Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-227/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Višnji Babić odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 26. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su dijelovi odredbe sadržane u članku 3. točka 4. i članku 4. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-61000068500/2007 koji su tužitelj ŠI OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb,, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne kaluzule vezane za CHF sklopili dan 22.02.2007. godine ništetni pa stoga iste točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ŠI OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , isplati s osnova valutne klauzule iznos od 5.009,77€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023. godine pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
-2,71 €sa kamatom od15. 3. 2008.do isplate
-1,18 €sa kamatom od16. 4. 2008.do isplate
-15,11 €sa kamatom od2. 11. 2008.do isplate
-1,46 €sa kamatom od2. 12. 2008.do isplate
-17,88 €sa kamatom od2. 1. 2009.do isplate
-20,09 €sa kamatom od2. 2. 2009.do isplate
-20,93 €sa kamatom od2. 3. 2009.do isplate
-18,46 €sa kamatom od2. 4. 2009.do isplate
-18,14 €sa kamatom od2. 5. 2009.do isplate
-15,06 €sa kamatom od2. 6. 2009.do isplate
-11,34 €sa kamatom od2. 7. 2009.do isplate
-12,55 €sa kamatom od2. 8. 2009.do isplate
-15,45 €sa kamatom od2. 9. 2009.do isplate
-13,81 €sa kamatom od2. 10. 2009.do isplate
-12,19 €sa kamatom od2. 11. 2009.do isplate
-15,91 €sa kamatom od2. 12. 2009.do isplate
-19,44 €sa kamatom od2. 1. 2010.do isplate
-23,15 €sa kamatom od2. 2. 2010.do isplate
-22,18 €sa kamatom od2. 3. 2010.do isplate
-28,43 €sa kamatom od2. 4. 2010.do isplate
-26,82 €sa kamatom od2. 5. 2010.do isplate
-29,97 €sa kamatom od2. 6. 2010.do isplate
-47,68 €sa kamatom od2. 7. 2010.do isplate
-43,65 €sa kamatom od2. 8. 2010.do isplate
-58,77 €sa kamatom od2. 9. 2010.do isplate
-50,79 €sa kamatom od2. 10. 2010.do isplate
-44,79 €sa kamatom od2. 11. 2010.do isplate
-63,04 €sa kamatom od2. 12. 2010.do isplate
-72,59 €sa kamatom od2. 1. 2011.do isplate
-64,60 €sa kamatom od2. 2. 2011.do isplate
-65,77 €sa kamatom od2. 3. 2011.do isplate
-60,04 €sa kamatom od2. 4. 2011.do isplate
-61,81 €sa kamatom od2. 5. 2011.do isplate
-81,31 €sa kamatom od2. 6. 2011.do isplate
-84,05 €sa kamatom od2. 7. 2011.do isplate
-105,64 € sa kamatom od 2. 8. 2011.do isplate
-97,81 €sa kamatom od2. 9. 2011.do isplate
-85,59 €sa kamatom od2. 10. 2011.do isplate
-77,07 €sa kamatom od2. 11. 2011.do isplate
-75,86 €sa kamatom od2. 12. 2011.do isplate
-79,87 €sa kamatom od2. 1. 2012.do isplate
-84,28 €sa kamatom od2. 2. 2012.do isplate
-84,41 €sa kamatom od2. 3. 2012.do isplate
-81,64 €sa kamatom od2. 4. 2012.do isplate
-82,77 €sa kamatom od2. 5. 2012.do isplate
-84,42 €sa kamatom od2. 6. 2012.do isplate
-82,64 €sa kamatom od2. 7. 2012.do isplate
-82,79 €sa kamatom od2. 8. 2012.do isplate
-81,15 €sa kamatom od2. 9. 2012.do isplate
-78,10 €sa kamatom od2. 10. 2012.do isplate
-81,81 €sa kamatom od2. 11. 2012.do isplate
-83,16 €sa kamatom od2. 12. 2012.do isplate
-82,62 €sa kamatom od2. 1. 2013.do isplate
-77,20 €sa kamatom od2. 2. 2013.do isplate
-80,96 €sa kamatom od2. 3. 2013.do isplate
-81,82 €sa kamatom od2. 4. 2013.do isplate
-80,13 €sa kamatom od2. 5. 2013.do isplate
-75,14 €sa kamatom od2. 6. 2013.do isplate
-72,03 €sa kamatom od2. 7. 2013.do isplate
-74,78 €sa kamatom od2. 8. 2013.do isplate
-76,68 €sa kamatom od2. 9. 2013.do isplate
-81,51 €sa kamatom od2. 10. 2013.do isplate
-78,85 €sa kamatom od2. 11. 2013.do isplate
-80,04 €sa kamatom od2. 12. 2013.do isplate
-81,02 €sa kamatom od2. 1. 2014.do isplate
-66,81 €sa kamatom od2. 2. 2014.do isplate
-68,38 €sa kamatom od2. 3. 2014.do isplate
-67,57 €sa kamatom od2. 4. 2014.do isplate
-66,01 €sa kamatom od2. 5. 2014.do isplate
-65,30 €sa kamatom od2. 6. 2014.do isplate
-65,61 €sa kamatom od2. 7. 2014.do isplate
-67,58 €sa kamatom od2. 8. 2014.do isplate
-69,60 €sa kamatom od2. 9. 2014.do isplate
-69,42 €sa kamatom od2. 10. 2014.do isplate
-70,43 €sa kamatom od2. 11. 2014.do isplate
-71,88 €sa kamatom od2. 12. 2014.do isplate
-71,29 €sa kamatom od2. 1. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 2. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 3. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 4. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 5. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 6. 2015.do isplate
-72,11 €sa kamatom od2. 7. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 8. 2015.do isplate
-72,12 €sa kamatom od2. 9. 2015.do isplate
III Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb isplatiti tužitelju ŠI OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime razlike između nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF na dan konverzije isplati iznos od 2.358,44€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023. godine pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.721,01 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, tj. od 26. studenog 2025., do isplate, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (ranije Slavonska banka d.d.) kao davatelj kredita zaključili su Ugovor o kreditu br.5140030250-61000068500/2007 dana 22.02.2007. godine, a koji je solemniziran po Javnom bilježniku Nikola Brač dana 26.02.2007. godine pod brojem OV- 2670/2007. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 4,30% godišnje, a koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 30 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja. U članku 3 Ugovora navedeno je kako kamatna stopa iznosi 4,30% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,88% godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. O navedenim odredbama u Ugovoru nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Ističe se da tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
2. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelje sa: -općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu - o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR - o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan - na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.
3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od
04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Tužitelj tvrdi da odredba odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka a koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja.
4. Nadalje tužitelj tijekom postupka navodi nespornim da su stranke zaključile Ankes osnovnog ugovora o kreditu 24. siječnja 2016. godine, ali zaključenje Aneksa nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku pretplate. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenili su se samo uvjeti i način otplate kredita a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao, kad je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa ugovora osnovnom ugovoru proizvodio pravne učinke, kao i kod korisnika koji nisu zaključili Aneks ugovora i proveli konverziju. Tužitelj navodi da sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 tužitelj kao potrošač nije izgubio pravo na potraživanje pretplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, te potrošač, odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku pretplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se također zaključenjem Aneksa osnovnog ugovora nije odrekao potraživanja nastalog temeljem nepoštenih i ništetnih klauzula.
5. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br.5140030250-61000068500/2007 od 22.02.2007. u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se obveže tuženika da mu s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u pogledu visine tako da potražuje iznos od 5.009,77 eura sa zateznim kamatama a po osnovi valutne klauzule. Nadalje tužitelj je tijekom postupka istakao da samo potražuje pretplaćeni iznos po osnovi tečajne razlike dok se pred ovim sudom po istom pravnom osnovu i između istih stranaka vodi parnični postupak pod brojem P-642/19 radi utvrđenja ništetnosti i isplate vezano za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika.
6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 (dalje: ugovor o kreditu), 22. veljače 2007. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks).Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su, u konačnici, ništetne. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku.
7. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
8. Također, tuženik napominje kako je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Nesporna je činjenica da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10.09.2003. -31.12.2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01.06.2004. -31.12.2008. za valutu obveze). Nadalje, nesporno je i da je u navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od onih tuženika (kao što je objašnjeno u toč. V.). U presudi donesenoj u kolektivnom sporu se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., niti se zaključuje da se odgovornost ovdje tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala.
9. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu, otplatni plan za kredit, pročitao podneske stranaka, aneks ugovora o kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, otplatni plan, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Tonke Vulić, očitovanje istog vještaka na istaknute prigovore tuženika, saslušan je tužitelj i vještak.
11. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
12. Tužitelj ŠI u svom iskazu je naveo da je sam s prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu uz depozit 22. veljače 2007. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u iznosu od 65.000,00 CHF a u svrhu kupovine starije kuće i adaptaciju iste a u kojoj kući i danas živi. Kada se odlučio za kupovinu kuće otišao se interesirati u banku te su mu upravo u banci ponudili zaključenje ovog predmetnog ugovora kao najpovoljnijeg ugovora sa najnižom kamatom i najboljim uvjetima kreditiranja za razliku od kredita u valuti EUR koji je bio skuplji. Pristao je na to i nakon 7 dana su ga zvali u banku da dođe potpisati ugovor. Kada je došao ugovor je odnio kod javnog bilježnika i vratio ga u banku. Kada je došao kod javnog bilježnika bilo je više osoba koje su također donijele ugovor na ovjeru te je djelatnica kod javnog bilježnika pokupila sve te ugovore i naknadno ih pozvala da iste potpišu, tako da on javnog bilježnika nije niti vidio. Znao je da je kamata promjenjiva i u banci su mu rekli da rata kredita može biti tijekom otplate 100,00 kn veća ili manja, ali od 1.600,00 kn kolika mu je bila početna rata ista je s vremenom narasla i do 2.400,00 kn i kada je otišao u banku rekli su mu da je to tako a sve sukladno zaključenom ugovoru. Nakon 10-tak godina zvali su ga iz banke i rekli da imaju za njega rješenje i da zaključi ugovor u eurima i da će mu biti manja mjesečna rata. Nadalje je naveo da je otišao u predmetnu banku jer je tada radio u tvrtki Geli Đakovo i tu je imao otvoren tekući račun i to mu se činilo kao najbolje rješenje. Nije imao mogućnost pregovaranja s bankom niti o jednoj odredbi ugovora već ga je, a kako je rekao, dočekao već sačinjeni ugovor. Ugovor je pročitao i to samo ono što je ga je zanimalo i to kamata i iznos mjesečne rate. Nitko u banci mu nije objašnjavao odredbe ugovora o kreditu niti su ga upozorili da valuta CHF nije pod kontrolom HNB-a, već naprotiv su mu rekli da je to najsigurnija valuta. Naveo je da je po zanimanju stolar i nema ekonomska niti bankarska znanja. Kada su ga zvali u banku da potpiše aneks ugovora rekli su mu da će mu rata biti manja, da će biti u valuti euro te da ima pretplate tako da bi se ta pretplata uračunala u naknadne rate pa je plaćao ratu 50% i to prvih nekoliko mjeseci, možda 4 do 5 mjeseci. U banci mu nisu rekli na koji način su došli do izračuna pretplate. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen kao stolar u poduzeću Geli Đakovo, nije imao registriran obrt, niti je bio član trgovačkog društva. Nadalje je naveo da mu je to prvi i jedini ugovor o kreditu koji je do sada zaključio. Cijeli ugovor nije pročitao jer je tu bilo dosta materijala osim onoga što je njemu bilo bitno a kako je naprijed naveo. Naveo je da nije tražio pojašnjenje o sadržaju ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora nije razumio što znači valutna klauzula, prije se s tim nije susretao a niti mu je u banci to pojašnjeno. Nije uočio čl. 5. Ugovora gdje je navedeno da ima mogućnost promjene valute. Također nije pročitao dodatak ugovora o kreditu (konverzija) jer ga je taj ugovor također sačekao gotov i on je bio pozvan da ga potpiše. Naveo je da nije imao primjedbe na izračun konverzije jer mu je bila manja rata i zbog toga je bio zadovoljan.
13. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 22. veljače 2007. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog valutne klauzule.
14. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženik zaključili su Ugovor o kreditu br.5140030250-61000068500/2007 dana 22.02.2007. godine, a koji je solemniziran po Javnom bilježniku Nikola Brač dana 26.02.2007. godine pod brojem OV- 2670/2007. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 4,30% godišnje, a koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 30 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja. U članku 3 Ugovora navedeno je kako kamatna stopa iznosi 4,30% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,88% godišnje. Također je nesporno da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 24. svibnja 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Aneksom osnovnog ugovora se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te je u čl. 2. Aneksa ugovora utvrđeno da iznos pretplate iznosi 11.940,23 HRK koji iznos se ima koristiti za namirenje budućih anuiteta u valuti EUR.
15. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa ugovora od 24. svibnja 2016. godine (solemniziran kod javnog bilježnika 24. svibnja 2016. godine br. OV-5170/16) primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.
16. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 23. svibanj 2006. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.
17. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. godine, da sklapanje Aneksa ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
18. Prigovor zastare nije osnovan.
19. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
20. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 06. lipnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.
21. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 23. svibnja 2006. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja. Također su neosnovani navodi tuženika da Slavonska banka d.d. Osijek, a s kojom je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu, nije bila stranka postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa, tzv. Franak, valja reći da nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima, jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke 2009. godine kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.
22. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
23. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 22. veljače 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
24. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
25. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
26. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
27. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
28. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
29. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. toč. 4. i čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.
30. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.
31. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
32. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.
33. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzeo ovaj stambeni kredit za adaptaciju kuće, te posebno dijela iskaza gdje navodi da s njim nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa a upravo su mu u banci sugerirali uzimanje kredita u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz logičan, uvjerljiv i neposredan, a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti predložio dokaze da je djelatnik banke s tužiteljem pregovarao ili da mu je objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik mogao utjecati na svaku ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu jer kako je navedeno to nije dokazano a iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, tj. da nakon što je dostavio potrebnu dokumentaciju za odobrenje kredita, pozvan je iz banke da dođe potpisati ugovor i kada je došao ugovor je već bio pripremljen i on je isti odnio kod javnog bilježnika na ovjeru i vratio u banku.
34. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneska ugovora o kreditu od 24. svibnja 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
35. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
36. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
37. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
38. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
39. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).
40. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
41. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.
42. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
43. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.
44. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.
45. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
46. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.
47. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
48. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
49. Valja reći da iako je u smislu odredbe ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, dali je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, tj. prihvatiti konverziju ili odbiti, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostavno promjenjivim kamatnim stopama, a na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Navodi tuženika da su stranke provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, te da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, su neosnovani i u suprotnosti je sa standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda koji je u naprijed citiranom predmetu raspravljao o činjenično sličnoj situaciji unutar Mađarskog nacionalnog prava i pitanja njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To nadalje znači da činjenica provođenja konverzije sama po sebi ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđene i odgovor na pitanje jeli njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
50. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.
51. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 24. svibnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 13.423,16 kuna/1.777,14 eura, sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
52. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.
53. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu pretplatu iz Aneksa ugovora provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić.
54. Vještak Tonka Vulić dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 20. ožujka 2025. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. iskazano unutar svakog anuiteta, je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno je li konverzija računski točna, iznosa preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije, u što je preplata iskorištena. Ako je iskorištena u otplatu budućih mjesečnih anuiteta potrebno je preplatu uračunati u preplaćeni iznos temeljem povećanja kamatne stope i tečaja CHF prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO, na okolnost iznosa zateznih kamata na preplaćeni iznos temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015., na okolnost izračuna razlike između nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015., te je li tužitelj i u kojem iznosu obeštećen konverzijom.
55. Vještak je u svom nalazu od 20. ožujka 2025. godine izračunao i razliku pretplaćene valute, odnosno razlika tečaja zbog CHF valutne klauzule i pretplaćenih anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope. Budući da je pred ovim sudom u tijeku parnični postupak pod brojem P-642/19 radi utvrđenja ništetnosti i isplate vezano za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika, a u ovom postupku tužitelj potražuje samo više plaćeno anuiteta s osnova utjecaja primjene i promjene tečaja u odnosu na početni, kao i razlika s osnove pogrešno obračunate glavnice, sud je u postupku analizirao nalaz vještaka koji se odnosi isključivo na valutnu klauzulu.
56. Iz nalaza vještaka proizlazi da je pretplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule (+ razlike) u iznosu od 5.009,77 eura, a tako utvrđena razlika se sastoji od pretplaćenih i manje plaćenih tečajnih razlika u anuitetu. Pretplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 85 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan početka korištenja kredita, preračunato po fiksnom tečaju konverzije u iznosu od 5.009,77 eura. Pretplate iz konverzije je priznato kroz namirenje 50% anuiteta u protuvrijednosti od 1.777,14 eura do datuma zadnjem ispunjenja 50% anuiteta 1. prosinca 2016. godine. Nije bilo troškova te se iz pretplate po redoslijedu uračunavanja prvo namirivala zatezna kamata. Cijelim iznosom pretplate iz konverzije od kunske protuvrijednosti 1.777,14 eura do dana 1. prosinca 2016. godine djelomično je podmirena zatezna kamata na utvrđeno potraživanje tužitelja za pretplaćenu kamatu i tečaj. Preostalo potraživanje tužitelja na dan 1. prosinca 2016. godine nakon namirenja dijela zatezne kamate iz cjelokupne pretplate po konverziji u iznosu od 1.777,14 eura preostaje u iznosu od 3.231,33 eura za zateznu kamatu i glavnicu potraživanja od 9.011,45 eura, za razliku pretplaćene kamate zbog promjenjive kamatne stope 4.001,68 eura i razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule 5.009,77 eura.
57. U podnesku od 30. srpnja 2025. godine tuženica se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome kao već i u odgovoru na tužbu, da se naloženim zadatkom vještaku krenulo od krive premise da je ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana jer je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženica osporava i dalje bilo kakvo pravo tužitelju ni na kakvu isplatu nakon prihvata Aneksa ugovora, pa na način postavljenog zadatka vještaku da se ignorira činjenica da je ovaj kredit konvertiran u skladu sa zakonskim odredbama.
58. Na istaknute prigovore tuženika vještak se očitovao u podnesku od 21. kolovoza 2025. godine i navela da se tuženik protivi nalazu, prigovara da je vještak koristio krive datume dospijeća/plaćanja kod izračuna plaćenoga anuiteta. Naime, tuženik tvrdi da se za anuitete plaćene prije dospijeća koristio tečaj na dan plaćanja, a nakon dospijeća tečaj na dan dospijeća, sukladno ugovoru. Zadatak vještaka nije bio simulirati što je bilo ugovoreno, već utvrditi koliko je tužitelj stvarno i po kojem tečaju platio anuitete. Podaci o plaćenome anuitetu u nalazu su iz dokumenta Banke Pregled prometa za klijenta, transakcije naplata dospjele glavnice+naplata redovne kamate. Naplaćeni iznosi u kunama iz ovoga dokumenta točno odgovaraju obavezi u CHF prema otplatnom planu kako i stoji u nalazu. Prema ovome dokumentu Banka izdaje strankama potvrdu „Obavijest o plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima“ u kojoj su iznosi plaćene glavnice i kamate točno prema dokumentu Pregled prometa za klijenta, odnosno točno kako je plaćeni anuitet i prikazan u mome nalazu. Pod točkom 3; tuženik osporava metodologiju izračuna vještaka „kao da je ugovoren kunski kredit“. Stoga tuženik smatra da bi izračun trebao biti primjenom kamatne stope za kunske kredite u predmetnom vremenskom periodu. Metodologija izračuna je određena zadatkom za vještačenje, gdje u rješenju stoji; „Vještačenje će se provesti na okolnost preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. iskazano unutar svakog anuiteta. Tuženik smatra da treba dopuniti nalaz usporedbom sa kamatnom stopom za kunske kredite u predmetnom vremenskom periodu. Tuženik predlaže vještačenje na nove okolnosti, nalog za vještačenje na nove okolnosti može dati samo sud. Nadalje, tuženik tvrdi da punomoćnik tužitelja svojim uređenim zahtjevom nije umanjio potraživanje za preplatu iz konverzije. Pregledom uređenog podneska tužitelja od 30.04.2025. vidi se da tužitelj, iako je rješenjem o vještačenju tražen i izračun razlike kamate, dao informaciju da se razlika kamate potražuje u drugom predmetu, te potražuje samo utvrđene preplaćene razlike tečaja i razlike glavnice, kako je i specificirao zahtjev. Tužitelj prije svega ističe da se pri ovomu sudu po istomu pravnomu osnovu i između istih stranaka vodi parnični postupak pod brojem P-642/2019 radi utvrđenja ništetnosti i isplate vezano za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika. U konverziji je priznata preplata tužitelju u iznosu od 13.423,16 HRK/1.777,14 EURa. Temeljem povećanja kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 4,30%, preplaćeno je kamate u 76 anuiteta u iznosu od 4.001,68 EURa. Stoga, ako sud tako odobri, preplata iz konverzije može se umanjiti od preplate zbog promjenjive kamatne stope, koja se potražuje u drugome predmetu. Sukladno danim očitovanjima na točke 2 i 3 podneska tuženika, dodatno potvrđuje svoj nalaz i mišljenje. Nalaz je sačinjen temeljem zadatka iz rješenja o vještačenju i prema dokumentaciji Banke vezano za predmetni kredit.
59. Na ročištu održanom 30. srpnja 2025. godine saslušana je vještakinja Tonka Vulić te navela da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, posebno je navela da banka izdaje strankama potvrdu – obavijest o plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima u kojoj su iznosi plaćene glavnice i kamate točno prema dokumentu Pregled prometa za klijenta a što stoji i u njezinom nalazu. U odnosu na pretplatu koja je priznata tužitelju prilikom konverzije u nalogu je stajalo da se treba izračunati razlika kamate i tečaja, te napraviti prijeboj pretplate iz konverzije. Naknadno nakon izrade nalaza tužitelj je naveo da u ovom predmetu potražuje samo razliku tečaja a da je razlika kamate tužena u drugom predmetu, pa prema pravilima uračunavanja ovu razliku bi trebalo obračunati u odnosu na razliku kamate koja je u drugom predmetu. Vještak je posebno naveo i to u svom pisanom nalazu da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju i računski je točna.
60. Sukladno nalazu vještaka, dopuni nalaza i neposrednog saslušanja vještaka tužitelj je u podnesku od 30. travnja 2025. godine specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 5.009,77 eura sa zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije umanjio za pretplatu iz konverzije koja je priznata tužitelju u iznosu od 1.777,14 eura iz razloga jer će, a sukladno navodima vještaka, taj iznos pretplate trebati umanjiti u drugom parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom a radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
61. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.
62. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
63. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
64. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
65. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
66. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
67. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
68. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.
69. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. Odlučujući o trošku treba uzeti u obzir činjenicu da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 41,74% (zatraženih 12.000,00 eura, a dosuđeno 5.009,77 eura). Stoga je tužitelj uspio u postupku 70,87% (141,74/2, a tuženikov 29,13%).
70. Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 20. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 30. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 5. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 30. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 300,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu 166,45 eura, što ukupno iznosi 1.666,45 eura, a uzimajući u obzir uspjeh tužitelja u ovom postupku (70,87%), sud je razmjerno uspjeh u sporu dosudio iznos od 1.181,01 eura i trošak vještačenja 540,00 eura, u cijelosti, jer je taj trošak bio potreban a za donošenje konačne odluke, tj. ukupno 1.721,01 eura.
U Đakovu, 26. studenog 2025. g.
Sutkinja
Snježana Brajko
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
