98. Povrv-188/25

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja FANON d.o.o., Ulica Vladimira Nazora 126, 42206 Petrijanec, OIB: 30703851882, zastupan po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović, Varaždin, Anina ulica br. 2/II, protiv tuženika AUTOPRIJEVOZ I POLJOPRIVREDNE USLUGE „LACKOVIĆ“, vl. HU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Gorana Božiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica baruna Trenka 5, radi isplate 5.514,54 € nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. listopada 2025., u nazočnosti zastupnika po zakonu tužitelja i punomoćnice tužitelja Jasmine Vukalović, odvjetnice i u nazočnosti tuženika i punomoćnika tuženika Domagoja Kruheka, odvjetnika, donio je i objavio, 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Dubravke Mokry-Uroić iz Kutine, Kolodvorska 2, poslovni broj: Ovrv-4211/24 od 17. prosinca 2024, kojim je tuženiku naloženo u roku 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.514,54 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 10,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 12 %, od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 12,5 %, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 11,15 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 12,25 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te kojim je tuženiku naloženo u roku od 15 dana platiti tužitelju ovršne troškove u iznosu od 275,00 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 11,15 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 12,25 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 851,60 € sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2025. do isplate po stopi

Stranica 1 od 8

koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Dubravka Mokry-Uroić iz Kutine, Kolodvorska 2, izdao je u povodu tužiteljevog prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-4211/24 od 17. prosinca 2022.

2. Tuženik je podnio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi u kojem je naveo da osporava osnovu i visinu te je istaknuo i prigovor zastare te je naveo da iz vjerodostojne isprave nije razvidno o kojem poslovnom odnosu se radi i o kojem potraživanju.

3. Rešenjem Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Povrv-1/25 od 20. siječnja 2025., rješenje o ovrsi stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom dijelu se ukidaju provedene radnje, a u dijelu kojim je naloženo plaćanje postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga te se predmetnim rješenjem sud oglasio stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja, predmet ustupio ovom sudu na daljnje postupanje.

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Povrv-188/25 od 18. ožujka 2025., sud je upozorio stranke na odredbe čl. 461.a. ZPP-a, odnosno da je tužitelj dužan u roku od 15 dana od primitka rješenja iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica kao i da je tuženik dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Stranke su upozorene i na odredbe čl. 461.a., st. 2., 3. i 4. ZPP-a.

5. Podneskom od 3. travnja 2025., tužitelj je naveo da se utuženo potraživanje odnosi na robu koju je isti preuzeo, a u svrhu sijanja soje koju je trebao kasnije isporučiti tužitelju. Naveo je da su stranke bile u poslovnom odnosu unatrag 10 godina te da je tužitelj u Ježevu imao otkupnu stanicu i da je tamo upoznao tuženika te je s njim i još nekoliko drugih ratara dogovorio kooperaciju prema kojoj je tužitelj osiguravao sjeme i zaštitna sredstva, a ratar je bio dužan primljeno sjeme zasijati na svojim oranicama te po prikupu uroda, istog predati tužitelju. Tužitelj bi tada iz uroda naplatio sjeme i zaštitna sredstva, a razliku ostvarenih sredstva bi isplatio rataru. Naveo je da se utuženi račun odnosi na sjetvu soje 2021. godine i da je umjetno gnojivo i zaštitna sredstva Corum i Rizol tuženik preuzeo od vozača tužitelja dana 29. travnja 2021. godine, sve prema otpremnici br. 18/2021, koju je tuženik osobno

Stranica 2 od 8

i potpisao, a u vrijednosti od 41.549,31 kn odnosno 5.514,54 EUR ali da te godine tuženik nije predao soju tužitelju niti je platio utuženi račun. Nadalje je naveo da je tužitelj otkrio da se tuženik u poslovanju služio OIB [osobni identifikacijski broj]om svog sina (23281891313) koji ima isto ime i prezime kao i on, te da je u vrijeme kada je tuženik preuzeo robu od tužitelja, isti dao OIB za račun od svog sina HU te je tada izdan račun br. 91/62/2000. Naknadno, kada je od strane policije utvrđeno i potvrđeno da se radi o pogrešnom OIB [osobni identifikacijski broj]u kojim bi se teretilo krivu osobu za dug, tužitelj je stornirao predmetni račun te tuženiku izdao novi račun br. 69/62/2000 koji glasi na obrt tuženika jer upravo s njim je bila dogovorena i realizirana poslovna suradnja. Također je naveo da je tuženik u SMS porukama tražio od direktora tužitelja da mu se pomogne i navodio izgovore zbog kojih dug nije plaćen, međutim nikada nije bilo sporno da dug postoji.

6. Tuženik je u podnesku od 8. svibnja 2025., naveo da prvenstveno ističe prigovor zastare te da tuženik od tužitelja naručio sjeme soje naziva „ H“ i „Tena“, a kada je roba stigla na parkiralište tuženika dana 29.04.2021., istu je preuzeo zaposlenik tuženika g. UU, te potpisao otpremnicu. Naveo je da je tuženik potom uočio kako se radi o sjemenu soje naziva „ U“, na što je odmah telefonskim putem uputio prigovor tužitelju, koji je odgovorio kako nema drugog sjemena i da je sjeme naziva „ U“ jako dobro. Međutim, unatoč uvjeravanjima tužitelja kako je sjeme naziva „ U“ dobro, te unatoč dodatnim naporima i troškovima koje je uložio tuženik, urod je bio toliko loš da se nije mogao ni ubrati. S obzirom da tuženik nije imao uroda od sjetve te godine, sukladno tome nije imao ni urod koji bi predao tužitelju da iz istog naplati sjeme i zaštitna sredstva, a što u konačnici predstavlja poslovni rizik tužitelja, koji je svjestan da ukoliko tuženik bude imao slabiji urod, neće imati iz čega naplatiti svoje troškove za sjeme i zaštitna sredstva.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otvorene stavke salda konti od 6. studenog 2024. (list 7 spisa), Račun br. 91/62/2000 od 29.4.2021. (list 52-53 spisa), Račun br. 68/62/2000 od 28.12.2022. (list 54 spisa), Račun br. 69/62/2000 od 28.12.2022. (list 55 spisa), Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 56-57 spisa), fotografije poruka (list 58-59 spisa), Izjavu stranke MU od 1. travnja 2025. (list 60-61 spisa), Izjavu svjedoka ZU od 1. travnja 2025. (list 63 spisa), Izvadak iz obrtnog registra (list 67 spisa), fotografiju poruka (list 69 spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 5.514,54 € i to za isporučenu robu.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj isporučio utuženu robu tuženiku, ali je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li potraživanje zastarjelo kao što je i sporno je li prestala obveza tuženika zbog lošeg uroda isporučenog sjemena.

Stranica 3 od 8

11. Sud je na izveo dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka UU.

12. Zastupnik po zakonu tužitelja je u svom iskazu naveo da tužitelj svake godine ovisno o tome kakva je godina u suradnji sa dobavljačima i stručnjacima odabire sortiment koji će se te godine preporučivati ratarima te je tako bilo i predmetne 2021. godine, te da je predmetne godine na jednak način preporučeno sjeme kao i zaštitna sredstva te pojedinim slučajevima i gnojivo. Naveo je da ne zna je li tužitelj ranije bio u poslovnom odnosu i sa OPG-ima sinova tuženika te da tužitelj nije nikada poslovao sa sinovima tuženika, te da ih ne zna niti itko od njegovih djelatnika te da je uvijek surađivano sa ovdje tuženikom i da je uvijek bilo problema sa plaćanjem te da se kasnilo, ali da osim utuženog potraživanja nema drugih potraživanja. Također je naveo da se s ratarima poslovna suradnja odvijala na način da su se sklapali ugovori i to u većini slučajeva te da je na jednak način rađeno i sa tuženikom te da je i s tuženikom koliko mu je poznato sklopljen ugovor. Nadalje je naveo je tuženik taj koji je dostavio podatke pa tako i OIB, a da tužitelj nije isto provjeravao budući da je bilo navedeno isto ime i prezime i adresa, te da kada razmisli nije siguran je li već na zadužnici bio krivi OIB, već misli da je kada je pokrenuta ovrha utvrđeno da se radi o krivom OIB [osobni identifikacijski broj]u.

13. Tuženik je u svom iskazu naveo da su njegovi sinovi putem svojih OPG-ova bili u poslovnom odnosu sa tužiteljem i da su imali određenih dugovanja, te je on prvi puta i poslovao tada sa tužiteljem te je tom prilikom s obzirom na karakteristike podneblja tražio IKU ili TENU sjeme, ali mu je od strane tužitelja rečeno da će i sjeme koje mu je dano biti dobro, no navedeno sjeme se nije pokazalo dobrim te je minimalno soja izrasla dok je kod drugih koji su koi sjeme IKU ili TENU soja uspješno izrasla. Naveo je da je pokušao kontaktirati tužitelja kada se urod pokazao lošim, ali da mi se nitko nije javio, a niti se javio na poruke koje sam mu poslao. Također je naveo na izravan upit pun. tužitelja, a kada mu je ukazano da je prvotno rekao da nije prije poslovao s tužiteljem, a da sada navodi da je ipak poslovao i dobivao manju otkupnu cijenu, tuženik je naveo da je tu mislio na ristilsvoju obitelj te da on nije kao on i njegov OPG prije konkretnog slučaja poslovao s tužiteljem. Naveo je da nije uopće gledao niti je znao da je na prvotnom izdanom računu naveden OIB njegovog sina, a ne njegov te da su u to vrijeme imali prebivalište na istoj adresi. Nadalje je naveo da nije odbio primitak sjemena koje mu je isporučeno iako je tražio sjeme IKU ili TENU budući da više nije imao izbora jer je zemlja bila spremna za sjetu.

14. Svjedok UU, je u svom iskazu u bitnome naveo da je on taj koji je preuzeo robu od tužitelja i istovario, te da nema saznanja o vrsti sjemena koje je naručeno i koje je isporučeno te da je on samo provjeravao je li ono što je navedeno na otpremnici i količina je li odgovara isporučenoj robi, te da je roba isporučena neposredno kod tuženika. Također je naveo da mu je poznato da je soja slabo nicala i da je bilo gužve oko toga. Nadalje je naveo da su i sinovi i tužitelj bili na istom mjestu te da je roba i dolazila na isto mjesto.

15. Imajući u vidu izvedene dokaze, ovaj sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na način da je tužitelj isporučio utuženu robu tuženiku, a da tuženik nije predao tužitelju urod soje, kako je ugovoreno.

16. Prvenstveno se ukazuje da je ovaj sud u odnosu na prigovor zastare, navedeni prigovor našao osnovanim.

Stranica 4 od 8

17. Odredbom čl. 228. ZOO-a je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. (st.1.) Zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. (st.2.)

18. Člankom 215. ZOO-a je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

19. Uvidom u otpremnicu na listu 53 spisa, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj utuženu robu isporučio 29. travnja 2021. Kako navodi sam tužitelj, tužitelj je potom istog dana izdao račun br. 91/62/2000 (list 52 spisa) na kojem je dospijeće isti dan, odnosno 29. travnja 2021. a na kojem je naveden OIB sina tuženika. Potom je tužitelj stornirao predmetni račun i izdao novi račun dana 28. prosinca 2022. br. 69/62/2000 (list 55 spisa) te je na istome navedeno da je datum nastanka obveze kao i dan dospijeća također isti dan kada je račun izdan odnosno 28. prosinca 2022. Međutim, sam tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je roba predana, a kako to proizlazi i iz otpremnice na listu 53 spisa, 29. travnja 2021. te je stoga u prvom računu (br. 91/62/2000) kao datum dospijeća i naveden isti dan odnosno 29. travnja 2021. Slijedom navedenog, predmetno potraživanje tužitelja za robu isporučenu 29. travnja 2021. je dospjelo upravo dana kada je ista roba isporučena odnosno upravo sukladno datumu dospijeća koji je sam tužitelj naveo u tom računu (br. 91/62/2000).

20. Slijedom navedenog, budući je utuženo potraživanje dospjelo 29. travnja 2021. dok je prijedlog za ovrhu podnesen dana 20. studenog 2024., to je razvidno da je utuženo potraživanje zastarjelo.

21. Pri tome se ukazuje da činjenica što je na prvotnom računu br. 91/62/2000 i bio naveden OIB sina tuženika, a ne OIB tuženika ne utječe na samo dospijeće obveze pa stoga dospijeće nije moglo ponovno početi teći od 28. prosinca 2022. kako je navedeno u računu br. 69/62/2000. Naime, tužitelj nije ovlašten jednostrano promijeniti predmetno dospijeće, upravo iz razloga što bi time mogao onemogućiti nastup zastare, i to bez obzira je li na računu br. 91/62/2000 bio naveden krivi OIB ili ne s obzirom na to da je tužitelj sam tvrdio da je predmetnu robu 29. travnja 2021., isporučio tuženiku a ne njegovom sinu pa slijedom toga obveza plaćanja tuženika (a ne sinova) teče sukladno prvotnom dospijeću iz računa 96/62/2000, a ne sukladno računu br. 69/62/2000. Naime, dospijeće nije ovisno o OIB [osobni identifikacijski broj]u, pa kada je tužitelj isporučio robu tuženiku 29. travnja 2021. i kao dospijeće naveo isti dan, od tada je i počeo teći zastarni rok pa sama greška kod navođenja OIB [osobni identifikacijski broj]a, bilo da je u vezi s time pogriješio sam tužitelj ili da mu je tuženik dao krivi OIB, ne utječe na dospijeće obveze, jer je tužitelj bio ovlašten tražiti plaćanje isporučene robe isti dan, kako je sam naveo u prvotnom računu.

22. Također treba navesti da je sam zastupnik po zakonu tužitelja u svom iskazu naveo da je deset godina surađivao i poslovao s tuženikom a ne s njegovim sinovima, pa je stoga doista neživotno i nelogično da tužitelj nije prilikom izdavanja računa uvidio da je na njemu krivi OIB posebno što je tuženiku isporučivao i naplaćivao robu i ranijih godina, kako to tvrdi tužitelj.

Stranica 5 od 8

23. U odnosu na navode tužitelja da je tuženik SMS porukama priznao dug, ovaj sud je predmetni navodi ocijenio neosnovanim. Prvenstveno se ukazuje da je odredbom čl. 240. ZOO-a propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Da bi u konkretnom slučaju predmetno priznanje duga moglo dovesti do prekida zastare, isto mora biti dano u tijeku zastarnog roka pa budući da je SMS prepiska na koju se poziva tužitelj od 23. prosinca 2024. razvidno je da je u tom trenutku utuženo potraživanje već bilo u zastari pa se stoga ne može raditi o priznanju duga već o eventualnom odricanju od zastare sukladno odredbi čl. 220. ZOO-a. Također je za ukazati da su pravne posljedice i odricanja od zastare i priznanja duga da se pravni odnos vraća u stanje u kojem je bio prije početka tijeka zastarijevanja i zastarni rok počinje teći iz početka, s time da pisano priznanje zastarjele obveze za razliku od priznanja duga mora biti isključivo u pisanom obliku. No, ono što je zajedničko za oba pravna instituta je da i priznaje duga i pisano priznanje zastarjele obveze mora biti jasno, određeno i bezuvjetno na način da je iz tog priznanja nedvojbeno vidljiva volja dužnika da priznaje dug odnosno da priznaje zastarjelu obvezu i zaključno i jedno i drugo mora biti dano od strane ovlaštene osobe.

24. Uvidom u predmetnu SMS poruku na listu 58 spisa, ovaj sud nije mogao utvrditi da se radi o jasnoj, određenoj i bezuvjetnoj izjavi volje tuženika kojom on priznaje zastarjelu obvezu budući da se iz navoda kojim tuženik traži da se sačeka s ovrhom prema ocjeni ovog suda ne može zaključiti da time i bezuvjetno priznaje zastarjelu obvezu odnosno da se odriče od zastare a niti se iz predmetnih poruka može nedvojbeno utvrditi osnova i visina duga, kao i volja za podmirenje duga a koja utvrđenja su odlučna kako bi se utvrdila jasna, nedvojbena i izričita volja tuženika da prizna dug. (tako i tako i VSRH, Rev-879/23 od 29. svibnja 2024., i VSRH, Rev- 271/03 od 12. travnja 2005.).

25. Nadalje, tužbeni zahtjev čak i kada utuženo potraživanje ne bi bilo u zastari, nije osnovan.

26. Naime, tužitelj svoje potraživanje zasniva na utuženom računu a koji račun se odnosi za isporučenu robu-sjeme soje.

27. Međutim, sam tužitelj u svom podnesku od 3. travnja 2025., navodi da su stranke bile u poslovnom odnosu na način da bi tužitelj osiguravao sjeme i zaštitna sredstva, a ratar, ovdje tuženik, je bio dužan primljeno sjeme zasijati na svojim oranicama te po prikupu uroda, istog predati tužitelju. Tužitelj bi tada iz uroda naplatio sjeme i zaštitna sredstva, a razliku ostvarenih sredstva bi isplatio rataru.

28. Slijedom navedenog, razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o „sui generis“ ugovoru, a ne o klasičnom ugovoru o kupoprodaji budući da tuženik nije bio dužan platiti „cijenu“ za isporučenu robu, već je bio dužan predati tužitelju sav urod soje od čega bi se potom tužitelj naplatio i ostatak predao natrag tuženiku. Imajući u vidu te navode tužitelja, koje je iznio sam tužitelj u podnesku od 3. travnja 2025., to je tužitelj jedino bio ovlašten sukladno takvom ugovoru, od tuženika zahtijevati predaju uroda pa u slučaju da tuženik ne preda urod iz bilo kojeg razloga, tada je tužitelj mogao raskinuti ugovor i eventualno potraživati naknadu štete zbog povrede ugovora.

Stranica 6 od 8

29. Međutim, tužitelj to nije niti tvrdio da je učinio, te tužbom nije potraživao naknadu eventualne štete, već je tužbom potraživao kupoprodajnu cijenu za isporučeno sjeme u novcu, a što tužitelj kako je obrazložen, nema pravo. Naime, sud je vezan činjeničnom osnovom koju tužitelj određuje i sud je jedino ovlašten na temelju tako određenog činjeničnog supstrata od strane tužitelja i donijeti odluku pri čemu se u konkretnom slučaju ne radi o pravnoj osnovi za koju sud nije vezan, već doista o činjeničnoj osnovi na temelju koje je tužitelj potraživao utuženi iznos.

30. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je svakako trebalo odbiti kao neosnovan, kako je i odlučeno u točki I. izreke presude.

31. Budući je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku to u smislu članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu parničnih troškova.

32. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i to za pristup na ročišta održana 23, lipnja 2025. i 13. listopada 2025. u iznosu od 200,00 € za svako od navedenih ročišta kao i za sastav podneska od 30. prosinca 2024. (obrazloženi podnesak) u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8. t. 1. Tarife) što sve skupa uvećano za PDV iznosi iznosi 750,00 €. Također, tuženiku u skladu s Tar. br. 1. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP), pripada i sudska pristojba na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 101,60 €. Slijedom navedenog, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove u ukupnom iznosu od 851,60 € (točka II. izreke).

33. S druge strane, sud je odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška za sastav podnesaka od 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 € budući je sud smatrao sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, da navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 € (točka III. izreke).

34. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na trgovačke ugovore.

Zagreb 26. studenog 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Stranica 7 od 8

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).

Žalba protiv presude odnosno rješenja ne odgađa ovrhu. (čl. 467.a. ZPP-a, odnosno čl. 97. ZID ZPP-a, NN 70/19)

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za pristojbu na presudu u iznosu od 101,60 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana

Stranica 8 od 8