P-1093/25

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa] OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate 1.592,70 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja UP, odvjetničke vježbenice i u nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika SP, odvjetničkog vježbenika, donio je i objavio 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652 - 5103539403 od dana 30. travnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime plaćene naknade za troškove obrade kredita, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.592,70 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu stope zateznih kamata odnosno u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 1.592,70 € potraživao zatezne kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.113,48 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 100,34 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su ŠP i tuženik su 30. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103539403 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 107.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 216 mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 2,50 % (slovima: dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, korisniku kredita je 4. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.59,70 EUR, a sve sukladno gore navedenoj odredbi članka 10. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje ističe da o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita te stoga plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 1.592,70 € uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 1.592,70 € od iznosa kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/03,) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja niti njegovoj poslovnoj djelatnosti već je podigao gotovinski kredit uz hipoteku, kako to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troškova kredita, koju je korisnik kredita platio 4. svibnja 2007. u visini od 1.592,70 € prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 81. st.1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer smatra da su potrošačka prava neprenosiva na druge osobe budući su strogo osobne naravi te ukazuje na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu kojom je klijentu zabranjen prijenos bilo kojeg prava iz Ugovora bez suglasnosti Banke, koju suglasnost tuženik nije dao. Naveo je da s korisnikom kredita 24. listopada 2018. sklopio Nagodbu kojom je u odredbi čl. 1. st. 2. utvrđeno da ukupan iznos potraživanja Banke prema Dužniku s osnove Ugovora o kreditu na dan sklapanja Nagodbe iznosi 64.789,99 eura te je člankom 4. st. 2. Nagodbe ugovoreno da osim Tražbine iz članka 1. stavka 2. ove Nagodbe, nemaju nikakvih drugih međusobnih potraživanja ili zahtjeva koji bi proizlazili iz i u vezi s Ugovorom o kreditu te je odredbom čl. 5. Nagodbe ugovoreno da se Ugovorne strane odriču prava isticanja ništetnosti ove Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu, da se odriču prava pobijanja Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu, te da se odriču prava potraživati iznose plaćene po istima s osnove naknade štete odnosno stjecanja bez osnove. Također je naveo da je tužitelj dužan dokazati status potrošača korisnika kredita. Nadalje navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove te da su djelatnici banke korisnika kredita informirali o obvezi plaćanja naknade tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da je službenik Banke korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te ukazuje na letke tuženika koji su uručivani korisniku kredita prije nego je došlo do sklapanja ugovora a na kojim je bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,5% od iznosa odobrenog kredita. Također navodi da je predmetna naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Također ističe da predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Zaključno ističe prigovor zastare i prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate kao i stopi zatezne kamate.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod svojih ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 7. srpnja 2025., tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Na predmetnom ročištu ovaj sud je po prigovoru tuženika odredio vrijednost predmeta spora u visini od 2.919,93 €.

4. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.919,93 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora bez da je posebno naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 1.592,70 €.

5. Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, je propisano da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio dok je st. 3. tog članka propisano da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

6. Slijedom navedenog, budući da je tužiteljev zahtjev za isplatu postavljen u vrijednosti od 1.592,70 € dok je vrijednost predmeta spora odredio u visini od 2.919,93 €, te budući da se u konkretnom slučaju ne radi o suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora, a sve s obzirom na to da se zbog toga ne postavlja pitanje stvarne nadležnosti, ni sastava suda, ni vrste postupka a niti prava na naknadu troškove postupka (jer se primjenjuje isti tarifni razred i u slučaju VPS-a od 1.592,70 € kao i u slučaju VPS-a od 2.919,93 €) to je ovaj sud smatrao da je za vrijednost predmeta spora mjerodavna vrijednost koju je naznačio tužitelj.

7. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 34 spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine od 10. lipnja 2023. (list 35 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 36-41 spisa), Izjava svjedoka ŠP (list 43-44 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103539403 (list 45-49 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-51039403 od 30. travnja 2007. (list 50-57 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 57 spisa), Potvrda posl. broj OV-6782/2007 (list 58- 59 spisa), Izvadak iz BZP-a (list 60 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 70 spisa), dopis Erste banke d.d. od 25. ožujka 2025. (list 74 spisa), Obračun naknade za bankarske usluge (list 159 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 168-174 spisa).

8. Na ročištu održanom 15. listopada 2025. tuženik je odustao od saslušanja svjedoka MP.

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu a koja glasi: “ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.592,70 € na ime ništetne odredbe.

11. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja ŠP, kao korisnik kredita i tuženik, 30. travnja 2007., zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51401652 – 5103539403 (dalje: Ugovor). Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 4. svibnja 2007., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.592,70 €, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

12. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača korisnika kredita, sporno je, je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 10. Ugovora) ništetna, sporan je tijek i stopa zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

13. Konkretni ugovor o kreditu sklopljen je 30. travnja 2007., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP).

14. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 30. travnja 2007., između ŠP kao korisnika kredita i tuženika kao Banke. U članku 3. Ugovora je izrijekom navedeno da je namjena kredita gotovinski kredit uz hipoteku. Člankom 10. Ugovora, ugovorena je naknada za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 2,5 % odnosno minimalno 200,00 kn te je korisnik kredita pristao da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

15. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su ŠP i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 1. Ugovora utvrđeno da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima prema tuženiku tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te je odredbom čl. 2. ustupitelj i prenio na tužitelja te svoje tražbine prema tuženiku.

16. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

17. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

19. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. U odnosu na tuženikov prigovor da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da „Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti Banke založiti, ustupiti, ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ovog Ugovora“ i da je stoga navedeni prijenos tražbine nevaljan odnosno da ne proizvodi učinke prema tuženiku kao cesusu, treba navesti da se potraživanje korisnika kredita (sada tužitelja) ne temelji na predmetnom Ugovoru o kreditu kako to tumači tuženik, nego na stjecanju bez pravne osnove budući da je tuženik naplatio predmetnu naknadu bez valjane pravne osnove (osnove koja je otpala) odnosno na temelju ništetne odredbe čl. 10. Ugovora, slijedom čega navedena odredba čl. 14. Ugovora o kreditu ni ne dolazi do primjene jer se ne radi o prijenosu prava iz Ugovora, već o prijenosu prava koje je nastalo zbog ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, odnosno o stjecanju bez pravne osnove. Slijedom toga, u ovom slučaju se radi o izvanugovornom odnosu pa navedeno potraživanje korisnika kredita odnosno sada tužitelja, nije potraživanje temeljem Ugovora slijedom čega navedena zabrana cesije se ne može primijeniti u ovom slučaju.

21. Vezano uz tuženikov prigovor da su stranke 24. listopada 2018. sklopile nagodbu kojom se isti u čl. 5. st. 1. Ugovora, odriče prava pobijanja Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu, te da se odriču prava potraživati iznose plaćene po istima s osnove naknade štete odnosno stjecanja bez osnove, ukazuje se na odredbu čl. 157. st. 2. ZOO-a, prema kojoj je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti, slijedom čega je navedeni prigovor neosnovan jer je takva nagodba ništetna.

22. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisniku kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

23. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Iz odredbe članka 3. Ugovora proizlazi da je namjena kredita gotovinski kredit uz hipoteku te da je ugovor sklopila fizička osoba. Iz iskaza svjedoka ŠP ovaj sud je također utvrdio da je kredit korišten manjim dijelom za zatvaranje drugog kredita, a najvećim dijelom za adaptaciju kuće. Slijedom navedenog, kako iz Ugovora a niti iskaza svjedoka ne proizlazi da je namjena kredita bila obavljanje njegovog zanimanja niti poslovne aktivnost a ni poduzetničke djelatnosti, a niti su sredstva korištena u te svrhe, to je ovaj sud ocijenio da je korisnik kredita potrošač.

25. Nadalje se ukazuje da je svjedok u svom iskazu naveo da mu predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 10. Ugovora kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita, nije bila razumljiva i jasna u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze. Nadalje je iskazao da korisnik kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, te da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Također je naveo da navedena kuća nije bila davana u najam.

26. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

28. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odluci Banke. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. Ugovora), je u svom iskazu naveo da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 10. Ugovora, te da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

29. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

30. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 87. st. 4. ZZP) da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 10.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

31. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogao izvesti zaključak i o njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

32. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

33. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

36. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke)

37. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

38. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

39. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

40. Budući da je tužitelj potraživao zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, to je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, jer se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora, već o izvanugovornoj obvezi temeljem stjecanja bez pravne osnove kada je osnova naknadno otpala. (točka III. izreke)

41. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 7. srpnja 2025. i 15. listopada 2025., u iznosu od 200,00 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 15. travnja 2025. (tužba), te od 2. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.000,00 €. Jednako tako tužitelj ima pravo u skladu sa Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23- dalje ZSP) i na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,83 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 75,65 €. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.113,48 €. (točka IV. izreke)

42. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pribavljanje potvrde o visini naknade od tuženika u visini od 50,00 €, budući da navedeni troškovi ne predstavljaju troškove koji idu na teret protivne strane te je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Zaključno sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu preko gore dosuđenih iznosa pa do traženog iznosa od ukupno 151,32 € odnosno u visini od 37,84 € budući da sukladno vrijednosti predmeta spora navedene pristojbe iznose upravo koliko je tužitelju dosuđeno. Slijedom navedenog sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 100,34 € (točka V. izreke).

43. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 26. studenog 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 75,65 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana