Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1118/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj P-1899/2021-38 od 18. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-1899/2021-38 od 18. kolovoza 2025. u dijelu pod stavkom I. izreke te u dijelu pod stavkom IV. izreke kojim je preko dosuđenog iznosa odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

II. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-1899/2021-38 od 18. kolovoza 2025. u dijelu pod stavkom II., III. i u dosuđujućem dijelu stavka IV. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 236-85/2005 zaključen između stranaka 4. svibnja 2005. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 52.349,09 EUR, zajedno sa zateznima kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate (stavak I. izreke). Nadalje, prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236-85/2005 koji su stranke zaključile 4. svibnja 2005., slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 4. svibnja 2005. godine pa na dalje (stavak II. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 10.118,47 EUR zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate (stavak III. izreke) te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.514,16 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 18. kolovoza 2025., kao dana presuđenja pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (stavak IV. izreke).

2. Navedenu presudu u dijelu pod stavkom I. izreke, te u dijelu pod stavkom IV. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati glavni tužbeni zahtjev te naloži tuženici da tužitelju naknadi ukupno zatraženi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Prvostupanjsku presudu sadržajno u dijelu pod stavkom II., III. i IV. pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: EKLJP) predlažući da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženici naknadi zatražene troškove postupka uključujući i troškove sastava žalbe, a podredno da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženica predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

5. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

6. Žalbe stranaka nisu osnovane.

7. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženica kao kreditor, sklopili 4. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj 236-85/2005 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila kupnja stana, s rokom otplate od 30 godina. Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za povratom iznosa koje je preplatio tuženoj s osnova nezakonitog povećanja anuiteta po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici, pa tako, glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva da se utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 236-85/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključen između njega i pravnog prednika tužene dana 4. svibnja 2005. ništetan, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega da se naloži tuženoj da mu isplati - vrati iznos od 52.349,09 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva da se utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 4. svibnja 2005. pa na dalje, pa da se naloži tuženoj isplatiti - vratiti mu na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 10.118,47 EUR zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos.

9.1. U odnosu na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora kojom je valuta obveze vezana uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja), prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim. Slijedom navedenog, utvrđuje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, ali ne i cijeli ugovor.

9.2. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženice u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženica nije ničim dokazala.

9.3. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 10.118,47 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. Treba istaknuti da za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženica nije istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.

9.4. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 7. listopada 2021. podnesena unutar zastarnog roka.

10.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10.2. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju stranke ističu u žalbama, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. U žalbi tužitelj opširnim žalbenim navodima ističe da izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. Strogo formalno gledajući valutna klauzula nije „određeni iznos novčanih sredstava“ koji je banka isplatila potrošaču, međutim smatra da je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta kojima se kredt vraća. Kao takva, ona čini sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF spram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Iz navedenog po mišljenju tužitelja slijedi da visina glavnog predmeta ugovora- novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja, a ukoliko bi se radilo o ništetnoj odredbi neminovno bi bila izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora.

12.1. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO).

12.2. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO).

12.3. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredbom čl. 22. ZOO dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

12.4. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju posebne odredbe - čl. 81. Zakona o zaštititi potrošača ("Narodne novine", broj 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene odredbe egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti.

12.5. U tom smislu valja istaći da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenio neosnovanim (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-430/2024-2 od 7. svibnja 2024.).

13. S druge strane, tuženica u žalbi opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da joj je onemogućeno da raspravlja pred sudom te da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., da u odnosu na spornu odredbu o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i test poštenosti, da je valutna klauzula izričito dozvoljena Zakonom o obveznim odnosima. Nadalje, osporava tijek zateznih kamata te ustraje na prigovoru zastare.

14.1. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju tuženica ističe u žalbi jer je suprotno paušalnim žalbenim navodima tuženici dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

14.2. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP. U tom smislu, vezano za isticanje prigovora oko primjene odredbe članka 502. c ZPP/19, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (7. listopada 2021.), u njoj je stipulirano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude.

14. 3. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno pregovarao s tužiteljem, od kojeg dokaza je tuženica odustala), tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

15.1. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer su plaćene bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15.2. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, valja reći kako tim navodima isti nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.3. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužnevratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.4. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15.5. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

16. Nadalje, tuženica je navela da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u EKLJP i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu se same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženica učinila vjerojatnim da bi joj zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženici bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj presudi prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tuženice, a presuda prvostupanjskog suda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Stoga se donesena presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

17. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka jer tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, kada je sud jednom odlukom odlučio o oba postavljena zahtjeva, i to u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio u postupku (a to je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i samo za radnje koje su bile potrebne za odluku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-917/2024 od 22. listopada 2024.).

19. Strankama nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbama nisu uspjele dok odgovor na žalbu nije radnja potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 26. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer