Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-989/2024-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matić, Feldman & Herman j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4662/21-16 od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4662/21-16 od 15. srpnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojem su utvrđene ništetnim sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-4379505 od 13. rujna 2007., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca, 14. rujna 2007. pod brojem OV-9715/07

(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu):

- čl. 3. u dijelu koji glasi: „naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.....“

- čl. 7. pod a) i pod b) u dijelu koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

pod toč. II. i III. izreke te pod toč. V. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju EZ troškove parničnog postupka u iznosu od 955,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2024. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4662/21-16 od 15. srpnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu koji glasi: „iznos kredita kunska protuvrijednost 20,952.91 CHF (slovima: dvadesettisućadevetstopedesetdva švicarskih franaka i devedesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“ i pod toč. V. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju EZ troškove parničnog postupka u iznosu od 610,71 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2024. pa do isplate te se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja EZ.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja EZ i potvrđuje toč. V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4662/21-16 od 15. srpnja 2024. u dijelu kojem tužitelju nije priznato pravo na trošak parničnog postupka u iznosu od 286,51 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4662/21-16 od 15. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 382,84 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak, dio odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da isplati tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% za obradu kredita, dio odredbe čl. 7. toč. a) i b) Ugovora o kreditu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti švicarski franak (toč. I. izreke), naloženo je tuženiku da na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzulu isplati tužitelju iznos od 4.468,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne odnose od dospijeća pa do isplate (toč. II. izreke) te na ime ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iznos od 402,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III. izreke). Nadalje, tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnim odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu i radi isplate iznosa od 849,76 eura (toč. IV. izreke) te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.566,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2024. pa do isplate (toč. V. izreke presude).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 20. travnja 2022.

2. Tuženik pobija navedenu presudu pod toč. I., II., III. i V. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka uvećane za zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske presude pa do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 511,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2.1. Tuženik pobija i rješenje prvostupanjskog suda ne navodeći određeno žalbene razloge.

2.2. Tužitelj pobija rješenje o troškovima postupka sadržanim u toč. V. izreke presude, u dijelu kojem mu nije priznato pravo na parnični trošak u iznosu od 286,51 eura, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se preinači odluka o troškovima na način da se tužitelju dosudi naknada troškova postupka u cijelosti.

3. Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odredbe kojom je iskazan način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 3,30% te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.468,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznosa od 849,76 eura na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa od 402,78 eura na ime ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita. Tužitelj se u vezi ništetnosti odredi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navodima tuženika presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, detaljno obrazloženje o razlozima neprovođenja dokaznog prijedloga tuženika, kao i detaljno očitovanje u odnosu na sve prigovore tuženika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire tuženik u svojoj žalbi. Jednako tako, u obrazloženju presude sud je sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te kako ih je ocijenio, kao i odredbe materijalnog prava koje je primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, na koju tuženik upire žalbom.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 20.951,91 CHF na rok otplate od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,49%, promjenjivu u skladu s odlukom kreditora, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je utvrđena naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila za osobne potrebe tužitelja te da je riječ o potrošačkom ugovoru, da je ugovor sadržajno pripremljen od strane banke, odnosno da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije pojašnjena, odnosno da službenici banke nisu upozorili tužitelja da bi predmetni Ugovor o kreditu bio rizičan kredit, da se i o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, što sve ukazuje na neravnopravan položaj tužitelja.

8. Sud prvog stupnja je na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pritom se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica), a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta u iznosu od 4.468,89 eura.

10. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (među kojima je i tuženik) u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je sukladno čl. 502.c ZPP za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu pozivaju na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Međutim, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama žalitelja na okolnost obavještavanja potrošača i mogućnosti pojedinačnog pregovaranja proveo dokaz saslušanjem tužitelja, interpretirao sadržaj provedenog dokaza i njegov iskaz ocijenio vjerodostojnim.

12. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, a koja ugovorna odredba je sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornim odredbama koje su u gramatičkom smislu jasne i lako uočljive, po svom sadržaju te ugovorne odredbe ne sadrže dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima pa se stoga ne mogu za potrošača smatrati lako razumljivim.

13. Također, za istaknuti je da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužitelja između kredita vezanog uz valutu u CHF ili EUR, odnosno bez valutne klauzule, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužitelja o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i jesu li o takvoj ugovornoj odredbi stranke potom pregovarale, na temelju čega bi tužitelj potom mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

14. Stoga, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP), teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao.

15. Također, suprotno žalbenom navodu pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužitelja sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku moralo biti poznato, kako je to pravilno i obrazložio sud prvog stupnja.

16. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

16.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

16.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

16.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužitelj, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

16.4. Stoga, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2021., to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara za iznos od 4.468,89 eura, koji tužitelj zahtijeva s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je pravilno odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

16.5. Također, nije u pravu tuženik ni kada navodi da predmetna tražbina tužitelja na povrat nije bila dospjela do utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i da je stoga zahtjev za isplatu tog iznosa preuranjeno istaknut. Naime, pitanje početka tijeka zastare nije od utjecaja na pitanje trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine, jer je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika povrat iznosa koji joj je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i prije donošenja deklaratorne sudske odluke o ništetnosti te odredbe.

17. Nadalje odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Dakle, riječ je o iznimci od zabrane konvalidacije za čiju primjenu je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta, odnosno da je zabrana naknadno otpala, da su obje stranke u cijelosti izvršile sve obveze iz ugovora te da je zabrana bila manjeg značaja. Stoga, kako u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije otpao, nema mjesta primjeni navedene odredbe zakona. Štoviše, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje valutne klauzule o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te isto nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik.

18. Jednako tako, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja iz sadržaja kojeg, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru, to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

19. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, čime je riječ o transparentnoj odredbi u smislu čl. 85. ZZP. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

20. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguću povredu načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe čl. 1021. do čl. 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22.1. U skladu s odredbom čl. 59. st. 1. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

23. Slijedom navedenoga na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojem su utvrđene ništetnim dijelovi odredbe čl. 3. i čl. 7. Ugovora o kreditu te pod toč. II. I III. izreke, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da bi bio ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.952,91 CHF prema srednjem tečaju kreditira na dan korištenja..." Ovo stoga jer se ništetnost valutne klauzule odnosi na način otplate kredita, a ne na način isplate kredita, prema kojoj odredbi se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, prema tom tečaju sačinjen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka, na način da je za svaki anuitet utvrđena razlika između početnog tečaja i tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta. Stoga, navedena odredba Ugovora o kreditu nije protivna odredbama ZZP, ni odredbama ZOO, niti dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je bila predmetom osporavanja u kolektivnom sporu.

25. Prema tome, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom i dio navedene odredbe Ugovora o kreditu pa je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tome dijelu i tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovan odbiti (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

26. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjevi poslužili su samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, zbog čega se isti ne uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. i Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.), a time ni prilikom utvrđivanja omjera uspjeha stranaka u sporu i obračuna troškova, jer njihovim isticanjem tuženiku nisu nastali dodatni troškovi.

26.1. Stoga, kako je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom radi isplate ukupnog iznosa od 4.871,67 eura (na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita), a odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 849,76 eura (na ime promjenjive kamatne stope), suprotno žalbenom navodu tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio uspjeh tužitelja u omjeru od 85,15% te uspjeh tuženika u omjeru od 14,85%. Dakle, nakon obračuna sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju je troškove postupka trebalo priznati u omjeru od 70,30% (85,15%-14,85%), a ne kako to pogrešno navodi tužitelj u omjeru od 100%. Nadalje, neosnovano je pozivanje tužitelja na sudsku praksu koja se odnosi na odmjeravanje troškova postupka u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe. Naime, s obzirom na to da je za smanjenje tužbenog zahtjeva (a što se smatra djelomično povlačenje tužbe), nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, uvijek potreban pristanak tuženika, a da se tuženik u konkretnom slučaju istom protivio, to je sud prvog stupnja u tom dijelu donio meritornu odluku, a ne rješenje o djelomičnom povlačenju. Stoga, kako je u tom dijelu sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja (toč. IV. pobijane presude), na što se tužitelj nije žalio, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe čl. 154. st. 2. ZPP koje reguliraju pravo na trošak u slučaju djelomičnog uspjeha u sporu, a ne odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, kako to pogrešno ukazuje tužitelj u žalbi.

27. Slijedom navedenog, trebalo je sukladno odredbi čl. čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi toč. V. izreke presude suda prvog stupnja u dijelu kojem tužitelju nije priznato pravo na trošak postupka u preostalom iznosu od 286,51 eura, kako je i odlučeno u toč. III. izreke ove drugostupanjske presude.

28. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku trebalo odrediti prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Pravilno je prvostupanjski sud pravo na naknadu troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) budući je Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024.

29. Također, suprotno navodima iz žalbe pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je priznao tužitelju pravo na trošak za sastav podneska od 23. studenog 2023. jer se radi o podnesku koji je bio potreban za raspravljanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, predmetnim je podneskom tužitelj postupio po raspravnom rješenju suda prvog stupnja od 6. studenog 2023. te tužbeni zahtjev označio u valuti EUR. Stoga, tužitelju sukladno Tbr. 8. toč. 4. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife pripada pravo na trošak u visini od 25 boda, a što prema vrijednosti boda u visini od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. Tarife) iznosi 62,50 eura, a što s obzirom na uspjeh u sporu od 70,30%, iznosi 43,94 eura.

30. Međutim, osnovano ukazuje tuženik da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao pravo na trošak za sastav podneska od 22. veljače 2023. jer se ne radi o podnesku koji je bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, jer tužitelj u njemu ponavlja navode te se poziva na sudsku praksu iz ranije dostavljenih podnesaka, za čije sastavljanje je tužitelju već priznato pravo na trošak.

31. Također, kako to pravilno navodi tuženik u svojoj žalbi sud prvog stupnja je pogrešno postupio kada je tužitelju priznao pravo na trošak privatnog vještačenja u iznosu od 185,81 eura te trošak pribave dokumentacije u iznosu od 10,22 eura, budući da je tužitelj dokaz o visini navedenog troška te dokaz o uplati dostavio tek na ročištu za glavnu raspravu, a ne do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP. Stoga, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao pravo na navedene troškove u iznosu od 196,03 eura.

32. Stoga, kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik nije osporio preostale priznate radnje punomoćnika tužitelja, to je sud prvog stupnja uzeo kao opravdan iznos koji je dosudio prvostupanjski sud tužitelju na ime troška za sastav tužbe (iznos od 200,00 eura), sastav podneska od 20. travnja 2022. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 9. siječnja 2023. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 6. studenog 2023. (iznos od 200,00 eura) i zastupanje na ročištu 15. travnja 2024. (iznos od 200,00 eura), što uvećano za iznos priznatog PDV-a iznosi ukupno 1.250,00 eura. Dakle, uzimajući u obzir i priznati trošak sudske pristojbe u iznosu od 46,45 eura, tužitelju pripada pravo na trošak u visini od 1.296,45 eura, što s obzirom na uspjeh u sporu u visini od 70,30% iznosi 911,40 eura. Nadalje, kada se na navedeni trošak pridoda i trošak za sastav podneska od 23. studenog 2023. u iznosu od 43,94 eura (toč. 29. obrazloženja ove drugostupanjske presude), tužitelju je trebalo priznati pravo na trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 955,34 eura, za koji iznos je trebalo sukladno odredbi 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u tom dijelu toč. V. izreke presude suda prvog stupnja, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

33. Prema tome osnovano tuženik pobija odluku o trošku za preostali priznati iznos u visini od 610,71 eura i za taj iznos je preinačena prvostupanjska presuda te je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

34. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod toč. II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženika je glede glavne stvari usvojena u razmjerno neznatnom dijelu.

35. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP.

36. Konačno, kako tuženik određeno ne pobija rješenje suda prvog stupnja, a ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu na koju pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, trebalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak