Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-781/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Margareti Vivoda, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Kristine Rukavina Nazarević, pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika Addiko bank d. d. Zagreb, Slavnoska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz KOŽUL I PETRINOVIĆ d. o. o., odvjetničko društvo u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Orjane Makovac Zubalj, odvjetnice u Bujama, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d. d. Zagreb, Slavnoska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 3.808,59 eura (tri tisuće osamsto osam eura pedeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.000,00 (tisuću) eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Naveo je da je kao korisnik kredita, 23. kolovoza 2006. sklopio sa Hypo Alpe-Adria Bank d. d., sada Addiko bank d. d., Ugovor o kreditu broj 356-95/2006, koji je solemniziran 24. kolovoza 2006. kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], pod brojem OU-1303/06. Tim je ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu 102.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s kamatnom stopom 3,88 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 3 i čl. 6 Ugovora). Ugovoren je rok otplate/vraćanja kredita od 19 godina, u 228 jednakih mjesečnih anuiteta (čl. 4 Ugovora), koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu i čl. 4 ugovora iznosio 633,04 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke odnosno tuženika. Navedeni kredit se još uvijek otplaćuje.

1. 2. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj se drastično povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu.

1. 3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je Addiko bank d. d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Addiko bank d. d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF.

1. 4. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu. Izvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužitelju, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatio predmetni kredit, zbog čega je tužitelj primoran ustati ovom tužbom.

1. 5. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

1. 6. S obzirom na to da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit preplatio za iznos od 1.179,82 eura. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Naime, sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužitelj nije u cijelosti obeštećen stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, tužitelj od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 1.179,82 eura na koji iznos teče zatezna kamata od 1. listopada 2015. Tužitelj potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, po osnovu i visini.

2. 1. Predložio je prekid postupka budući da je tužitelj je prethodno pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti i isplate po utvrđenoj ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o načinu promjene kamatne stope (iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora) pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Bujama te se navedeni postupak vodi pod posl. br. P-1972/2019.

2. 2. Iznosi koje tužitelj u tom postupku zahtijeva uračunati su tužitelju u novi ugovor o kreditu – Aneks uz ugovor o kreditu br. 356-95/2006 od 5. veljače 2016.g. (dalje: sporazum o konverziji), u kojem su mu ti iznosi priznati, a visina neotplaćene glavnice u konverziji, rezultat je onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po sporazumu o konverziji i onoga što je uplatio na temelju Ugovora o kreditu. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj je pristao da njegov ugovorni odnos s kreditorom, ovdje tuženom bankom, bude uređen na način kako je to predvidio Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), odnosno da se njegova pravna pozicija izjednači s onom u kojoj bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da je tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji pristao na takvo izjednačavanje s položajem korisnika kredita u EUR, ne postoji osnova na kojoj bi mogao biti prihvaćeni zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa koje traži u ovom postupku uz zahtjev za prihvatom iznosa iz postupka P-1972/2019. Priznanje tužitelju navedenih iznosa opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje - da se navedeni iznosi priznaju u valjanoj pravnoj osnovi – sporazumu o konverziji te predstavlja neosnovano dvostruko obeštećenje tužitelja.

2. 3. Osporio je aktivnu legitimaciju tuženika jer je iz specifikacije uplata razvidno da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog izvršene od KŠ, Istraturist Umag d.d., TLM Holding d. o. o. u stečaju, kao što je dolazilo i do uplata gotovinom iz koje nije razvidno je li tužitelj taj koji je izvršio uplatu. S obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, tužitelj ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.

2. 4. Opreza radi, tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

2. 5. Stoga, tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku proveo dokaze čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016. (str. 132 – 137 i 160 – 163 spisa), specifikacije uplata (str. 138 – 140 spisa), izračuna konverzije (str. 149 – 151 spisa), simuliranog otplatnog plana (str. 152 – 156 spisa), popisa uplata (str. 157 – 159 spisa), otplatnog plana (str. 208 – 215 i 220 – 230 spisa), Ugovora o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. kolovoza 2006. (str. 275 – 285 spisa), nalaza i mišljenja vještaka Elvisa Tomana od 21. ožujka 2024. iz predmeta koji se vodi kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, posl. br. P-1972/2019 (str. 286 – 304 spisa). Saslušan je tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 23. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu kredita od 102.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate 19 godina. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016.

6. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe jer se tužitelj kao potrošač, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016., nije odrekao prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. kolovoza 2006.

8. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11. i 25/13.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

12. U skladu s tim se tužitelj, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13. Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. kolovoza 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

14. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

15. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podignuo za kupnju stana 2006. godine. Kredit je podignut u Hypo banci, a prva rata mu je bila 31. kolovoza 2006. Prilikom podizanja kredita nitko mu nije spominjao švicarski franak, uvijek se razgovaralo samo u eurima. Kod javnog bilježnika su mu rekli da se radi o kreditu u švicarskom franku. Tužitelj bi bio odustao od ugovora, da već nije platio kaparu za stan. Sutradan kad je otišao u banku i donio im ovjerene ugovore službenica mu je rekla da je to najpovoljniji kredit. Stan je kupio za stanovanje, u njemu ne obavlja niti ga koristi za obavljanje neke djelatnosti i danas živi u tom stanu. Sjeća se da mu je prva rata bila oko 2.800,00 ili 2.980,00 kuna, a rata je došla čak do 5.900,00 kuna. U nekoliko navrata nije mogao niti plaćati, pa je dva puta napravio reprogram kredita. Zaključio je konverziju kredita u eurima jer je to čuo u medijima, da bi mu to bilo povoljnije, a švicarski franak kao valutu ne poznaje niti ju je ikada vidio niti s njom plaćao. U banci mu nitko nije objasnio što sve utječe na valutnu klauzulu, na promjenjivost kamatne stope, samo su mu rekli koja dokumentacija im je potrebna za dobivanje kredita. Tužitelj ne bi nikada ni pomislio podignuti kredit u švicarskom franku da je znao i da ga je uopće netko upozorio da bi rata mogla toliko narasti, a i svi pregovori oko kredita razgovarani su u eurima, jer je i cijena stana u kupoprodajnom ugovoru bila iskazana u eurima.

16. Tužitelj i tuženik sklopili su Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016. Predmetni Aneks sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK). Stav je ovoga suda da predmetna konverzija odnosno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužitelja budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovarala valutna klauzula u CHF, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti je tužitelj u trenutku konverzije znao da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

17. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

19. Sud je pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Elvisa Tomana od 21. ožujka 2024., sačinjen u predmetu koji se vodi između istih stranaka kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, posl. br. P-1972/2019, te je utvrđeno

20. Na osnovu tog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu od 13. studenog 2025. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.808,59 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate.

21. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utuženi iznos koji predstavlja razliku glavnice, koja tužitelju nije priznata prilikom sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-95/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016.

23. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

24. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 14. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

25. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.808,59 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u t. I. izreke presude.

26. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

26. 2. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT) te za zastupanje na ročištima 13. ožujka 2024., 3. srpnja 2024. i 13. studenoga 2025. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT). Na zatraženi trošak tužitelju pripada i PDV u visini od 25 % (Tbr. 46. OT).

26. 3. Tužitelju su priznati troškovi u iznosu od ukupno 1.000,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. 4. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

27. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie 28. studenoga 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.