Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-518/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacinger, odvjetniku u Čakovcu, Kalmana Mesarića 1, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 15. listopada 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja te z. pun. NČ, odvjetničke vježbenice u OD Pavliček Ergarac Medved iz Varaždina, 26 studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 02535697732, da tužitelju JČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.219,61 EUR (slovima: tritisućedvjestodevetnaesteura i šezdesetjedancent) zajedno sa zateznim kamatama, od 01. listopada 2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 3.963,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

IV. Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u bitnome navodi u tužbi da je tuženik jedna od banaka obuhvaćenih Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da kao trgovac nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stranke da su zaključile Ugovor o kreditu 7.4.2005. broj 9010478991 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ovaj Ugovor da je opterećen ništetnom ugovornom odredbom čl. 4 Ugovora i čl. 7. Potom da su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu 8.12.2015. kojim je prethodni Ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR-a sukladno ponudi tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj drži da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule odnosno prema ugovorenom tečaju HRK prema CHF na dan isplate kredita. Navodi da se zaključenjem Dodatka ni na koji način nije odrekao potraživanja temeljem utvrđene ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije. Stoga je tražio isplatu iznosa od 1.078,05 EUR zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK te iznos od 1.383,98 EUR koji se odnosi na preostalu glavnicu u kunama. Nakon provedenog financijskog vještačenja s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita traži isplatu iznosa od 3.219,61 EUR i s osnove razlike nedospjele EUR i CHF glavnice u iznosu od 3.963,88 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe kraj činjenice da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu te osporava osnovu i visinu. Svrha Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju da je bila izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima. Ističe da je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije i izradio kalkulator na temelju kojeg je ista obračunata. Ističe da je tužitelj restituiran nakon što je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a i zakonodavac je intervenirao upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Presude na koje se poziva tužitelj u tužbi da nemaju nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR pa nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe budući je postignuta ravnoteža ugovornih stranaka sklapanjem Dodatka Ugovoru. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je upravo on vršio uplate rate kredita i da je baš njegov dio imovine prešao u imovinu tuženika. Sporne ugovorne odredbe da su tužitelju bile jasno, lako razumljive i uočljive i da se o njima pregovaralo i da je tužitelju pružio sve relevantne informacije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF. Konačno ističe i prigovor zastare tražbine.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Dodatak Ugovoru o kreditu od 8.12.2015., zemljišnoknjižni izvadak, Ugovor o kreditu od 7.4.2005., provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz vještaka Vlaste Santo-Olđa, saslušana je vještakinja na upućene primjedbe na nalaz te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, a pročitan je i pregled uplata po kreditu, te otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu činjenično je nesporno između stranaka nije sporno, a proizlazi to i iz dokumentacije u spisu, da su 7.4.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 9010478991 kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, da su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu 8.12.2015. kojim je prethodno navedeni Ugovor o kreditu konvertiran u valutu EURO sukladno ponudi tuženika na koju je obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

5. Sporno je između stranaka da li je ništetna odredba čl. 7 točka 2 Ugovora o kreditu od 7.4.2005. te da li se tužitelj može pozivati na ništetnost navedene odredbe uz okolnost sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, te može li tužitelj tražiti kondemnatorno pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZIDZPK (NN 102/15) i da li je sklapanjem Dodatka ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je da li postoji preplata zbog ugovorene valutne klauzule gdje je glavnica vezana uz švicarski franak, uz okolnost provedene konverzije gdje su tužitelju prilikom izračuna uzete u obzir sve uplate do dana konverzije odnosno do 30.9.2015. Sporno je i da li je za utužene tražbine nastupila zastara te ima li tužitelj pravo tražiti isplatu iznosa preostale glavnice "prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula" (list 5 tužbe).

6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

9. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da mu je djelatnik banke predočio da je upravo predmetni Ugovor o kreditu najpovoljniji kredit, a nije pregovarao niti prije sklapanja Ugovora sa djelatnikom tuženika već je Ugovor naprosto dobio unaprijed pripremljenog i kojeg je potom potpisao.

10. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

11. U vrijeme podnošenja ove tužbe 13.6.2023. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23), a prema odredbi čl. 53. st. 1. tog zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kao što je slučaj u ovom predmetu. Prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetna je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

13. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

15. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 8.12.2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. U članku 3 suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene glavnice iznosi 24.728,44 EUR, i da iznos preplate iznosi 2.098,41 EUR i koji iznos se sukladno čl. 19.c ZIDZPK preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 16.026,61 HRK. U čl. petom ugovorne strane su suglasno utvrdile da ukupni iznos preplate iz čl. trećeg i četvrtog Dodatka iznosi 2.175,09 EUR.

17. Dodatak Ugovoru o kreditu od 8. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenom s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

19. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

22. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

23. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 J protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.

25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 7.4.2005. koja se odnosi na valutnu klauzulu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita odnosno obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više platio 3.066,86 EUR, a do kojeg iznosa dolazi umanjenjem za priznatu preplatu iz konverzije koju je utvrdio sam tuženik. Nadalje, ukoliko se obračuna zatezna kamata na preplatu utvrđenu na iznos od 3.066,86 EUR te ako se iznos obračunate kamate doda na taj iznos preplate i od tog iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji, tada preplata radi promjena tečaja CHF iznosi 3.219,61 EUR. Također je navela da na tako utvrđenu preplatu kamata teče od 1.10.2015. godine. Dalje je izračunala iznos preostale glavnice izražene u kunama, na dan konverzije, odnosno koliko je tužitelju više obračunata glavnica u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje, a od dana konverzije kamata po Dodatku Ugovora o kreditu i izračunom dolazi do iznosa od 3.963,88 EUR. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja CHF odnosno plaćenih iznosa do dana konverzije odnosno do 30.9.2015., obzirom da i vještakinja u svom iskazu navodi da je i neovisno od svih priznatih uplata koje je tuženik uzeo u obzir do tog dana, a uzimao je u obzir samo preplate s osnova tečaja valute, a ne i osnova više plaćenih iznosa s osnova promjene kamatnih stopa prema odlukama tuženika te da se i visina preplaćenog iznosa koji je priznat tužitelju Dodatkom Ugovora o kreditu odnosi na razliku u valuti i još uvijek i nakon uračunavanja preplaćenog iznosa prilikom konverzije, proizlazi preplaćeni iznos za korist tužitelja u iznosu od 4.473,57 EUR. Taj iznos da je iznos prije umanjenja za preplatu utvrđenu u konverziji, a uračunavanjem i tog iznosa preplate dolazi do preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF od 3.219,61 EUR. Također da su ispravna oba načina izračuna i to i izračun gdje se uračunavanjem prvenstveno namiruje kamata na obračunate preplate s osnova promjene tečaja CHF pa u tom slučaju preplata iznosi 3.066,86 EUR. Pri tome da su i pozitivne i negativne tečajne razlike prebijene. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.219,61 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 11. listopada 2015. jer je do 30. rujna 2015. vještakinja obračunala zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene tečaja CHF. Međutim, neosnovan je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu daljnjeg iznosa od 3.963,88 EUR kao razliku nedospjele EUR i CHF glavnice, a imajući u vidu prednje obrazloženje da je konverzija izvršena u skladu sa ZIDZPK/15 u kojem slučaju tužitelj ima pravo tražiti samo preplaćeni iznos zbog utužene promjene tečaja CHF, dakle tužitelj nema pravo na dosudu takve razlike glavnice iz razloga što je novo utvrđena glavnica utvrđena sukladno izračunu prema ZIDZPK/15, a koji izračun ni jedna parnična stranka nije osporila te i vještakinja navodi da je izračun izvršen sukladno navedenom zakonu.

26.1. Tuženik svojim navodima iz podnesaka kojima se očituje na nalaz vještaka, nije doveo u pitanje objektivnost i stručnost danog nalaza. Pri tome je za napomenuti da se vještakinja nije upuštala u pravilnost provedenog izračuna konverzije jer taj izračun ni jedna stranka nije osporavala, slijedom čega je i primjedba tuženika da Zakon o potrošačkom kreditiranju određuje da se prilikom konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate, promašena. Nije u pravu tuženik kada u provedenoj konverziji kredita nalazi argument o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za pokretanje i vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj povodom podnesene izvanredne revizije u predmetu broj Rev-2868/18 zauzeo pravno shvaćanje da činjenica da su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, a kojim je izvršena konverzija kredita sklopljena uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te kojim su se u prethodno sklopljenom Ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, kao i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom-ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljene uz valutnu klauzulu u CHF ništetne. Tužitelj i nakon provedene konverzije tvrdi da nije u cijelosti obeštećen u pogledu posljedica koje su proizvele ništetne odredbe Ugovora o kreditu, a to proizlazi i iz nalaza vještaka. Za navesti je da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja Ugovora time da ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati niti nakon što naknadno nestane uzrok njezine ništetnosti, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.. Prema tome, tužitelj je neovisno o sklopljenom sporazumu o konverziji kredita, imao pravni interes za pokretanje ovog postupka i za postavljanjem zahtjeva za isplatom iznosa koje je tuženiku uplatio temeljem ništetnih spornih odredbi Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, kako bi ostvario zaštitu prava za koja smatra da su mu povrijeđena primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi pri otplati kredita. To je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. (Dunai c/a Erste Bank Hungary), a prema kojem odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima uvijek treba tumačiti na način da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače i da one nisu nikada postojale, niti proizvele učinak u odnosu na potrošača, a u svrhu dovođenja potrošača u položaj u kojem bi se nalazio da ugovor nije sadržavao takve nepoštene ugovorne odredbe. Slijedom iznijetog sud prihvaća nalaz vještaka objektivnim i stručnim i kako je tužbeni zahtjev postavljen u skladu sa nalazom, to je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen i u pogledu visine i u pogledu osnove kako je pobliže presuđeno točkom I. izreke, dok je dio tužbenog zahtjeva odbijen zbog promašene osnove zahtjeva.

26.2. ZIDZPK/15 imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači su mogli prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kako je to pobliže propisano odredbom čl. 19.a - 19.e citiranog Zakona. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su uvjeti i način otplate kredita, pa se ne radi o novom ugovoru o kreditu nego upravo o Dodatku Ugovoru o kreditu.

27. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. Okolnost da je tužitelj mogao odbiti prihvat po tuženiku prijedloga konverzije kredita, takva mogućnost izbora bila je prividna jer mu je jedina opcija bila ostanak u takvom ugovornom odnosu u kojem je kretanje tečaja CHF-a i eventualne daljnje promjene kamatnih stopa, tužitelju bilo potpuno nepredvidivo pa i tužitelj kao potrošač mora imati mogućnost uspostave položaja u kojem bi se nalazio da ovakve nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Također mora imati i mogućnost da mu tužena banka vrati sve preplaćene iznose koje je stekla na njegovu štetu, a upravo osnovnom nepoštenih ugovornih odredaba.

28. Treba reći da i smanjenjem neotplaćene glavnice i utvrđenim preplaćenim iznosom nisu sanirane posljedice ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, neovisno o pravilno i zakonito provedenoj konverziji, a prema nalazu financijskog vještaka, tužitelj nije potpuno obeštećen od posljedica ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli u CHF. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da je prilikom vještačenja trebalo uzeti u obzir i negativne tečajne razlike, već je spomenuto naprijed u obrazloženju da je vještakinja i te negativne tečajne razlike uzela u obzir i prebila sa pozitivnim razlikama, neovisno od toga što tuženik nije stavio formalni prigovor prijeboja tražbine niti je postavio određeni protutužbeni zahtjev, ali je tužitelj prihvatio takav obračun koji ide može se reći njemu na štetu i postavlja tužbeni zahtjev upravo prema nalazu vještaka. I neovisno o takvom stavu tuženika, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelju čl. 1112. -1120. Zakona o obveznim odnosima, ne predviđaju uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće u situaciji kada nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

29. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. uz okolnost da je tužba podnijeta 13.6.2023., to nije nastupila zastara predmetne tražbine.

30. U odnosu na preinaku tužbe kojoj se tuženik protivi, za navesti je da tužitelj doista preinačuje tužbu u smislu povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, time da je sud dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, tim više što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je nakon zaključenja prethodnog postupka provedeno vještačenje, a tužitelj nema niti stručnog znanja za izračun preplaćenih iznosa osnovom promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 4. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pri čemu je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 45%, a sa osnovom zahtjeva u omjeru od 50%. Zbrajajući navedene iznose i dijeleći sa dva, dobije se postotak uspjeha tužitelja od 47,50%. Time je uspjeh tuženika u sporu utvrđen u omjeru od 52,50%. Oduzimajući od postotka tuženika koji je u većoj mjeri uspio postotak tužitelja koji je u manjoj mjeri uspio, dobiva se omjer uspjeha tuženika od 5%. Međutim, radi se o približno jednakim dijelovima uspjeha stranaka u sporu pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Varaždin, 26. studenog 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, Kalmana Mesarića 1 2) Punomoćnici tuženika – OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o.,

Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III