Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-614/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnici u Garešnici, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-1026/2019-101 od 7. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-1026/2019-101 od 7. travnja 2025.:

- ukida u točki I. izreke,

- preinačuje u točkama II. i IV. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju RJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 11.538,97 € zajedno sa zateznom kamatom u visini kamate stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava počevši od 10. veljače 2016. pa sve do isplate koja teče od 01.10.2015. do31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova prvostupanjskog suda i troškova žalbenog postupka.

III. Točka III. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3208130691, sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja RJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 na iznos od 62.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju RJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 11.538,97 € zajedno sa zateznom kamatom u visini kamate stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava počevši od 10. veljače 2016. pa sve do isplate koja teče od 01.10.2015. do31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji traži da sud utvrdi ništetnim odredbe sadržane u članku 8. Dodatka ugovoru o kreditu sklopljenog 09.02.2016.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.604,17 EUR (četiri tisuće šesto i četiri eura i sedamnaest centi) zajedno sa zateznom kamatom u visini kamate stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.“

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 22. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, jer da tužitelj nije postavio zahtjev na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, već samo zahtjev za isplatu, pa da je prvostupanjski sud odlučio o nečemu što nije traženo.

5.1. U pravu je tuženik kada navodi da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev stavljajući u izreku svoje odluke i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, jer tužitelj takav zahtjev nije postavio. Ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu je prethodno pitanje koje ima za posljedicu isplatu ili ne onog što je više plaćeno, ali sud nije ovlašten bez zahtjeva tužitelja navedeno utvrđenje stavljati u izreku svoje odluke.

5.2. Zbog toga je ovaj sud temeljem članka 369. stavak 5. ZPP-a ukinuo točku I. izreke pobijane odluke.

5.3. Tuženik nadalje navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ne sadrži razloge zbog kojih se odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu imaju smatrati ništetnima, već se obrazloženje iscrpljuje u prepričavanju odluka donesenih u kolektivnom spor koje se odnose na apstraktnog potrošača te da nisu dani razlozi niti o tome da bi tužitelj imao status potrošača.

5.4. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je istu moguće ispitati.

5.5. Tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člancima 186.b, 109., 325.a i 233. ZPP-a. Ovo stoga što da je prvostupanjski sud trebao odmah po primitku tužbe pozvati tužitelja da postavi tužbeni zahtjev na određeni novčani iznos jer da se nije radilo o stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b ZPP-a, obzirom da je tužitelj već prilikom podnošenja tužbe imao svu dokumentaciju na temelju koje je mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev na isplatu.

5.6. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a čini sud ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Iako je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da postoje uvjeti za stupnjevitu tužbu, time što je nepravilno primijenio odredbe o stupnjevitoj tužbi nije dovelo do donošenja nezakonite i nepravilne presude.

5.7. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.538,97 eura po osnovu više plaćenog na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke i odredaba kojima je glavnica vezana uz CHF.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo je kako tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice obzirom da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15) zaključen Dodatak Ugovora o kreditu od 9. veljače 2016., osporen je tužitelju status potrošača i istaknut prigovor zastare.

6.2. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku i cjelokupne dokumentacije koja je dostavljena u spis prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 22. prosinca 2006. (dalje: Ugovor),

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 9. veljače 2016. (dalje: Dodatak ugovoru) u postupku konverzije,

- da je temeljem Ugovora tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.900,00 CHF na 15 godina, s početnom stopom ugovorene kamate od 4,50% koja je podložna promjeni tijekom otplate kredita i anuitetom otplate u kunskoj protuvrijednosti od 478,29 CHF,

- da je Dodatkom ugovora utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.195,37 kuna/3.874,89 eura (službeni tečaj 1 Eur=7,53450 kn),

- da je do dana konverzije došlo do primjene ugovorene kamatne stope na više u odnosu na početnu kamatnu stopu kao i promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj kako je to navedeno u nalazu financijskog vještaka,

- da je u članku 2. točki 1. Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika,

- da je u članku 7. točka 1. Ugovora navedeno da: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 478,29 CHF (slovima: četiristo sedamdesetosamcijelihdvadesetdevetCHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“, a u točki 2. istog članka: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”,

- da se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, i kojom je utvrđeno da je tuženik u vremenskom periodu od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te da je u istom vremenskom periodu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03), a koja presuda je u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da iz iskaza tužitelja i iz Ugovora proizlazi da je kredit namjenski za kupnju stana za potrebe tužitelja kao fizičke osobe,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije proizlazi da je zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu u vremenskom periodu od dana zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. došlo do preplate za 2.519,40 eura, po osnovu promjene tečaja za 6.868,57 eura te po osnovu glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana za iznos od 2.151,00 eura ili ukupno za iznos od 11.538,97 eura,

- da obračunata zakonska zatezna kamata na više plaćene anuitete do zaključenja Dodatka ugovoru iznosi 31.099,52 kuna, odnosno 4.127,62 eura.

6.3. Prvostupanjski sud otklanja prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i prema kojemu je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj da je u svom iskazu naveo da je kredit podigao za kupnju stana u kojem i sada živi. Iz Ugovora da proizlazi da je tužitelj povrat kredita osigurao, između ostalog, i zasnivanjem založnog prava na nekretnini koju je kupio, a to je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] i [katastarska čestica], u naravi upisana zgrada u [adresa], a u [broj poduloška] stan broj 1. na IV. katu, ulaz B, te da iz podataka upisanih u JRO sustav Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da tužitelj u razdoblju od 12. siječnja 2007. do danas ima upisano prebivalište na toj adresi.

6.4. Prvostupanjski sud smatra da je vezan pravnim shvaćanjima iz presuda donesenih kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 1013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. jer to tako proizlazi iz članka 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.5. Ovo stoga što da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbama za koje se traži utvrđenje ništetnosti nije pojedinačno pregovaralo, da nije bio upoznat niti s parametrima promjene kamatne stope niti s rizikom zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, dakle da se radi o istim činjenicama kao i onima koje su utvrđene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, zbog čega su odredbe o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika i o valutnoj klauzuli u kojoj je glavnica vezana za CHF utvrđene nepoštenima te ništetnima jer su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

6.6. Tužitelju da je navedeni kredit ponuđen kao najpovoljnije rješenje i nije dobio relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora sa dva promjenjiva elementa koji su značajno utjecali na visinu njegove obveze prema tuženiku pa je tuženik postupio protivno člancima 81., 82. i 90. ZZP/03.

6.7. Zaključenje Dodatka ugovoru da nije od utjecaja na utvrđenje ništetnosti Ugovora jer da je zaključenje Dodatka ugovora bilo tada za tužitelja najpovoljnije rješenje obzirom na rast anuiteta zbog promjene kamatne stope i valutnog tečaja. Kamatna stopa određena Dodatkom ugovora od 9. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora od 9. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a što da proizlazi i iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

6.8. Odbijen je prigovor nedostatka pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora u slučaju kada je kredit konvertiran s pozivom na mišljenje koje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i prema kojemu korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ništetnost da nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

6.9. Kako je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima odredbe Ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita prema Odluci tuženika i odredbi kojima je glavnica vezana iz valutu CHF, to je tužitelju dosuđen iznos od 11. 538,97 eura s pozivom na članak 1111. ZOO-a u svezi sa člankom 323. ZOO-a. Na dosuđeni iznos glavnice dosuđena je zakonska zatezna kamata od 10. veljače 2016. do isplate s pozivom na članak 1115. ZOO-a jer da je tuženik nepošteni stjecatelj.

6.10. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. U odnosu na zastaru tražbine koja je obuhvaćena preinakom tužbe da do iste nije došlo jer da je tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka. Pri tome se pozvao i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

6.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.), uz uvećanje za trošak vještačenja.

7. U svojoj žalbi tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primjene materijalnog prava na koje se prvostupanjski sud pozvao u svojoj odluci. Ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije utvrdio da je tužitelj potrošač, a koji status se ne utvrđuje samo iz teksta Ugovora, tvrdnji tužbe i iskaza tužitelja, i ne promatra se samo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, već i tijekom trajanja i naknadno. Osporava se odluka o prigovoru zastare jer da tužitelj nije bio stranka u kolektivnom sporu pa sve do podnošenja tužiteljeve tužbe ne postoji radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Zbog toga da je njegov kondemnatorni zahtjev u odnosu na sve anuitete dospjele prije 13. lipnja 2014. trebalo odbiti. Pored toga, da je i preinaka tužbe od 15. veljače 2023. i od 11. veljače 2025. u cijelosti u zastari s obzirom na dan preinake u kontekstu shvaćanja utjecaja pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora jer je taj zahtjev izvorno podnesen kao jedinstven i sumaran tužbeni zahtjev za isplatu. Pogrešno da je primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na tijek zatezne kamate jer da tužitelj do dana podnošenja tužbe nije ukazivao na ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog njihovog navodnog nepoštenja. Zbog toga da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2015. godine pa nadalje, pa u situaciji kada bi tuženik i trebao vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije, nego od dana podnošenja tužbe odnosno preinake tužbenog zahtjeva. U presudi da se prvostupanjski sud nije mogao pozivati na članak 502.c ZPP-a jer je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. i nema povratno djelovanje u odnosu na Ugovor sklopljen 2006. godine. Osporava se i odluka o trošku i to u dijelu dosude troškova pristupa na ročište za objavu presude i u odnosu na sudske pristojbe.

7.1. U odnosu na status potrošača tužitelja treba reći da je prvostupanjski sud pravilno taj status utvrdio na temelju raspoloživih podataka i to činjenice da je kredit podignut za kupnju stana, da se stan nalazi na istoj adresi na kojoj se nalazi i prebivalište tužitelja i da je upravo navedenim stanom, između ostalog, osiguran i povrat navedenog kredita. Točno je da je tužitelj dužan dokazati status potrošača, ali je tuženik taj koji treba iznijeti određene činjenice koje bi kod prvostupanjskog suda izazvale određenu sumnju da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Pored toga, tuženik je po stupanju na snagu ZID ZPK/15 izvršio konverziju navedenog kredita, a konverzijom su bili obuhvaćeni potrošački krediti, čime je priznao tužitelju status potrošača.

7.2. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju nije došlo do zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva jer prema ustaljenoj sudskoj praksi zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe (objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2023.). Tužba je podnesena 13. lipnja 2019., a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem su utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je ugovorena promjena kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke, je postala pravomoćna sa 13. lipnja 2019., pa je tužba podnesena u roku od 5 godina. Također je pravilan stav prvostupanjskog suda i u odnosu na prigovor zastare preinačene tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, o čemu je svoj stav zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024.

7.3. Ovaj sud ne prihvaća niti stav tuženika da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 502.c ZPP-a, a na one ugovore koji su sklopljeni prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, kao što je konkretan Ugovor koji je sklopljen 2006. godine jer je ovaj sudski postupak pokrenut za vrijeme važenja navedene odredbe te se ista primjenjuje bez obzira na vrijeme zaključenja Ugovora, obzirom da u tom pogledu ne postoje zakonska ograničenja i jer ništetnost ne zastarijeva, odnosno stranke ugovornog odnosa u svako doba mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora.

7.4. Što se tiče tijeka zakonske zatezne kamate, on je vezan uz primjenu članka 1115. ZOO-a te je i po ocjeni ovog suda, ukoliko bi na temelju ništetnosti ugovornih odredbi tuženik bio dužan vratiti tužitelju ono što je tužitelj više platio, zakonska zatezna kamata tekla od dana stjecanja, a ne od dana podnošenja tužbe. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je upravo sam svojim postupanjem, pri čemu nije vodio računa o interesima druge ugovorne strane, prouzročio ništetnost ugovornih odredbi na temelju kojih je tužitelj nešto platio više nego što bi trebao u odnosu na situaciju da odredbe Ugovora nisu ništetne.

7.5. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelju ne pripada novčani iznos kojeg potražuje, a po osnovu više plaćene kamate zbog promjene kamatne stope na više tijekom ugovornog odnosa, više plaćenog zbog promjene tečaja na više i razlike u glavnici u ukupnom iznosu od 11.538,97 eura, kako je to izračunao financijski vještak, iz slijedećih razloga.

7.6. Prema nalazu i mišljenju vještaka, a to među strankama i nije sporno, tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak ugovora kojim su izvršili konverziju kredita u skladu s prisilnim odredbama članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je preplaćeni iznos uzet u namirenje budućih obveza, to tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvog iznosa na temelju ništetnosti odredbi Ugovora koji je konvertiran.

7.7. Kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredbi koje su sadržane u Ugovoru i koji su iskorišteni za ispunjenje obveze koje se sada temelje na valjanom Dodatku ugovora, po ocjeni ovog suda, sklapanjem Dodatka postignut je restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora, unatoč tome što ZID ZPK/15 izričito ne propisuje da se više plaćeni iznosi vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredbi o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u euru na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kune s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao oblika restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u eurima koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF, iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u eurima, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u eurima, u konkretnom slučaju, uzeta u ispunjenje budućih obveza tužitelja.

7.8. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu uz euru i kamatu na kredite u eurima, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom. Zbog toga utuženi iznos s osnove tečajne razlike i s osnove promjene kamatne stope nije u imovini tuženika bez pravne osnove, nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

7.9. Kako je način izračuna konverzije propisan člankom 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos dobiven usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu tog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO-a.

7.10. Zbog toga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 11.538,97 eura.

8. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisane člankom 1111. stavak 1. u svezi s člankom 1115. ZOO-a kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega Dodatak ugovora nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi u otplati kredita. Zbog toga bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 586/2019 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu s ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK- a, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora, međutim, da je i dalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom).

8.1. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu iznosa od 11.538,97 eura, koji iznos se sastoji od više plaćenog iznosa po osnovu ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope na temelju odluke banke, ništetnosti odredbi o vezivanju glavnice uz valutu CHF i po osnovi razlike u glavnici do koje se došlo prilikom konverzije, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. veljače 2016. kao datuma kada je zaključen Dodatak ugovora. Obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen na navedeni način, iako bi po ocjeni ovog suda tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu na više plaćene iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana konverzije, kako takvu kamatu tužitelj ne traži, to mu ista nije mogla biti niti dosuđena.

8.2. Zbog toga je ovaj sud usvojio žalbu tuženika i odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

9. U odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, odlučeno je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

9.1. Tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu pa bi temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a trebao naknaditi parnični trošak tuženiku. Međutim, u predmetima kao što je ovaj, o osnovanost kondicijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euro u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i revizijskog suda koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim se okolnostima, u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova što u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je tužiteljeva tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja – nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa bi nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje svoje imovine koje ne odražava poštenu ravnotežu između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva kao pretpostavku opravdanosti tog miješanja prema zahtjevu članka 1. Protokol broj 1 uz Konvenciju.

9.2. Zbog toga je, a sukladno navedenom pravnom shvaćanju, primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a suđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Isto se odnosi i na troškove drugostupanjskog postupka.

10. Točka III. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković