REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-706/2021-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanja Rojnić i Ronald Kontešić, odvjetnicima iz Pule, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene dana 7. studenog 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ronalda Kontešića, odvjetnika iz Pazina i zakonske zastupnice tuženika HEZ, više državne odvjetničke savjetnice u Odo u Puli-Pola, Građansko- upravnom odjelu, te održanog ročišta za objavu presude dana 26. studenog 2025. godine, istoga dana
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da ja tužitelj PE, OIB [osobni identifikacijski broj], stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak, oranica površine 3175 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je slijedom toga tužitelj ovlašten po pravomoćnosti ove presude, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli – Pola izvršiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, što je tužena Republika Hrvatska dužna trpjeti.
II Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.600,56 eur, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je tužena Republika Hrvatska formalno upisana kao vlasnica u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak, oranica površine 3175 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tužitelj da se nalazi u mirnom i kontinuiranom posjedu nekretnine iz toč. II. ove tužbe već više od 100 godina, što osobno, što putem svojih prednika, te istu nesmetano koristi i obrađuje te nitko nikada niti njemu niti njegovim prednicima nije branio niti osporavao. Osim toga, predmetna nekretnina predstavlja jedinstvenu cjelinu s nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 4479 m2, k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak površine 10072 m2, k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 6128 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 3312 m2, sve upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je dakle u nesmetanom posjedu kako nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak, oranica površine 3175 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tako i nekretnina opisanih toč. III. ove tužbe, koje zajedno s istom čine jedinstvenu cjelinu te tužitelj na svim nekretninama vrši sva vlasničkopravna ovlaštenja putem svojih pravnih prednika de facto od pamtivijeka pa je vlasništvo nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak, oranica površine 3175 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], stekao dosjelošću. Prije pokretanja ovog postupka tužitelj se obratio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim Državno odvjetništvo dostavilo mu je odgovor na zahtjev od dana 30. kolovoza 2021. godine navodeći da nije moguće rješenje u izvansudskom postupku. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud, nakon provođenja postupka i dokaza donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tužena u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 ) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452- 1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Tužitelj u tužbi navodi da je u posjedu predmetne nekretnine više od 100 godina te da vlasničkopravna ovlaštenja vrši preko svojih prednika de facto od pamtivijeka, stoga tužena smatra da se prilikom računanja tijeka roka dosjelosti ne bi smjeli uzimati obzir izrazi "od pamtivijeka" ili "oduvijek", već je na tužitelju teret tog dokaza. U prilog svojim tvrdnjama tužitelj nije dostavio nikakav dokaz, te nije dostavio dokaz o pravnom sljedništvu pa s obzirom na navedeno, predlaže da sud pozove tužitelja na dostavu povijesnih vlasničkih listova, povijesnih posjedovnih listova te dokaza o pravnom sljedništvu. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12 i 152/14) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U- I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Tužena je suglasna s provođenjem dokaza predloženih u tužbi te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog uz naknadu troška parničnog postupka tuženici.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 6), izvadak iz katastarskog plana (list 7), tabularne isprave (list 8-28), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 29), u dokumentaciju (lis 43-50), povijest promjene na katarskim česticama (list 52-73, 98-102), rješenje i dokumentaciju (list 82-87), proveden je uviđaj na licu mjesta (list 102-120), provedeno je vještačenje po vještaku mjernične struke EE (list 122-129), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐE, CE i KE, izvršen je uvid u zemljišno knjižni zvadak te u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
4. Temeljem tako provedenih dokaza sud tužbeni zahtjev nalazi osnovanim.
5. Dana 12. prosinca 2024. godine proveden je uviđaj na licu mjesta uz prisutnost vještaka mjerničke struke Tina Verbanca pa iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mjernične struke Tina Verbanca od 29. svibnja 2025. ( list 128-133 spisa) proizlazi da katastarska čestica [katastarska čestica] je upisana kao pašnjak, oranica površine 3175 m2, u naravi predstavlja pašnjak sa stablima hrasta. Parcela se svoje južne strane graniči sa putem k. č. [katastarska čestica].
5.1. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke kao stručan i objektivan, a niti stranke nisu imale primjedbe na isti.
6. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (list 6 spisa) utvrđeno je da je na nekretnini k. č. [katastarska čestica] pašnjak, oranica, površine 3175m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o.
H kao vlasnica upisana tuženica.
7. Svjedok ĐE u svom je iskazu naveo da ne zna što je predmet ovoga spora obzirom to na pozivu ne piše a nema niti drugih saznanja pa kada mu se od strane suda ukazuje o kojoj parceli je riječ odnosno da se radi o k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u naravi pašnjak navodi da ne zna koja je i gdje se nalazi ta parcela. On u k. o. [katastarska općina] ima jednu parcelu od nekih 500m2 ali koliko zna nemam dodira sa parcelama tužitelja. Isto tako koliko zna tužitelj i njegovi prednici su imali dosta veliku površinu nekretnina negdje između [adresa] i [adresa] ali ne zna po katastarskim brojevima koje su to parcele. Isto tako ne zna koji broj nosi njegova parcela koju je spomenuo. Na upit tužitelja navodi da je točno da je tužitelju potpisivao prije jedno 2 ili 3 godine tabularne isprave pa kada mu se pokazuje izvod iz katastarskog plana sa lista 7 spisa te kada mu se pokazuju koje su to parcele a koje se nadovezuju na predmetnu pa na upit da li je pod kompleksom parcela mislio i na ovu predmetnu navodi da nije mislio ništa već je samo udovoljio traženju tužitelja odnosno rekao bi da su se razdužili. Naime da pojasni te tabularne isprave je potpisivao jer je glasilo na njegovo ime a nije imao s time veze, navodno su tužitelj i njegovi to koristili. On svakako nisam. U svakom slučaju sve što je potpisao u tabularnim ispravama kod toga i ostaje. Kada mu se od pokazuju fotografije koje priležu nalazu i mišljenju vještaka mjernične stranke navodi da nikada nije bio tamo i zato mu nisu poznate.
8. Svjedok CE u svom je iskazu naveo da zna koja parcela je predmet ovog spora obzirom prolazi putem pored te parcele dolaskom do svojih nekretnina. Ta parcela je po njegovoj slobodnoj procjeni preko 1000m2 te na ukazivanje suda da je 3000m2 navodi da je moguće. Ta parcela je sada zapuštena što znači da se ne obrađuje a na njoj ima nešto stabala, hrasta. Na upit suda da li se na bilo koji način održava ta parcela navodi da ne jer kada se parcela ne obrađuje onda nema potrebe za time, a to je zadnjih 20 godina. Prije toga zna da je sada pok. otac tužitelja GE tu parcelu obrađivao, tu se oralo, sijalo, pravilo se sjeno, žito, djetelina. Koliko se sjeća otac tužitelja je preminuo negdje 1993. ili 1994. Nakon toga je tužitelj još neko vrijeme malo to održavao ali onda se prestalo sa time jer se općenito ljudi više ne bave poljoprivredom. Dok je otac tužitelja tu nekretninu obrađivao nije čuo niti vidio da bi ga itko smetao u tome, on se po njegovu mišljenju ponašao kao vlasnik iste, a nije nikad pričao da bi imao problema sa vlasništvom zapravo nisu o tome nikada pričali. Na upit tužitelja navodi da se sa te parcele koriste drva za ogrjev i dan danas se pile ta drva, tužitelj to više ne može sam ali mu dođe pomagati brat od njegove žene. U tom smislu se ta nekretnina i dalje koristi. Na upit da li je ikad bila govora da bi ta parcela bila od države navodi da nije tako nešto nikada čuo. Inače tamo je malo područje tako da je državnog zemljišta tamo jako malo. Na upit od kada su tužiteljevi prednici to koristili navodi da su koristili od kad zna za sebe. Iz razgovora sa svojom obitelji, majkom i ocem, isto može reći da je i po njihovom mišljenju to bilo od tužiteljeva oca, prednika. Kada mu se pokazuju fotografije koje prileže nalazu navodi da je teško po fotografijama to odrediti, Inače prije 2 ili 3 godine je tužitelj bio izmalčao oko te parcele, a on ima u vlasništvu još parcela oko ove predmetne pa pokazuje na izvodu iz katastarskog plana nekretninu 3271/1 ali ima on u nastavku još parcela 100m dalje. Na upit da li mu je poznato na koji način su preci tužitelja došli u posjed predmetne nekretnine i zašto su mislili da je to njihovo navodi da mu to nije poznato. On je samo vidio ljude na njivi kako obrađuju a ostalo ne zna. U blizini ove parcele tužitelj niti njegovi roditelji nisu imali kuću jer to je poljoprivredno zemljište a oni kuću imaju 1km dalje. Inače otac od tužitelja je držao i stoku, imali su krave zato je i sijana djetelina. To je bilo inače 70-tih godina prošlog stoljeća a kasnije se nastavilo sa sijanjem pšenice i slično. Od kad su se počeli koristiti traktori prestalo se držati krave, preorjentirali su se ljudi na svinje i slično.
9. Svjedok KE u svom je iskazu naveo da mu je jako dobro poznato koja je nekretnina predmet ovoga spora jer to pamti iz djetinjstva kada je bilo puno djece i družili su se pa tako sa tužiteljem i njegovom obitelji i sa njegovom sestrom. Pamti tu parcelu jer je bila prostrana i tamo su se voljeli okupiti kad su čuvali stoku, zvali su je Ugino polje jer je GE bio otac od ovdje tužitelja. Bila su to lijepa vremena i upravo po tome to pamti a sada tamo ima i šume, nešto i livade jer je bio prije oko godinu dana tamo. Nikada im nitko nije branio da se druže na toj parceli i nije nikada čuo da bi sada pok. ocu tužitelja ili njemu netko branio da koristi tu parcelu. Ta parcela je uvijek bila održavana pogotovo od strane pok. oca tužitelja koji se brinuo i da bude pokošeno, sjekli su i stabla i uzimali za ogrijev, a tada su itekako morali znati međe i poštivali su. Na upit suda navodi da nikada nikome nije padalo na pamet da razmišlja o tome na kome je to upisano jer su se ponašali kao da je to njihovo i smatrali to svojim vlasništvom. Takva pitanja se nisu postavljala. On uopće ne zna kako je ovo završilo u sudskom postupku jer su uvijek to zvali Ugino polje. Sjeća se kad su sa vozom drva doveli do kraja te parcele a onda su oni dalje to transportirali svojoj kući. Još je njegov djed tada pomagao ručno kositi pok. ocu od tužitelja, a otac je bio rođen 1906. Na upit da li je nekad netko od prednika tužitelja ili tužitelj govorio na koji način su stekli to zemljište navodi da se nikada o tome nije govorilo. To nije bilo ni upitno jer nikad se nitko ničemu nije protivio. Nije čuo da bi bio problem u vlasničkom smislu nikada mu to niko nije govorio. Samo mu je P, tužiteljeva supruga, rekla da to nije riješeno a to mu je rekla dva ili tri mjeseca i to kad je trebao doći na poziv od suda. Kada mu se pokazuje fotografija i skica lica mjesta iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tina Verbanca navodi da poznaje te parcele, i on je tu nekada kosio. Na upit da li mu je poznata osoba AE i da li su se oni nekada odrekli nekog zemljišta navodi da je dobar sa E ali nikad tako nešto nije čuo. On je uvijek smatrao da je to Ugino polje. Želi sudu pojasniti da su smatrali da mogu na osnovu toga što je to od tužiteljeva oca koristiti da su igrali nogomet čak i na nepokošenom a tada bi ih sigurno bio netko upozorio ukoliko je smatrao da nije tužiteljevo.
10. Iz tako provedenog dokaznog postupka, odnosno iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka CE i KE proizlazi da tužitelj samostalno i putem svojih pravnih prednika (svog oca) preko 50 godina koristi predmetnu nekretninu na način da su ranijih godina dok je otac bio živ, negdje do 1993. ili 1994., istu obrađivali tako što se oralo, sijalo, pravilo se sjeno, sijalo se žito i djetelina a nakon toga sa te iste parcele i dalje koriste drva za ogrijev za tužiteljeve potrebe. Tužitelj i njegovi prednici su čitav niz godina bili samostalni pošteni posjednici te su predmetnu nekretninu smatrali svojim vlasništvom. Nadalje iz provedenih dokaza, iskaza naprijed navedenih svjedoka, proizlazi da nitko tužitelju niti njegovu ocu ili majci nikada nije osporavao da predmetnu nekretninu koriste i obrađuju, naprotiv iz iskaza svjedoka KE proizlazi da su se kao djeca igrali na toj parceli te da su istu zvali Ugino polje po tužiteljevu ocu. Tužitelj je dakle predmetnu parcelu oduvijek smatrao svojim vlasništvom te se na taj način prema njoj i odnosio.
11. Slijedom svega navedenog sud cijeni iskaze saslušanih svjedoka kao objektivne, uvjerljive i logične, budući su isti u bitnome podudarni, a saslušani svjedoci imaju neposredna saznanja o relevantnim činjenicama. Iz provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi po kojem je osnovu prednik tužitelja stupio u posjed predmetne nekretnine, ali je utvrđeno da niti tužitelja niti njegove prednike nikada nitko u posjedu nije smetao niti im na bilo koji način dao do znanja da predmetne parcele nisu njihovo vlasništvo. Stoga je ocjena suda da su tužitelj i njegovi prednici bili u poštenom posjedu predmetne nekretnine. Uostalom posjed se smatra poštenim ako se ne dokaže suprotno, a tuženik na kojem je teret dokazivanja navedenih činjenica, tijekom postupka iste nije dokazao.
12. Međutim tužena u odgovoru na tužbu navodi kako obzirom da je riječ o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, ranije u Društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine Pula, što proizlazi iz povijesnog zemljišno knjižnog izvadka, te s obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, da se u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. kao uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ- a, odnosno u bitnome da nije protekao rok od 40 godina niti poštenog posjedovanja te da iz tog razloga tužbeni zahtjev nije osnovan.
12.1. U vezi s navedenim valja napomenuti da je točno da su se do 1. rujna 1980. primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90., dalje ZOVO), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nadalje Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjeloću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga, dakle u čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarim pravima bilo je propisano da se u rok za stjecanje nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Nastavno je dana 17. studenog 1999. Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. godine (Odluka broj U-I-58/1997. od 17. studenog 1999., Narodne novine 137/99). Međutim u odnosu na navedeno i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba izjasnio se Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda kao što su Đ protiv Republike Hrvaske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Republike Hrvatske po zahtjevu broj 32598/04 i dr., u tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje da u okolnostima kada se podnositelj zahtjeva – tužitelj koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koje je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Dakle kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koje je određena osoba stekla dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s time Europski sud za ljudska prava ponavlja u svojim odlukama da rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela mora snositi država odnosno da se te greške svakako ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Po shvaćanju ovoga suda, stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1. EKLJP, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu te je uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi se vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018.
13. Stoga u konkretnom slučaju stajalište je suda da u rok dosjelosti treba računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. obzirom je u postupku utvrđeno da je i prije toga dana od strane tužitelja i njegovih prednika trajao pošten i istinit posjed u korist tužitelja i njegovog prednika to posebno jer se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Isto tako nije od značaja što je predmetna tužba podnesena nakon odluke Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. u kojem pravcu je i sudska praksa Vrhovnog suda RH zauzela stajalište da nije bitno kada je tužba podnesena već je bitno da su u razdoblju važenja izvorne odredbe čl. 388. st. 4. bile ispunjene sve pretpostavke iz odluke Trgo protiv RH za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dakle moguće je uračunavati u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. odnosno dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu ako su pretpostavke za posjedovanje ispunjene u razdoblju do 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
14. Slijedom svega navedenog utvrđeno je da je tužitelj u smislu odredbe čl. 18. st. 2. i st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osobno i putem pravnih prednika u samostalnom poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina odnosno da je preko 40 godina bio u poštenom samostalnom posjedu već do 17. studenog 1999., pa su time ostvareni uvjeti da se smatra kako je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na kč. br. br. [katastarska čestica] pašnjak, oranica površine 3175 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da je neprekidnim posjedovanjem kako je naprijed navedeno postao vlasnik istih, sve sukladno odredbi čl. 159. st. 1. i 4. te čl. 160. ZV-a.
15. Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.
16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 10.03.2022. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 11.05.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), za zastupanje na očevidu 23.05.2025. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 23.10.2025. i 07.11.2025. po 100 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 1.187,50 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 359,98 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu 26,54 eur i na presudu u iznosu od 26,54 eur pa je tužitelju ukupno priznat trošak od 1.600,56 eur.
U Puli, 26. studenog 2025. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba može izjaviti žalbu putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu i to u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o istome, a od primitka iste za neuredno obaviještenu stranku o ročištu za objavu.
Dna:
- tužitelju po pun.
- tuženoj po Odo u Puli-Pola, Guo
