Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-738/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari pok. tužitelja FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iza kojeg je postupak preuzeo njegov nasljednik IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupaju punomoćnici Gjergj Lekaj i Marko Rogić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, protiv tuženice FŠĆ iz [adresa], Hosti 85c, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici PŠ, ČŠ, HŠ, AŠ, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i dr. te po protutužbi tuženice FŠĆ protiv tužitelja FŠ, radi predaje u posjed, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 29. svibnja 2024. poslovni broj: P-528/2024, u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-528/2024 od 29. svibnja 2024. u točki I., II. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke u dijelu kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.952,21 EUR sa zateznom kamatom od

29. svibnja 2024. do isplate.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

IV. U nepobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog, a do zatraženih 17.386,71 EUR, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da ne postoji i da je bez učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tuženice kao davateljice uzdržavanja i pok. IŠĆ kao primateljice uzdržavanja od 19. svibnja 2020. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod posl.br. OV-3161/2020 od 19. svibnja 2020. te zahtjev kojim traži da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe naprijed navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je proveden pod brojem Z- 33428/2020 na način da se briše pravo vlasništva na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 479 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s imena tuženice uz istovremeni upis prava vlasništva na ime pok. IŠĆ.

1.1. Pod točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je i podredni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tuženice kao davateljice uzdržavanja i pok. IŠĆ kao primateljice uzdržavanja od 19. svibnja 2020. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić- Dekleva iz Rijeke pod posl.br. OV-3161/2020 od 19. svibnja 2020. temeljem kojeg je tuženica stekla u cijelosti pravo vlasništva kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 479 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] po svom pravnom karakteru ugovor o darovanju kojim je povrijeđen nužni dio tužitelja i to za ¼ dijela kao zakonskog nasljednika IŠĆ te da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju na način da se briše pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s imena tuženice uz istovremeni upis prava vlasništva na ime pok. PŠĆ. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

1.2. Pod točkom III. izreke prvostupanjske presude usvojen je protutužbeni zahtjev tuženice te je naloženo tužitelju FŠ da tuženici preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu opisanu kao kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 479 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u roku 15 dana. Tužitelju je naloženo i da tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak od 12.952,21 EUR sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2024. do isplate dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 17.389,71 EUR zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu žalbom izjavljenom po punomoćniku 28. lipnja 2024. pobija tužitelj FŠ zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP).

3. U ovom dijelu obrazloženja valja navesti da je tužitelj FŠ nakon donošenja pobijane presude **.**.2024. preminuo **.**.2024. zbog čega je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj: P-528/2024-15 od 5. srpnja 2024. utvrdio prekid postupka zbog smrti tužitelja, a potom je nastavio postupak s nasljednikom tužitelja EŠ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg je iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Marina Belavića broj: O-1918/2024, UPP/OS- O Rijeka-6/2024 od 27. kolovoza 2024. utvrdio njegovim jedinim nasljednikom. Prvostupanjsku je presudu sud prvog stupnja potom uz rješenje posl.broj: P-528/2024- 19 od 3. prosinca 2024. dostavio nasljedniku pok. tužitelja IŠ smatrajući da je dostava presude punomoćniku pok. FŠ neuredna budući mu je uručena nakon njegove smrti, uz uputu o pravnom lijeku od 15 dana od dana primitka te presude i uz poziv da se u roku 15 dana izjasni da li odobrava žalbu pok. FŠ podnesenu po odvjetniku Gjergju Lekaju. Prema stanju spisa naprijed citirano rješenje uručeno je IŠ **.**.2024. Podneskom od 3. siječnja 2025. sada tužitelj IŠ odobrio je žalbu podnesenu od strane punomoćnika Gjergja Lekaja i ujedno priložio punomoć za zastupanje tom odvjetniku i odvjetniku Marku Rogiću.

4. Zbog nastalih promjena u osobi tužitelja pok. FŠ te da je do promjene nastalo nakon donošenja pobijane prvostupanjske presude, pok. FŠ u daljnjem dijelu obrazloženja označavati će se tužiteljem.

5. U odgovoru na žalbu tuženica prije svega ističe da je žalba tužitelja nepravodobna jer je rok od 15 dana u kojem je IŠ sukladno rješenju prvostupanjskog suda od 3. prosinca 2024. mogao podnijeti žalbu ili se izjasniti „da li opunomoćuje UŠ kao svog punomoćnika u daljnjem tijeku postupka“ protekao 27. prosinca 2024. dok je podnesak IŠ od 3. siječnja 2025. u kojem izjavljuje da odobrava žalbu odvjetnika Gjergja Lekaja zaprimljena na sudu putem e- komunikacije 7. siječnja. 2025. Stoga smatra da je žalbu tužitelja primjenom članka 358. stavka 1. i 2. ZPP trebalo odbaciti i predlaže da se ista odbaci jer to nije učinio prvostupanjski sud.

6. Protivno naprijed navedenim navodima iz odgovora na žalbu, žalba tužitelja nije nepravovremena.

7. Prvostupanjska presuda je donesena 29. svibnja 2024. Iz stanja spisa razvidno je da prvostupanjski sud nije na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava (14. svibnja 2024.) odredio ročište za objavu presude, niti je ročište za objavu presude održano. Pobijana presuda otpremljena je punomoćnicima stranaka putem e- komunikacije 13. lipnja 2024. koju je punomoćnik tužitelja Gjergj Lekaj zaprimio istog dana, a punomoćnik tuženice 14. lipnja 2024.

8. Prema članku 101. stavku 1. ZPP smrću fizičke osobe, odnosno prestankom pravne osobe prestaje i punomoć koju je ona izdala, a prema stavku 3. istog članka, iznimno od odredaba st. 1. i 2. tog članka, punomoćnik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku ako je potrebno da od stranke otkloni štetu.

9. Postupajući po odredbi članka 101. stavku 3. ZPP punomoćnik pok. tužitelja FŠ podnio je 28. lipnja 2024. pravovremenu žalbu na predmetnu presudu, pa činjenica da je nasljednik tužitelja IŠ nakon roka u kojem ga je sud pozvao, odobrio tu parničnu radnju, nije od odlučnog značaja za ocjenu pravovremenosti žalbe, kako to smatra tuženica.

10. U prethodnom prvostupanjskom postupku povodom tužbe tužitelja sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tuženice kao davateljice uzdržavanja i pok. IŠĆ kao primateljice uzdržavanja od 19. svibnja 2020. te povodom protutužbe tuženice za predaju u posjed nekretnine kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 479 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koju je stekla naprijed navedenim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, prvostupanjski sud donio je presudu poslovni broj: P-367/2021 od 31. ožujka 2023. kojim je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odbio tužbeni zahtjev tuženice. Povodom žalbe tuženice ovaj sud je svojom presudom poslovni broj: Gž-1356/2023-2 od 13. ožujka 2023. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Imajući u vidu da je tužitelj uz osnovni zahtjev podnio i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva i to prvi za utvrđenje da ne postoji i da je bez pravnog učinka isti Ugovor o doživotnom uzdržavanju i za utvrđenje da je taj Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svom pravnom karakteru ugovor o darovanju kojim je povrijeđen nužni dio tužitelja FŠ u ¼ dijela kao zakonskog nasljednika pok. IŠĆ uz nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama upisanim u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ovaj sud je rješenjem poslovni broj: Gž-1356/2023-2 od 13. ožujka 2023. ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice za predaju u posjed predmetne nekretnine i u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje. Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu i radi odlučivanja o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima tužitelja.

11. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je njegova pok. supruga IŠĆ sklopila da tuženicom, svojom kćeri, utvrdi pravnim poslom koji ne postoji s obrazloženjem da tužitelj za taj postavljeni zahtjev, pored onih zbog kojih je tražio da se taj Ugovor utvrdi ništetnim jer je sklopljen zbog nedopuštene pobude da se tužitelja liši nasljedstva, a koji tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen, u tužbi ni tijekom postupka nije iznio neke druge okolnosti zbog kojih se smatra da pravni posao odnosno ugovor nije ni nastao ili imaju za posljedicu da je takav ugovor nepostojeći i bez pravnog učinka.

12. U ocjeni podrednog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 19. svibnja 2020. po svom karakteru ugovor o darovanju kojim je povrijeđen njegov nužni dio za ¼ dijela kao zakonskog nasljednika pok. PŠĆ, prvostupanjski sud polazi od sudske prakse prema kojoj je ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor o darovanju samo onda kada vrijednost imovine koju davatelj uzdržavanja dobiva od primatelja uzdržavanja kudikamo nadmašuje vrijednost davanja koju bi davatelj uzdržavanja predvidivo imao davati primatelju uzdržavanja, te daljnje sudske prakse prema kojoj se ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati djelomičnim ugovorom o darovanju tek ako je pri njegovom zaključenju već postojala svjesna i nerazmjerna korist za davanje uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora bile svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristale.

12.1.Budući je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

- da je pok. IŠĆ, supruga tužitelja i majka tuženice, u svojstvu primateljice uzdržavanja, s tuženicom kao davateljicom uzdržavanja, dana 19. svibnja 2020. godine potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju te da je isti solemniziran kod javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke istoga dana pod brojem OV- 3161/2020

- da se tim Ugovorom tuženica obvezala doživotno uzdržavati majku IŠĆ, skrbiti se o njoj u slučaju bolesti, snositi sve troškove liječenja, režijske troškove, njegovati je i dvoriti, pripremati joj hranu, održavati joj prostorije čistima i pružati svu nužnu skrb, a po smrti je pristojno sahraniti o svom trošku u skladu s mjesnim običajima, pružati joj sve usluge potrebne za normalan život, potrebnu njegu u slučaju bolesti, nabavku lijekova te potrebnu pažnju i brigu, brinuti se o pospremanju i održavanju kuće, a u slučaju smrti pokopati je po mjesnim običajima, dok IŠĆ tuženici kao naknadu za primljeno uzdržavanje, tuženici ostavlja nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], kuću i dvorište površine 479 m2, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 1/1 dijela, kao i svu pokretnu i nepokretnu imovinu koja se bude zatekla u njezinom vlasništvu u trenutku smrti, uz dopuštenje da tuženica na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izvrši zabilježbu postojanja tog ugovora

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju IŠĆ bila zdrava, aktivna i poslovno sposobna u dobi od 67 godina zbog čega kod tuženice nije postojala svijest o tome da će imovina koju će steći od majke temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju višestruko i neproporcionalno nadmašiti vrijednost uzdržavanja koje je trebala davati

- da je IŠĆ s obzirom na svoje zdravstveno stanje i dob u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju mogla očekivati da će pomoć u vidu brige i uzdržavanje od kćeri uživati dulje vremensko razdoblje kada se uzme opće poznata činjenica da je prosječni životni vijek žena u Republici Hrvatskoj 78 godina, a koja činjenica ukazuje da ni kod majke tuženice nije postojala svijest o nerazmjeru koristi za tuženicu kao davateljicu uzdržavanja, a iz kojih okolnosti nadalje proizlazi jasnim da nema govora o tome da bi tuženica iskoristila tuđu nevolju, bolest, odnosno izvjesni skori prestanak života primateljice uzdržavanja

- da je IŠĆ nenadano preminula **.**.2020. u KBC

Rijeka zbog posljedica zaraze koronavirusom,

prvostupanjski sud utvrđuje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanja tog podrednog tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na protužbeni zahtjev tuženice da predaju u posjed nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi kuće i dvorišta, slobodne od osoba i stvari koji tuženica temelji na odredbi članka 161. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – Ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) prema kojem vlasnik ima pravo zahtijevati od posjednika da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva, prvostupanjski je sud je polazeći od pretpostavki za podnesenu pravu vlasničku tužbu iz članka 162. ZV te protivljenja tužitelja tužbenom zahtjevu u smislu članka 163. ZV isticanjem prigovora prava na dom, na temelju ocjene provedenih dokaza utvrdio da je da je tuženica upisana vlasnicom nekretnine kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 479 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je tužitelj nesporno u posjedu naprijed navedene nekretnine.

14. Imajući u vidu da prigovor prava na dom treba cijeniti u svjetlu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim je propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da je isto zaštićeno i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje predstavljaju dio unutarnjeg prava Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je odlučujući o tom istaknutom pravu tužitelja proveo test razmjernosti radi odgovora na pitanje da li bi iseljenje tužitelja predstavljalo neovlašteno miješanje u njegovo pravo na dom, te je ustvrdio:

- da je miješanje javne vlasti u pravo na dom tužitelja utemeljeno na Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to članku 161. tog Zakona

- da miješanje u pravo na dom tužitelja ima legitimni cilj, a to je zaštita imovinskih prava tuženice pa je u tom smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom tužitelja opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva (imovine) tuženice

- da tužitelj na kojem je teret dozivanja nije dokazao da nije vlasnik drugih nekretnina niti da ne raspolaže dostatnim novčanim sredstvima za rješavanje vlastitog stambenog pitanja, odnosno nije učinio vjerojatnim da iznajmljivanjem druge nekretnine za život čiju bi najamninu plaćao iz svojih prihoda ne bi mogao ostvariti mogućnost života u primjerenim stambenim uvjetima ili da dostojanstveni život ne bi mogao ostvariti na drugi način uz pomoć članova svoje obitelji koji su ga dužni uzdržavati kao što je to njegov sin

- da je tuženica s druge strane fizička osoba koja je postala vlasnicom nekretnine te predajom u posjed stječe mogućnost njezinog korištenja, tim više što tužitelj prema vlastitom iskazu tuženici odbija plaćati čak i minimalnu naknadu za korištenje kuće,

te ocjenjuje da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo na dom tužitelja bilo nužno i ne predstavlja povredu prava tužitelja.

Posljedično naprijed iznesenim činjenicama odbija tužiteljev prigovor prava na dom kao neosnovan i usvaja protužbeni zahtjev.

Odluku o obvezi tužitelja da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.952,21 EUR prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavku 1. ZPP, a visinu troškova zastupanja tuženice na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) te visini plaćenih sudskih pristojbi na protutužbu i žalbu.

15. Pobijana presuda i postupak koji joj je prethodio prije svega ispitani su primjenom članka 365. stavaka 2. ZPP s aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

16. Pobijajući presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ne postoji i da je bez učinka, tužitelj navodi da ugovor nastaje u trenutku kad se stranke usuglase o bitnim elementima ugovora, a da se stranke navedenog ugovora nisu usuglasile oko njegovih bitnih elemenata budući nikad nije postojala namjera pok. IŠĆ da ju kći uzdržava, odnosno nije postojala namjera tuženice da uzdržava IŠĆ, što je bitni element tog pravnog posla, pa da stoga isti nije ni nastao. U odnosu na odbijeni daljnji podredni tužbeni zahtjev tužitelj ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka da predmetni pravni posao nije sklopljen s ciljem uzdržavanja pok. IŠĆ već isključivo s ciljem da se tužitelja isključi iz nasljeđivanja kao zakonskog nasljednika. Ujedno, a protivno takvim navodima, tvrdi da je IŠĆ vjerojatno, pod pritiskom pandemije koja je bila aktualna u vrijeme sklapanja ugovora, željela svoju imovinu prepustiti kćeri, a tada da je njena prava volja bila kćeri darovati nekretnine, a ne da je kći uzdržava.

17. Žalbene tvrdnje tužitelja da nije postojala namjera pok. ČŠĆ da ju tuženica uzdržava niti namjera tuženice da uzdržava svoju majku nemaju uporišta u procesnoj građi, te su u suprotnosti sa sadržajem Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim se tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezuje uzdržavati svoju majku kao primateljicu uzdržavanija u ugovorenom sadržaju koji pobliže navodi prvostupanjski sud u toč.21. obrazloženja pobijane presude.

18. U odnosu na žalbene tvrdnje da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen isključivo s ciljem da se tužitelja isključi iz nasljedstva, valja navesti da je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnostii Ugovora o doživotnom uzdržavanja temeljen na takvim tvrdnjama pravomoćno odbijen.

19. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije prividan pravni posao koji prikriva ugovor o darovanju za koji tužitelj u žalbi navodi da ga je vjerojatno pok. IŠĆ imala namjeru sklopiti, te da se sporni pravni odnos može razmatrati samo kao ugovor o doživotnom uzdržavanju .

20. Odredba članka 579. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje u tekstu: ZOO) definira ugovor o doživotnom uzdržavanju uz prijenos imovine nakon smrti kao ugovor kojim se obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

21. Prividan ugovor u smislu članka 285. stavka 1. ZOO je kad stranke zaključe određeni ugovor, a uistinu ne žele zaključiti niti taj ugovor niti bilo koji drugi ugovor pa takav ugovor nema učinak među ugovornim stranama. Prema stavku 2. istog članka ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor onda taj drugi ugovor vrijedi ako je zadovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu utvrđene činjenice relevantne za ocjenu da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju prikriva ugovor o darovanju jer ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da pok. IŠĆ i tuženica u stvari nisu željele sklopiti upravo Ugovor o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg bi tuženica bila u obvezi doživotno uzdržati primateljicu uzdržavanja u ugovorenom sadržaju i pravo vlasništva na njezinoj nekretnini steći tek nakon njezine smrti već ugovor o darovanju na temelju kojeg bi tuženica odmah i besplatno stekla njezinu nekretninu, a niti proizlazi da sada pokojna F nije željela sklopiti Ugovor o doživotnom uzdržavanju kakav je sklopila sa tuženicom kako to tvrdi žalba.

22. Predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju potvrđen je po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić Deklevi iz Rijeke te se u potvrdi te javne bilježnice navodi da je sudionicima pravnog posla pročitala ispravu i upozorila ih da predmetna privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta, te da sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji, pa i ta činjenica uz daljnju nespornu činjenicu da je IŠĆ u vrijeme sklapanja tog pravnog posla bila zdrava osoba koja je mogla izraziti svoju volju te u stanju shvatiti posljedice izražene volje, ukazuju da nije htjela sa tuženicom sklopiti ugovor o darovanju jer da je to htjela da bi to i učinila.

23. U žalbi tužitelj ističe da je pok. IŠĆ na računu imala pozamašan iznos novca te da je bila na svaki način zbrinuta i da je nije trebalo uzdržavati. U vezi takvih žalbenih navoda valja navesti da tužitelj činjenicu o pozamašnom novčanom iznosu na računu HŠĆ nije dokazao, a niti bi ta činjenica uz one koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud bila odlučna za ocjenu tužbenog zahtjeva da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju po svom pravnom karakteru ugovor o darovanju.

24. U ocjeni pravilnosti materijalnopravnog shvaćanja prvostupanjskog suda o neosnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva ovaj sud rukovodio se i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi broj: Rev 579/20219 od 13. travnja 2021.

25. Iz naprijed navedenih razloga žalba tužitelja ocijenjena je neosnovanom zbog čega je istu valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

26. Osporavajući pravilnost provedenog testa razmjernosti u odnosu na istaknuto pravo na dom tužitelj navodima da je protivno svim pravilima dokazivanja dokazivati negativnu činjenicu tj. da nije vlasnik drugih nekretnina te da je na tuženici bilo da dokaže da tužitelj nema drugih nekretnina, tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 219. stavka 1. ZPP.

27. Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno je Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10 i 13/17 – dalje u tekstu: Konvencija) pa je tako u članku 8. stavku 1. propisano da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Stavkom 2. istog članka propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ta potonja odredbe kod isticanja prigovora prava na dom u postupcima iseljenja nalaže provođenje testa razmjernosti radi utvrđenja da li su ispunjene pretpostavke zbog kojih miješanje neće predstavljati povredu Konvencije.

28. Kod isticanja konvencijskog prava na dom kada se u postupku zahtijeva iseljenje, kao u predmetnom po protutužbi tuženice, na stranci koja ističe taj prigovor isključivo je da dokaže da se radi o njezinom domu i da iseljenjem dolazi do miješanja u njezino pravo na dom, dok je na protivnoj stranci teret dokaza da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu.

29. Tužitelj je nesporno dokazao da kuća sagrađena na nekretnini upisanoj u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja njegov dom, a isto tako da njegovim iseljenjem dolazi do miješanja u njegovo pravo na dom. Tuženica je dokazala da ima pravo vlasništva na nekretnini koja je dom tužitelja, a to pravo je prema članku 30. stavkom 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovlašćuje da s tom stvari i koristima od nje čini što ju je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, te da u granicama iz stavka 1. tog članka ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari (stavak 2.).

30. Provođenjem testa u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je miješanje utemeljeno na zakonu i to na odredbama članka 161. stavku 1. ZV koje tuženici daje pravo zahtijevati od posjednika, ovdje tužitelja, da joj preda stvar u posjed. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da miješanje u pravo na dom tužitelja ima i legitimni cilj što u konkretnom slučaju predstavlja zaštitu imovinskih prava tužiteljice. Pravo vlasništva također je pravo zaštićeno Konvencijom i to člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva i da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Pravo vlasništva zaštićeno je i člankom 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97. 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14) kojim je propisano: „Jamči se pravo vlasništva.“.

31. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio i da je miješanje nužno u demokratskom društvu budući je utvrdio da tužitelj nije dokazao da nema drugih nekretnina i na nema dovoljno novčanih sredstava za osiguranje drugog mjesta za stanovanje s primjerenim uvjetima stanovanja dok je s druge strane, prema vlastitom iskazu odbija tužiteljici plaćati i najmanji iznos najamnine te da prema iskazu tuženice ne plaća ni režije za kuću već to čini ona, a da je ostvarenje prava vlasništva tuženice jedino moguće ostvariti iseljenjem tužitelja.

32. U utvrđenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud u konkurenciji dva pojedinačna prava - pravo vlasništva tuženice i prava na dom tužitelja prednost dao pravu vlasništva tuženice što tužitelj žalbenim navodima niti ne dovodi u sumnju. I po ocjeni ovog suda miješanje u pravo na dom tužitelja imalo je legitimni cilj zaštite prava tuženice kao vlasnice nekretnine.

33. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu u odnosu na usvojeni tužbeni zahtjev tuženice za iseljenje i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu i u pobijanoj točki III. izreke.

34. Budući tužitelj ne iznosi konkretne razloge za osporavanje odluke o troškovima postupka, a da drugostupanjski sud u odluci u troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, to je valjalo odbiti žalbu tužitelja i u tom dijelu i potvrditi odluku o troškovima u dijelu kojim je tužitelj obvezan tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.952,21 EUR sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2024. do isplate.

35. Tužitelj nije uspio sa žalbom zbog čega je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

36. Troškovi tuženice za sastav odgovora na žalbu ocijenjeni su nepotrebnim za ishod žalbenog postupka u smislu članka 155. ZPP budući ponavlja činjenična utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili pak ponavlja navode već iznesene tijekom prvostupanjskog postupka.

37. U nepobijanom dijelu odluke o troškovima postupka koju prvostupanjski sud kao i prethodnu označava točkom III., a kojom je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova iznad dosuđenog, a do zahtijevanog dijela, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer