- 1 -              Poslovni broj: Usž-2171/22-3

Poslovni broj: Usž-2171/22-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. T. d.o.o., S., Republika Srbija, kojeg zastupa direktor Đ. D. i Z. V. iz M., koje zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naplate trošarine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1373/2021-9 od 8. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1373/2021-9 od 8. ožujka 2022. i sudi:

Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/19-01/14, urbroj: 513-04-21-3 od 30. rujna 2021. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., klasa: UP/I-471-01/18-07/428, urbroj: 513-02-7065/5-18-5 od 5. studenog 2018.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak postupka u ukupnom iznosu od  1.762,72 eura /13.281,25 kn u roku od 15 dana od primitka pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-415-05/19-01/14, urbroj: 513-04-21-3 od 30. rujna 2021. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V1., klasa: UP/I-471-01/18-07/428, urbroj: 513-02-7065/5-18-5 od 5. studenog 2018. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).

3.              Dalje u žalbi tužitelji pobliže ukazuju na procesne povrede, a prije svega prigovaraju obrazloženju pobijane presude za koje smatraju da je pogrešno i manjkavo. Dodaju i da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno podacima spisa, a posebno rezultatu provedenog vještačenja i njegovoj svrsi, a i druge razloge zbog kojih smatraju da se trošarina nije mogla obračunati u navedenom iznosu, a uz to naplatiti i kazna za utvrđenu odgovornost u prekršajnom postupku, jer je tada riječ o dvostrukom kažnjavanju za istu stvar. Pri tome se pozivaju i na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), odnosno na konkretne sudske odluke koje navodi u žalbi. Stoga tužitelji tvrde da nisu niti isticali da bi zbog prekršajnog kažnjavanja trebali biti oslobođeni od plaćanja spornog iznosa trošarine, već da su u obvezi platiti trošarinu koja se plaća za predmetnu robu u redovnom postupku, a ne trošarinu u uvećanom iznosu. S time u vezi dodaju da je tuženik znao da su tužitelji prekršajno kažnjeni, zbog čega nije bilo osnove za naplatu "kaznene trošarine" već obračun redovne trošarine bez uvećanja.

4.              Dalje u žalbi tužitelji pobliže obrazlažu razloge zbog kojih smatraju da su stajališta iznesena u pobijanoj presudi protivna sudskoj praksi ESLJP-a odnosno stajalištu iznesenom u predmetu A i B protiv Norveške (VV-BR zahtjeva 24130/11) u presudi od 15. studenog 2016. Tužitelji dodaju da se u predmetnom slučaju upravo radi o povezanim uvjetima na temelju kojih se nedvojbeno može izvesti zaključak da se radi o povredi načela "ne bis in idem", odnosno tvrde da je prekršajna odgovornost u potpunosti sadržana u djelu u kojem se tužiteljima utvrđuje i nalaže obveza plaćanja trošarine.

5.              Tužitelji smatraju da se radi o istim činjeničnim i pravnim situacijama kao i u konkretnim slučajevima na koje se osvrću u žalbi, uključujući i presudu ESLJP-a Maresti protiv RH i Sergej Zolouthin protiv Rusije od 10. veljače 2009.Tužitelji se u žalbi pozivaju i na ustavnosudsku praksu i stajališta izražena u pobliže navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske.

6.              Tužitelj u žalbi dodaju i da su u predmetima istog činjeničnog supstrata u upravnim sporovima donesene presude kojima su poništena rješenja tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak (poslovni broj: UsI-1485/21 i UsI-1489/21) u kojima su iznesena drugačija stajališta u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata, kao i u slučaju koji je predmet ocjene u konkretnom upravnom sporu.

7.              Zaključno, tužitelji smatraju da se protivno stajalištu iznesenom u pobijanoj presudi radi o povredi načela ne bis in idem.

8.              Predlažu da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i poništi rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnog spora, kao i žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

9.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

10.              Žalba je osnovana.

11.              Ispitujući zakonitost presude prvostupanjskog suda kao i postupka koji joj je prethodio u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud je utvrdio da su osnovani razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom

12.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su tužitelji kao carinski dužnici obvezani na ime uvoznog duga platiti iznos od 146.557,46 kn (carina u iznosu 4.555,41 kn, trošarina u iznosu od 86.659,20 kn i porez na dodanu vrijednost u iznosu od 55.342,85 kn), zbog nezakonitog uvoza tj. pogrešnog deklariranja robe prijavljene po MRN 18HR070440TO211050 od 10. listopada 2018., kojom je prijavljena roba trgovačkog naziva – Specijalno bazno ulje LN-3S u količini od 23.480 kg, a koja je prema popratnoj carinskoj dokumentaciji iz Republike Srbije i Republike Bosne i Hercegovine prijavljena Tarifnom oznakom 2710 19 99, kao mazivo ulje koje ne podliježe plaćanju trošarine. Provedenom laboratorijskom analizom je utvrđeno da se radi o teško loživom naftnom ulju sa udjelom sumpora ne većim od 0,1% koje se razvrstava u Tarifnu oznaku 2710 19 62 00 i prema odredbama Zakona o trošarinama ("Narodne novine" 22/13., 32/13., 81/13., 100/15. i 115/16 – dalje ZoT) podliježe naplati trošarine. Stoga je prvostupanjskim rješenjem carinskim dužnicima D. T. d.o.o., Republika Srbija, S. i vozaču teretnog motornog vozila registarskih oznaka ….. Z. V., iz M1. (V2.), Republika Srbija, utvrđeno na ime uvoznog duga da su dužni solidarno platiti iznos od 46.557,46 kn (carina u iznosu od 4.555,41 kn, trošarina u iznosu od 86.659,20 kn i porez na dodanu vrijednost u iznosu od 55.342,85 kn) zbog nezakonitog uvoza tj. namjernog pogrešnog deklariranja robe prijavljene po uvoznoj carinskoj deklaraciji MRN 18 HR070440T0211050 od 10. listopada 2018. kojem su prijavili robu trgovačnog naziva – specijalno bazno ulje LN-3S u količini od 23.480 kg. Prema popratnoj carinskoj dokumentaciji iz Republike Srbije i Bosne i Hercegovine navedena roba je prijavljena u Tar. Oznaku 27101999 kao mazivo ulje koje ne podliježe plaćanju trošarine, a laboratorijskom analizom je utvrđeno da navedena roba nije pravilno deklarirana.

13.              Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo da tužitelji tijekom upravnog postupka nisu osporili pravilnost činjeničnog stanja na kojem se temelje prvostupanjsko i tuženikovo rješenje, a prihvaćajući ocjene i zaključke tuženika iznesene u osporenom rješenju je zaključio da su prvostupanjskim rješenjem, a na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, osnovano tužitelji obvezani na plaćanje utvrđenog carinskog duga, nakon što su utvrđeni pravilni podaci o tarifiranju predmetne robe, na način i u iznosu utvrđenom u izreci prvostupanjskog rješenja.

14.              Prema članku 134. stavku 1. Carinskog zakonika Unije donesenog Uredbom Vijeća (EEZ) broj: 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (dalje: Carinski zakonik), roba unesena u carinsko područje Republike Hrvatske podliježe mjerama carinskog nadzora od trenutka njezina unosa.

15.              Prema članku 15. stavku 2. podstavku 1. točki a) i b) Uredbe (EU) broj: 952/2013, sve osobe koje su izravno ili neizravno uključene u ispunjavanje carinskih formalnosti podnošenjem carinske deklaracije odgovorne su za točnost i potpunost informacija koje se navode u deklaraciji, a prema članku 64. stavku 1. točki 2. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva EU ("Narodne novine", 40/16.) odgovorne su ako podnesu carinsku deklaraciju s navedenim netočnim ili nepotpunim podatkom ili nedostatnim opisom robe. Prema odredbi članka 79. stavka 1. točki a) Carinskog zakonika, u slučaju neispunjavanja obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koje se odnose na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, za takvu robu nastaje carinski dug, jer ista podliježe uvoznoj carini, a prema članku 79. stavku 3. Carinskog zakonika kao dužnik carinskog duga utvrđuje se svaka osoba koja je trebala ispuniti prethodno opisane carinske obaveze.

16.              Članak 83. stavak 1. Zakona o trošarinama propisuje da su vrste energenata i električna energija određeni tarifnim oznakama Kombinirane nomenklature sukladno članku 2. točki 5. Direktive 2003/96/EZ ili prema svojstvima pojedinog proizvoda.

17.              Prema daljnjoj odredbi članka 90. stavka 2. navedenog zakona, ako se pri nadzoru, temeljem knjigovodstvenih i drugih isprava ili na drugi način, utvrdi da se energenti koje je visina trošarine snižena ili energenti za koje nije plaćena trošarina ili je primijenjeno oslobođenje od plaćanja trošarine kupuju, prevoze, prerađuju, posjeduju, drže ili prodaju suprotno odredbama tog Zakona, osobi koja je nezakonito postupala trošarina se obračunava na one količine za koje se utvrdi da su bile predmet nezakonitog postupanja, a stavkom 3. istog članka Zakona određeno je da se trošarina iz stavka 2. tog članka obračunava prema najvišem važećem iznosu trošarine propisanom za jednakovrijedno pogonsko gorivo ovisno o vrsti energenta koji je predmet nezakonitog postupanja.

18.              Iz podataka spisa proizlazi da su tužitelji pravomoćno kažnjeni u prekršajnom postupku koji je pokrenut po prekršajnom nalogu Područnog carinskog ureda O., Graničnog carinskog ureda Ž., RGP Ž. M2., klasa: 471-01/18-16/2260 od 25. listopada 2018., a tuženik je deset dana nakon toga, tj. dana 5. studenog 2018. donio osporeno rješenje. Naime, u spisu predmeta prileži prekršajni nalog broj 94/2018 od 25. listopada 2018. iz kojeg proizlazi da su tužitelji kažnjeni za počinjeni prekršaj iz članka 64. stavka 1. točke 2. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije ("Narodne novine" 40/16), D. T. d.o.o. novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 kn, a Z. V., (odgovorna osoba), novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kn. Dakle, tužitelji su pravomoćnim prekršajnim nalogom kažnjeni zbog pobliže opisanog prekršaja u prekršajnom nalogu, odnosno za krivo deklariranu robu, odnosno jer je prema izvoznoj i provoznoj deklaraciji označena tarifa robe koja ne podliježe naplati trošarine. Stoga su uzeti uzorci robe radi analize u carinskom laboratoriju, a rezultati analize su potvrdili da se radi o naftnom derivatu koji prema članku 84. stavku 3. Zakona o trošarinama podliježe naplati trošarine.

19.              U osvrtu na žalbene navode, koji su istovjetni tužbenim navodima valja reći da tužitelji ne osporavaju obvezu plaćanja potrebnih uvoznih davanja, odnosno trošarine, a niti činjenicu da je roba pogrešno deklarirana. Međutim, s obzirom da su pravomoćnim prekršajnim nalogom već proglašeni krivim i kažnjeni novčanom kaznom koja je plaćena, smatraju da nije bilo osnove za ponovno kažnjavanje s iste osnove, odnosno za primjenu odredbe članka 90. stavaka 2. i 3. Zakona o trošarinama, jer je u predmetnom slučaju trošarina naplaćena višestruko, odnosno u najvišem važećem iznosu trošarine propisanom za jednakovrijedno pogonsko gorivo, ovisno o vrsti energenata koji je predmet nezakonitog postupanja.

20.              Dakle, predmet ocjene u žalbenom postupku je ocjena je li opisanim postupanjem došlo do povrede načela ne bis in idem, zbog čega je u žalbenom stadiju postupka potrebno ispitati je li u konkretnom slučaju povrijeđeno konvencijsko načelo iz članka 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 2/10 – dalje: Konvencija) prema kojem se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.

21.              U odnosu na istovjetni tužbeni prigovor da su za isti "krimen" dva puta kažnjeni, prvostupanjski sud je istaknuo da su upravni i prekršajni postupak odvojeni postupci, odnosno da se radi o djelu različitih zakonskih opisa i pravne kvalifikacije, bez obzira što protupravno ponašanje u upravnom postupku i prekršajno djelo proizlaze iz istog činjeničnog supstrata i istog događaja, zbog čega sud zaključuje da se ne radi o povredi načela ne bis in idem. U svezi navedenog sud ocjenjuje i da dužnost plaćanja trošarine izrečene u upravnom postupku i kazna izrečena u prekršajnom postupku imaju različite svrhe, odnosno da trošarinska obveza utvrđena u upravnom postupku nema značaj kaznene sankcije, već je riječ o propisanoj obvezi plaćanja javnih davanja, kao preduvjeta za funkcioniranje države i društvene zajednice općenito, dok prekršajna osuda ima element i kaznene namjene.

22.              U osvrtu na žalbeni navod kojim tužitelji upiru na primjenu stajališta izraženih u praksi ESLJP-a, a koja je mjerodavna za tumačenje i pravilnu primjenu Konvencije, ovaj Sud će sporno pitanje razmotriti u svjetlu stajališta iznesenih u relevantnoj sudskoj praksi (presuda Zolouthin protiv Rusije od 10. veljače 2009., presuda Velikog vijeća od 15. studenoga 2016. donesena u predmetu A. i B. protiv Norveške) kojima su uspostavljeni kriteriji prema kojima se ocjenjuje je li (ili nije) povrijeđeno konvencijsko načelo ne bis in idem.

23.              Naime, prema stajalištima iznesenima u navedenim presudama proizlazi da se članak 4. Protokola 7 ne može tumačiti na način da apsolutno zabranjuje vođenje upravnog/prekršajnog i kaznenog postupka u pogledu istih činjenica, niti zahtijeva da paralelno vođeni postupci budu istovremeno pravomoćno okončani. Međutim, nacionalni pravni sustav ne smije omogućiti da paralelno vođenje više postupaka dovede do dvostrukog suđenja ili kažnjavanja, a s tim ciljem, svaki postupak mora predstavljati predvidivi i razmjerni odgovor države na pojedini aspekt društveno neprihvatljivog ponašanja, a oba postupka zajedno moraju činiti jednu povezanu cjelinu, tako da osoba protiv koje se postupci vode nije izložena nepravdi.

24.              U svezi navedenog, a da bi vođenje više postupaka zbog istog činjeničnog supstrata bilo u skladu s člankom 4. Protokola 7 postupci moraju biti "dovoljno međusobno povezani u naravi i u vremenu" odnosno moraju tvoriti koherentnu-povezanu cjelinu. Različite svrhe koje se nastoje postići tim postupcima i načini na koje se te svrhe ostvaruju moraju biti komplementarni i vremenski povezani, pri čemu posljedice takvog integriranog pristupa moraju biti razmjerne i predvidive osobama koje su pogođene.

25.              Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu kriterija prema kojima je navedenim predmetima kao i u predmetu Ruotsalainen protiv Finske (presuda od 16. rujna 2009.) Europski sud ocjenjivao je li došlo do povrede članka 4. Protokola 7, ovaj Sud nalazi da je u predmetnom slučaju povrijeđeno načelo ne bis in idem, a čemu tužitelj u žalbi osnovano prigovara.

26.              U konkretnom slučaju djelo protupravnog ponašanja i u upravnom i u prekršajnom postupku proizlazi iz istih činjenica i istog događaja, s time da su ti postupci vođeni za djela različitih pravnih kvalifikacija. Razmatrajući konkretno pitanje u smislu kriterija iznesenih u predmetu Ruotsalainen protiv Finske u kojem je zbog korištenja nelegalnog goriva podnositelj zahtjeva prekršajno kažnjen te mu je, povrh toga, u upravnom postupku utvrđena obveza plaćanja dodatnog poreza u iznosu koji odgovara porezu koji je stvarno bio dužan platiti uvećan tri puta, valja sporno pitanje ocijeniti i s tog aspekta. U navedenom predmetu je Europski sud utvrdio da je u oba postupka (u upravnom i prekršajnom) riječ o kaznenim sankcijama u smislu članka 4. Protokola 7 uz Konvenciju i to prije svega zbog toga što je stvarna trošarinska obveza bila uvećana tri puta, pa polazeći od navedenog, valja zaključiti da je utvrđivanjem obveze plaćanja trošarine propisane tada važećim Zakonom o trošarinama, u višestruko uvećanom iznosu, riječ o nametanju trošarinske obveze tužiteljima u upravnom postupku, koja s obzirom na višestruko uvećanje ima i obilježje kaznene sankcije, a ne radi se samo o propisanom javnom davanju u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, kako to zaključuje prvostupanjski sud.

27.              Osim navedenog, valja dodati da je u nizu odluka ESLJP postavio kriterij koja djela se smatraju kaznenim, pri čemu se nije držao formalnog kriterija, već je ključni kriterij smatra li se neko djelo kaznenim u smislu odredaba Konvencije priroda kaznenog djela i zapriječena sankcija, zbog čega se određeno djelo smatra kaznenim ako se primjenjuje kazna koja je vrstom i težinom odgovarajuća kaznama iz korpusa kaznenog prava. Također, stajališta iznesena u odlukama ESLJP-a ne odnose se isključivo na prekršajne i kaznene postupke u najužem smislu, već su uspostavljeni kriteriji (tzv. mjerila Engel) za ocjenu pravne naravi bilo kojeg pravnog postupka odnosno mjere ili sankcije, što dalje znači da se kaznenopravna narav ne prosuđuje isključivo prema tome kako je postupak propisan u nacionalnom zakonodavstvu. Smatra se da bi takav pristup mogao dovesti do rezultata koji nisu kompatibilni s ciljevima i svrhom Konvencije u kontekstu ocjene ne bis in idem.

28.              Slijedom iznesenog, a sukladno relevantnoj praksi ESLJP, ovaj Sud ocjenjuje da, premda utvrđena trošarina predstavlja upravnu sankciju i izrečena je u upravnom postupku, zbog višestrukog uvećanja iznosa u odnosu na propisanu trošarinu s osnove uvoznih davanja, ima karakter kazne, odnosno nije samo oblik propisanog javnog davanja, već ima i svrhu odvraćanja od ponavljanja djela, zbog čega se može izjednačiti s kaznenom sankcijom. Naime, uvažavajući pri tome i karakter djela, odnosno protupravnog ponašanja tužitelja kao trošarinskog obveznika, ovaj Sud ocjenjuje da utvrđena trošarinska obveza u navedenom iznosu ima i značaj kazne, odnosno istu svrhu kao i kaznena sankcija.

29.              Konačno, primjenjujući pravila iz navedenih predmeta na konkretan slučaj, a uvažavajući sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje da su upravni postupak i prekršajni postupak u predmetnom slučaju povezani u naravi (s obzirom na vrijeme njihova pokretanja i vođenja i s obzirom na to da je činjenično stanje iz jednog postupka korišteno u drugom postupku). Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu kriterija prema kojima se utvrđuje je li povrijeđeno načelo ne bis in idem, kao i zbog kaznene svrhe utvrđene trošarinske obveze u predmetnom slučaju, a uvažavajući okolnost da su tužitelji već pravomoćno kažnjeni izricanjem novčane kazne u prekršajnom postupku za opisano ponašanje vezano uz isti događaj koji ima obilježje navedenog prekršajnog djela, ovaj Sud zaključuje da je u predmetnom slučaju došlo do dvostrukog kažnjavanja tužitelja, na način kojim je povrijeđeno konvencijsko načelo ne bis in idem. U prilog takvom zaključku je i stajalište izraženo u predmetu ESLJP, Maresti protiv Hrvatske (presuda od 25. lipnja 2009., zahtjev br. 55759/07), prema kojemu se članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju mora tumačiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo "djelo" ako ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. U prilog tome je i ustavnosudska praksa, jer prema stajalištima koja je Ustavni sud Republike Hrvatske iznio u nizu odluka, a prema kojima se radi o povredi načela ne bis in idem i ukoliko je u pozitivnom propisu Republike Hrvatske propisano fiskalno davanje čija visina već zbog propisanog načina obračuna glavnice poreznog davanja višestruko premašuje propisani iznos prekršajne kazne, a u slučaju da se istovjetno postupanje može kvalificirati i kao prekršaj i izreći prekršajna kazna. U takvom slučaju, prema stajalištu izraženom u ustavnosudskoj praksi, takva mjera, nedvojbeno, u svjetlu svih relevantnih mjerila, jest mjera kaznenopravne naravi, tj. kaznena sankcija, bez obzira što je fiskalna mjera donesena u upravnom postupku, ali je po učincima višestruko teža od prekršajne kazne. Naime, u svjetlu navedenih kriterija i mjerila za prosudbu je li došlo do povrede Konvencije, takva fiskalna mjera ulazi u kategoriju "kaznene sankcije". Sljedno tome, proizlazi da se radi o vođenju dvaju postupaka (upravnog-poreznog i prekršajnog) na temelju istog Zakona o trošarinama kao mjerodavnog materijalnopravnog propisa, a u oba postupka se sankcionira u bitnom istovjetno nedopušteno ponašanje, zbog čega je opisanim postupanjem upravnih tijela, čije zaključke je prihvatio prvostupanjski sud, povrijeđeno i ustavno načelo propisano u članku 31. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske, a koje jamči da se nikome neće ponovno suditi niti će se ponovno kažnjavati za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. Uz navedeno, ovaj Sud smatra potrebnim napomenuti da je u predmetnom slučaju prekršajni postupak počeo u isto vrijeme kada i upravni, i da je prekršajni postupak okončan pravomoćnošću prekršajnog naloga od 8. ožujka 2019., odnosno prije okončanja upravnog postupka, s time da je tijelo nadležno za provedbu Zakona o trošarinama (Carinska uprava) imalo ili moralo imati saznanja o pokretanju i vođenju oba postupka (upravnog i prekršajnog), a u kojem pravcu su tužitelji izričito prigovarali u tužbi, a na istom prigovoru ustraju i u žalbi.

30.              Nadalje, valja dodati da je u međuvremenu donesen novi Zakon o trošarinama ("Narodne novine" 106/18., 121/19. i 144/21.), a koji više ne sadrži odredbe o višestrukoj (najvišem važećem iznosu) trošarini propisanoj za jednakovrijedno gorivo ovisno o vrsti energenta koji je predmet nezakonitog postupanja (ranije članak 90. stavak 2. i 3. Zakona o trošarinama), iz čega proizlazi da je zakonodavna regulativa u predmetnoj materiji usklađena s navedenim stajalištima ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske. To proizlazi iz odredbe članka 119. stavka 6. navedenog Zakona o trošarinama, prema kojoj u slučaju nezakonitog postupanja s energentima se trošarina plaća prema iznosu propisanom za jednakovrijedno pogonsko gorivo, ovisno o vrsti energenta koji je bio predmet nezakonitog postupanja.

31.              Slijedom iznesenog, a uvažavajući pri tome stajališta ESLJP izražena u navedenim predmetima, kao i stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u nizu odluka, koja su prema ocjeni ovog Suda primjenjiva i u ovom slučaju, Sud ocjenjuje žalbene prigovore o nezakonitosti pobijane presude osnovanima.

32.              Stoga je, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a ovaj Sud poništio prvostupanjsku presudu, a ocjenjujući tužbeni zahtjev osnovanim je pozivom na članak 58. stavak 1. ZUS-a, poništio tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje.

33.              Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a jer su tužitelji uspjeli u upravnom sporu u cijelosti, to su priznati opravdani troškovi postupka  u pobliže naznačenom iznosu.

 

U Zagrebu 11. listopada 2023.

                                                                                                  

   Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r. 

Fiksni tečaj konverzije 7,53450