REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-734/2022-51

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja KN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Anamariji Jengić Bujan, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 05. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]) [adresa]. OIB: 025635697732, da tužitelju KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.762,20 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na izdanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, i to:

- na iznos od 46,63 eura od 15.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,56 eura od 15.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,50 eura od 15.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,43 eura od 15.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,35 eura od 15.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,29 eura od 15.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,63 eura od 15.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,52 eura od 15.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,42 eura od 15.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,31 eura od 15.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,20 eura od 15.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,08 eura od 15.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,97 eura od 15.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,85 eura od 15.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,74 eura od 15.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,61 eura od 15.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,50 eura od 15.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,60 eura od 15.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,48 eura od 15.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,35 eura od 15.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,22 eura od 15.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,09 eura od 15.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,96 eura od 15.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,83 eura od 15.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,69 eura od 15.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,56 eura od 15.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,42 eura od 15.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,27 eura od 15.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,14 eura od 15.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,00 eura od 15.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,85 eura od 15.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,71 eura od 15.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,56 eura od 15.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,41 eura od 15.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,26 eura od 15.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,10 eura od 15.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,95 eura od 15.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,79 eura od 15.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,64 eura od 15.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,47 eura od 15.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,75 eura od 15.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,61 eura od 15.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,46 eura od 15.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,33 eura od 15.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,18 eura od 15.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od 15.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,71 eura od 15.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,58 eura od 15.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,44 eura od 15.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,23 eura od 15.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,13 eura od 15.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,01 eura od 15.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,90 eura od 15.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,79 eura od 15.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,65 eura od 15.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,53 eura od 15.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,41 eura od 15.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 15.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,16 eura od 15.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,04 eura od 15.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,91 eura od 15.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,78 eura od 15.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,65 eura od 15.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,52 eura od 15.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,40 eura od 15.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,26 eura od 15.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,13 eura od 15.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,00 eura od 15.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,87 eura od 15.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,73 eura od 15.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,59 eura od 15.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,45 eura od 15.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,32 eura od 15.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,17 eura od 15.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,03 eura od 15.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,89 eura od 15.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,74 eura od 15.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,59 eura od 15.01.2014. godine pa do isplate.

II. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke, odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011171965 od 21. travnja 2006., sklopljenog između tužitelja, KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]) [adresa], OIB: 02535697732, potvrđenog po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, Trg Istarskog razvoda 17 (sada Trg slobode 2) pod brojem OU-499/06, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]) [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.612,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika kojom je tražio isplatu ukupnog iznosa od 41.171,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinačnog novčanog iznosa. Istovremeno tražio je utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljenim 21.04.2006. u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu CHF, sve uz naknadu parničnog troška. U tužbi tvrdi da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu 21.04.2006., a solemniziran 25.04.2006. po javnom bilježniku Tanji Ferenc u [adresa], kojim se tuženik, kao davatelj, kredita obvezao tužitelju, kao korisniku kredita i potrošaču, staviti na raspolaganje iznos od 94.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Ugovor da je sklopljen radi adaptacije stambenog objekta za privatne potrebe odnosno za rješavanje stambenog pitanja, na rok otplate od 20 godina, u 240 mjesečnih rata. Dalje navodi, da se radilo o standardiziranom ugovoru sastavljenom i ponuđenom po tuženiku o čijim odredbama tužitelj da nije mogao pregovarati niti utjecati na odredbe ugovora. Čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kamatna stopa na dan sklapanja ugovora da je iznosila 4,15% godišnje. Tužitelj izričito tvrdi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o odredbama koje propisuju primjenu CHF valutne klauzule. Tuženik da je iskoristio svoju jaču pregovaračku poziciju trgovca i nametnuo nepoštene ugovorne odredbe tužitelju i to da je dovelo do izrazitog nesrazmjera između prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i ravnopravnosti ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na osnovna načela obveznog prava propisana Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te da je tuženik povrijedio ta osnovna načela. Mjesečni anuitet otplate da je iznosio u kunskoj protuvrijednosti od 577,08 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Tijekom otplate kredita da je nekoliko puta, bezrazložno, povećana kamatna stopa pa tako npr. na 5,15%, 5,90%, 5,95%, 5,60%, 5,35%, 5,10% i 5,15% umjesto početne ugovorene 4,15%. Tužitelj se nadalje poziva na Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. g. Dalje izjavljuje da je prije pokretanja ovog sudskog postupka zatražio izradu nalaza i mišljenja sudskog vještaka kako bi mogao urediti tužbeni zahtjev, a prema kojemu da proizlazi da tuženik u vrijeme podnošenja tužbe duguje tužitelju ukupan iznos od 41.171,48 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj se poziva na presude Viskog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7921/13 od 13.06.2014., na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., na presudu VSRH Revt- 249/14 od 09.04.2015. te na određene odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio važeći na dan zaključenja predmetnog ugovora o kreditu te konačno na odredbe ZOO- a koje se odnose na ništetnost i posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kao i na odredbe koje se odnose na vraćanje drugoj strani sve što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno tužitelj se poziva na određene odredbe i smjernice Direktive 93/13/EEZ i Direktive 2008/48 kao i primjere sudske prakse Europskog suda pravde. Dalje navodi da je s tuženikom 22.12.2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, dalje: ZIDZPK/2015 izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, s početkom primjene 30.09.2015.

1.1. Tijekom postupka, a po prijedlogu tužitelja provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 26.09.2025. precizirao tužbeni zahtjev kako je to opisano u toč. I i II izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik tvrdi da niti jednim pozitivnim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tuženik da nije ni na koji način priznao tužbeni zahtjev tužitelja. Konverzija da je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Upravo zato tužitelj prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru da više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja prema tuženiku odnosno da tužitelj više nema pravni interes za ovu tužbu. Dalje navodi da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati te da se ne tretiraju kao umanjenje glavnice. Potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj da je priznao i prihvatio da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava tj. sve uplate po svim osnovama koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Po ovoj tužbi tužitelj da zapravo traži dvostruku naplatu. Prema odredbi čl. 22. ZOO-a valutna klauzula da je dopuštena te da se ne može govoriti o ništetnosti ugovorene valutne klauzule. Tuženik smatra da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH jer da sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i na valutnu klauzulu CHF valute. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik da je u potpunosti poštovao svu tada važeću zakonsku regulativu. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i način promjene kamatne stope da su javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim uvjetima na koje se poziva u odgovoru. Konačno, ugovorna volja stranaka da je bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, a koja je zakonom izričito dopuštena.

Zaključno ističe i prigovor zastare.

2.1. Tuženik se podneskom od 01.10.2025., očitovao na podnesak tužitelja kojim je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, na način da iz podneska tužitelja proizlazi da tužitelj djelomično povlači tužbeni zahtjev, a tuženik da ne pristaje na takvo djelomično povlačenje. Konačno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama. Tijekom postupka je tuženik kroz više podnesaka opetovano isticao sve ono što je već i u odgovoru na tužbu ranije isticao.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: ugovor o kreditu (16-24), izvansudski nalaz i mišljenje vještaka (25-36), plan otplate (38-42), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (43-47), pregled uplata po kreditu na dan 20.05.2019. (48- 51), dodatak ugovoru o kreditu (52-57), plan otplate (58-60), provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (192-256) te je saslušan tužitelj kao parnična stranka. Tuženik je na ročištu 04.09.2023. odustao od dokaza saslušanja svjedoka – osobnog bankara i javnog bilježnika.

3.1. Drugi dokazi nisu provedeni jer je temeljem provedenih dokaza činjenično stanje potpuno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. U odnosu na dokaz tužitelja koji se odnosi na izvansudski nalaz i mišljenje vještaka, taj dokaz sud nije prihvatio, prije svega jer je isti sačinjen izvan ovog sudskog postupka, bez suglasnosti obje stranke, tj. sud na istome nije temeljio ovu presudu, već je taj dokazni prijedlog spomenut samo kao osnov tužitelju za uređenje tužbenog zahtjeva za isplatu.

4. Rješenjem posl.br. P-1745/19-16 od 08.12.2020. određen je prekid postupka u ovom predmetu dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27.05.2020. podnio VSRH u predmetu Rev-1042/2017.

4.1. Rješenjem poslovni broj: P-1745/2019-18 od 04.10.2021. nastavljen je postupak te je istodobno određen prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije C-567/20 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29.10.2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

4.2. Rješenjem P-1745/2019-19 od 20.06.2022. nastavljen je postupak.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja specificiran podneskom od 26.09.2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, je osnovan.

5.1. Stav je ovog suda da je za konačno rješenje odnosa među strankama, a posebice zato što je tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogao postaviti točan zahtjev za isplatu, pa u tom smislu sud ne smatra da se radi o djelomičnom povlačenju kako to tvrdi tuženik.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011171965 od 21.04.2006. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, AN kao založni dužnik i sudionik i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema čl. 2. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta. Prema čl. 7.1. na rok otplate od 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, te je čl. 4. ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje. Kamata se obračunava u CHF te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Čl. 7. ugovorena je otplata kredita i to u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se korisnik obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita, a stranke su suglasne da obavijest banke je dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, a ta obavijest je sastavni dio ugovora. Čl. 8. ugovoreno je osiguranje vraćanja kredita te je založni dužnik dozvolio da se u korist banke kao vjerovnika uknjiži pravo zaloga na nekretnini u vlasništvu založnog dužnika. Čl. 6. ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja.

7. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 22.12.2015. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, AN i IN kao založni dužnici, te tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 1. Dodatka ugovorne strane su suglasno utvrdile da se Dodatak sklapa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvaćanja izračuna konverzije od strane korisnika kredita, te se Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30.09.2015. iznosi 40.442,52 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za eur. Dodatkom su stranke suglasno utvrdile da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 4.093,57 eura, a koji iznos se sukladno čl. 19c st. 1. toč. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30.09.2015. i iznosi 31.264,64 kn. Čl. 4. Dodatka ugovoreno je da potpisom tog Dodatka stranke utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 170,75 eura te se taj iznos smatra preplatom. Tako je čl. 5. Dodatka ugovoreno da ukupni iznos preplate iznosi 4.264,32 eura odnosno na dan 30.09.2015. preračunato u kune 32.568,74 kn te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. A čl. 6. Dodatka ugovoreno je da mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka da iznosi 417,54 eura.

8. Tužitelj KN je iskazao: "Ugovor o kreditu sam sa tuženikom sklopio 2006. godine za rekonstrukciju stambenog objekta. Iznos kredita iznosio je 94.000,00 CHF, a koji iznos mi je isplaćen u kunama. Ja sam se za kredit obratio tuženiku i to tražeći kredit u eurima i u maksimalnom iznosu kojeg mogu dobiti. Od strane tuženika je bila izvršena procjena i oni su mi procijenili prema ostaloj mojoj dokumentaciji koju sam imao da mogu podignuti kredit u vrijednosti u kojoj je kredit i realiziran. Želim posebno naglasiti da ja sam tražio kredit u eurima, međutim u banci u ono vrijeme bile su dvije službenice, i one su me stalno usmjeravale da podignem kredit u CHF jer da je to bolje i jeftinije. Ja do tada nisam nikada imao ni iskustva, ni kontakata sa CHF valutom. Meni je bilo važno da ja znam koliko će mi iznositi rata kredita. Prilikom dogovaranja rečeno mi je da će mi rata kredita iznositi 2.700,00 kn. Ja sam na to pristao i zato sam sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Prilikom dogovaranja kredita službenice mi nisu ništa objašnjavale u pravcu da bi mogao postojati bilo kakav problem vezano za kamatu i valutnu klauzulu. To je bio prvi kredit u mom životu kojeg sam podigao. Problemi su počeli nastajati otprilike nakon godine dana jer mi se povećavala rata, tek tada sam shvatio što sam napravio. Ja znam da postoji promjenjiva kamatna stopa i fiksna kamatna stopa. Meni je rečeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali da to zanemarim i vodili su me da uzmem upravo kredit u CHF. Želim još jednom ponoviti da to mi je bio prvi kredit u životu i meni je bilo važno koliko ću imati ratu kredita i namjera i želja mi je bila da dignem kredit u eur budući da sa valutom u CHF nisam nikada imao nikakvih kontakata. Ja se ne sjećam da li sam dobio ponudu od strane banke u eurima kada sam im rekao da želim kredit u eurima. Ja u vrijeme podizanja kredita nisam znao što znači valutna klauzula jer ponavljam ja se sa time nisam nikada u životu sretao. Banka je organizirala solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika i ja sam kod javnog bilježnika potpisao ugovor i platio troškove solemnizacije i to iz sredstava kredita koji mi je iznos banka oduzela iz kredita. Banka mi je odredila i kod javnog bilježnika trebam ići. A banka je odredila i procjenitelja. Javni bilježnik mi je pročitao Ugovor. Ja nisam ništa pitao bilježnika, ja sam imao interes što prije realizirati kredit. Ja nisam znao razliku između efektivne kamatne stope i one kamate koja se nudila. U predmetni kredit ušao sam kao neznalica glede tih stručnih pojmova. Ja sam napravio aneks ugovora sa tuženicom, a na to odgovaram: "a šta sam mogao kad drugog izbora nisam imao". Nisam primio nikakav novčani iznos već mi je samo određeni iznos prebijen za iduće rate, u smislu da mi je smanjena rata za neki period."

8.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je to bio prvi kredit u životu, da nikada nije imao doticaja niti bilo kakvog iskustva sa valutom u CHF, da je od banke izričito tražio kredit u EUR, a da su mu službenici banke uporno nudili kredit u CHF valuti, jer da je to najpovoljniji kredit. I konačno iz njegovog iskaza proizlazi da prilikom dogovora tj. i prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora između djelatnika banke tj. tuženika i njega nije bilo pojedinačnog pregovaranja u smislu da je tužitelj mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu, pogotovo ne na kamatnu stopu i valutnu klauzulu te da tužitelj apsolutno nije bio informiran o pojmu kamatne stope i valutne klauzule tj. ni što znači promjenjiva kamatna stopa niti što znači valutna klauzula. Sud je prihvatio iskaz tužitelja vjerodostojnim tj. iz iskaza tužitelja je utvrđeno da tuženik prije i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, nije mu objasnio ni parametre ni metodu izračuna parametara, a koji utječu na promjenu kamatne stope niti mu je objašnjeno da valutna klauzula znači da je glavnica kredita vezana uz CHF. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan, uvjerljiv i kako nije imao mogućnosti utjecati na odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tužitelj ima status potrošača.

9. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 21.04.2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,15 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 22.12.2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011171965 kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 10.05.2006. do 31.07.2007. 4,15%, od 01.-08.2007. do 31.01.2008. 5,15 %, od 01.02.2008. do 31.12.2008. 5,90%, od 01.01.2009. do 30.11.2010. 5,95%, od 01.12.2010. do 31.05.2011. 5,60%, od 01.06.2011. do 31.08.2011. 5,35%, od 01.09.2011. do 31.01.2012. 5,10%, od 01.02.2012. do 31.01.2014. 5,15%, od 01.02.2014. 3,23%.

10. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li je tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora o konverziji u potpunosti obeštećen tj. da li tužitelj više ima pravnog interesa za podnošenje ove tužbe tj. i za isplatu.

11. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja (preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja) osnovan, a da su prigovori tuženika neosnovani.

12. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u točki I izreke ove Presude, tj. potražuje isplatu iznosa od 4.762,20 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 15.08.2007. pa nadalje.

13. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 21.04.2006. u kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja, te isplata po osnovi preplaćenog.

14. Tužitelj se u pogledu ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P- 1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te Presudu Vrhovnog suda RH od 09. travnja 2015. Revt-249/2014, te na pojedine odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te pojedine odredbe Zakona o obveznim odnosima koje propisuju ništetnost odredbi Ugovora te na Direktivu EU i dr.

15. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

16. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

17. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Kako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

19. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja, a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., a tuženik je odustao od saslušanja službenika banke i javnog bilježnika) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

20. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne.

21. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika u utuženom razdoblju (od 01.11.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 21.04.2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

24. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a onaj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (konkretno ništetnih određenih odredbi ugovora) odgovoran je za štetu u ovom slučaju tužitelju koji tu štetu trpi zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora, ako nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ČN i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

26. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 FN i HN od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III- 2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

27. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ĆN protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

28. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. Sklapanjem Dodatka od 22.12.2015. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

30. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužitelj) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

31. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

32. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

33. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

34. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, za adaptaciju stambenog objekta, te ima svojstvo potrošača.

35. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

35.1. Vještak je dana 29.07.2025. izradio nalaz i mišljenje u kojem je nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe dao mišljenje da:

- preplate kamata u anuitetu, koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita temeljem Ugovora o kreditu od 21.04.2006. godine, u odnosu na iznose kamata koje bi platio da je od početka otplate pa do 31.12.2013. godine primjenjivana početna kamatna stopa od 4,15% p.a. ukupno iznose *4.762,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4

- preplate kamata u anuitetu kao da visina ugovorene kamatne stope nije ugovorena i to kao razlika između plaćene kamate i kamate koju bi bio (ako bi bio) dužan platiti tuženiku uzevši u obzir odredbu čl. 26. ZOO/05 (u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata) ukupno iznose *7.660,67 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

- tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *4.149,53 EUR koju je tužitelj iskoristio za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika

- u izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike anuiteta s osnova promjene kamatne stope utvrđene ovim vještačenjem pod prvom alinejom zadaće

- konverzija kredita izvršena je ispravno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15.

36. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev za isplatu, na način kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

37. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da u cijelosti osporava nalaz i mišljenje jer da je uopće bespredmetan u ovom postupku budući da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK, da je vještačenje bilo nepotrebno budući da je tužitelj konvertirao predmetni kredit, da vještačenje nije u skladu sa stavom VSRH niti kongentnim odredbama ZIDZPK te da se predmetni nalaz i mišljenje ne može koristiti kao dokazno sredstvo na temelju kojeg bi se mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a i promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula da su zakonom dopuštene. Slijedom toga smatra da nalaz i mišljenje vještaka kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari, a pogotovo zbog zauzetog shvaćanja VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.

37.1. Tuženik je na ročištu 05.11.2025. odustao od dopune financijskog vještačenja.

38. Tuženik je podneskom od 01.10.2025. naveo da je zaprimio podnesak tužitelja od 26.09.2025., kojim je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, međutim, tuženik ne pristaje na takvo djelomično povlačenje, pozivajući se na pravno shvaćanje VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26.04.2021. broj Su IV-16/2021-8 te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen, te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva. Kako je već i obrazloženo u toč. 5.1. ovog obrazloženja, vještačenje je provedeno u odnosu na iste okolnosti navedene u tužbi, dakle, ne radi se o vještačenju o nekim novim okolnostima.

40. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,15 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,15 %, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

41. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

42. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

43. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 21.04.2006.

44. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

45. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 13.10.2020., 23.08.2023., 26.09.2025., te za zastupanje na ročištima 02.12.2020., 04.09.2023. i 05.11.2025. za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV, te trošak vještačenja 600,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

45.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 26.09.2025. i za zastupanje na ročištima 02.12.2020., 04.09.2023. i 05.11.2025. za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV u iznosu od 250,00 eura, te trošak vještačenja 600,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 762,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.612,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 13.10.2020. i 23.08.2023. jer navedeni podnesci nisu bili nužni za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije ni u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu sukladno Zakonu.

45.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.1., 8.1., 9.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

46. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

47. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 26. studenog 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.