REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-644/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivici Cvitiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 29. listopada 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja – Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i z. punomoćnika tuženika – ĐNŽ, odvjetničke vježbenice u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, 26. studenog 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da isplati tužitelju ĐN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 535,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate i to:

-na iznos od 0,04 € od 31.07.2007. pa do isplate

-na iznos od 0,29 € od 31.08.2007. pa do isplate

-na iznos od 0,04 € od 30.11.2007. pa do isplate

-na iznos od 0,65 € od 31.01.2008. pa do isplate

-na iznos od 1,49 € od 01.03.2008. pa do isplate

-na iznos od 1,92 € od 02.04.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,72 € od 30.04.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,24 € od 02.06.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,86 € od 02.07.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,15 € od 04.09.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,70 € od 01.10.2008. pa do isplate

-na iznos od 4,82 € od 03.11.2008. pa do isplate

-na iznos od 1,80 € od 01.12.2008. pa do isplate

-na iznos od 5,52 € od 05.01.2009. pa do isplate

-na iznos od 5,80 € od 03.02.2009. pa do isplate

-na iznos od 5,84 € od 02.03.2009. pa do isplate

-na iznos od 5,14 € od 05.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,46 € od 02.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,65 € od 30.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,65 € od 30.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,84 € od 31.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,42 € od 03.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,89 € od 02.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,84 € od 05.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,49 € od 07.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 5,20 € od 11.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 6,00 € od 15.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 5,75 € od 12.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 6,84 € od 08.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 6,79 € od 06.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 8,74 € od 09.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 10,03 € od 12.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 8,78 € od 06.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 13,03 € od 15.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 11,11 € od 15.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 11,35 € od 11.11.2010. pa do isplate

-na iznos od 13,48 € od 14.12.2010. pa do isplate

-na iznos od 15,65 € od 12.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 12,95 € od 11.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 13,66 € od 10.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 12,96 € od 13.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 14,76 € od 12.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 19,39 € od 12.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 19,39 € od 12.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 23,32 € od 17.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 227,62 € od 17.08.2011. pa do isplate

i to do 31.12.2007. g. po stopi utvrđenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ĐN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 577,95 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.”

III O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 24.5.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 138-50-4131989 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 4.153,00 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci, s tim da korisnik kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.9.2007.

1.1. U predmetnom Ugovoru o kreditu u čl.7. Ugovora ugovorena je valutna klauzula vezana za švicarski franak odnosno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

1.2. Službenici tuženika su tužitelju kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita ponudili kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, odnosno predmetni Ugovor, te su naveli da je isti tržišno najpovoljniji odnosno da je mjesečni anuitet najniži i da se neće povećavati. Tuženik nije tužitelju objasnio kakva je valuta CHF, odnosno da država odnosno Hrvatska narodna banka ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što je branila tečaj kune u odnosu na EURO i o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan. Također, tuženik nije obavijestio tužitelja o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je vjerovao da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i međusobnom uvažavanju svih sudionika, te nije imao razloga sumnjati u to što je govorio tuženik, te nije bio u mogućnosti pregovarati niti o jednoj pojedinoj ugovornoj odredbi. Poslovno odnosno financijsko znanje tuženika i njegovo iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na znanje tužitelja odnosno prosječnog potrošača toliko superiorno da je to nemjerljivo i neusporedivo, a koje znanje je tuženik zloupotrijebio i koristio protiv tužitelja, na njegovu štetu, a u svoju korist.

1.3. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje u tekstu ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-a. Tako je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP). Nadalje, sudovi u Republici Hrvatskoj imaju obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU ta interpretativna obveza sudova država članica ima svoju osnovu u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj unije (UEU) : tj. načelu lojalne suradnje. Naime, sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5.4.1993. (Sl. list EZ 1993. L95/29) a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača. U protivnom sud krši obvezu iz čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kojom je propisano da je Direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići. Treba naglasiti i kako je RH još 29.10.2001. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (stupio na snagu 1.2.2005.), da je 9.12.2011., i to ratifikacijom Ugovora o pristupanju EU, RH prihvatila ukupnu pravnu stečevinu EU, te je 1.7.2013. postala članica EU. Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i SalvatEditores SA v RocioMurcianoQuintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

1.4. Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu djelomično ništetan u smislu čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (važećim u vrijeme zaključenja ugovora NN 35/05 i dr., u daljnjem tekstu ZOO),odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Također je protivan velikom broju načela obveznog prava i to: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3.), načelu savjesnosti i poštenja (čl.4.), načelu zabrane zlouporabe prava (čl.6.), načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl.7.), načelu zabrane prouzrokovanja štete (čl.8.).

1.5. Tužitelj želi napomenuti da se u ovom slučaju radi o ugovornom pravu koje podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora, te da svaka strana ima određena prava i obaveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Naime, tužitelj je mogao samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, a isti su se kao potrošači nalazili u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. Nije sporno da su obveze tužitelja zbog primjene takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i da su uzrokovale očiglednu neravnotežu, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u Ugovoru, ali navodi da je tuženik istu nesavjesno i nepošteno primjenjivao u predmetnom slučaju, kao i da o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestio tužitelja. Naime, nisu sve valutne klauzule iste, odnosno posljedice ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka nisu iste. Tuženik nije objasnio tužitelju da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kod valutne klauzule i tumačenja iste potrebno je ocijeniti smisao i sadržaj iste, a ne ocjenjivati isključivo „gramatičko značenje“ tj. potrebno je primijeniti „teleološko tumačenje“ u duhu prava, a ne gramatičko što je i intencija samih europskih sudova, a na što su dužni paziti i nacionalni sudovi svake pojedine države. Smisao valutne klauzule je da se vjerovnik novčane obveze u ovom slučaju tuženik zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj ugovornoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta. Tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije mogao znati da će tuženik tumačiti i primjenjivati istu suprotno svrsi radi koje je zakonom utemeljena, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu. Kako tuženik posjeduje stručna znanja i njegova je osnovna djelatnost financijske prirode, nesporno je da je bio svjestan te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije naveo ili objasnio posljedice tužitelju, pa je time njegovo ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno. Navedenim postupanjem, primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaj CHF u odnosu na kunu prevalio na tužitelja istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice, tuženik je doveo tužitelja u vrlo neizvjesnu i nezgodnu situaciju. Navedeno postupanje tuženika, u uvjetima višedesetljetnog stabilnog tečaja domaće valute, suprotno je moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava i čini predmetni Ugovor o kreditu, broj ugovora 138-50-4131989 od 24.05.2007. ništetnim u dijelu valutne klauzule. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno je utvrđeno da je između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. U revizijskoj odluci VSRH Rev-2221/18 od 16.9.2019. VSRH je odlučujući o revizijama Banaka izjavljenim na presude Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu posl.br.P-1402/2012 od 4.7.2013. i kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na I.-VIII.tuženike, gdje je Raiffeisenbank Austria d.d bila IV. -tužena glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, VSRH je reviziju tuženika odbacio kao neosnovanu i potvrdio da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informiralo potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što je sve suprotno odredbama čl.81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. suprotno je odredbama čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07,133/09). Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/12 od 4.7.2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica za CHF, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.

Zakona

o

parničnom

postupku

(NN

br.53/91,91/91,58/93,112/99,88/01,117/03,88/05,02/07,84/08,123/08,57/11,25/13,89 /14,70/19- dalje u tekstu ZPP) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedena presuda iz kolektivnog spora izravno je primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi (str.62 presude VTSRH). To je izričito navedeno i na str.45 i 46. presude VTSRH : „ovo je posebno bitno zbog činjenice da potrošači u pojedinačnim sporovima koji su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer donesena odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač.“ Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-3142/18 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c.ZPP-a, a isto tako i čl.118.ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Slijedom navedenog, utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 138-50 4131989 od 24.5.2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF. Zaključno 3.2.2021. Ustavni sud RH je na sjednici odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka podnesene protiv presuda VSRH i VTS u kolektivnom sporu, te je na taj način u cijelosti pravomoćno okončan postupak u kolektivnom sporu „Potrošač“.

