Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1337/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. studenoga 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 26. studenoga. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. srpnja 2007.g, a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.362,59 EUR (tisućutristošezdesetdvaeurapedesetdevetcenti) sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2007. godine, sukladno Zakonu o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do konačne isplate, po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamtama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., da tužiteljici GI plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR (osamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja GI za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 356,18 EUR (tristopedesetšesteuraiosamnaestcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj je s tuženikom dana 16. srpnja 2007.g. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 219.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 28 godina. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio 15. srpnja 2011. godine. Tuženik je prilikom isplate / korištenja kredita 14. kolovoza 2007. godine tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,05% iznosa kredita, odnosno iznos od 1.362,59 EUR / 10.266,40 kn. Člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20 % od iznosa kredita. Odredba čl. 7. Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojom je ugovoreno plaćanje plaćanje jednokratne naknade za obavljanje bankarskih usluga / troškova obrade je ništetna te je tuženik istu nezakonito naplatio. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu ZOO/05 ) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 1,20 % od iznosa kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istoj imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženiku. Naime, prilikom realizacije kredita tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita tužitelju a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, na koji način je tuženik nepripadno stekao iznos od 1.362,59 EUR / 10.266,40 kn. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje u tekstu ZZP ) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st.2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 7. Ugovora to je stoga odredba čl. 7. Ugovora nepoštena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ništetnost predmetne ugovorne odrebe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je tuženik i jača ugovorna strana koja prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,20 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tuženik od tužitelja neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od = 1.362,59 EUR / 10.266,40 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Nadalje, iz kreditnog zahtjeva i prijedloga vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita. Iz uvida u obrtni registar razvidno je da je tužiteljica bila vlasnik obrta pod nazivom „ [obrt], [adresa]“, a djelatnost kojeg je obavljala na adresi nekretnine koju je adaptirala sredstvima predmetnog kredita. S tim u vezi, tuženik napominje da je predmetni kredit realiziran 16. srpnja 2007.g., dok je predmetni obrt tužiteljica osnovala 28. prosinca 2019.g., dakle malo više od dvije godine nakon realizacije predmetnog kredita. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru pa se tužitelj u ovom predmetu niti ne može pozivati na potrošačku zaštitu. Tuženik se s time u vezi poziva na Presudu Suda EU u predmetu C-630/17. Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010472132/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. srpnja 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,20%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1 . Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. 1 cit.: „Potpisom ovog Ugovora i potvrdom kod javnog bilježnika, stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja ugovora.“ (čl. 25 Ugovora o kreditu) Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2 , zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,20 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u otplatni plan (stranice 5-13 spisa), pregled prometa za klijenta (stranice 14-18 spisa), isplatne naloge (stranice 19-22 spisa), ugovor o kreditu (stranice 24-33 spisa), Izvadak iz obrtnog registra ( stranica 44 spisa), Zapisnik sa sjednice kreditnog odbora od 2. srpnja 2007. (stranica 45 spisa), kreditni prijedlog od 28. lipnja 2007. (stranice 46-50 spisa), Zahtjev za kredit (stranica 51 spisa), zahtjev za prethodnu odluku (stranica 64 spisa), letak „naknade za usluge banke u kreditiranju građana (stranica 76 spisa), te je saslušao tužiteljicu GI.

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica GI iskazala je kako je predmetni kredit podignula radi adaptacije svoje kuće a koja je bila potrebna za osobne potrebe. Ističe kako je kredit podignula kod prednika tuženika iz razloga jer je već ranije bila njihov klijent, a i kod poslodavca gdje je ona bila zaposlena u to vrijeme je bila takva politika da bude klijent prednika tuženika pa je iz tog razloga došla u prostorije prednika tuženika te kada su joj rekli da može dobiti kredit i za koji iznos nisu joj nudili nikakve vrste kredita već samo kredit u CHF. Nitko joj ništa nije objašnjavao pa tako niti vezano uz kakvu naknadu. Ističe nadalje kako je potom par dana nakon što je bila kod prednika tuženika ponovno se vratila u njihove prostorije gdje ju je dočekao unaprijed pripremljen ugovor, nitko joj ništa nije također niti tada objašnjavao već su samo tražili potpise, te je ona taj ugovor potom i potpisala, a vezano uz naknadu za obradu kredita nitko joj nije rekao da ista postoji pa niti objasnio za što ona služi i ona je naplaćena na način da je nju prednik tuženika obračunao iz kredita. Također iskazuje kako ona u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu obrt, OPG, odnosno vlasnica trgovačkog društva, a bila je tada samo u radnom odnosu.

5. Iz otplatnog plana (stranice 5-13 spisa), proizlazi kako je 14. kolovoza 2007. isplaćen kredit korisniku GI (inače tužiteljici) u iznosu od 219.000,00 CHF s rokom otplate 28 godina i mjesečnim iznosom anuiteta 1.137,23 CHF, a istoga je dana izvršena uplata u iznosu od 2.299,50 CHF.

6. Iz pregleda prometa za klijenta (stranice 14-18 spisa), proizlazi kako je tužiteljica vršila uplate po predmetnom ugovoru o kreditu u razdoblju od 6. rujna 2007. do 15. srpnja 2011.

7. Iz isplatnih naloga (stranice 19-22 spisa), proizlazi kako je tužiteljica na ime troškova obrade kredita dala nalog za isplatu u iznosu od 10.266,40 kuna, odnosno 1.362,59 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450.

8. Iz ugovora o kreditu (stranice 24-32 spisa), proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 219.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, te je člankom 7. stavkom 1. propisana naknada, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20%, jednokratna i naplaćuje se unaprijed.

9. Iz izvatka iz obrtnog registra (stranica 44 spisa), proizlazi kako je tužiteljica imala u vlasništvu [obrt] obrt [obrt] tijela na adresi [adresa], te da je isti osnovan 28. prosinca 2009., a prestao s radnom 4. siječnja 2011.

10. Iz Zapisnika sa sjednice kreditnog odbora od 2. srpnja 2007. (stranica 45 spisa), proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita.

11. Iz kreditnog prijedloga od 28. lipnja 2007. (stranice 46-51 spisa), proizlazi kako je tužiteljica dala podatke tuženiku na način da je ista zaposlena kod trgovačkog društva JANUS d.o.o., Radio plus, Osijek od 2001., udana, bračni drug EI koji je zaposlen u HZMO Osijek od 1981., a njezina mjesečna primanja su 10.083,00 kune, a sudužnika 4.434,00 kune, a također imaju i postojeće obveze, te potrebu za financiranjem adaptacije kuće i zatvaranje kredita u iznosu od 219.000,00 CHF, a troškovi obrade iznose 0,96%.

12. Iz letka „naknade za usluge banke u kreditiranju građana“ (stranica 76 spisa), proizlazi kako je u istom navedeno kako su troškovi obrade kreditnog zahtjeva sukladno uvjetima pojedinog kreditnog proizvoda.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. srpnja 2007., a koja glasi „korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“, te isplata iznosa od 10.266,40 kuna, odnosno 1.362,59 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 14.8.2007. pa do isplate.

15. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,20% iznosa kredita, sadržana u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

16. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 16.7.2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 219.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,20% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za adaptaciju stana i zatvaranje kredita,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 1.362,59 eura.

17. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

17.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

17.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

17.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za adaptaciju stana i zatvaranje kredita, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za adaptaciju stana koji joj je bio potreban za život, odnosno služio joj je za osobne potrebe, nije bila vlasnica niti obrta niti tvrtke u vrijeme podizanja kredita. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Pa tako i navod da je isti podignut radi obavljanja kakve djelatnosti (obrta) koji je otvoren preko dvije godine nakon podizanja kredita, a koji je vrlo brzo i zatvoren (svega malo više od godinu dana nakon otvaranja) ne znači da je tužiteljica isti kredit podigla u svrhu kakve poslovne aktivnosti, odnosno ovaj sud smatra kako navedeno ničim tuženik nije dokazao. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

19. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 7. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužiteljicu, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

20. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

21. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,20% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21.3. Budući se o odredbi članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

21.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

23.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa 1.362,59 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema isplatnom nalogu tuženika izvršena 14.8.2007., pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu počevši od 14.8.2007., to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

24. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,20% iznosa kredita, sadržana u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 1.362,59 eura s kamatom počevši od 14.8.2007. pa do isplate.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

26. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 7.1.2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 12.6.2025. i 13.10.2025., oba u visini od po 25 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 5. Tarife, te zastupanja na ročištu od 13. studenog 2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, odnosno ukupno 350 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 875,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 26. studenog 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

28. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 356,18 eura nije osnovan i to za sastav obrazloženog podneska od 24.2.2025. u iznosu od 250,00 eura budući da se isti podneskom uglavnom tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, a kojim obrazlaže izvadak iz obrtnog registra, navode iz dokaza koje se odnose na okolnosti zahtjeva za kredit tužiteljice, a koji su svi dostavljeni uz odgovor tuženika na tužbu i na koji odgovor se tužiteljica svojim podneskom očitovala i za koji joj je i priznat trošak, međutim na sve navedeno se mogla očitovati tim jednim podneskom, stoga je sud mišljenja kako isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a. Za zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu tužiteljica je u cijelosti odbijena, budući da iste nisu niti plaćene, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

30. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 26. studenoga 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika