Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljene pravne osobe Plodine d.d. i II okrivljenika odgovorne osobe FA, zastupani po braniteljici Ines Mandekić, odvjetnici iz [adresa], zbog prekršaja iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023), rješavajući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu od 13. siječnja 2025., broj: Pp-2300/2022-14, na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba I okrivljene pravne osobe Plodine d.d. i II okrivljenika odgovorne osobe FA i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura - svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom I okrivljena pravna osoba Plodine d.d. i II okrivljenik odgovorna osoba FA su proglašeni krivima i kažnjeni i to I okrivljena pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 eura, te II okrivljenik odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 eura, zbog prekršaja iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, činjenično opisanog u izreci pobijane odluke.

1.2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 30,00 eura, svaki.

2. Protiv te presude okrivljenici su pravodobno putem branitelja podnijeli žalbu zbog povrede odredaba materijalnog prava, članak 196. točka 1. Prekršajnog zakona, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja čl. 197. st. 1. st. 2. st. 3. Prekršajnog zakona, odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i okrivljenici oslobode optužbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljeni pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Naime, u odnosu na žalbeni navod koji se odnosi na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud utvrđuje da se ne radi o nezakonitom dokazu. Okrivljenici tvrde da je inspekcijski zapisnik nezakonit jer stranka tijekom nadzora nije bila upozorena na pravo na branitelja u smislu čl. 158. st. 5., 6. i 7. Prekršajnog zakona te da upozorenja nisu navedena tekstualno nego brojčanom oznakom članka. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju inspekcijski nadzor nije provodio kao ispitivanje okrivljenika, već kao nadzor nad poslovanjem trgovca u prostorijama pravne osobe, sukladno Zakonu o državnom inspektoratu. U zapisniku je jasno navedeno da je ĆA, zamjenica voditeljice prodajnog centra za I okrivljenu pravnu osobu, pravilno upozorena na pravo na branitelja te da nije dužna iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja. Stoga zapisnik predstavlja zakonit dokaz, sastavljen sukladno odredbama članka 158. stavaka 7. i 8. Prekršajnog zakona, te se mogao koristiti u prekršajnom postupku. Nadalje, zapisnik je sastavljen u skladu s čl. 67. Zakona o državnom inspektoratu, a potpisala ga je osoba prisutna u ime pravne osobe. Sam sadržaj zapisnika ne sadrži iskaze okrivljenika koji bi mogli biti kvalificirani kao obrana ili odgovor na optužbu, već predstavlja činjenično utvrđenje nadzornog organa o načinu isticanja cijena u trenutku nadzora. Stoga zapisnik u potpunosti podržava utvrđeno činjenično stanje u izreci presude.

6. Neosnovan je i žalbeni navod da je optužni prijedlog podnesen izvan rokova iz čl. 72. i 73. Zakona o državnom inspektoratu. Rokovi iz navedenih odredaba imaju instruktivni karakter i ne predstavljaju uvjet procesne valjanosti optužnog akta. Propuštanje roka ne uzrokuje ništavost optužnog prijedloga niti postoji zakonom propisana posljedica odbacivanja optužbe.

7. Daljnji žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni čl. 72. i 73. Zakona o državnom inspektoratu također nisu osnovani. Prekršaj iz čl. 149. st. 1. t. 49. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača nije prekršaj za koji bi inspektor mogao izdati obvezni prekršajni nalog ili naplatiti kaznu na mjestu počinjenja, pa je pravilno podnesen optužni prijedlog.

8. U odnosu na žalbeni navod o povredi čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona, okrivljenici tvrde da je sud samoinicijativno izmijenio mjesto počinjenja prekršaja, odnosno da im nije dostavljen ispravak ukoliko je tužitelj ispravio optužbu. Visoki prekršajni sud ističe da mjesto počinjenja prekršaja nije konstitutivni element inkriminiranog prekršaja i da prvostupanjski sud ima ovlast mijenjati mjesto počinjenja djela u skladu s rezultatima dokaznog postupka, pri čemu ne dolazi do prekoračenja optužbe. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je dana 25. travnja 2023. zatražio ispravak optužnog prijedloga sukladno čl. 161. st. 4. Prekršajnog zakona, a tužitelj je dana 8. svibnja 2023. ispravio mjesto počinjenja iz „Pula, Zelenice 46“ u „Labin, Zelenice 46“, što okrivljenici potvrđuju u dostavljenoj pisanoj obrani. Stoga izmjena mjesta počinjenja nije utjecala na biće prekršaja niti je prekršila prava okrivljenika.

9. Nadalje, žalbeni navodi o bitnoj povredi iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, odnosno o nerazumljivosti ili proturječju izreke, ne mogu se prihvatiti. Izreka pobijane presude jasna je, određena i razumljiva te sadržava sve okolnosti relevantne za primjenu prekršajnih odredbi. Prvostupanjski sud precizno je naveo koje se radnje stavljaju na teret okrivljenicima, kada i gdje su počinjene te koje zakonske odredbe su povrijeđene.

10. Obrazloženje pobijane presude sadržava jasne, potpune i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a prvostupanjski sud pravilno je analizirao sve izvedene dokaze, uključujući zapisnik i robne kartice artikala. Sud je obrazložio i zbog čega predmetno postupanje predstavlja zavaravajuću, odnosno nepoštenu poslovnu praksu iz članka 34. do 40. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Pri ocjeni radnji okrivljenika pravilno je primijenjeno i pravo Europske unije, uključujući Direktivu 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi i Smjernice Europske komisije (SL C 262/1), kao i odredbe Direktive (EU) 2019/2161 („Omnibus“). Tumačenje odredaba Zakona o zaštiti potrošača vršeno je u skladu s pojmom prosječnog potrošača i zabranom lažnog prikazivanja sniženja cijena. Isticanje akcijske cijene koja nije niža od najniže cijene u prethodnih 30 dana predstavlja tipičan oblik zavaravajuće prakse u skladu s navedenim smjernicama.

12. Slijedom navedenog, pobijana presuda ne sadrži nedostatke koji bi imali značenje apsolutno bitnih povreda odredaba postupka, a žalbeni navodi u tom dijelu su neosnovani.

13. Navod žalitelja da prekršaj ne postoji jer se Zakon o zaštiti potrošača „mijenjao“ je netočan. U vrijeme počinjenja na snazi je bila odredba članka 149. st. 1. t. 49. Zakona o zaštiti potrošača, koja jasno propisuje sankciju za nepoštenu poslovnu praksu, a ta odredba zadržala je svoj sadržaj i u kasnijim izmjenama Zakona.

14. Žalbeni navodi da djelo „nije prekršaj jer ne postoji punitivna norma“ te da okrivljenik nije počinio prekršaj jer je pravilno prikazao cijene, nisu osnovani. Članak 149. stavak 1. točka 49. i stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisuje da se trgovac – pravna osoba i u njoj odgovorna osoba kažnjava novčanom kaznom za korištenje prakse koja je nepoštena u smislu članaka 34. do 40. Zakona, uključujući zavaravajuću praksu definiranu u članku 35. Dakle, postojala je punitivna norma i ista je pravilno primijenjena. Nadalje, prema Direktivi 2005/29/EZ, Omnibus direktivi (EU 2019/2161) i članku 19. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača, tijekom akcijske prodaje mora biti istaknuta akcijska cijena te najniža cijena u posljednjih 30 dana, pri čemu potrošač ne smije biti doveden u zabludu o postojanju pogodnosti. Ako je akcijska cijena viša od najniže cijene u istom razdoblju, isticanje oznake „AKCIJA“ predstavlja zavaravajuću i nepoštenu poslovnu praksu, te je kažnjivo po članku 149. stavak 1. i 2. Prvostupanjski sud je navedene odredbe pravilno primijenio, čime su žalbeni navodi neosnovani.

15. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Sud je na temelju provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio postojanje radnji koje predstavljaju zavaravajuću poslovnu praksu. Ne postoji sumnja u točnost utvrđenog činjeničnog opisa, pa nema mjesta primjeni načela in dubio pro reo.

16. Žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, zakonitost dokaza i ispravnu primjenu materijalnog prava, žalbeni navodi okrivljenika su neosnovani, a prvostupanjski sud je je svoju odluku o krivnji okrivljenika valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuju žalitelji.

17. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenici nisu žalili zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

18. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna izrečena svakom okrivljeniku, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja iznos određen u granicama članka 149. stavak 1. i točka 49. i stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

20. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 26. studenog 2025.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenke, braniteljicu i tužitelja.