Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1044/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja BŽ i zamjenika punomoćnika tuženika ČŽ, **.**.2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402, sklopljenog 13. rujna 2007. između tužitelja JŽ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., potvrđenog 13. rujna 2007. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OV-26996/07, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju JŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 607,94 eura (slovima: šestosedameuradevedesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. rujna 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju JŽ naknadi trošak postupka u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 6. studenog 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 13. rujna 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 31.193,71 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je Ugovorom ugovoren rok otplate 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, da je čl.3. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da mu je tuženik prilikom isplate kredita 19. rujna 2007. naplatio navedenu naknadu u iznosu 4.580,50 kuna (607,94 eura). Navodi da je odredba čl.3. Ugovora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva implementirana u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da mu nije bila objašnjena relacija odnosa između naknade i usluga na ime koje se naknada naplaćuje, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Budući da je temeljem te ništetne odredbe tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu navedene naknade, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu u kojem je u čl.3. ugovorena naknada koju je tužitelj bio dužan platiti za obradu kredita. Pojašnjava da je predmetna odredba Ugovora o kreditu objašnjena tužitelju što je isti i potvrdio svojim potpisom prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika. Napominje da tužitelj nikada nije prigovorio tuženiku o niti jednoj odredbi Ugovora. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenoj odredbi pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 14. listopada 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 607,94 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zahtjeva za isplatu

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 528-50-4377402 (list 6- 10) i potvrda tuženika (list 5 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 34 spisa). Budući da je na pripremnom ročištu tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 607,94 eura koji je iznos platio tuženiku na ime navedene naknade.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 528-50-4377402 u kojem je u čl.3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužitelj bio dužan platiti u iznosu 3,30% od iznosa kredita jednokratno i to prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno ni da je tužitelj na ima navedene naknade platio tuženiku iznos od 607,94 eura.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Uvidom u potvrdu tuženika (list 5 spisa) utvrđeno je da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita 19. rujna 2007.

9. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupovinu osobnog automobila kojeg je koristio u privatne svrhe, da se u vrijeme dizanja kredita nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti da je imao obrt, da je ugovor o kreditu bio sastavljen od strane banke, da ga je pročitao prije potpisivanja, da je uočio odredbu ugovora u kojoj je pisalo da će mu banka naplatiti naknadu, da je pitao zašto je ta naknada, međutim da su mu u banci rekli da je to tako i da on tu ništa ne može promijeniti i da je plaćanje naknade uvjet da dobije kredit. Budući da je u to vrijeme imao malo dijete koje je bilo bolesno, te da je živio u [adresa], auto mu je bio potreban i pristao je na plaćanje naknade.

10. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 79/07, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine osobnog automobila kojeg je koristio u privatne svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Člankom 74. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl.102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem i da je istom bila objašnjena i odredba o naknadi za obradu kredita što je tužitelj svojim potpisom potvrdio prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, uostalom da tužitelj nikada nije prigovorio tuženiku o niti jednoj odredbi Ugovora.

14. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navede naknade. Analizirajući sadržaj sporne odredbe čl.3. Ugovora, sud je utvrdio da je navedena odredba bila transparentna u smislu čl.100. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade. Tužitelj je znao koliki iznos kredita uzima, pa je stoga mogao jednostavno izračunati koliko iznosi 3,30% od tog iznosa. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena pogotovo stoga što je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora. Dakle, radilo se o odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati i na koju nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl.96. st.1. ZZP-a nepoštena, te stoga ništetna u smislu čl.102. st.1. ZZP.

14.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, zbog čega je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Sukladno odredbi čl. 98. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je propisana naplata naknade za obradu kredita nepoštena, te stoga ništetna zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

17. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita 19. rujna 2007. primio iznos od 607,94 eura, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po toj osnovi, na temelju čl. 323. u vezi čl.1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

17.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

18. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

19. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 375,00 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 50 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 25. veljače 2025. 50 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 14. listopada 2025. 50 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 75,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 53,09 eura svaki budući da iste nije ni platio, a nije mu priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 26. studenog 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika