Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-82/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika [obrt], [osobni identifikacijski broj], [adresa], M [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u odvjetničkom društvu ... [adresa], radi prestanka radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2019-64 od 3. rujna 2025., 26. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2019-64 od 3. rujna 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2019-64 od 3. rujna 2025. odbačena je kao nepravovremena tužba slijedećeg sadržaja: ¨1. Utvrđuje se da je tužitelju MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] redovitim otkazom Ugovora o radu od 24. rujna 2018. i 2. listopada 2018. nije prestao radni odnos 1. prosinca 2018. kod tuženika Sveučilište u [adresa], Odjel za biotehnologiju, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme Klasa; 112-01/13-01/07, Ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenim dana 1. ožujka 2013. 2. Nalaže se tuženiku Sveučilište u [adresa], Odjel za biotehnologiju, [adresa], OIB: 64218323816 vratiti tužitelja MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na rad na radno mjesto Docenta u znanstvenom području biomedicina i zdravstvo, polje temeljnih medicinskih znanosti sa svim pravima i obvezama iz Ugovora o radu Klasa: 112-01/13-01/07, ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenom 1. ožujka 2013., sve u roku od 8 dana. 3. Nalaže se tuženiku Sveučilište u [adresa], Odjel za biotehnologiju, [adresa], OIB: 64218323816 vratiti tužitelja MA 2 Poslovni broj Pr-211/2019-64 MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.¨ te je tužitelju- naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 331,81 eura, dok je u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 331,81 eura, a do zatraženih 2.500,00 eura) zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka odbijen.

2.1. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedenog rješenja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud preinači pobijano rješenje te prihvati zahtjeve tužitelja, odbije zahtjev tuženika te istom naloži da mu nadoknadi troškove postupka, podredno da ovaj sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. U žalbi protiv pobijanog rješenja tužitelj u bitnom navodi da u trenutku davanja redovitog otkaza ugovora o radu, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, nije bio sposoban za rasuđivanje, odnosno da je izjavu o otkazu dao u stanju potpune poslovne nesposobnosti pa da njegova jednostrana izjava kojom je otkazao ugovor o radu time ne proizvodi nikakve pravne učinke, a da prvostupanjski sud, usprkos prihvaćanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, pogrešno utvrđuje da je njegova tužba nepravovremena. Smatra da nema mjesta primjeni čl. 133. Zakona o radu, a temeljem kojeg je doneseno pobijano rješenje, obzirom se u konkretnom slučaj ne pobija odluku poslodavca već zahtjeva utvrđenje da radni odnos nije prestao jer tužiteljeva jednostrana izjava, a kojom je kao radnik dao otkaz ugovora o radu, ne proizvodi pravne učinke.

2.3. Tužitelj ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda RH u rješenju prema kojem tužba na utvrđenje nije vezana za rok već postojanje pravnog interesa, kao i pravno shvaćanje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i da rokovi za restituciju teku od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dok prema brojnoj sudskoj praksi samo ugovor može biti ništetan dok izjava volje može biti bez pravnog učinka.

2.4. U odnosu na samu pravovremenost tužbe, ukoliko bi se i primjenjivao rok iz čl. 133. Zakona o radu, ukazuje da je iz dostavljenih isprava razvidno da je on tek 11. travnja 2019. otpušten iz [obrt], čime je tužba podnesena u zakonskom roku, a pri tome napominje da je teret dokaza da je tužbu mogao podnijeti prije otpusta iz navedene bolnice, u smislu postojanja poslovne sposobnosti prije otpusta iz bolnice, upravo na tuženiku koji to tvrdi pa da je navedeno razlog zašto je odustao od provođenja vještačenja na navedenu okolnost, pored činjenice da tuženik uopće nije predložio dokaz na ovu okolnost. Smatra da je prvostupanjski sud povrijedio pravila tereta dokazivanja te da je isto utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje da radni odnos stranaka nije prestao jer izjava kojom je tužitelj kao radnik otkazao ugovor o radu nema pravne učinke obzirom isti u vrijeme davanje izjave nije bio poslovno sposoban te s tim u vezi vraćanje tužitelja na rad, uz zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, ukoliko se prihvati zahtjev tužitelja, a s tim u vezi i zahtjev tužitelja za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu.

6.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.2. U odnosu na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP- a, u vezi čl. 219. i 221.a ZPP-a, a koju žalitelj navodi u žalbi, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 219. ZPP-a jer je sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju tužitelj svoje zahtjeve temelji na činjenici nedostatka poslovne sposobnosti za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa pa je na njemu teret dokaza ove činjenice što je i učinio predlaganjem psihijatrijskog vještačenja na istu okolnost, dok je tuženik taj koji tvrdi da je odlučna činjenica da je tužitelj bio poslovno sposoban prije otpuštanja s bolničkog liječenja i da je stoga mogao i trebao zahtijevati zaštitu prava u rokovima iz čl. 133. ZR –a pa je upravo na njemu teret dokaza ove pozitivne činjenice (postojanja poslovne sposobnosti).

6.3. No, iako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nepravilno primijenio odredbu čl. 219. ZPP-a, navedeno nije razlog nepravilnosti pobijane odluke već pogrešna primjena materijalnog prava zbog koje nisu potpuno utvrđene sve odlučne činjenice niti su o istima dani razlozi u pobijanoj odluci, a niti je pobijanom odlukom odlučeno o osnovanosti istaknuti zahtjeva stranaka. Pri tome se ukazuje, a kako će se u nastavku dalje obrazložiti, da činjenica postojanja poslovne sposobnosti tužitelja nakon davanja izjave o otkazu ugovora o radu uopće nije odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari pa istu stoga nije niti trebalo utvrđivati radi čega niti odluka prvostupanjskog suda o odustajanju od provođenja ovog dokaza nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

7.1. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku temelji na primjeni odredaba čl. 133. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i 127/17., dalje u tekstu: ZR), a kojim odredbama se uređuje postupanje radnika ukoliko je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, u smislu podnošenja zahtjeva za zaštitu prava i rokova za ostvarenje zaštite od povrede prava.

7.2. U konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije, a niti to tužitelj tvrdi, povrijedio prava tužitelja, dapače iz tvrdnji stranaka te nespornih činjenica između stranaka jasno proizlazi da je tužitelj taj koji je otkazao ugovor o radu, kao i da je tuženik- poštivao sva zakonska prava tužitelja koja mu kao radniku pripadaju uslijed otkazivanja ugovora o radu. Pri tome se ukazuje da činjenica da je poslodavac prihvatio izjavu radnika o otkazu ugovora o radu i istom nakon isteka otkaznog roka prestao isplaćivati plaću te uplaćivati zdravstveno i mirovinsko osiguranje, po ocjeni ovog suda ne predstavlja odluke ili povrede prava od strane poslodavca protiv kojih bi radnik mogao zahtijevati zaštitu prava u smislu čl. 133. ZR-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o autonomnim odlukama/postupanjima poslodavca već provedbi odluke radnika, a koju je kao poslodavac dužan provesti ukoliko je ista prihvaćena osnova prestanka radnog odnosa.

8. Kao što je prethodno ukazano, predmet spora je postojanje radnog odnosa odnosno je li isti prestao izjavom tužitelja, konkretno izjavom od 24. rujna 2018., dopunjenom 1. listopada 2018., a kojom je tužitelj izjavio da redovito otkazuje Ugovor o radu od 1. ožujka 2013.

9.1. Za deklaratornu tužbu o postojanju radnog odnosa nije niti odredbama ZR- a niti odredbama ZPP-a propisan rok za podnošenje tužbe, što pretpostavlja da je jedini procesni uvjet za podnošenje ove tužbe postojanje pravnog interesa tužitelja, a koji proizlazi iz činjenice da je postojanje radnog odnosa između stranaka sporno, sve sukladno čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a.

9.2. Navedeno tumačenje je sukladno pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima poslovni broj Revr-540/16 od 29. studenog 2016., Revr-820/12, Revr-191/15 i Revr-762/02.

10. Uzimajući u obzir da pitanje pravnih učinaka otkaza ugovora o radu od strane radnika u slučaju nedostatka poslovne sposobnosti u trenutku davanja izjave o otkazu ugovora o radu nije uređeno odredbama ZR-a, sukladno čl. 8. st. 4. ZR-a, za odluku o zahtjevima tužitelja u pogledu prestanka radnog odnosa primarno se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Odredbom čl. 112. st. 1. toč. 9. ZR-a otkaz je propisan kao način prestanka radnog odnosa, dok je čl. 115. st. 4. ZR-a je propisano da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog, dakle radnik može jednostranom izjavom otkazati ugovor o radu čime prestaje radni odnos.

11.2. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO) je propisano da samo poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke, čime je poslovna sposobnost osnovna pretpostavka da bi određena izjava mogla proizvesti učinke koje za konkretni slučaj zakon predviđa jer slobodna volja u obveznim odnosima podrazumijeva sposobnost shvaćanja značenja i posljedica koje se vežu uz danu izjavu.

12. Slijedom navedenog, izjava tužitelja kojom je otkazao ugovor o radu je ništetna ukoliko isti nije u trenutku davanja izjave bio poslovno sposoban dati takvu izjavu pa je radi odluke o prestanku radnog odnosa kao prethodno pitanje potrebno utvrditi je li otkaz koji je radnik dao ništetan, uz napomenu da se pravo na isticanje ništetnosti, sukladno čl. 328. ZOO-a, ne gasi.

13. U odnosu na zahtjev za vraćanje na rad, ukazuje se na odredbu čl. 7. st. 1. ZR-a prema kojoj je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

14. Konačno, a u odnosu na zahtjev za sudski raskid ugovor o radu te naknadu štete u vezi istog, ukazuje se na odredbe čl. 125. st. 1. i 2. ZR-a, a prema kojim je osnova pretpostavka sudskog raskida ugovora utvrđenje da otkaz poslodavca nije dopušten, a što u konkretnom slučaju nije predmet spora.

15. Slijedom navedenog, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 375. st. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

16. U ponovljenom prvostupanjskom postupku potrebno je utvrditi je li tužitelj bio poslovno sposoban u trenutku davanja izjave o otkazu ugovora o radu u smislu sposobnosti shvaćanja značenja i posljedica davanja predmetnog otkaza ugovora o radu, uz napomenu da nedostatak poslovne sposobnosti čini navedenu izjavu ništetnom čime ista nema pravne učinke, konkretno prestanak radnog odnosa u smislu čl. 112. st. 1. toč. 9. ZR-a te je upravo ova činjenica odlučna za odluku o osnovanosti zahtjeva stranaka, uz napomenu da je na tužitelju teret dokaza ove činjenice.

Dubrovnik, 26. studenog 2025.

Sutkinja

Marija Bušković