1.6. U odnosu na eventualno istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, tužitelj ističe da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa (podnošenje tužbe 4.4.2012.) dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1402/12 od 7.travnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., dakle zastara za valutnu klauzulu u CHF teče od dana 14.lipnja 2018., a sukladno čl.225.ZOO-a primjenjuje se zastarni rok od 5 godina, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina, ako zakonom nije propisan neki drugi rok zastare. Slijedom navedenog, sva potraživanja od 4.4.2007. pa nadalje, nisu u zastari.

1.7. Čl.111.st.1.ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u čl.1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi ii platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.8. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 11. kolovoza 2025. (list 69-72 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje isplatu s osnova preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosa od 535,06 € sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate kao i troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 28-30 spisa) tuženik ističe da nije sporno da su tužitelj i tuženik 24.5.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-4131989 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 4.153,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.3. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.4. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

2.5. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.6. Konačno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu (list 13-15 spisa), otplatni plan (list 16-21), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-23), zahtjev za kredit (list 31), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 40-47), te je u svrhu dokazivanja zamolbenim putem Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, saslušan tužitelj osobno.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršene podneskom tužitelja od 11. kolovoza 2025. kojom je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 11. kolovoza 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

6. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj 138-50-4131989 od 24.5.2007. na iznos od 4.153,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je potrošački kredit za kupovinu skutera, motocikla, četverokotača, s rokom otplate 60 mjeseci, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

7. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

8. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

9. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

9.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

9.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

10.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz naprijed navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

12. U pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

13. U tom smislu saslušan tužitelj, zamolbenim putem koji je iskazao da je kredit dizao za kupnju skutera. U RBA su ga uputili iz samog salona u kojem je razgledavao skutere i u kojem je odlučio kupiti skuter. Kada je došao u poslovnicu banke, tamo mu je ponuđen kredit u CHF te mu je rečeno da je to puno stabilnija opcija nego eur. Ne sjeća se da su mu tamo posebno objašnjavali značenje valutne klauzule, ali ta terminologija poznata mu je donekle iz struke. U banci ga nisu posebno upozoravali na potencijalne rizike koji mogu nastati sklapanjem ugovora. Nije posebno mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, ponuđen mu je takav kakav je i bilo je "uzmi ili ostavi". Nakon što su porasli iznosi mjesečnih anuiteta, ne sjeća se da je dobio neku posebnu obavijest od banke, u početku je to bio manji porast, a kasnije je "otišao u nebo". Nije se informirao u banci zbog čega je do toga došlo, ali tada je već znao o čemu se radi, ali nije ništa više mogao učiniti. Javni bilježnik nije ga upozorio na rizike prilikom sklapanja ugovora. Nije imao otvoren obrt niti d.o.o. Kredit je sam plaćao, isti je u cijelosti otplaćen 2011. Pročitao je ugovor prije sklapanja, odredba o valutnoj klauzuli bila mu je jasna i razumljiva i nije tražio posebno pojašnjenje. Raspitao se u banci koje su druge opcije odnosno valute u kojima može dignuti kredit, ali ova mu je ponuđena kao najbolja opcija. Ne sjeća se jesu li mu bile prezentirane druge opcije, ali za švicarski franak rečeno mu je da je to najpovoljnija opcija bez puno pitanja.

14. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje skutera što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje skutera bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni skuter koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

15. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

17. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 24.5.2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po DARFIN d.o.o., kojim nalazom i mišljenjem je utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjena za razlike s osnova promjene kamatne stope, uspoređena po srednjem tečaju kreditora važeći na dan plaćanja i po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 4.031,49 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 535,06 €.

18.1. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog vještačenja kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a.

21.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 11.8.2025., te zastupanja na ročištu 9.10.2024., 12.9.2025. (zamolbeno saslušanje tužitelja pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru) i 29.10.2025. za svaku radnju po 25 bodova, odnosno po 50,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 62,50 €, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 577,95 €.

21.2. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 8.10.2024., a koje navode odnosno zadatak vještaku je iznio na ročištu od 9.10.2024., te sastav podneska od 21.10.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za financijsko vještačenje.

21.3. Tužitelju sudske pristojbe nisu određene, a koje pristojbe tužitelj nije dužan platiti budući je oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

22. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 26. studenog 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Ivica Cvitić

2.OD Đ & E