Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1831/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz OD Vukina & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6704/2024-10 od 10. srpnja 2025., u sjednici održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6704/2024-10 od 10. srpnja 2025. u točki I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke do iznosa od 1.224,54 eura sa sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura (slovima:dvijestopedeseteura) sa pripadajućim zateznim kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 10. travnja 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, a kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za obradu kredita, i to točka 5. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita te se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 552,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2006. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.474,54 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik se žalbom poziva na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a, međutim ne konkretizira u čemu bi se te povrede sastojale pa primjenom čl. 365. ZPP-a ovaj sud nije ispitivao da li su donošenjem pobijane presude počinjene navedene procesne povrede.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o [broj kredita] od 10. travnja 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, i to ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je spornom odredbom ugovoreno da će tužitelj platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja se plaća jednokratno odmah pri potpisu ugovora, s time da je ta naknada tužitelju naplaćena 11. travnja 2006. u iznosu od 552,18 eura.

9. U ovom stadiju postupka sporna je ništetnost sporne ugovorne odredbe.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je riječ o tipskom ugovoru, da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita te da je plaćanje sporne naknade tužitelju kao potrošaču nametnuto, kao i da tuženik nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit, niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

11. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud pozivom na čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., dalje:ZOO) i čl. 81. st. 1. i 2. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje:ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st.1. ZOO-a zauzima pravno shvaćanje da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju primljeni iznos sporne naknade u visini od 552,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate, s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani. Naime, sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti sadržanom u odredbi čl. 85. ZZP/03 kojom je propisano da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema kojoj odredbi se podrazumijeva da su ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik informirao tužitelja o svrsi sporne naknade odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi, to sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa suprotno žalbenim navodima nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 84. ZZP/03 za isključenje od ispitivanja poštenosti te ugovorne odredbe.

16. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenosti zakonskih pretpostavki za utvrđenje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe nisu osnovani. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru od strane prednika tuženika i da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik žalbom niti ne dovodi u pitanje. Nadalje, izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužitelj bio obaviješten o svrsi te naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih u tu naknadu, pa je za zaključiti da prednik tuženika nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj pristao na spornu ugovornu odredbu, čime je, suprotno žalbenim navodima, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a cijeneći da tužitelj nije imao izbora tu odredbu prihvatiti ili ne jer u suprotnom ne bi mogao sklopiti ugovor, kako to proizlazi iz njegova iskaza, sporna je odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Prema odredbi čl. 81. ZZO/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.).Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.).

18. Imajući u vidu prethodno navedena činjenična utvrđenja, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke iz čl. 81. st.1. 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 za nepoštenost odnosno ništetnost sporne ugovorne odredbe, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

19. S obzirom na ništetnost sporne ugovorne odredbe, pravilno je prvostupanjski sud, a pri nespornoj činjenici da je prednik tuženika na temelju te odredbe primio od tužitelja iznos od 552,18 eura, primijenio materijalno pravo iz čl. 323.st.1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na povrat utuženog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama od dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika kao nesavjesog stjecatelja sukladno čl. 1115.ZOO-a.

20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni tijek zatezne kamate navodeći da nije nesavjestan stjecatelj, nisu osnovani. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe utvrđena zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.

21. Tuženik žalbom neosnovnao osporava pravilnost primjene materijalnog prava, pri donošenju odluke o troškovima postupka navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio troškove postupka prema zbroju vrijednosti predmeta spora deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.876,41 eura, jer da je iste valjalo pravilno odmjeriti samo prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 552,18 eura, nisu osnovani.

22. Prema odredbi čl. 37.st.1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

23. U konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 552,18 eura isplaćenog na temelju ništetne odredbe, dakle zahtjeve koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.876,41 eura kao zbroj iznosa od 1.327,23 eura i iznosa od 552,18 eura.

24. S obzirom na istaknuta dva tužbena zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) u primjenu dolazi odredba čl. 37.st.1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je troškove postupka odmjerio prema zbroju vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva u iznosu od 1.876,41 eura, pri čemu je vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva u tužbi pravilno označena u skladu sa čl. 40. st. 2. ZPP-a, a kondemnatornog zahtjeva u skladu sa čl. 35.st.1. ZPP-a.

25. Pored toga, upravo deklaratorni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o pravnoj osnovanosti kondemnatornog zahtjeva zbog čega su se upravo u vezi deklaratornog zahtjeva izvodili dokazi, dok je visina zahtjeva bila nesporna, slijedom čega su troškovi postupka pretežno nastali upravo u vezi deklaratornog zahtjeva, što potkrjepljuje pravno shvaćanje da je zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva mjerodavan za odmjeravanje troškova postupka, a ne isključivo vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva kako to smatra tuženik.

26. Također, tuženik žalbom neosnovano osporava visinu odmjerenog troška za sastav podneska od 8. siječnja 2025., budući da se istim tužitelj obrazloženo očitovao na navode odgovora na tužbu pa je riječ o obrazloženom podnesku iz Tbr.8.t.1. Tarife kako to pravilno smatra prvostupanjski sud.

27. Međutim, osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na podnesak od 23. siječnja 2025., budući da je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti već u ranijem podnesku od 8. siječnja 2025. pa nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio matereijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak u iznosu od 200,00 eura sa PDV-om tj. u ukupnom iznosu od 250,00 eura.

28. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke, dok je primjenom čl. 373. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o troškovima postupka, kao u točki II. izreke.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka pozivom na čl. 154.st.5. ZPP-a nije osnovan, budući da je tuženik sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić- Margan