REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-223/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka , s danom objave 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3212939993, sklopljenog između korisnika kredita LK i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 16. travnja 2008., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 165,90 eura sa zateznom kamatom koja teče od 23. travnja 2008. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 896,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2008. do isplate, za zakonske zatezne kamate zatražene na iznos od 165,90 eura koje teku od 16. travnja 2008. do 22. travnja 2008., te za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 165,90 eura preko dosuđene stope zatezne kamate pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 211,42 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih pos tupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.394,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je tuženik dana 16. travnja 2008. sklopio s korisnikom kredita LK Ugovor o kreditu br. 3212939993 (dalje: 'Ugovor o kreditu'), a potom je tužitelj sa korisnikom kredita sklopio dana 30. svibnja 2023. Ugovor o cesiji, broj: OV-3373/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od dana 30. svibnja 2023. Člankom 2. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno Odluci banke. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita.U odnosu na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelja navodi kako je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- stambeni kredit građana.

Navedena odredba Ugovora o kreditu je tipska odredba izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Također, navedena odredba nepoštena je i iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom Odlukom banke, te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranam te je stoga ništetna. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje.

Također, člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi kako je člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila , te slijedom navedenog pored utvrđenja ništetnosti sporne odredbe potražuje i povrat stečenog bez osnove .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u samom uvodu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi kao suviše visoko naznačenoj. Osporava osnovanost i visinu tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Nadalje u bitnom tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa te osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje ističe kako je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Osporava tijek zateznih kamata i navodi da bi kamate mogle teći samo od podnošenja zahtjeva jer tuženik nije bio nepošteni stjecatelj.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 30. svibnja 2023. (list 7 spisa), dopis LK upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest od 30. svibnja 2023. (list 8 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 9-14 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212939993 od dana 16. travnja 2008. (list 15-20 spisa), izvadak iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 21-22 spisa), solemnizacija Ugovora o kreditu kod javnog bilježnika (list 25-26 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5 ožujka 2004. (list 92 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 112-113 spisa), Članak 4. (list 118-152 spisa), dopis ovdje tuženika upućen LK od 1. travnja 2025. (list 168 spisa), iskaz svjedoka LK (list 179-181 spisa).

4. Tužitelj je tijekom postupka (obzirom na dostavljenu potvrdu tuženika) specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 19. svibnja 2025. te je isti smanjio jer je sada postavio zahtjev u točki II. za isplatu iznosa od 165,90 eura, dok je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 1.062,62 eura. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a za povlačenje tužbe, pa tako i za djelomično povlačenje, je potreban pristanak tuženika sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Pogrešno tužitelj smatra da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe, već da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s potvrdom o plaćenoj naknadi koju je dostavio tuženik, a koju činjenicu je tužitelj saznao nakon podnošenja tužbe. Okolnost što tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije znao u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu i što je to saznao tek nakon što je tuženik dostavio potvrdu o plaćenoj naknadi, nije od utjecaja na okolnost je li tužba djelomično povučena. Tuženik je izjavio da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe pa stoga nisu ispunjene pretpos tavke za djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a te je predmet spora u ovom postupku tužbeni zahtjev kako je postavljen u tužbi.

5. Na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3212939993 od 16. travnja 2008. te zahtjev za isplatu iznosa koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmetni Ugovora o namjenskom kreditu. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 16. travnja 2008. između LK i tuženika , dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 46/07 i 79/07)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 240.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita . Naime L nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost. Nadalje prema čl. 2. st. 4. Ugovora (kamata i naknade) ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Prema čl. 6. Ugovora kredit je odobren za kupnju apartmana.

9. LK je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 30. svibnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Dakle činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Prema tome Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

11. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka LK, korisnice kredita, te je ista u bitnom navela kako je tijekom 2008. godine podigla kredit u iznosu od 240.000,00 CHF za kupnju nekretnine na moru. Predmetnu nekretninu isključivo je koristila ona i njezina obitelj za privatne svrhe te ju nikada nije iznajmljivala. U međuvremenu tu je nekretninu prodala 2015. godine. Prije potpisivanja predmetnog Ugovora isti je pročitala, nije mogla pregovarati oko odredbi istog, jedino je mogla pregovarati u pogledu hipoteke. Što se tiče naknada koje su bile određene tim Ugovorom, bankarski službenik ju nije informirao o kojim se točno stvarnim troškovima radi koji bi ulazili u tu naknadu te također nije mogla niti pregovarati ništa u pogledu same naknade tih svih troškova koji su se odnosili na taj kredit. u banci joj nisu prezentirali nikakav dokument pod nazivom "tarifa o naknadama" te joj prije prija sklapanja Ugovora nije rečeno koliko će iznositi naknada.

Sud je ocijenio iskaz svjedoka LK vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv te je u skladu i sa materijalnom dokumentacijom u spisu. .

12. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita LK nije pregovarala o niti je imao uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen i sastavljen od strane banke. Iz njezinog iskaza također proizlazi da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu jer jje namjena istoga bila kupnja nekretnine na moru koju je koristila ona i njeizna obitelj . Nadalje utvrđeno je kako ju nitko od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu nije informirao kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada, te koliko bi ista iznosila.

13. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

14. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 165,90 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 22. travnja 2008.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

16. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP -a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

17. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Zbog toga je i odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 98. i 102. st. 1. ZZP -a te je odlučeno kao pod točkom I. izreke. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade.

22. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama ZOO-a . Naime prema odredbi čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a prema st. 2. istoga članka činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje , činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

23. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke.

25. Stoga je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu također ništetna i prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

26. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

28. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 165,90 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke i III. izreke.

25. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja a što proizlazi iz naloga za isplatu (list 19 spisa) a što između stranaka nije niti sporno, te je u dijelu tužbeni zahtjev u odnosu i na razdoblje zatraženo prije isplate odbijen te je odlučeno kao pod točkom III. izreke. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka I. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka III. izreke).

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 2.362,62 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva) a budući je na pripremnom ročištu 9. lipnja 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev isti iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev o kojem bi se prvo odlučivalo zasebnom tužbom to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na koji je smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Tužitelj je uspio u parnici sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u cijelosti, dok je sa zahtjevom za isplatu uspio u omjeru od 15,60% (uspio je s iznosom od 165,90 eura). Uzimajući u obzir i osnovu zahtjeva (ništetnost ugovorne odredbe što je predmet deklaratornog zahtjeva) s kojom je tužitelj u cijelosti uspio, dok je sa zahtjevom za isplatom uspio u omjeru od 15,60%, to je ukupno tužitelj uspio u parnici u omjeru od 57,80%, dok je tuženik uspio u omjeru od 42,20%. Tužitelju su sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a priznati troškovi u omjeru od 15,60% (57,80% - 42,20%).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 18. ožujka 2025. i 19. svibnja 2025. . u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima 9. lipnja 2025. i 16. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,18 eura i presudu u iznosu od 70,08 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je ukupni parnični trošak iznosi 1.355,26 eura što u omjeru od 15,60 % iznosi 211,42 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova koji nisu bili potrebni (podnesak od 16. lipnja 2025.) te troškove preko onih koji mu pripadaju obzirom na navedeni uspjeh u sporu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 26. studenog 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.