REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-1199/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice ČH (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 12. studenog 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i tužiteljice osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103682653 od 20.09.2007., solemniziranog 26.09.2007. kod javnog bilježnika Mladena Matoša u Zagrebu, pod brojem: OV-29585/07 sklopljenog između tužiteljice ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužiteljice kao korisnik kredita dužna platiti prije korištenja kredita u visini 1,000 % (jedan posto) od iznosa kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunata s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 795,23 EUR sa zateznim kamatama od 27.09.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 602,31 eur, sa zateznim kamatama od 26. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103682653 od 20.09.2007.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreb, pod brojem: OV-29585/07 dana 26.09.2007., za iznos od 135.612,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila od 4,55 godišnje, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, s rokom otplate 285 mjeseci, te da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke kreditora, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

Navodi da je u čl. 10. Ugovora ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,000 % jednokratno od iznosa kredita, te da se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj ( tzv „ulazna naknada“), te da je tuženik 26.09.2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.991,62 kn, a što po tečaju konverzije kn u EUR na dan 01.01.2023. (7.53450) iznosi 795,23 EUR.

Nadalje navodi da su predmetni ugovor stranke sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda.

Tužiteljica ističe da s obzirom da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj ugovornoj odredbi već da joj je ta odredba nametnuta kao dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, da je takva odredba ništetna, te da je posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi vraćanje tako plaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

Navodi da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je određena visina ulazne naknade za troškove obrade kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara, koji će određivati visinu te naknade, da to čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te da tužiteljici kao korisnika kredita, dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj, koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku te je ista ništetna.

Tužiteljica ističe da je pri sklapanju ugovora kao potrošač bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne odredbe (npr. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), da se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103682653 od 20.09.2007. u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,000 % (jedan posto) iznosa kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora, te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 795,23 EUR, sa zateznim kamatama od 27.09.2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, da je tužiteljica potrošač, dok visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita od 1% od iznosa kredita, u čl. 10. Ugovora o kreditu, imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom navodeći da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da spomenuta odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,7% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa smatra da je sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Tuženik ističe da je na jednak način određeno i čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, odnosno da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

Ističe i da je odredbom čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, navodi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

O naplati naknade za obradu kredita navodi da je tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

Ističe da osim što je na tu odredbu tuženik ukazao tužitelju u samom ugovoru, da je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja ugovora o kreditu, pa da je tako na letku za “Stambene kredite”, str. 1. bilo jasno navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1% od odobrenog iznosa kredita, kao i da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, a takva naknada određena je upravo u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita.

Tuženik ističe da je svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

Nespornim i logičnim smatra da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, pa da je tako Banka, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 5.991,62 kn, te da iz toga jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

Smatra da je slijedom navedenog bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Nadalje navodi da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Tuženik smatra da sve kada bi sudu bilo dopušteno utvrđivati nepoštenost / ništetnost predmetne ugovorne odredbe, da takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik konačno zaključuje da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade, pa nakon što je tužitelj upoznat sa svim tim okolnostima nije bio obvezan pristati na predmetni ugovor o kreditu.

Osim toga, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade te da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje… sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 27.09.2007. pa ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ugovorna odredba o naknadi bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Pritom ističe da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa da stoga nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.

U odnosu na zahtjev za zatezne kamate 27.09.2007. tuženik smatra da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što u cijelosti osporava, da bi takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103682653 i od 20.09.2007. (list 7-13 spisa), nalog za isplatu sredstava kredita (list 14 spisa), zk izvadak (list 15-17 spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 43-49 spisa), proces obrade kredita (list 50-51 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 66 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 144-145 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103682653 od 20.09.2007., za iznos od 135.612,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila od 4,55 godišnje, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, s rokom otplate 285 mjeseci, za kupnju stana s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za ugovoreni iznos naknade za obradu kredita u visini od 1,00 %, odnosno za iznos od 5.991,62 kn/795,23 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 10. Ugovora ništetna i pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate, te je li u predmetnom Ugovoru tužiteljica imala status potrošača.

8. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP), te odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje; Direktiva 93/13).

9. Na okolnost spornost statusa potrošača valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07-dalje: ZZP) potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

10. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja stana.

11. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužiteljica potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebila za rješavanje svojeg stambenog pitanja kupnjom stana u kojem stanuje i danas, da je upravo s bankom tuženika odlučila sklopiti ugovor o kreditu jer je u odnosu na ostale banke imala najpovoljnije uvjete kreditiranja, odnosno da joj kredit ponuđen u valuti CHF s najmanjom kamatom i time najnižom ratom otplate kredita, da kupljeni stan nije koristila u komercijalne svrhe već za stanovanje, te da tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta.

12. Odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 96. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Navedena zakonska odredba čl. 96. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

17. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

18. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Konačno, čl. 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da kada je u banci tuženika tražila da prije potpisivanja Ugovora isti dobije na pregled da bi se o sadržaju Ugovora posavjetovala sa svojom odvjetnicom, rečeno joj je da ugovor može dobiti, ali da sadržaj Ugovora i dalje ostaje isti jer da je to tipski ugovor.

S obzirom da je već bila odabrala nekretninu tužiteljica nije imala izbora osim pristati na ugovor s cijelim njegovim sadržajem kako ga je sastavila banka, te da je tako u tom ugovoru bila i odredba o obvezi plaćanja ulazne naknade na koju nije mogla utjecati, već štoviše službenica u banci joj je rekla da je plaćanje te naknade jedan od uvjeta za dobivanje kredita i da to mora platiti kao i da sve banke naplaćuju takvu naknadu. O tome na što točno se odnosi ta naknada ništa joj nije rečeno u banci, niti po kojem tečaju za CHF će se ta naknada obračunati, a niti koliko će to konačno novčano iznositi.

U banci joj je rečeno da se ne brine i da ta naknada nije velika, ali kada je u konačnici naplaćena vidjela je da je gotovo u visini njezine tadašnje plaće.

21. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv i u ovom dijelu, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog kada je već trebala platiti odabrani stan, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % iznosa kredita u članku 10. Ugovora o kreditu očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 10. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 10. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavak 1.

23. Na takav zaključak nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužiteljici je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (za koje troškove tuženika je ta naknada ugovorena, po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetna naknada u Ugovoru nije bila određena, niti je bila odrediva.

24. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužiteljici, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojoj tužiteljica nedvojbeno nije bila u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogla realizirati kredit. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to je ugovorna odredba toč. 10. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje te naknade, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 102. st. 1 ZZP i ništetna, slijedom čega je osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

26. Pritom također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

27. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 5.991,62 kn, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije kune za euro iznos od 795,23 EUR, koji iznos je tuženik naplatio za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od 27. rujna 2007., nakon što je prema potvrdi tuženika (list 6 spisa) navedeni iznos naknade tužiteljici naplaćen 26. rujna 2007., pa sve do dana vraćanja tužiteljici te iste plaćene naknade.

28. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. S obzirom da je ništetnost odredbe toč. 10. Ugovora na temelju koje tužiteljica traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

30. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na odredbi čl 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje:

Tarifa, pri čemu je uzeta u obzir u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora 795,23 eur.

32. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe od 19.2.2025. prema Tbr. 7/1 75 bodova, za sastav podneska od 28.5.2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova i za pristup na ročište 12.11.2025. prema Tbr. 9/1 75 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 450,00 eur, uvećano za 25% PDV 112,50 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 13,27 eur i na presudu u iznosu od 26,54 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 602,31 eur.

33. U konkretnom slučaju tužiteljica je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

34. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 26. studenoga 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika