Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-819/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, suca izvjestitelja i člana vijeća te Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica u Sisku, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 310/2024-12 od 28. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-310/2024-12 od 28. svibnja 2025. pod toč. I., II., III. i IV. izreke te u dijelu pod točkom V. izreke kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 662,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-310/2024-12 od 28. svibnja 2025. u dijelu pod točkom V. izreke preko iznosa od 662,04 eura do iznosa 1.224,54 eura i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JG za naknadom troškova postupka u iznosu 562,50 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

III. Odbija se zahtjev tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 212961 koji su 11. prosinca 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 266,42 eura sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2013. do isplate, pod toč. III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 212961 kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 1,10 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije isplate kredita, sadržana u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 199,52 eura sa zateznim kamatama od 15. prosinca 2007. do isplate, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i u iznosu od 312,50 eura.

3. Žalba je osnovana u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati. Nadalje, presuda sadrži razloge o svim bitnim prigovorima tuženika, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju tuženik upire žalbom.

5. No, osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.792,94 eura, odnosno u iznosu koji je naznačio tužitelj i to kao zbroj vrijednosti deklaratornih zahtjeva i kondemnatornih zahtjeva. U ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjevi su poslužili samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornih zahtjeva te u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevima, a to je iznos od 465,94 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 6.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i utvrđenje ništetnim članka 11.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćenih naknada.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor 11. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu, da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna, koja se naknada naplaćuje neposredno prije isplate kredita, da je člankom 11.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora, da je tužitelju prilikom isplate kredita 14. prosinca 2007. naplaćena administrativna naknada u iznosu 1.503,28 kn, odnosno 199,52 eura prema fiksnom tečaju konverzije (koji iznos nije sporan između stranaka) te da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita 28. ožujka 2013. platio tuženiku naknadu u iznosu od 2.007,33 kn, odnosno 266,42 eura prema fiksnom tečaju konverzije (koji iznos nije sporan između stranaka).

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza tužitelja, čiji je iskaz prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, kao i iz sadržaja i značenja samog Ugovora o kreditu, da tužitelj ispunjava sve pretpostavke da bi mu se priznao potrošački status, a te su pretpostavke propisane čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03). Naime, prema predmetnom ugovoru, isti je zaključen radi kupnje osobnog vozila, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je auto kupljen za osobne potrebe, dok tuženik nije dokazao suprotno.

9. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je izostalo pregovaranje o predmetnim naknadama, već mu je predočen unaprijed sastavljen ugovor kojeg je potpisao u auto kući te nije znao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, čime je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknade odnose, a da tuženik to nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknade. Zatim da iz ugovornih odredbi tužitelju nije bilo vidljivo od čega se sastoje naknade i zašto su određena baš u toj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju. S obzirom na to da iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

11. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje predmetnih naknada, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine‟, broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje ovakvih naknada nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti predmetnih odredbi na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenica da sadržaj usluga koje tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost tih usluga nije samorazumljiva i općepoznata, očito je da je tuženik na tužitelju člancima 6.1. i 11.2. Ugovora o kreditu prenio obveze plaćanja naknada koje ne odgovaraju vrijednosti stvarno pruženih usluga, a što je od utjecaja na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, pa je pravilno prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu čl. 81. st 1. i 87. st. 1. ZZP/03 iste ocijenio nepoštenima i utvrdio ništetnima.

14. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćenih naknada, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 465,94 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za obradu kredita od 199,52 eura i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 266,42 eura, a koji iznosi nisu sporni.

15. Budući je u postupku utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredba tuženika kojima su ugovorena predmetne naknade, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1115. ZOO mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Konkretno to znači od 15. prosinca 2007. u odnosu na naknadu za obradu kredita te od 29. ožujka 2013. u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

16. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 9. srpnja 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

17. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Budući da je tužitelj uspio u sporu, to je tuženik dužan tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

19. No, budući da je pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.792,94 eura, umjesto u iznosu od 465,94 eura, to je prvostupanjski sud odmjeravajući visinu opravdanih troškova pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 i 107/25 – dalje: Tarifa), jer je troškove odmjeravao prema razredu od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura, umjesto prema razredu od 332,01 eura do 664,00 eura (koji razredi su određeni u Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

20. Stoga je za troškove sastava tužbe, sastava podneska od 22. studenog 2024., pristup na ročište od 20. veljače 2025. te na ročište od 15. travnja 2025. umjesto 100 bodova trebalo priznati 50 bodova za svaku radnju, dok je za pristup na ročište za objavu presude trebalo priznati 25 boda. U odnosu na navedenih četiri radnji radi se dakle o ukupno 225 bodova, pa cijeneći vrijednost boda od 2,00 eura u skladu s Tbr. 54. Tarife te uvažavajući traženi iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife tužitelj na ime nagrade punomoćniku ima pravo na ukupno 562,50 eura, a ne 1.125,00 eura troškova, koliko mu je dosuđeno pobijanom odlukom.

21. U preostalom dijelu, izvan istaknutih žalbenih razloga, pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP.

22. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I., II., III. i IV. izreke te u dijelu pod toč. V. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 662,04 eura sa zateznim kamatama na taj iznos (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), dok je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a u dijelu pod toč. V. pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 562,50 eura sa zateznim kamatama na taj iznos rješenje o tom trošku trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu navedenog troška tuženiku sa zateznim kamatama (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer je žalba djelomično osnovana samo glede troškova postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak