P- 198/2025-11
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, Općinski sud u Osijeku, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 24.listopada 2025, u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice HZ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, zamjenika punomoćnika tuženika Mateja Šokčević, odvjetnika u Osijeku, dana 26.studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 514003020-60010432491/2004 sklopljenog dana 02. ožujka 2004. g. između tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi: …. koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), da tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR (šezdesetšesteuratridesetšestcenti) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 06.studenog 2013.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29) da tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 26.studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
IV. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 514003020-60010432491/2004 sklopljenog dana 02. ožujka 2004. u dijelu koji glasi: „u tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke“, te u dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 66,36 EUR od dana 2.ožujka 2004. do 5.studenog 2013. – se odbija.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je kod ovog suda podnijela dana 17.veljače 2025. Tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik je pravni sljednik Slavonske banka d.d. Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Navodi da dana 02.03.2004. god. tužitelj i Slavonska banka d.d. Osijek, pravni prednik tuženika, sklopili su Ugovor o kreditu broj 514003020-60010432491/2004, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-2156/2004 dana 03.03.2004. god., a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje, u članku 8. ugovoreno je da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Tarifi banke - naknada za usluge kreditora, sukladno poslovnoj politici banke – kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.
Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je dana 06.11.2013. godine tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 500,00 HRK, odnosno 66,36 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Sukladno članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Kako je i ranije navedeno prema članku 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženiku. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Povrh svega tužitelj napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020.g. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Nakon toga Vrhovni sud RH donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022.g. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-43/2022 izražava identičan stav. Potom Ustavni sud RH 13. srpnja 2023.g. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U- III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćenih naknada (pregled prometa za klijenta od 20.06.2024. g.), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom su tužitelju naplaćene naknada za troškove obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže Naslovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 514003020-60010432491/2004 sklopljenog dana 02. ožujka 2004. g. između tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi: „u tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“
II. Nalaže se ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), da tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 02. ožujka 2004. godine do 29. srpnja 2005. godine po tada važećoj kamatnoj stopi, od 29. srpnja 2005. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29) da tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prvenstveno ističe kako tužitelj u petitu spominje i isplatu na temelju naknade za obradu kredita te potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata od dana 2.ožujka 2004. godine, odnosno od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok u ostatku tužbe spominje isključivo naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita te u točci 2. tužbe navodi kako je naknada za prijevremenu konačnu obradu kredita naplaćena dana 6. studenog 2013. godine, a ne 2. ožujka 2004. godine. Tuženik pretpostavlja da se radi o pogrešci u petitu i da je punomoćnik tužitelja zabunom u petitu naveo i pogrešnu naknadu te datum naplate s obzirom da se u odnosu na naknadu za obradu kredita pred naslovnim sudom već vodi parnični postupak pod poslovnim brojem: P-186/2025. Pod pretpostavkom da je tužitelj zaista utužio ništetnost naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, tuženik se u nastavku očituje kako slijedi. Nadalje, s obzirom da u vezi s ugovorom o kreditu broj: 514003020-60010432491/2004., sklopljenim dana 2.ožujka 2004. godine (dalje: „Ugovor“) tužitelj već vodi parnični postupak protiv tuženika pred naslovnim sudom, pod poslovnim brojem: P-186/2025, u kojemu tužitelj potražuje isplatu s osnove ništetnosti odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita. Kako parnica između tužitelja i tuženika već postoji i to u odnosu na isti ugovorni odnos i pravnu materiju, tuženik predlaže ovaj parnični predmet spojiti radi zajedničkoga raspravljanja na spis P-186/2025, a sve kako bi se sukladno čl. 313. Zakona o parničnom postupku, ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.
Tuženik ne spori da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 6. studenog 2013. godine naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 66,36 EUR, a sve kako proizlazi iz pregleda za promet klijenta od dana 20. lipnja 2024. godine dostavljenog uz tužbu. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja: Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. U odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama: Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti po proteku razdoblja od 5 godina, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“. Tuženik prilaže ovjerene izjave g. NZ, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe JZ, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Isti stav zauzela je sudska praksa pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. broj Gž-464/2019 od 24. rujna 2020. Ističe „sporna ugovorna odredba bila bi ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024. st. 4. ZOO, samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti“. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. Tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
3.U pisanom podnesku od 16.travnja 2025. (stranica 70 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da je u pisanju točke II petita tužbe došlo do očigledne omaške, te uređuje točku II petita tužbe koja glasi:
„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), da tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 06.studenog 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.”
Točka I. i točka III. Petita ostaju neizmijenjene.
Tužiteljica navodi da u odnosu na točku 3. iz odgovora na tužbu tuženika u kojem tuženik traži spajanje parničnog postupka koji se vodi pred istim sudom, ali pod poslovnim brojem: P-186/2025, to se tužitelj tome protivi budući da je u predmetu poslovni broj: P-186/2025 predmet postupka ništetnost ulazne naknade – trošak obrade kredita, ali Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010478769/2008 koji su dana 31.03.2008. god. tužitelj i Slavonska banka d.d. Osijek, pravni prednik tuženika tada sklopili. Dakle, u ovom predmetu riječ je o posve drugom Ugovoru o kreditu (broj 514003020-60010432491/2004) koji je sklopljen 02.03.2004. godine, dok je u predmetu poslovni broj: P-186/2025 riječ o Ugovoru o kreditu sklopljenom 2008. godine. Dakle, obveze proizlaze iz dva različita pravna posla, odnosno dva različita Ugovora. Nadalje, u predmetu poslovni broj: P-186/2025 dana 14. travnja 2025. godine zaključen je prethodni postupak.
4. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 24.listopada 2025. (stranica 81 spisa) tužiteljica po punomoćniku navela je da ispravlja tužbeni zahtjev u toč. II glede početka tijeka zatezne kamate, tako da zatezne kamate teku od 6.studenog 2013. do isplate, a u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
5. Na istom ročištu zamjenik punomoćnika tuženika izjavio je da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Osporava osnov tražbine tužitelja dok visina tražbine nije sporna.
6.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, Pregled prometa za klijenta, Ovjereni prijevod sa engleskog na hrvatski jezik Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“, pisane izjave svjedoka JZ i VZ, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
7.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.
8.Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 514003020- 60010432491/2004, proizlazi da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je BZ iz [adresa].
Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (čl.2.). Rok vraćanja kredita je 10 godina (čl.3.)
Člankom 8. ugovoreno je da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita,ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.
9.Nije sporno da je navedeni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, broj OV-2156/2004 od 3.ožujak 2004.(stranica 14 spisa).
10. Tuženik ne spori da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 6. studenog 2013. godine naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 66,36 EUR, a sve kako proizlazi iz pregleda za promet klijenta od dana 20. lipnja 2024. godine.
11. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d. Dakle, tužena je pravni sljednik Slavonske banke d.d. te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.
12.Tužiteljica ŽZ, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da se sjeća da je da 2004. godine su joj trebala sredstva za renoviranje stana, odnosno ne može se točno sjetiti svrhe kredita jer je imala više kredita. Odlučila se podići kredit u Slavonskoj banci, s obzirom da je tamo imala tekući račun gdje je primala plaću. Kao i kod svakog kredita dan joj je gotov ugovor na potpis i nije joj ništa posebno pojašnjavano, odnosno nije joj pojašnjavana stavka po stavka te se ne sjeća uopće odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti detalja sklapanja ugovora. Ugovor je bio tipski i nije u njemu mogla ništa promijeniti. Kredit je prijevremeno otplatila. Pri tome je morala platiti naknadu od 500,00 kuna, ali joj nije rečeno šta je sadržano u tih 500,00 kuna. Kredit je utrošila u svrhu u koju koji je podignut. Sama je kredit otplaćivala ustegama sa plaće. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u HZZO-u. Nije imala privatnu firmu niti obrt. Kod tog kredita joj je također naplaćena nepošteno i ulazna naknada. Imala je 7 ili 8 podignutih kredita i ne može se sjetiti svih detalja. U tom ugovoru nažalost ništa nije mogla promijeniti. U to vrijeme su svi ugovori bili takvi i sve banke su naplaćivale naknade. Vjerojatno je išla i kod javnog bilježnika ako je tražena ovjera ugovora. Kod javnog bilježnika se ugovori samo potpisuju i nema nikakvih tumačenja. Na pitanje zamjenika tuženika da li je pročitala ugovor prije potpisivanja, tužiteljica je izjavila da misli da nije jer u banci nema ni vremena ni prostora čitati ugovor, te je vjerovala banci. I da je čitala ugovor nije mogla ništa promijeniti. U to vrijeme je bila takva praksa banaka, podnijela je tužbu kada je čula da su te odredbe nepoštene i ništetne. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je izvršila uvid u odluku o naknadama banke prilikom potpisivanja ugovora, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća ali da jeste nije mogla ništa promijeniti, jer je to tako bilo tada. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je ona imala kakvih pitanja djelatniku banke pri sklapanju ugovora, izjavila je da zbog proteka vremena se ne može sjetiti, ali vjeruje da nije, jer ti njeni upiti nisu imali svrhu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li joj je to bio prvi ugovor o kreditu u životu, tužiteljica je izjavila da se ne može sjetiti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika što je po zanimanju i koje poslove radi, tužiteljica je izjavila da je od 2005. godine diplomirani pravnik, a prije toga je radila sa srednjom stručnom spremom (stranica 81 spisa).
13. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u čl. 9. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
14.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prijevremenom otplatom kredita trpi troškove i nastaje mu šteta.
15.Odredbom čl.1068 st.2. ZOO/91 (čl. 1024. st. 2. ZOO/05) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.
16.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita ,sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.
18. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).
19.U konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 8. ugovora o kreditu u dijelu o nakadi i navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, evidentno je da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka,iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita, jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke, odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.
20. Glede priloženih pisanih izjava svjedoka NZ, izvršnog direktora riznice tuženika i JZ, voditeljice administracije kredita tuženika, za navesti je da iz sadržaja navedenih izjava je evidentno da NZ i JZ (stranica 61,65 spisa) nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno nemaju neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.
21. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita – stambeni kredit za dovršenje kuće, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da u vrijeme podizanja je bila u radnom odnosu u HZZO, da nije imala privatnu firmu, niti obrt, te je sredstva kredita utrošila u svrhu u koju je podignut. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača.
22.U odnosu na navode tuženika da je ugovor u cijelosti ispunjen, odnosno da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da stoga tužiteljici ne pripada pravo na isticanje ništetnosti, za navesti je da spornom odredbom ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužiteljice),već je njome povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st.2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (VSRH Rev 112/2018-2 od 09.ožujka 2022).
23.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
23.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
23.2.S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.
24.S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
25.Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl.8 .ugovora o kreditu u dijelu o prijevremenoj otplati kredita tj. u dijelu koji glasi: „u tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke“,, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i isplate plaćenog iznosa po navedenoj osnovi, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).
26.Na ročištu održanom kod ovog suda dana 24.listopada 2025. (stranica 81 spisa) tužiteljica po punomoćniku zatražila je zatezne kamate na utuženi iznos tekuće od tekuće od 6.studenog 2013. do isplate, u svezi čega se tuženik očitovao da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, te je stoga sud s obzirom na izloženo tužiteljicu s navedenim dijelom tužbenog zahtjeva odbio.
27.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5 ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne kako je to tužiteljica naznačila u tužbi, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.).
27.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 276,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 25 bodova, sastav pisanog podnesaka 16.04.2025. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova i za zastupanja na ročištima kod suda dana 30.09.2025. i 24.10.2025.po Tbr.9.t.1.u visini od po 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.
28.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).
29.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.
Osijek,26.studenog 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog odpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužiteljice
-punomoćniku tuženika
