Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1837/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko – upravni odjel, protiv tuženika NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Imonu Choudhuryu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Gajski, Grlić, Prka i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: Pn-100/2018-16 od 12. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovna i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: Pn-100/2018-16 od 12. veljače 2019.

II Odbija se tužiteljica sa zahtjevom radi naknade troškova odgovora na žalbu.

III Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove revizijskog postupka u iznosu od 16.618,75 eur/125.214 kn, dok se tuženik odbija sa zahtjevom radi naknade troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 14.238.070,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2003., te parničnim troškom od 334.880,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja.

2. Ovaj je sud presudom pod poslovnim brojem Gž-857/2019 od 16. svibnja 2019. ispravljenom rješenjem od 6. kolovoza 2019. usvojio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev odbijen. U revizijskom je postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Rev-4297/2109 prihvaćena revizija tužiteljice i ukinuta je drugostupanjska presuda ovoga suda od 16. svibnja 2019. te je predmet vraćen na ponovo suđenje pred drugostupanjskim vijećem.

3. Stoga je u novoj sjednici vijeća, imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda ponovno razmotrena žalba tuženika kojom se isti poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP). Tuženik je predložio uvaženjem žalbe presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu predložila istu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi kao zakonitu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP time što sud nije proveo dokaz saslušanjem tuženika. Naime, sud je prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 12. st. 3. ZPP zauzeo pravno shvaćanje o vezanosti parničnog suda za pravomoćnu presudu kaznenog suda u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti učinioca, pa utoliko i za činjenična utvrđenja bitna za utvrđivanje obilježja kaznenog dijela, što pak znači kako tuženikov iskaz nije mogao biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke. Stoga tuženiku iz navedenih razloga nije onemogućeno raspravljanje i pristup sudu, a do toga nije došlo ni zbog činjenice da je sud sastavio službenu bilješku o stanju kaznenog predmeta za koju žalitelj tvrdi da mu je njezin sadržaj ostao nepoznat jer mu je sud prvog stupnja odbio uvid u spis predmeta. Naime, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bio je dostatno izvršiti uvid u pravomoćnu presudu kaznenog suda o počinjenju kaznenog dijela utaje poreza (koja je već dostavljena uz tužbu u preslici) što je učinjeno na ročištu održanom 16. siječnja 2019. Nije na sudu prvog stupnja kao parničnom sudu da izvodi ocjenu dokaza provedenih u kaznenom postupku kako se to sugerira žalbom, pa utoliko odluka suda prvog stupnja o odbijanju roka tuženiku radi uvida u kaznene spise ne može dovesti do nemogućnosti pristupa suda, kao ni sadržaj službene bilješke o stanju tih predmeta, sve to tim više što je tuženik kao okrivljenik sudjelovao kaznenim postupcima.

7. Nije ostvarena niti apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč .11. ZPP jer presuda, protivno navodima žalbe, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koje je moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. Jednako tako pravilno je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojen.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev države za naknadu štete usmjeren prema tuženiku kao odgovornoj osobi pravne osobe „...“ koju je počinio kaznenim djelom utaje poreza za što je pravomoćno oglašen krivim. U tom su smislu utvrđene slijedeće činjenice:

-nakon provedenog istražnog postupka pod poslovnim brojem Kio-241/2011 podignuta je optužnica i tuženik je nakon provedene kaznene rasprave oglašen krivim u predmetu koji se vodio pod brojem Ko-753/13. Protiv presude izjavljene su žalbe o kojima je odlučivao županijski sud na način da je istu djelomično preinačio u odluci o kaznenoj sankciji (Kž-258/14, ŽS Slavonski Brod). Tuženik kao okrivljenik podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude o kojem je odlučio Vrhovni sud RH presudom Kr-105/16 na način da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinačene u pogledu pravne oznake dijela i u odluci o kaznenoj sankciji te je izrečeno da je tuženik počinio kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. do 61/15.)

-konačno presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, preinačenom presudama Županijskog suda u Slavonskom Brodu i VSRH utvrđeno je da je tuženik 20. studenog 2003. u svojstvu direktora trgovačkog društva „... u nakani da istom društvu pribavi nepripadnu materijalnu dobit u znatnom iznosu na štetu državnog proračuna, nadležnoj ispostavi Porezne uprave i protivno poreznim propisima, iskazao pretporez u sedam računa po primljenim isporukama od obrta „[obrt], obrt za tehnologiju, strojogradnju i inovacije“ kojeg je vlasnik i to u iznosu od 14.238.070,00 kn, iako znajući da iste račune nije platio te da pravo na odbitak pretporeza po navedenim računima ne može iskoristiti, a na koji je način izbjegao plaćanje PDV u iznosu od 14.238.070,00 kn čime je društvu „...“ na štetu državnog proračuna pribavio nepripadnu materijalnu dobit. Dakle, time je kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribave protupravne imovinske koristi za pravnu osobu „...“, pri izvršavanju obveze prema proračunu uskratio sredstva koja mu pripadaju, a kaznenim je djelom pribavljena znatna imovinska korist i tuženik je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

-prednje citirani navodi predstavljaju opis bića kaznenog djela utaje poreza i sastavni su dio izreke kaznene presude Ko-753/13 kojom je tuženik kao okrivljenik oglašen krivim, te je istom presudom od trgovačkog društva „...“ oduzet iznos od 14.238.070,00 kn koje je ostvarilo počinjenjem okrivljenikova kaznenog djela i naloženo je trgovačkom društvu da imovinsku korist uplati u korist državnog proračuna. Presuda je postala pravomoćna 24. lipnja 2016.

-nije bilo sporno da je trgovačko društvo „...“ brisano iz sudskog registra i da u korist državnog proračuna nije uplatilo oduzetu imovinsku korist

-utvrđeno je da se protiv tuženika kao okrivljenika vodio još jedan kazneni postupak pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, broj Ko-1349/14 u kojem je oslobođen optužbe da bi lažno prikazao prodaju 163 kg žive i time sudjelovao, zajedno još s dvojicom okrivljenika u pribavi protupravne imovinske koristi za društvo ... time što je izdao račun s prikazanim pretporezom br. 021/03 dana 21. listopada 2003.

-računi iz kaznenog postupka Ko-753/13 odnose se na prodaju strojeva, a račun iz kaznenog postupka Ko-1349/14 odnosi se na prodaju žive.

10. Na temelju je takvog stanja stvari sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 12. st. 3. ZPP zaključio kako je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda, što da konkretno znači kako nitko ne može tvrditi, a pogotovo osuđenik da se činjenični opis kaznenog djela utvrđenog pravomoćnom presudom nije dogodio upravo na taj način. Kako je tužiteljica zatražila naknadu štete zbog radnji opisanih u izreci pravomoćne kaznene presude, sud je prvog stupnja analizom te isprave ocijenio da sadrži sve elemente za utvrđenje postojanja građansko pravne odgovornosti za štetu u smislu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/98., 112/99. i 88/01. – dalje ZOO). Točnije da je iz činjeničnog opisa kaznenog djela razvidna protupravna štetna radnja tuženika, nastanak štete tužiteljici i visina štete, te uzročnost između štetne radnje tuženika i nastanka štete. Tuženik je tvrdio kako nije pasivno legitimiran jer osobno nije stekao nikakvu imovinsku korist i jer je trgovačko društvo „...“ obvezano na povrat sredstava u državni proračun, što je sud prvog stupnja otklonio neosnovanim. Prije svega u primjeni je odredbe čl. 155. ZOO sud zaključio kako šteta postoji ukoliko dođe do umanjenja nečije imovine ili sprečavanju njezina povećanja, što se in concreto ostvarilo prema državnom proračunu, pri čemu nije odlučno da li se takvom radnjom okoristio tuženik ili pravna osoba za čiju je korist radnju poduzeo. Ujedno je sud ocijenio kako odgovornost pravne osobe „...“ ne isključuje odgovornost tuženika kao njezine odgovorne osobe, to tim više što je osobno kazneno osuđen za počinjenje kaznenog djela kojim je nastala šteta. I konačno sud prvog stupnja ne nalazi da bi bilo potrebno provoditi daljnje dokaze, pa ni zbog tvrdnje tuženika da bi u drugom kaznenom postupku za slično postupanje bio oslobođen optužbe jer nalazi da se radi o različitim predmetima. Ovdje je tuženik osuđen zbog utaje poreza pri prodaji strojeva, a u drugom je predmetu oslobođen optužbe o utaji poreza pri prodaji žive, pri čemu prema mišljenju suda nije vezan tom oslobađajućom presudom, sve i kada bi činjenice iz tog predmeta utjecale na ishod ovog postupka, a ne utječu.

11. Tuženik u žalbi u bitnome navodi kako je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne iz kojeg da je razloga sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada nije na pravilan način izvršio uvid u kazneni spis Ko-1349/14 iz kojeg je razvidno, točnije iz obimne financijske i računovodstvene dokumentacije, kako tužiteljici nije nastala šteta jer pravni posao nije realiziran i računi su stornirani, a niti je došlo do povrata poreza. Tuženik nije postupao u nakani oštećenja državnog proračuna, naprotiv postupao je s namjerom realizacije pravnog posla koji je propao upravo zbog krivnje tužiteljice, odnosno njezinog državnog tijela koje je oduzelo živu. Pored toga, ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije budući je izrekom pravomoćne kaznene presude trgovačkom društvu „...“ naložen povrat nepripadne imovinske koristi. Smatra da tužiteljica nije dokazala elemente štete prema općem propisu, te da bi u primjenu eventualno došli propisi iz Zakona o trgovačkim društvima o odgovornosti članova društva zbog proboja pravne osobnosti, međutim ni to da se nije ostvarilo u konkretnom slučaju.

12. Točno tuženik navodi da je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne, međutim s obzirom na prirodu kaznenog djela utaje poreza i njegova obilježja obuhvaćena činjeničnim opisom u izreci presude, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako je osnovanost tužbenog zahtjeva dokazana bez potreba izvođenja daljnjih dokaza, sve u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP. Kaznenom presudom Ko- 753/13 tuženik je osuđen za počinjenje kaznenog djela što u civilnopravnom smislu odgovara pojmu počinitelja štete, kazneno je djelo počinjeno na štetu tužiteljice odnosno državnog proračuna uslijed neplaćanja poreza od 14.238.070,00 kn čime postoji utvrđenje o oštećeniku i visini štete koja prema odredbi čl. 155. ZOO nastaje umanjenjem oštećenikove imovine ili sprečavanjem njezina povećanja. Nema dvojbe da je radnjom tuženika šteta nastala budući je osuđen za utaju poreza uz činjenični opis „da je u nakani da trgovačkom društvu pribavi nepripadnu materijalnu dobit u znatnom iznosu oštetio državni proračun“. Time bez dvojbe postoji uzročna veza, a o postojanju protupravnosti je izlišno govoriti pored postojanja pravomoćne kaznene presude. Konačno ni VSRH u ukidnoj revizijskoj odluci nije prihvatio pravno stajalište ovoga suda izneseno u preinačavajućoj presudi Gž-857/19 da bi za štetu odgovaralo trgovačko društvo ... čime tuženik ne bi bio pasivno legitimiran. Naprotiv revizijski je sud zaključio kako okolnost što je trgovačkom društvu naložen povrat utajenih sredstava u državni proračun sama po sebi ne isključuje odgovornost tuženika kao odgovorne osobe toga društva, sve to tim više što je upravo njegovim postupanjem nastala šteta tužiteljici. Stoga je VSRH uputio drugostupanjski sud na potrebu ispitivanja prvostupanjske presude u okviru općeg propisa o deliktnoj odgovornosti iz odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.

13. Na tom je tragu vijeće ovog suda zaključilo, jednako kao i sud prvog stupnja, kako je tužiteljica dokazala sve elemente deliktne odštetne odgovornosti, prije svega jer procesni zakon upućuje na vezanost parničnog suda za presudu kaznenog suda, u kojoj su u ovom slučaju utvrđeni svi elementi nastanka štete za koju odgovara tuženik kao počinioc. Stoga nije dopušteno daljnje dokazivanje da bi šteta izostala ili da bi bila manja ili da tuženik ne bi bio počinioc uz tvrdnju da je pravni posao raskinut čime da bi potreba naplate poreza prestala uslijed čega da ne bi došlo do štete za državni proračun. To su temeljne tvrdnje iz ovog žalbenog ali i prvostupanjskog postupka, međutim pored egzistentne pravomoćne kaznene presude iste su bez učinka na drugačiji ishod ovog spora. Konačno tuženik je imao pravnu mogućnost da takve tvrdnje dokazuje u upravnom (poreznom) postupku ili kaznenom postupku, dok sada nakon pravomoćnosti kaznene presude to jednostavno više nije moguće ili pravno dopušteno.

14. Niti okolnost što bi tuženik bio oslobođen u drugom kaznenom predmetu Ko- 1349/14 nije od utjecaja na drugačiji ishod ovog spora o čemu je sud prvog stupnja izvukao pravilne zaključke. Radilo se o dva različita kaznena postupka, ovaj konkretni se odnosi na utaju poreza prilikom prodaje strojeva između obrta „[obrt], obrt za tehnologiju, strojogradnju i inovacije“ u vlasništvu tuženika (kao prodavatelja) i ... čiji je osnivač tuženik (kao kupca). Drugi se kazneni predmet Ko-1349/14 odnosi na višestruku prodaju žive između trgovačkog društva ... društvu ... i potom od ... društvu .... Činjenični dijelovi optužnica nisu identični, a i da jesu činjenice iz tog oslobađajućeg predmeta ne mogu odricati učinke pravomoćnoj osuđujućoj kaznenoj presudi dok ona egzistira i dok se u za to previđenom postupku ne poništi ili stavi izvan snage.

15. Stoga kako je tuženikovom radnjom tužiteljici nastala šteta u presuđenoj visini, sve sukladno odredbama općeg propisa iz ZOO, pri čemu ne treba zanemariti niti odredbu čl. 26. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) kojom je propisana odgovornost zakonskih zastupnika pravnih osoba koji su u obavljanju poslova počinili kazneno djelo utaje poreza kada se smatraju poreznim jamcima za manje plaćeni porez i kamate, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi. Kako u pogledu glavne stvari, tako i kamate koja je pravilno dosuđena primjenom čl. 186. u svezi sa čl. 277. ZOO od dana nastanka štete. Utoliko nije bilo potrebe ispitivati presudu u okviru žalbenih navoda o proboju pravne osobnosti.

16. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka jer je zakonito utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

17. Tuženik nije potraživao troškove žalbenog postupka, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom radi naknade troška sastava odgovora na žalbu jer se isti ne smatra nužnim troškom.

18. Tužiteljica je uspjela sa revizijom zbog čega joj prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa Tbr. 10/5. Odvjetničke tarife pripada prava na trošak sastava revizije, dok tuženik nije uspio u revizijskom postupku pa nema pravo na trošak sastava odgovora na reviziju.

U Rijeci 26. studeni 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar