1 P-1039/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Stjepana Radića 81, Šibenik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217, po sucu Anđelki Bagić, u pravnoj stvari tužitelja, HF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] , zastupan po punomoćniku Ivanu Šalina i Boži Vrkić, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split,zastupan po CF i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ iz Splita, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 15. listopada 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Lucijom Mišković, odvjetnice iz Zadra i zamjenika punomoćnika tuženika Toni Marinac, odvjetnika iz OD Anić & Anić, na ročištu objave i dostave dana 26. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 48032/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, zaključen između tužitelja i tuženika 27. srpnja 2006.god, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.272,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.09.2006. godine
– iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.10.2006. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 03.11.2006. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.12.2006. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.01.2007. godine
− iznos od 15,93 EUR sa kamatom od 12.01.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 06.02.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 06.03.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.04.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.05.2007. godine
− iznos od 16,59 EUR sa kamatom od 14.05.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.06.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.07.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 03.08.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.09.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.10.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.11.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.12.2007. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.01.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.02.2008. godine
− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 11.02.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.03.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 03.04.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.06.2008. godine
− iznos od 47,51 EUR sa kamatom od 10.06.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.07.2008. godine
− iznos od 15,93 EUR sa kamatom od 21.07.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.08.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.09.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 03.10.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 08.12.2008. godine
− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 07.01.2009. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine
− iznos od 56,67 EUR sa kamatom od 09.02.2009. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 07.04.2009. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 06.05.2009. godine
− iznos od 309,51 EUR sa kamatom od 04.06.2009. godine
− iznos od 309,51 EUR sa kamatom od 07.07.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.09.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.12.2009. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.01.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.02.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.03.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 06.04.2010. godine
− iznos od 28,40 EUR sa kamatom od 26.04.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.06.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 06.09.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 06.10.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 07.12.2010. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.01.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.02.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.03.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.04.2011. godine
− iznos od 39,82 EUR sa kamatom od 08.04.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 06.06.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 04.08.2011. godine
− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 05.09.2011. godine
− iznos od 558,51 EUR sa kamatom od 06.10.2011. godine
− iznos od 558,51 EUR sa kamatom od 04.11.2011. godine
− iznos od 513,11 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 06.02.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 04.05.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.07.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 03.08.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 06.09.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 05.10.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 06.11.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 06.12.2012. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 07.01.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 07.03.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 08.04.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 08.05.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 07.06.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 08.07.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 07.08.2013. godine
− iznos od 293,05 EUR sa kamatom od 06.09.2013. godine po stopi od 15 godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe,“
Prihvaća se eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:
I Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 48032/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, zaključen između tužitelja i tuženika 27.srpnja 2006.god, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 27.srpnja 2006 godine pa na dalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.682,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
iznos od 2,71 EUR sa kamatom od 10.09.2006. godine
iznos od 3,63 EUR sa kamatom od 10.10.2006. godine
iznos od 0,55 EUR sa kamatom od 10.11.2006. godine
iznos od 1,56 EUR sa kamatom od 11.12.2006. godine
iznos od 2,24 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine
iznos od 1,10 EUR sa kamatom od 10.10.2008. godine
iznos od 5,85 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine
iznos od 4,08 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine
iznos od 14,16 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine
iznos od 18,01 EUR sa kamatom od 10.02.2009. godine
iznos od 22,72 EUR sa kamatom od 10.03.2009. godine
iznos od 14,45 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine
iznos od 12,97 EUR sa kamatom od 11.05.2009. godine
iznos od 12,15 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine
iznos od 13,81 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine
iznos od 10,48 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
iznos od 12,00 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine
iznos od 9,40 EUR sa kamatom od 12.10.2009. godine
iznos od 11,71 EUR sa kamatom od 10.11.2009. godine
iznos od 10,39 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine
iznos od 15,75 EUR sa kamatom od 11.01.2010. godine
iznos od 19,28 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine
iznos od 18,53 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine
iznos od 21,53 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine
iznos od 25,84 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
iznos od 29,69 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine
iznos od 37,06 EUR sa kamatom od 12.07.2010. godine
iznos od 29,85 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
iznos od 48,16 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine
iznos od 38,55 EUR sa kamatom od 10.10.2010. godine
iznos od 40,41 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine
iznos od 48,38 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine
iznos od 58,91 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
iznos od 47,07 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine
iznos od 50,74 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine
iznos od 45,54 EUR sa kamatom od 11.04.2011. godine
iznos od 57,31 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine
iznos od 65,38 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine
iznos od 69,04 EUR sa kamatom od 11.07.2011. godine
iznos od 109,71 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine
iznos od 71,13 EUR sa kamatom od 12.09.2011. godine
iznos od 65,38 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine
iznos od 66,79 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine
iznos od 66,27 EUR sa kamatom od 12.12.2011. godine
iznos od 71,29 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine
iznos od 74,80 EUR sa kamatom od 10.02.2012. godine
iznos od 75,88 EUR sa kamatom od 12.03.2012. godine
iznos od 73,33 EUR sa kamatom od 10.04.2012. godine
iznos od 74,69 EUR sa kamatom od 10.05.2012. godine
iznos od 76,10 EUR sa kamatom od 11.06.2012. godine
iznos od 73,99 EUR sa kamatom od 10.07.2012. godine
iznos od 73,80 EUR sa kamatom od 10.08.2012. godine
iznos od 69,83 EUR sa kamatom od 10.09.2012. godine
iznos od 71,18 EUR sa kamatom od 10.10.2012. godine
iznos od 74,13 EUR sa kamatom od 12.11.2012. godine
iznos od 73,19 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine
iznos od 74,55 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine
iznos od 70,70 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine
iznos od 68,67 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine
iznos od 73,46 EUR sa kamatom od 10.04.2013. godine
iznos od 69,31 EUR sa kamatom od 10.05.2013. godine
iznos od 69,31 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 64,66 EUR sa kamatom od 10.07.2013. godine
iznos od 67,67 EUR sa kamatom od 12.08.2013. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.637,36 € sa zateznom kamatom od dana presuđenja 26. studenog 2025. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija sa zahtijevam za naknadu parničnog troška za iznos od 2.462,64 € kao neosnovan.
O b r a z l o ž e nj e
1.Tužitelj je u tužbi i tijekom ovog postupka naveo da je sa prednikom tuženika Socite generale- Splitska banka d. d. dana 27.srpnja 2006.godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:48032/06 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 22.695,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,15 %(čl.4 ugovora). Kreditor da je jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetiio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio.
2.Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu.
3. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nije zakonita jer je Ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik kao slabija ekonomska strana, da ga je morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Tužitelju da prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja, iako je s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja.
4.Kako to tuženik nije činio to da je njegovo postupanje suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.
5.Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C- 260/18 u identičnoj pravnoj stvari.
6.Tužitelj, nažalost, tim više što joj tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za citirani Ugovor o kreditu. Stoga,tužitelj predlaže Naslovnom sudu da sukladno odredbi čl.186 b Zakona o parničnom postupku donese slijedeće rješenje, te da se naloži tuženiku da Naslovnom sudu u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:48032/06 zaključen između tužitelja i prednika tuženika tada Societe generale-Splitska banka d.d. posebno oplatne planove, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, te da potom, a nakon što provede predložene dokaze, donese presudu kojom će se utvrditi da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:48032/06 zaključen između tužitelja i prednika tuženika tada Societe generaleSplitska banka d.d. dana 08.siječnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega da se nalaži tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos koji će tužitelj odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:48032/06 zaključen između tužitelja i tuženika posebno otplatne planove, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate.
7. Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev tužitelja bio neosnovan tada tužitelj predlaže sudu usvojiti slijedeći tužbeni zahtjev kojim će se utvrditi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:48032/06 koji su tužitelj i prednik tuženika tada Societe generale-Splitska banka d.d. zaključili dana 27.srpnja 2006.godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 27.srpnja 2006.godine pa na dalje.
8.Nadalje točkom dva tužitelj da je zahtijevao da mu tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos koji će tužitelj konačno precizirati po provedenom vještačenju po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe., a točkom tri da mu tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
9.Tužbeni zahtjeva je tužitelj uredio po obavljenom financijskom vještačenju podneskom od dana 27. ožujka 2025. godine te je pored glavnog tužbenog zahtijeva kojim tužbenim zahtjevom je tražio utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu i da isti ne proizvodi pravni učinak, pa slijedom toga da mu tuženik isplati iznos od 21.272,60 € sa zateznom kamatom po dospijeću na svaki plaćeni iznos od 5. rujna 2006. godine do 6. rujna 2013. godine , te je podnio i drugi tužbeni zahtjev u slučaju ako sud ne prihvati prvi na utvrđenje ništetniom odredbom o valutnoj kaluzuli Ugovra o kreditu broj 48032/06 , slijedom čega tužitelj da nije bio u obvezi plaćanja mjesečnih rata po promjeni tečaja u iznosu od 2.682,71 € zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate i to od 10. rujna 2006. godine do 12. kolovoza 2013. godine.
10.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da prigovara vrijednosti predmeta spora i prije upuštanja u raspravljanje prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi isplate temelji na tvrdnji tužitelja da je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a kako se radi o kreditu od 22.695,00 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora trebao utvrditi u visini od najmanje 104.751,20 kn u kojem iznosu je kredit plasiran.
11. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, ističe da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP-a, ističe da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje postupanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da Sud prihvati glavni tužbeni zahtjev ističe i prigovor radi prebijanja.
12. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se sud u Zadru oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.
13. Nadalje, ako tužitelj smatra da se ovdje radi o tužbi iz članka 186. b st. 2. i 3. ZPP-a, tuženik ističe da ova tužba to nije, jer u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe. Stupnjevita tužba u smislu naprijed citiranih odredbi, podrazumijeva da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, dok tuženik ne ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st. 2.) ili prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke (st. 3.). Dakle, samo u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, ili mu tuženik ne želi dati potrebne podatke, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine, odnosno predaju podataka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca čiju će visinu odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje.
14. Tužitelj podnošenje ove tužbe obrazlaže tvrdnjom da mu tuženik „nije dostavljao“ dokumentaciju koja mu je nužna za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu točno određenog iznosa novca, ali ovu tvrdnju ničim ne dokazuje. Tvrdnja tužitelja da mu tuženik „nije dostavljao“ bilo koju dokumentaciju potpuna je neistina, jer tužitelj nikada od tuženika nikakvu dokumentaciju nije niti zatražio. U prilog naprijed navedenom tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u rješenju posl. br. Gž-1334/2020 od 30.11.2020.g.: „prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tuženica odbila predati zatraženu dokumentaciju“. Dakle, neosnovan je prijedlog tužitelja radi donošenja rješenja iz članka 325.a st. 1. ZPP-a, radi čega tuženik predlaže da sud postupi u skladu s odredbom članka 325. a st. 2. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju posl. br. Gž-2538/2019 od 09.07.2019.g.).
15.Iako je uslijed neosnovanosti manifestacijskog zahtjeva iz gore navedenih razloga, suvišno raspravljati o njegovom sadržaju, tuženik ipak, opreza radi, ukazuje kako je isti i neodređen, te stoga nepodesan za daljnje postupanje. Naime, ovaj zahtjev sadrži sintagmu „ svu dokumentaciju…“, pa na temelju njega nije sud ne može donijeti ovršno rješenje sukladno odredbi članka 325. a ZPP-a ni kad bi to htio. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže donijeti rješenje kojim se odbija manifestacijski zahtjev tuženika kao neosnovan.
16. Ipak, ako sud zanemari sve naprijed navedeno te odluči izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da umjesto donošenja posebnog rješenja o manifestacijskom zahtjevu, sud kod imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam od tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu vještva, a koju će mu tuženik i dostaviti.
17. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je krediti u cijelosti otplaćen 30.09.2013.g. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.
18. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa da je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl. 17. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.
19.Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
20.Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
21. Nadalje, tuženik je istaknuo da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
22. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud da se u odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.
23. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
24. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.
25.Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
26. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori.
27. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao.
28.Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nesrazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.
29. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZPa, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
30.Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.” Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda, pa tako i u presudi broj: Rev-1172/18 od 19.03.2019.g. u kojoj je pored navedenog
Vrhovni sud zaključio i sljedeće: “
31.S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%.“ Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem sadrži sve bitne sastojke, jer je tuženik u skladu s Ugovorom tužitelju dana 01.08.2006.g. plasirao kredit u iznosu od ukupno 104.751,20 kn, tužitelj je preuzeo obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 5,15% potpuno određena i pravno valjana, pa stoga predmetni Ugovor o kreditu nije i ne može biti ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne, jer način promjene kamatne stope i valuta obveze nisu bitni sastojci ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez ugovorenog načina promjene kamatne stope.
32. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je sljedeće stajalište: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“ Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini.
33.Tuženik je naveo da podnosi i Prigovor radi prebijanja, iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništena, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini, opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg će tužitelj precizirati nakon provođenja vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 104.751,20 kn.
34.U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom ugovora o kreditu od 27.srpnja.2006. br. 48032/06, pregledom financijskog vještačenja TF **.**.2024., saslušanjem tužitelja, kao i svih priloženih odluka u predmetnom spisu sudske prakse.
35.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.
36.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev , dok je odbijen u odnosu na glavni zahtjev.
37.Pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj ugovara 48032/06 koji je zaključan u Vodicama dana 27. srpnja 2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika broj OU.441/06 27. srpnja 2006. godine između prednika tuženika H Generale – Splitske banke kao kreditora i HF kao korisnika kredita po kojem ugovoru je kreditor odobrio kredit tužitelju u iznosu od 22.695,00CHF u protuvrijednosti u kunama po deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila kupnja novog motornog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca sa kamatom u iznosu od 5,15 %, a koji kredit je tužitelj u cijelosti isplatio dana 6. rujna 2013. godine.
38.Pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majda Korljanin dipl. oec. od dana 24. travnja 2024. godine proizlazi da je uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,15 % , te uslijed promijene tečaja tužitelj više uplatio u ukupnom iznosu od 32.110,71 kn / 4.262,82 € i to otpočetka otplate kredita do konačne otplate kredita .
39.Tužitelj je istaknuo prigovor na nalaz i mišljene navodeći da sudski vještak Majda Korljanin da bi mogao konačno precizirati tužbeni zahtjev prikaže zasebno uplate tužitelja tijekom otplate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, te posebno preplatu tužitelja u odnosu na promjenu tečaja CHF.
39.1. Tuženik je u podnesku od dana 4. travnja 2025. godien u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka naveo da je vještak postupajući u skladu sa svojim stručnim znanjem u nalazu i mišljenju pravilno utvrdio visinu i datume svakog anuiteta kad je tužitelj plaćao više , ali i manje od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita, pa da stoga tužitelj obzirom da pojedinačne glavnice sadrže i pozitivne i negativne razlike , a negativne razlike tužitelj da nije uzeo u obzir , pa da tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom premašuje predmet ovog postupka kako je determiniran tužbom –stjecanja bez osnove ( čl. 1111 ZOO).
39.2.Predmet povrata da može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao , a to da je jedino iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu i iznosa kojeg je stvarno platio po primijenjenom otplatnom planu, a koji iznos je vještak utvrdio u iznosu od 2.682,71 €.
40.Vještak Majda Korljanin je u svom dopunskom nalazu i mišljenju od dana 22. ožujka 2025. godine navela točno u tablici br. 2. na temelju kartice prometa po kreditu na kojoj su preknjižene uplate od strane tužitelja tijekom otplate po predmetnom ugovoru o kreditu iz koje proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita uplatio ukupno 21.272,60 €/ 160.278,42 kn. U tabličnom prikazu br. 3 vještak je dala izračun preplate anuiteta , a koja preplata se odnosi na promjenu tečaja iz koje je vidljivo da je preplata u iznosu od 2.682,71 €/20.212,85 kn .
41.Tužitelj je podneskom od dana 27. ožujka 2025. godine postavio dva tužbena zahtjeva sukladno odredbi članka 188. Zakona o parničnom postupku na način da je uredio glavni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 21.272,60 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki preplaćeni iznos po utvrđenju suda d je Ugovor o kreditu broj 48032/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključen 27. srpnja 2006. godine u cijelosti ništetan i da ne proizvodi pravni učinak, te ako sud ne prihvati ovaj ovaj tužbeni zahtjev uredio je i drugi tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 48032/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključen 27. srpnja 2006. godine slijedom čega da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune i po tom osnovu zbog promjene tečaja CHF je zahtijevao isplatu iznosa od 2.682,71 € sa pripadajućim kamatama tekućim za svaki pojedinačni iznos počevši od isplate na svaki plaćeni iznos kako je to naprijed u pravorijeku ove presude i navedeno.
42.Ovaj sud je u tijeku postupka utvrdio da je nesporno da je među strankama sklopljen Ugovor o kreditu broj 48032/06 kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 22.695,00 CHF.
43.Sporno je da li je ugovor u cijelosti ništetan iz razloga ništetnosti dijelova ugovora o kamati i valutu tečaja, pa bi tuženik bio u obvezi vratiti cjelokupni iznos koji je tužitelj ispatio od 21.272,60 € ili je Ugovor ništetan samo u dijelu što se tiče ugovornih odredbi o valuti tečaja, pa bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju samo preplaćeni iznos u odnosu na valutu tečaja koji se je mijenjao u odnosu na ugovoreni početni tečaj u iznosu od 2.682,m71 € sa pripadajućom zateznom kamatom.
44.Ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da Ugovor o kreditu moče biti ništetan samo u odnosu na odredbu valute tečaja , a u ostalom dijelu da ugovor o kreditu nije ništetan, a što je propisano i odredbom članka 324. Zakona o obveznim odnosima odnosima (" Narodne novine broj 35/05, 41/08,112/11, 78/15, dalje : ZOO) i 102 ZZP/02 da ništetnost pojedenih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovara u cjelini, pa je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i da mu je tuženik u obvezi vratiti sve što je on isplatio po svojoj obvezi i otplatnom planu po ugovoru o kreditu kreditoru , a koje pravno shvaćanje je već i zauzeo u presudi VTS broj Pž- 6632/17 od 14. Lipnja 2018. Godine ( ništenost valutne klauzule u CHF) u kojoj presudi je navedeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, da ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i cijelog ugovara , jer isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa.
45.Naprijed navedeno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine navodeći da ništetne odredbe o kamati i valuti tečaja ne dovode u pitanje ništensoti ugovora u cijelosti.
46.Ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje cjelokupnog ugovara zbog ništenosti odredbi ugovora o kamati i valuti tečaja nije osnovan , radi čega je i odbio prvi glavni tužbeni zahtjev , a budući je tuženik istako prigovor radi prijeboja samo ukoliko sud prihvati glavni tužbeni zahtjev to o prigovor prijeboja sud nije ni odlučivao.
47.Obzirom da je tuženik osporio i osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule navodeći da za promjenu iste tuženik nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF pa da nije u vrijeme ugovaranja nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te tima prouzročio neravnotežu na štetu potrošača potrebno je istaknuti da rizik ugovornih odnosa povećanja tečaja CHF na tržištu kapitala nije trebao snositi samo tužitelj kroz povećanje mjesečnih anuiteta kredita već i tuženik i da je to tako bilo onda bi postojala ravnoteža i jednakost ugovorenog odnosa između kreditora tuženika i korisnika kredita tužitelja, a kako to nije bilo tako onda je nedvojbeno tuženik postupao protivno osnovnim načelima ZOO-a zašto je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.
48.Na nejednakost odnosa je ukazao i tužitelj u svom iskazu navodeći da je imao potrebu kupiti automobil radi prijevoza s posla prema kući prebivališta, jer je radio s u Trogiru i tuženika je pitao što imaju od povoljnijih kredita, a kad kažem povoljniji, onda misli da ima ratu kredita koju može normalno pratiti s obzirom na svoja primanja. Referent ga je upoznao s kreditom u CHF, a da li mu je nudio u EUR ili drugoj valuti, ne može se sjetiti. Kad se odlučio za kredit u Splitsku banku da je odnio tri platne liste i banka mu je kredit odobrila jer nije imao nekih drugih kredita, plaća mu nije bila opterećena. Prva rata po ugovoru o kreditu, misli da je bila 1700, 1800 kn i tu ratu da je imao mogućnost otplaćivati a što se tiče promjenjivosti kamata i valutne klauzule u ugovoru je bilo navedeno da je kamata promjenjiva a saznanja o valutnoj klauzuli zna da je bio CHF, a da će doći do promjene valutne klauzule, nije imao saznanja, a niti je u ugovoru to navedeno. U odnosu na kamatu, u ugovoru je bilo navedeno da je promjenjiva, bio je svjestan da može doći do promjene kamatne stope, u nekim normalnim okvirima a ne u nekim velikim zbog kojih ja kao korisnik kredita ne bih mogao više plaćati ratu kredita. O promjeni valutne klauzule rata kredita mu je bila preko 2300 kuna, ili 2400 kuna , a što mu je predstavljalo jedan veliki teret i poremećaj u njegovu životu. Banka ništa nije pitala ni poslala obavijest o namjeri povećanja rate kredita zbog povećanja valutne klauzule, a misli da je to trebala učiniti sve obzirom da se odlučio podići kredit kod banke za kupnju automobila da mu rata kredita upravo odgovara koja je bila u momentu kad je kredit i dobio, a sva daljnja povećanja nisu mu odgovarala. A što se tiče plaćanja da je biou banci uredno podmirivao rate koje su mi bile u obvezi ali mora kazati da sam uvijek bio pozivan da uplatim razliku a to je bila razlika upravo zbog povećanja rate kredita. Kredit u cijelosti da je otplatio po rati koja je bila utvrđena u CHF kako je bilo otpočetka sklapanja ugovora.
Što se tiče pregovaranja s bankom o odredbama ugovora, moram kazati da nije mogao s bankom o tome pregovarati već je banka imala već tipizirani ugovor unaprijed napisan, i on ga je trebao samo potpisati, na koji način sam izrazio volju da li je suglasan ili nije. Da je pokušao i razgovarati u tom pravcu da bih imao povoljniji uvjet, međutim banka je zauzela stav da kredit uzmem ili ostavim, a nikakvi pregovori nisu došli u obzir. Prije potpisivanja ugovora imao je vremena pročitati ugovor i razjasniti određene nejasnoće. Vozilo koje sam kupio da nije koristio u komercijalne svrhe.
49.Nesporno je da je dana 7. travnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br P-1401/2012, a koja je potvrđena presudom ž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine od Visokog trgovačkog suda RH u odnosu na promjenljivu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno je da su sve banke pa i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore i kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za navedeni kredit su bila u hrvatskoj kuni , Hrvatska kuna kao valuta je bila stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, pa je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti , a ne u hrvatskoj kuni. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba ,a kako to tuženik nije činio onda ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna.
50.Prema odredbi članka 502c ZPP-a propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćnih preuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima , jer je tužitelj potpirio ugovor kao fizička osoba –potrošač.
51.Nadalje prigovor zastare tuženika također nije osnovan obzirom da se rok zastare prekida od pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva sukladno odredbi članka 323 st. 1 ZOO po kojoj odredbi u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće , ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a st. 2 istog članka je propisao da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovara odgovaran je svome sugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovara ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti što je ovdje također slučaj, a što je u svom pravom shvaćanju zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine. Dakle, rok zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, a po kojoj je donesena pravomoćna presuda od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014.godine poslovni broj Pž-7129713, a po izvanrednoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, kojom je ustanovljena ni štetnost ugovora zbog čega prigovor zastare nije osnovan.
52. Naveden ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim u dijelu koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu u skladu s odlukom o tuženikovim kamatnim stopama , te u dijelu koji se odnosi na valutu primjenom odredbe članka 87. st. 1 ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1 ZOO, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323 st. 1 ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora.
53.Tužiteljica u ovom postupku glavnim tužbenim zahtijevam zahtijeva od suda da se utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan pa da se obveže tuženika na isplatu- vraćanje tužitelju iznosa koje je tužitelj isplatio kredit u cijelosti , a to je po nalazu i mišljenu vještaka iznos od 21.272,60 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća 5. rujna 2006. godine do 6. rujna 2013. godine, što nije osnovano obzirom da prema odredbi članka 324. st. 1 ZOO ništenost neke odredbe ugovara ne povlači ništetnost ugovora , ako on može opstati bez ništetne odredbe ako ona nije bila uvijat ugovara ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjen u ovom slučaju, jer ugovorena kamatna promjenljiva stopa nije bila uvrijet ugovora, a niti je po tužiteljičinom iskazu bila odlučna pobuda već je odlučna tužiteljeva pobuda za sklapanje ovog ugora bila kupnja automobila kojeg će moći otplaćivati.
54.Naveden ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim u dijelu koji se odnosi na promjenljivu u dijelu koji se odnosi na valutu primjenom odredbe članka 87. st. 1 ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1 ZOO, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323 st. 1 ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, jer je to tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja tijekom otplate kredita tužiteljice , obzirom da je cjelokupni rizik promjena u odnosu na kamate tako i u odnosu na valutu tečaja na tržištu snosila tužiteljica ,a ne i tuženik, iako se radi o dvostrano obveznim odnosima u kojima bi stranke u slučaju nekih bitnih promjena trebale snositi jednako posljedice tih promjena i na taj način bi se uspostavila ravnoteža rizika rasta tečaja između ugovornih stranaka.
55.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještak , jer je njegovo vještačenje izneseno savjesno te je obrazložio kojom metodom je izračunao razliku po početnoj valutnoj klauzuli i plaćenu visinu klauzule koju je odredio tuženik za razdoblje od 10. rujna 2006. godine do 12. kolovoza 2013. godine , te budući je sud utvrdio da je valutne klauzula ništetna , a prema članku 1 ugovara, jer je protivna odredbi članka 322., 323.,i 324 ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos od 2.682,71 €na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule( čl. 1111ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a) mjesečne iznose sa zonskom zateznom kamatama tekućim od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate , a prema članku 29 ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a) te je prihvatio eventualni tužbeni zahtjev naveden u točki tri pravorijeka ove presude.
56.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1 , 155 i 164 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br:
69/93,87/93,16/94, 11/96,91/04,37/05,59/07,148/09, 142/12,103/14,118/14 , 107/15, 126/21 i 138723 dalje : OT), pa je tužitelju opravdano priznat trošak za sastav tužbe od 25. veljače 2021. godine 500 bodova, sastav obrazloženih podneska od 29. ožujka 2021. godine, 3. prosinca 2021. godine, 12. travnja 2022. godine i 30. lipnja 2022. godine, te zastupanje na održanim ročištima 8. prosinca 2021. godine, 3. veljače 2023. godine, 22. svibnja 2025. godine 26. ožujka 2025. godine i 15. listopada 2025. godine svaka radnja po 500,00 € što je ukupno 5000,00 € a sa PDV-om od 25% 1.250,00 € , te kad se ovim troškovima doda sudska pristojba na tužbu 281,50 kn / 37,36 € , dok je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske pristojbe presude temeljem Zakona o sudskim pristojbama čl. 11. t. 20 ( N. N. 118/18 i 51/23) po Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ( N.N. 37/2023), trošak vještačenja 600,00 € onda se dobije ukupan trošak od 5.637,36€ koji trošak je u obvezi naknaditi tuženik tužiteljici sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude 26.studneog 2025. godine do konačne isplate i sukladno odredbi članka 29. ZOO-a i članku 30. st. 2. Ovršnog zakona( „Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14)., dok se tužitelj odbija sa zahtijevam za naknadu troška u iznosu od 2.462,54 € kao neosnovan.
U Šibeniku, dana 26. studenog 2025. godine
SUDAC
Anđelka Bagić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
DN-a: kao na zapisniku objave i dostave od dana 26. studenog 2025. godine
