- 84-19, C-222-19, C-252-19, i uvid u tečajnu listu, te saslušanjem tužitelja.

7. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 17.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je u čl. 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn te da se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora o kreditu.

8. Vezano za tuženikovo prigovaranje vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi označena u iznosu od 1.340,50 eura, tužitelj je naveo da da je u tužbi ispravno odredio vrijednost predmeta spora jer se točka I. tužbenog zahtjeva odnosi na deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita.

9. Tuženik očitujući se na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva navodi da se istom ne protivi ali predlaže sudu da se vrijednost predmeta spora označi u iznosu od 208,50 eura.

10. Temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) sud je označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 208,50 eura s obzirom da kondemnatornim dijelom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 208,50 eura.

11. Nesporno je da je gore navedena naknada u iznosu od 344,00 CHF naplaćena 29. ožujka 2006. što je vidljivo iz potvrde tuženika od 12. srpnja 2024. sa stranice 13 sudskog spisa.

12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, te je li nastupila zastara potraživanja.

13. U odnosu na sporne činjenice odnosno u odnosu na pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 5. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 24. ožujka 2006. i odredbe ZOO/05.

14. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/03, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren bez određene namjene.

16. S obzirom na gore navedeno proizilazi da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu temeljem ZZP/03

17. Člankom 59. ZZP/03. propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

18. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita.

20. Tužitelj u svom iskazu vezano za informiranost o spornim odredbama naveo je da je Ugovor o kreditu podignuo kao nenamjenski kredit na preporuku djelatnice banke kao i njegove radne kolegice koja je takav kredit podignula prije njega, navodeći da mu je tom prilikom taj kredit preporučen kao najpovoljniji kredit međutim zbog povećanja tečaja CHF rata se povećala a za što je ranije podnio tužbu u predmetu ovog suda posl. br. P-62/2023 gdje je postupak u njegovu korist pravomoćno okončan.

20.1. Nadalje je tužitelj u svom iskazu naveo da je za potrebe ishođenja kredita u banku išao u dva navrata, te da je drugi puta kada je došao u banku potpisao ugovor koji je već bio sastavljen, te se tada upoznao sa odredbama toga ugovora ali mu djelatnik banke odredbe Ugovora o kreditu nije posebno pojašnjavao, s tim da je bio upoznat da mora platiti naknadu za obradu kredita međutim nije mu pojašnjeno na što se ta naknada odnosi iako je to pitao, jedino mu je djelatnik banke rekao da se navedena naknada mora platiti.

20.2. Na pitanje tuženika, tužitelj je naveo da je prije potpisivanja ugovora isti pročitao, s tim da zbog proteka vremena se ne sjeća je li pojašnjenje za predmetnu naknadu od službenika u banci tražio prije ili nakon potpisivanja Ugovora o kreditu, te je učinio nespornim da vezano za predmetnu naknadu do podnošenja tužbe nije nikada pismeno prigovarao banci.

20.3. Dalje je na pitanje tuženika koje pitanje glasi "Je li kreditni referent objasnio da se prilikom uzimanja ugovora o kreditu naplaćuje ulazna naknada a koja je taksativno navedena u ugovoru o kreditu, te da bi se kredit realizirao da se ista mora platiti", tužitelj je odgovorio kako mu je jedino rečeno da se predmetna naknada mora platiti te da mu ništa drugo nije pojašnjeno.

21. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

24. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2% na iznos kredita, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu 344,00 CHF a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

25. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna, radi čega je sud obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 208,50 eura što prema obračunu tuženika kojeg prihvaća tužitelj predstavlja protuvrijednost plaćenog iznosa od 344,00 CHF što je tužitelj platio ulaznu naknadu 29. ožujka 2006.

25.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od plaćanja te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

26. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu, a kakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku sjednice građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

27. Radi izloženog riješeno je i presuđeno kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), pri tom je sud temeljem odredbe čl. 40. st. 1. -3. ZPP-a uzeo da je vrijednost predmeta spora novčana svota od 208,50 eura koji iznos se tužbom potražuje, radi čega je tužitelju za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife priznat iznos od 25 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 6. ožujka 2025. za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 25 bodova, i trošak zastupanja na ročištima od 10. srpnja 2025. i 14. listopada 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako ročište mogao priznati iznos od 25 bodova i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za uručenje presude za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 12,50 bodova.

28.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura s obzirom na vrijednost predmeta spora temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđeni trošak iznosi 238,28 eura.

28.2. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu preko gore navedenog iznosa.

29. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 26. studenoga 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku,

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku.