Zakon.hr

Poslovni broj: P-894/2023-32

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa] , ( ranije Zagreb, Vranička ulica 26 ) , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Samaržija, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Marko Samaržija & Iva Hrkač Samaržija iz Zagreba, Gundulićeva 36 protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 , kojeg zastupaju punomoćnici ŠD, Marin Lazo i Marija Vujasin , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 47 nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 13. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Marka Samaržije , odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika , dana 26. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 10. ožujka 2025.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz članka 2., članka 3., članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 106-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 8. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-4468/07, u dijelu odredaba koje glase: ,,Članak 2. Iznos namjena i korištenje kredita .Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.300,00 CHF (osamdesetjednatisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima"., ,,Članak 3. Kamatna stopa …Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…", ,,Članak 4. Otplata kredita …u kunskoj protuvrijednosti 626,10 CHF (šestodvadesetšest švicarskih franaka i 10/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja." i ,,Članak 6. Promjenjivost kamatne stope. Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke...Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

III.

Tuženiku : Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 se nalaže isplatiti tužitelju: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.205,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 se nalaže naknaditi tužitelju: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.145,73 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26. studenog 2025. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj HD u tužbi tvrdi da je dana 9. ožujka 2007. s tuženikom Addiko Bank d.d. iz Zagreba sklopio Ugovor o kreditu, broj: 106-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 8. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: OV-4468/07 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i predmetnim ugovorom u članku 3. određena je kamatna stopa u visini od 4,60% dekurzivno godišnje, dok je u članku 6. određeno da je ista promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te tužitelj tvrdi da je predmetni kredit otplaćivan u mjesečnim anuitetima, a tužitelj smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, i ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu pri čemu tužitelj napominje da su povrede ugovornih odredbi , koje se navode u ovoj tužbi pravomoćno utvrđene u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem:

P-1401/2012 povodom kolektivnog spora koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga ,,Potrošač'' protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj , između ostalog i tuženika te nadalje tužitelj ističe da su navedene presude obvezujuće za sud u ovom postupku imajući u vidu utvrđenje postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke i obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu CHF, sve sukladno čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje u tekstu: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/14, 110/15, 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) te tužitelj u odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF, tužitelj navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena, s time da se na sporni pravni posao primjenjuje i, u to vrijeme važeći, Zakon o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03, 46/07, 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/03) i tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. -87. ZZP/03 koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima pa je tako odredbom članka 83. ZZP/03 određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a također je člankom 87. ZZP/03 prepisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna i odredba članka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. jer valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku i prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti , a dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u ZZP/03, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku i također tužitelj tvrdi da je dužnost tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu i ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama (,,Narodne novine '' br. 159/13, 19/15, 102/15, 15/18 – dalje u tekstu: ZKI) i na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi , tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) s dužnom primjenom profesionalne pažnje (čl. 10. ZOO), načelo jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) sa zabranom zloupotrebe prava (čl. 6. ZOO), i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani (čl. 8. ZOO), dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku te nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) i stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima, dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita, o čemu je stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava u presudi C-26/13 od 30. travnja 2014. i presudi C-51/17 od 20. rujna 2018., a osim toga tužitelj tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR temeljem ponude tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015), no provedbom konverzije tužitelj se nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, o čemu je zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. , a tuženik je tužitelju na dan konverzije nezakonito utvrdio viši iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi, a koju glavnicu je tužitelj u cijelosti podmirio te imajući u vidu sve gore navedeno, učinak ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za primjenu valutne klauzule izražene u CHF i promjenjive kamatne stope te više obračunati iznos preostale glavnice nakon konverzije kredita, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i početno ugovorena kamatna stopa te da mu je ispravno obračunat iznos preostale glavnice prilikom konverzije, međutim tužitelj tvrdi da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na visinu jer ne raspolaže stručnim znanjima potrebnim za isto te je za utvrđenje točnih pojedinačnih iznosa preplate i tijeka zakonskih zateznih kamata na iste potrebno provesti financijsko vještačenje temeljem dokumentacije koju u spis može dostaviti samo tuženik, a osobito imajući u vidu da je od 1. siječnja 2023. uveden euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, te su donesene izmjene Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22) u vezi izračuna zateznih kamata (čl. 29. st. 2.) pa se tužbeni zahtjev postavlja paušalno a isti će precizirati nakon što sud službenim putem pribavi podatke od tuženika te se provede financijsko vještačenje sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, pa stoga tužitelj predlaže da sud donese rješenje tako da se naloži tuženiku dostaviti dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu, broj: 106-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 9. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: OV-4468/07, a koji je tužitelj sklopio s tuženikom i to: prvotni otplatni plan, podatke o uplatama (datumi, iznosi, valuta) po kreditnim partijama 25306894 i 25300222, podataka o promjenama kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja otplate po Ugovora o kreditu, broj: 106-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 9. ožujka 2007., podataka o početnom datumu puštanja kredita, podataka o primijenjenoj kamatnoj stopi na svaki dan uplate za CHF, pribava podataka o primijenjenom tečaju CHF na svaki dan uplate i pribava podataka koliki dio anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliko na kamatu te tužitelj traži također da se utvrdi da su ništetne odredbe iz članka 2., članka 3., članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 106-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 8. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-4468/07, u dijelu odredaba koje glase:,,Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.300,00 CHF (osamdesetjednatisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima". ,,Članak 3. Kamatna stopa …Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…" ,, Članak 4. Otplata kredita …u kunskoj protuvrijednosti 626,10 CHF (šestodvadesetšest švicarskih franaka i 10/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja." ,,Članak 6. Promjenjivost kamatne stope , Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." i tužitelj također traži od tuženika isplatu iznosa koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i tužitelj traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

Tužiteljica je podneskom od dana 10. ožujka 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev tako da traži od tuženika isplatu iznosa od 7.205,13 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja ostaje neizmijenjen.

3. Tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbe i osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, jer se svojstvo potrošača ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe te nadalje tuženik ističe da kod tužitelja nedostaje pravni interes , a da iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 106-38/2007 od 7. ožujka 2006. , a iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku, što drugim riječima znači da tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka, a Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita), primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope), zamijenjen je početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF, kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR i postignut je sporazum o raspolaganju preplatom te tuženik nadalje ističe da Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.: ,,…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ i dalje „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. “ , s time da tuženik tvrdi da ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača te je ZIDZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima s ex tunc učinkom pa stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu , jer cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio pri čemu tuženik napominje i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena i pritom tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc, pri čemu tuženik posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. isključio primjenu pravila općeg obveznog prava, jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona te pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja) te također i kondemnatorni zahtjev , koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, jer upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom i zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja i tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije pa kako je zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao i tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, a tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020. poslovni broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju :,„onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“ , ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu ,:,, to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ tako da tuženik naslovnom sudu posebno skreće pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem poslovni broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. (,,Narodne novine ''broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske i uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači, a kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, prihvaćanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja i to bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, a Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio je ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu, jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom pa tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK, a nadalje tuženik tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj :Pž-7129/13 i poslovni broj: Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj : Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku i tuženik navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, a načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023 :„…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ i osim toga tuženik ističe da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008., dakle iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe

– Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt i tuženik tvrdi sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i dio odredbe na temelju koje je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a navedeni stav zauzeo je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine na str. 51. presude : „Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ i dodatno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem :Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020.: „[…] da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti […]“ te osim toga tuženik tvrdi da tužitelj u tužbi navodi da bi dio odredbe Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bio ništetan te kao posljedicu navedenog traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, a tuženik upućuje na test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, jer da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu tuženik ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora, a u konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski), visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno) ,poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci) i instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.), a kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo te je tuženik isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja tako da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju pri čemu tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope i osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj i podredno tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, jer niti tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu, s time da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, a upravo je tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njegovih potreba koje je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora , a tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu te osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi i prema tome tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (,,Narodne novine'' broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (,,Narodne novine'' broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013) i isto tako tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“ i navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, a tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope te ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima i kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu niti su tu stopu ikada prešle već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile višestruko niže od najviše dozvoljene dok glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženik tvrdi da je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF i tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu te osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi i javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta tako da tuženik postavlja pitanje postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja? i odmah odgovara da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža, s time da tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita i to prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku i uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu), nadalje tuženik tvrdi da banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima pa je tako Zakonom o bankama (,,Narodne novine'' broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika te tuženik ističe da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti, jer tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos, a s druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske i također tuženik postavlja pitanje : Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? te odmah odgovara da postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično i kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom, a tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu te odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena, jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik , a sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) , odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te tuženik ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora i tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, a pritom tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu, jer takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ pa prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka i nadalje tuženik ističe kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično), a tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena i također tuženik tvrdi da su guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF, a tuženik dodatno ističe, a što ni sam tužitelj ne spori u postupku, kako su stranke konvertirale predmetni Ugovor o kreditu u valutu EUR Aneksom, što je od odlučnog značaja za utvrđenje uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli znatnu neravnotežu, neovisno o tome je li ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer Banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci i uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu), nadalje tuženik navodi da banke preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima i tako je Zakonom o bankama (,,Narodne novine'' broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika, a pored tih rizika banke preuzimaju i rizik smanjenja vrijednosti kolaterala koji služe kao sredstvo osiguranja plaćanja, a vezano uz tužitelja, u odnosu na kojeg se tužbom implicira postojanje znatne neravnoteže , koja je nastupila kao posljedica ugovaranja valutne klauzule u CHF, valja istaknuti kako je isti u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu kao i nižu ugovornu kamatu u odnosu na kredite uz valutnu klauzulu u EUR ili kunske kredite, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti, a s druge strane tuženik, nakon što je plasirao kredit nije na raspolaganju imao mehanizme kojima bi intervenirao u ugovorni odnos s tužiteljem, u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica pa pravo u opisanom leži ravnoteža ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, korisnika kredita, ugovoreno uz valutnu klauzulu u CHF. I upravo, samo sklapanje te uzme li se u obzir i definicija prosječnog potrošača, a kako ga u ranije spomenutoj presudi opisuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, tuženik se mora razumno zapitati radi kojih se razloga tužitelj nije poslužio ranije svojim pravom na konverziju u drugu valutu i kao jedini životno uvjerljiv i logičan odgovor nameće se da se tužitelj nije ponašao u skladu sa zahtijevanim stupnjem pažnje i opreza, nego je očito očekivao deprecijaciju tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, čime bi i dalje ostvario financijske prednosti u odnosu na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR te gore navedena prava, na konverziju u drugu valutu i mogućnost prijevremene djelomične ili otplate u cijelosti te pravične izmjene ugovora radi promijenjenih okolnosti predstavljaju protutežu obvezi da se kredit otplaćuje uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, a osim što je mogućnost konverzije kredita uz valutnu klauzulu u CHF u drugu valutu predstavljalo pravo tužitelja, navedeno je predstavljalo i obvezu, jer u situaciji kada je tečaj CHF počeo značajnije aprecirati u odnosu na kunu , tužitelj je imao obvezu poduzeti odgovarajuće mjere, zatražiti konverziju, kako bi spriječio nastanak veće štete koja je prijetila i zaključno, upravo je ugovaranjem valutne klauzule u CHF uspostavljena ravnoteža, jer niti jedna ugovorna strana ne zna i ne može sa sigurnošću predvidjeti razvoj tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 17 godina, koliko je bilo ugovoreno trajanje otplate i jedino što znaju je iznos CHF koji dužnik mora otplatiti u kunskoj protuvrijednosti tako da se ne može očekivati da bi volja ugovornih strana bila da samo tuženik snosi sve rizike, a niti je isto dopušteno prethodno spomenutim Zakonom o bankama, u smislu promjene tečaja CHF i konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima te tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK, jer navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te tuženik navodi da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora pri čemu tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku i tuženik zaključno ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava i u skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske : ,,Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." pa slijedom svega navedenog tuženik traži da sud tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa , odnosno podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja te traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 106- 38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7. ožujka 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek poslovni broj: OV-4468/07 od 8. ožujka 2007., uvid u izvadak iz knjige položenih ugovora ( list 18 spisa ), uvid u Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 23. veljače 2007., uvid u uvjerenje Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i uređenje prostora Grada Bjelovara od 23. veljače 2007., uvid u Vjenčani list ( list 22 spisa ), uvid u sudski registar trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj ( list 29 i 30 spisa ), uvid u Otplatni plan za kredit ( list 481 do 484 spisa ), uvid u Popis uplata za namirenje obveza po kreditu ( list 485 do 488 spisa ), uvid u Prihvaćanje izračuna konverzije od 18. studenog 2015. ( list 489 i 643 spisa ), uvid u Izračun konverzije ( list 490 do 492 spisa ), uvid u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d. d. , uvid u članke ( list 563 do 592 spisa ), uvid u Anex uz Ugovor o kreditu broj: 106-38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek poslovni broj: OV-559/2016 od 20. siječnja 2016., uvid u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5. studenog 2015. , uvid u Simulirani otplatni plan u EUR ( list 631 spisa do 638 spisa ), uvid u Nacrt Anexa uz Ugovor o kreditu broj: 106-38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. studenog 2015., uvid u Bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak ( list 644 i 645 spisa ),uvid u Pregled prometa za klijenta ( list 646 do 659 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunsko financijsko vještačenje ( očitovanje na prijedlog tuženika ) od 24. rujna 2025. i saslušan je tužitelj HD.

5. Nesporno je da je tužitelj HD s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, pravnim prednikom tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba sklopio Ugovor o kreditu broj : 106-38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 7. ožujka 2006. stambeni kredit , kojim se Ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 81.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ( čl. 2. Ugovora ) , zatim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,60% dekurzivno godišnje i da se kamate ugovaraju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete i kamata se naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ( čl. 3 Ugovora ) te je ugovoren rok otplate kredita na 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu , odnosno kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 626,10 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ( čl. 4. Ugovora ) i nadalje je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke...Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom ( čl. 6. Ugovora)

6. Nesporno je da je gore navedeni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem : OV-4468/07 od 8. ožujka 2007.

7. Nesporno je da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. tijekom tog ugovornih odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povečavana u odnosu na početnu kamatnu stopu i to od 19. 4. 2005. do 31. 8. 2007. 6,10% , od 31. 8. 2007. do 31. 12. 2014. 6,60% od 31. 122. 2014. do 30. 6. 2015. 6,35% i od 30. 6. 2015. pa nadalje 6,15%.

8. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba dana 18. siječnja 2016. zaključili Anex uz Ugovor o kreditu broj: 106- 38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.920,49 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR te su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 36.943,00 kn i stranke su suglasno utvrdile da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta , sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi , a također je ugovoreno Anexom da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope. koji se ne mijenja tijekom cijelog vremena trajanja Ugovora o kreditu dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja.

9. Nesporno je da je gore navedeni Aneks uz Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem : OV-559/16 od 20. siječnja 2016.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to: : 2, 3. 4. i 6. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka ( CHF ) , sporna je visina tražbine tužitelja ,da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja u kolektivnom sporu iz parnice ,,potrošač'' i da li je konverzijom kredita tužitelj u cijelosti obeštećen.

11. Tužitelj HD saslušan u svrhu dokazivanja izjavio je da je uzeo stambeni kredit kod tuženika u iznosu od 81.000,00 CHF s rokom otplate od 15 godina te da je u cijelosti otplatio predmetni kredit.Tužitelj navodi da je došao u banku radi sklapanja ugovora i s obzirom na njegova primanja, a i s obzirom na kamate i rok otplate nije mogao dobiti kredit u EUR već je za njega bilo najpovoljnije da dobije kredit u CHF i to pod navedenim uvjetima kroz kamatnu stopu koja je bila niža od one u EUR.Tužitelj tvrdi da mu nisu ništa u banci objašnjavali o stabilnosti , odnosno nestabilnosti tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti su mu objasnili u banci da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR.Tužitelj tvrdi da u vezi stabilnosti, odnosno nestabilnosti tečaja nije ništa pitao tuženika, jer nema tog znanja i nije znao što bih zapravo u vezi stabilnosti tečaja pitao, a za njega je bilo samo bitno da dobije kredit, da je kreditno za to sposoban i da je prihvatljiva kamatna stopa i mjesečna rata kredita.Tužitelj tvrdi da su mu u Banci govorili da većina ljudi uzima kredite u CHF i da su ti krediti u CHF najpovoljniji, a o rizicima te valute i kredita nisu mu ništa rekli dok što se tiče kredita u kunama, koliko se sjeća, u to vrijeme su bile znatno veće kamate te su i u EUR bile veće kamate i nije mogao dobiti potreban iznos kredita.Tužitelj navodi da je bio kod Javnog bilježnika na solemnizaciji ugovora o kreditu, a ne sjeća se da bi mu Javni bilježnik što objašnjavao u vezi predmetnog kredita te je taj Ugovor o kreditu potpisao kod javnog bilježnika. Tužitelj navodi da je pročitao Ugovor o kreditu i jasne su mu bile odredbe ugovora, ali s obzirom na svoje ekonomsko znanje nije mogao baš sve razumjeti. Tužitelj tvrdi da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu i u banci su mu rekli da je to takav ugovor i da se ne može ništa mijenjati pa je prihvatio takve odredbe ugovora.Tužitelj tvrdi da su u početku mjesečne rate kredita iznosile kako je to i navedeno u ugovoru, ali nakon nekoliko godina došlo je do porasta mjesečne rate kredita i u početku je mjesečna rata bila 2.800,00 kn, a ta mjesečna rata je narasla sve do 4.000,00 kn ili čak i preko tog iznosa.Tužitelj navodi da je nakon povećanja mjesečne rate otišao u banku i pitao zbog čega se to dogodilo i zašto je došlo do takvog povećanja mjesečne rate kredita, a u banci su nešto govorili o tome da bi trebao reprogramirati, odnosno restruktuirati kredit uz dulji rok otplate no to mu zapravo nije odgovaralo pa je nakon toga došlo, a s obzirom na donijeti zakon, do konverzije kredita iz CHF u EUR.Tužitelj ne zna točno da li ga je banka obavijestila da može konvertirati kredit, ali se sjeća da je otišao u banku i da je izvršena konverzija kredita i o tome je zaključen Dodatak ugovora o kreditu.Tužitelj se ne sjeća da li je prilikom konverzije utvrđena kakva preplata, ali se sjeća da mu je banka dala novi otplatni plan kredita prema navedenoj konverziji. Tužitelj tvrdi da je konverzijom kredita u EUR došlo do smanjenja mjesečne rate kredita i do stabilnosti toga kredita u EUR.Tužitelj navodi da u vrijeme uzimanja kredita, a i kasnije tijekom otplate nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke, a niti je iznajmljivao predmetni stan , ali sada ne živi u tom stanu, jer je taj stan prodao, ali se ne sjeća koje godine.Također tužitelj tvrdi da je osobno plaćao predmetni kredit putem trajnog naloga i kredit je uredno otplaćivan , s time da je cijelo vrijeme radio kao policijski službenik.

12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. , sada Addiko Bank d.d. nepoštene pa prema tome i ništetne.

13. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

15. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

16. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelja.

17. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

18. Dakle, dio odredba predmetnog Ugovora o kreditu : čl. 6. Promjenjivost kamatne stope. Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke...Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom , suprotna je načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste, a to sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja.

19. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

20. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužitelja , on je samo obavješten o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope , kako to i tvrdi tužitelj u svom uvjerljivom iskazu.

21. Nadalje, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

22. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužitelja u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužitelju u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.

23. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a .

24. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO- a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26.

U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to ,,Članak 2. Iznos namjena i korištenje kredita .Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.300,00 CHF (osamdesetjednatisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima"., ,,Članak 3. Kamatna stopa …Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…", ,,Članak 4. Otplata kredita …u kunskoj protuvrijednosti 626,10 CHF (šestodvadesetšest švicarskih franaka i 10/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d. na dan plaćanja ''.

27. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. , sada Addiko Bank d.d. , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

28. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza kako to proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza.

29.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

30. Prema tome ,iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da tužitelju od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima , tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

31. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

32. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet KD protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

33. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između tužitelja i prednika tuženika dana 18. siječnja 2016. zaključenog Anexa uz Ugovor o kreditu broj: 106- 38/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Sporazuma nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Sporazumom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Anex Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

34. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Anex , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Anexa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

35. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

36.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije ,

postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

37. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Anexom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli .

38.

Slijedom svega navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrđuju ništetnim odredbe i to ,,Članak 2. Iznos namjena i korištenje kredita .Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.300,00 CHF (osamdesetjednatisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima"., ,,Članak 3. Kamatna stopa …Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…", ,,Članak 4. Otplata kredita …u kunskoj protuvrijednosti 626,10 CHF (šestodvadesetšest švicarskih franaka i 10/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja." radi čega je valjalo odlučiti kao u toč.I. izreke presude.

39.

S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. na okolnost preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

40. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.119,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.205,13 EUR (konvertirani iznos) koje se u cijelosti odnosi na glavni dug.

41. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

42. Tuženik je naveo da nema financijskih prigovora, odnosno prigovora na matematički izračun ,međutim tuženik ustraje na dopuni financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost pravilnosti konverzije, jer to predstavlja odlučujuću činjenicu tj. okolnosti da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, isplatu kojih tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR,a sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine ''broj 102/15).

43.

Povodom primjedbi tuženika financijski vještak Zrinko Ručević se podneskom od 25. rujna 2025. na iste očitovao navodeći da je princip konverzije propisan odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'', broj 102/2015.) i podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju),a sve u prethodnoj alineji navedene uplate prilikom konverzije pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste , koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, a provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF s analitičkim obračunom konverzije te vještak tvrdi da je izvršen uvid u Pregled prometa za klijenta, Izračun konverzije predmetnog kredita i Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2025. iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja HNB za EUR važećeg na dan stvarne uplate i dodatno, imajući u vidu kako je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima te osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK tuženik pribavio mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, proizlazi kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate) te je tuženik uzeo u obzir sve odredbe navedenog Zakona , koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tako i sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., kao i one dijelove uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

44. Tuženik nije imao primjedbi na očitovanje financijskog vještaka.

45.

Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je isti dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir mijenjanje kamatnih stopa , kao i tečajne razlike , zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos priznat u konverziji , a i objasnio je način izračuna te sve to prikazao u tablicama , a na nalaz i mišljenje te dopunsko očitovanje vještaka niti stranke nisu imale primjedbe tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

46. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 7.205,13 EUR , a koji iznos ostaje nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

47. Osim navedenog iznosa od EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.

48. Tužitelj je dokazao da je potrošač , jer on nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

49. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

50. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a stan je koristio za svoje osobne potrebe te je inače bio zaposlen kao djelatnik policije i nije bio vlasnik obrta niti tvrtke.

51. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

52. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

53. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te je tužitelj dokazao da ima pravni interes kao potrošač pokrenuti ovaj postupak zbog ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora i isplate po toj osnovi.

54. Glede preplaćenih anuiteta valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje prednik tuženika , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

55. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 10. ožujka 2025. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

56. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br.

53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

57. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 10. ožujka 2025. , jer je tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične i pravne osnove zahtijevao drugu novčanu svotu, a tužitelj nije bio u mogućnosti bez financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev i točno znati koji iznos potražuje već je to saznao tek nakon provedbe financijskog vještačenja i tada uredio tužbu tako da je sud dopustio preinaku tužbe.

58. Također valja reći da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor i Anex istog s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. te je nesporno 7. srpnja 2016. ta banka preimenovana u Addiko Bank d.d. , ovdje tuženika , a na Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. , kao tuženika odnosno sada Addiko Bank d.d. odnosile su se presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. tako da je tuženik Addiko Bank d.d. pasivno legitimiran u ovom predmetu i na njega se dakle primjenjuju presude iz parnica ,,Potrošač'' , jer se u konkretnom slučaju i radi o potrošačkom ugovoru kako je to naprijed navedeno.

59. Tuženik je tijekom postupka tražio saslušanje RD , djelatnika banke , ali je ovaj sud rješenjem od 13. listopada 2025. odbio takav dokazni prijedlog kao nepotreban s obzirom na provedene dokaze i to dokumentacije u spisu , provedbi financijskog vještačenja i dopunskog očitovanja vještaka , a i s obzirom na iskaz tužitelja.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 26. 1. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 5. 9. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 11. 9. 2024. po tbr. 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 16. 9. 2024. po tbr. 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 10. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 19. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 13. 10. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.450,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 362,50 EUR tako da troškovi zastupanja tužitelja iznose 1.812,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove vještačenja u iznosu od 300,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.145,73 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 26. studenog 2025.

61. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

62. S obzirom da je tužitelj potrošač ne plaća sudsku pristojbu na presudu dok mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu , jer je istu platio.

63. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 26. studenog 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Marko Samaržija & Iva Hrkač Samaržija iz Zagreba,

Gundulićeva 36

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 47

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte