Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-765/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6601/2024-11 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6601/2024-11 od 4. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 365,59 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3766923 od 10. studenog 2006. u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 444,61 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. studenog 2006. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a iz svih žalbenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu u ukupnom iznosu 365,59 eura.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3766923 od 10. studenog 2006. koji su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka, a kojim je člankom ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita. Također, predmet postupka je i zahtjev za isplatu naplaćene naknade u iznosu od 444,61 eura sa zateznim kamatama.

6. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužiteljice, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita označi nepoštenom u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik prenio na tužiteljicu obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu.

9. Prema čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. ZZP takva odredba ništava.

10. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio shvaćanje da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%), koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u članku 3. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12. Pritom je za naglasiti da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Dakle, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

13. Odredbe čl. 1065. do čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu 444,61 eura, koji iznos tuženik nije osporio.

15. Promašen je tuženikov prigovor da tužiteljica nije mogla isticati ništetnost predmetnih ugovornih odredbi iz razloga koji je predviđen odredbom čl. 326. st. 2. ZOO. To stoga što je temeljna pretpostavka za primjenu navedene odredbe, kojom je regulirano pitanje konvalidacije ništetnog ugovora, to da je uzrok ništavosti naknadno nestao, a o čemu u konkretnom slučaju nema govora, pa pitanje je li zabrana bila manjeg značenja (sve i da doista zabrana jest takvog karaktera) niti nije od utjecaja na pitanje valjanosti predmetnih ugovornih odredbi.

16. Nije u pravu tuženik ni kada navodi da predmetna tražbina tužiteljice na povrat 444,61 eura nije bila dospjela do utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i da je stoga zahtjev za isplatu tog iznosa preuranjeno istaknut. Naime, pitanje početka tijeka zastare nije od utjecaja na pitanje trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine, jer je tužiteljica imala pravo zahtijevati od tuženika povrat iznosa koji joj je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i prije donošenja deklaratorne sudske odluke o ništetnosti te odredbe.

17. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana kad je tužiteljica predmetnu naknadu isplatila tuženiku, a što je u skladu s čl. 1115. ZOO.

18. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 6. studenog 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

19. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

20. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to je tuženik dužan tužiteljici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

21. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista nije osporena žalbenim navodima.

22. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer njegova žalba nije osnovana (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak