Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-891/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7645/2024-8 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7645/2024-8 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 418,68 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4336360 od 27. kolovoza 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita (toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 363,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2007. pa do isplate (toč. II. izreke), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. pa do isplate (toč. III. izreke).

2. Tuženik pobija presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 418,68 eura.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju izričito upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

6. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužitelja, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita označi nepoštenom u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07 – dalje: ZZP).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer tužitelj o istoj nije mogao pregovarati, što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da tuženik nije dokazao da ugovorena naknada za obradu stambenog kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja iz sadržaja kojeg, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru, to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

9. Nastavno na prethodno navedeno, prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 102. st. 1. ZZP takva odredba ništetna.

10. U odnosu na pozivanje tuženika na čl. 99. ZZP treba reći da prema samoj dikciji, odredba čl. 99. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora (predmet i cijena). U vezi navedenog potrebno je istaknuti i pravno shvaćanje Suda EU izraženo u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 upravo u predmetima naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga, proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

11. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 100. ZZP. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguću povredu načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 98. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Odredbe čl. 1021. do čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02, 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s odredbom čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

16. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP i kao da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njezine visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju čl. 323. st. 1. ZOO naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 363,64 eura, koji iznos tuženik nije osporio.

18. Nadalje, budući da je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba Ugovora o kreditu kojega je sastavljač tuženik, to slijedi da je tuženik nepošten stjecatelj, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud u smislu čl. 1115. ZOO naložio tuženiku isplatu zateznih kamata koje na gore navedeni iznos plaćene naknade teku od dana stjecanja, odnosno od 4. rujna 2007., a po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO, u kojem djelu je također neosnovan žalbeni navod tuženika.

19. Nadalje odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Dakle, riječ je o iznimci od zabrane konvalidacije za čiju primjenu je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta, odnosno da je zabrana naknadno otpala, da su obje stranke u cijelosti izvršile sve obveze iz ugovora te da je zabrana bila manjeg značaja. Stoga, kako u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije otpao, nema mjesta primjeni navedene odredbe zakona. Štoviše, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranjem navedene ugovorne odredbe uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te isto nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik.

20. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 23. prosinca 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

21. Također, nije u pravu tuženik ni kada navodi da predmetna tražbina tužitelja na povrat 363,64 eura nije bila dospjela do utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i da je stoga zahtjev za isplatu tog iznosa preuranjeno istaknut. Naime, pitanje početka tijeka zastare nije od utjecaja na pitanje trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine, jer je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika povrat iznosa koji joj je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i prije donošenja deklaratorne sudske odluke o ništetnosti te odredbe.

22. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Jednako tako, na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

23.1. U odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju taj trošak, a s obzirom na to da se na tom ročištu prisutnoj stranci uručuje presuda te joj od toga dana teče rok za žalbu, pa se ne radi o ročištu koje ne bi bilo svrsishodno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Pored toga, za istaknuti je da na tom ročištu, osim što objavljuje sadržaj presude, sud u skladu s čl. 336. st. 1. ZPP ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude pa je stoga pravo na naknadu tog troška izravno povezano s pravom na pristup sudu, a koje je pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Budući da je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude 24. travnja 2025. i pravodobno je zatražio naknadu tog troška, to tužitelju primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) pripada trošak pristupa na to ročište, uz traženi iznos PDV-a, u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

23.2. Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik odluku o troškovima postupka određeno ne pobija, to odluka o troškovima postupka u preostalom dijelu po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

24. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP), kako je i odlučeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak