Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1044/2024-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3100/2021-22 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3100/2021- 22 od 24. srpnja 2024. pod toč. I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3100/2021- 22 od 24. srpnja 2024. pod toč. I. te pod toč. II. izreke, a u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.631,81 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

II. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3100/2021-22 od 24. srpnja 2024. u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 153,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama te se za navedeno odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice UH za naknadu troškova parničnog postupka u dijelu u kojem tužiteljica potražuje troškove u iznosu 153,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3100/2021-22 od 24. srpnja 2024. u dijelu pod toč. III. i za navedeno odlučuje:

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici UH daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 293,19 eura.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici UH trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 eura, dok se u preostalom iznosu od 93,75 eura odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 462,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 2.936,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a pod toč. II. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici, dok je rješenjem prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, pod toč. II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.785,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 1.785,77 eura, a do zatraženog iznosa od 2.325,00 eura.

2. Protiv navedene presude te protiv toč. I. i II. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u iznosu 388,32 eura.

3. Protiv dijela toč. III. izreke prvostupanjskog rješenja, žalbu je podnijela tužiteljica, iz svih žalbenih razloga. Predlaže to rješenje u pobijanom dijelu preinačiti tako da se obračunaju priznati troškovi tužiteljice na ime nagrade punomoćniku u iznosu 2,00 eura po bodu te da se tužiteljici dosudi trošak pristupa na ročište za objavu presude, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o parničnim troškovima, a žalba tužiteljice je osnovana.

5. Prije svega, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) te je pravilno prvostupanjski sud pod toč. I. izreke pobijanog rješenja odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika. Naime, pravilan je zaključak suda da se u slučaju prorogacijske klauzule radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, na sadržaj koje prednik tužiteljice kao potrošač nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da prilikom ishođenja ugovora o kreditu nije bilo pregovora o sadržaju tog ugovora između prednika tužiteljice i tuženika, dok tuženik nije dokazao suprotno u skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, broj 96/03 – dalje: ZZP). Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer bi za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužiteljica morala putovati pred sud u Rijeku što bi joj, s obzirom na to da živi u [adresa], uzrokovalo značajne troškove i teškoće. Na temelju tako pravilno utvrđenoga činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba u smislu čl. 81. i 87. ZZP.

5.1. Pritom okolnost što se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke o odbijanju prigovora mjesne nadležnosti, a s obzirom na to da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz čl. 59. ZPP za zasnivanje mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda. To stoga što je predmetni spor nastao u povodu djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koji je prednik tužiteljice sklopio s poslovnom jedinicom tuženika izvan tuženikova sjedišta, a na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda. U takvom slučaju, prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, treba se smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice čiji djelatnici su istupali u ime tuženika prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem.

6. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP. Suprotno navodima tuženika, pobijana presuda sadrži jasne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio, pa stoga nisu počinjene povrede koje ističe tuženik.

7. Ovaj drugostupanjski sud nije razmotrio navode tuženika kojima iznosi da postoje razlozi za izuzeće suca prvostupanjskog suda u smislu čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP, a s obzirom na to da o tom zahtjevu u skladu s čl. 74. st. 1. ZPP odlučuje predsjednik tog suda, a koji o tom zahtjevu nije niti mogao odlučiti jer u konkretnom slučaju tuženik takav zahtjev nije niti podnio do završetka rasprave u skladu s čl. 73. st. 6. ZPP.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu 2.936,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje je tužiteljica isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. kojim je tuženik odobrio predniku tužiteljice kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.040,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, čiji je iskaz prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, kao i iz sadržaja i značenja samog Ugovora o kreditu, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen radi adaptacije stambenog prostora, ali ne i u svrhu turističkog iznajmljivanja te da slijedom toga taj Ugovor ima potrošački karakter. Prvostupanjski je sud za takav zaključak iznio jasne i dostatne razloge koje je utemeljio na pravilnoj ocjeni iskaza tužiteljice, naime, da je predmetni Ugovor sklopljen 2006., a da je prednik tužiteljice preminuo 2011. i da je uslijed te činjenice kao i nespornog povećanja anuiteta kredita tužiteljica u jednom vremenskom razdoblju nakon smrti korisnika kredita iznajmljivala predmetni stambeni prostor.

10.1. Dvojbe o tome je li tužiteljica adaptiranu nekretninu iznajmljivala samo godinu dana po smrti supruga i još ponekad u ljetnoj sezoni tijekom 2015. ili i tijekom 2021. i 2022., u konačnici nisu od značaja za pitanje je li predmetni Ugovor o kreditu potrošačke naravi, a s obzirom na to da iz niti jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi prednik tužiteljice, koji je s tuženikom i zaključio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu korisnika kredita, navedenu nekretninu koristio za iznajmljivanje, odnosno namjeravao koristiti za tu ili drugu svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da sklapanje pravnog posla u takve svrhe u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP predstavlja negativnu činjenicu, to je, suprotno žalbenom prigovoru, na tuženiku bio teret dokaza da je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio u te svrhe.

11. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije prednika tužiteljice kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, a koja je ugovorna odredba sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika.

11.1. Naime, tuženik nije dokazao suprotno, iako je prema čl. 81. st. 4. ZZP na njemu bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

11.2. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornoj odredbi koja je u gramatičkom smislu jasna, lako razumljiva i uočljiva, po svom sadržaju ta ugovorna odredba ne sadrži dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima, pa se stoga ne može za potrošača smatrati jasnom i lako razumljivom.

12. Nadalje, razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018) te utvrđuje da je djelomično ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

13. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a s obzirom na to da, kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala.

13.1. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora nepoštena i time ništetna. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je prema čl. 87. ZZP takva odredba ništetna.

15. Imajući na umu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, pa je neosnovano pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava.

16. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Stoga je sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u prethodno navedenim zakonskim odredbama obvezao tuženika da isplati tužiteljici razliku po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila i iznosa koji bi platila da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita) u iznosu od ukupno 2.936,47 eura, a koja visina u ovom stadiju postupka nije sporna.

18. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odlučujući o prigovoru istaknutom radi prebijanja. Naime, plaćanjem pojedinih anuiteta u manjem iznosu tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, slijedom čega ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja, kako je to pravilno, na temelju odredbe čl. 1111. ZOO odlučio prvostupanjski sud.

19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. kolovoza 2021., to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

19.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana uplate svakog mjesečnog iznosa u skladu s čl. 1115. ZOO.

21. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to joj je tuženik, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

23. No, osnovano tuženik ističe da je pogrešno prvostupanjski sud tužiteljici dosudio troškove sudskih pristojbi. Naime, tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica kao potrošač koji se poziva na presudu iz kolektivnog spora oslobođena plaćanja pristojbi. Nastavno na taj navod, spisu prvostupanjskog suda ne prileži potvrda o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, odnosno na presudu, pa je za zaključiti da tužiteljica nije dokazala da su joj ti troškovi uopće nastali. Stoga nisu bile ostvarene pretpostavke da se tuženiku naloži nadoknaditi tužiteljici te troškove, koji iznose 153,96 eura pa je u tom dijelu pobijanu odluku o troškovima trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova.

24. Nadalje, osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je vrijednost boda cijenio prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje. Naime, prema Tbr. 52. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) propisano je da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da je prethodno navedena Tarifa bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o troškovima postupka, to je pravilnom primjenom navedene Tarife prvostupanjski sud vrijednost boda trebao cijeniti prema Tbr. 54. Tarife, a kojom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

24.1. Stoga troškovi sastava tužbe i triju podnesaka te pristupa na dva ročišta, a koje je troškove prvostupanjski sud priznao u visini od 100 bodova za svaki, u skladu s Tbr. 54. Tarife iznose ukupno 1.200,00 eura, a što uvećano za traženi iznos PDV-a iznosi ukupno 1.500,00 eura, a ne 1.331,81 eura, koliko je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici na ime tih troškova, pa je za tu razliku (168,19 eura) trebalo preinačiti pobijanu odluku o troškovima i dosuditi tužiteljici i navedeni iznos razlike.

25. Konačno, osnovan je žalbeni prigovor tužiteljici da joj pripada i trošak pristupa na ročište za objavu presude. To uvažavajući da prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trošak pristupa na ročište za objavu predstavlja trošak koji u smislu čl. 155. ZPP predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, jer na tom ročištu, osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a), a iz čega proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu.

25.1. Budući da je zamjenik punomoćnice tužiteljice bio prisutan na ročištu za objavu presude 24. srpnja 2024. te je naknada tog troška pravodobno zatražena u troškovniku, to tužiteljici primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife pripada trošak pristupa na to ročište u visini 50 bodova, a što uz traženi iznos PDV-a sveukupno iznosi 125,00 eura.

26. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova u preostalom dijelu nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista nije osporena žalbenim navodima stranaka.

27. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. i II. izreke (presuda ovog drugostupanjskog suda), kao i odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje pod toč. I. i u dijelu pod toč. II. u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.631,81 eura sa zateznim kamatama (toč. I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja), odnosno trebalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti pobijano rješenje o parničnim troškovima sadržano u toč. II., a u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 153,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama i za taj dio odbio zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova (toč. II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja), odnosno trebalo je na temelju prethodno navedene odredbe ZPP preinačiti pobijano rješenje o parničnim troškovima sadržano u toč. III., a u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjih troškova parničnog postupka u iznosu od 293,19 eura i naložiti tuženiku da u tom dijelu naknadi tužiteljici daljnje troškove parničnog postupka (toč. III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

28. Odluka pod toč. IV. i V. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP i čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP.

28.1. Za sastav žalbe tužiteljici, a imajući na umu vrijednost predmeta žalbenog postupka (293,19 eura), po Tbr. 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25) pripada nagrada od 25,00 eura, a što uvećano za traženi iznos PDV-a iznosi ukupno 31,25 eura. U preostalo zahtijevanom iznosu od 93,75 eura tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška, pa je njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u tom iznosu odbijen kao neosnovan.

28.2. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku u odnosu na glavni zahtjev.

29. U nepobijanom dijelu (toč. III. izreke prvostupanjskog rješenja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za daljnji iznos od 246,04 eura na ime sudskih pristojbi) prvostupanjsko rješenje nije ispitivano u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP.

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak